Natrag   Forum.hr > Društvo > Roditelji i djeca

Roditelji i djeca Zato što ih volimo i oni vole nas.
Podforumi: Školarci i adolescenti, Dojenčad i predškolci, Trudnice, Medicinski potpomognuta oplodnja, Dječje zdravlje, Oprema

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 01.10.2016., 18:15   #1
Strah od ponašanja majke prema bebi

Molim vas za savjet, a ako nisam na dobrom mjestu da mi ukažete na temu gdje mogu naći odgovor. Unaprijed se ispričavam na dugom postu ali teško mi je ovo opisati jer je vrlo intimno, a iznosim to ovdje jer ne znam koje posljedice mogu biti ako se odmah obratim socijalnoj službi. Otac sam bebe od 7 mjeseci koja je došla nenadano u dugoj vezi, a koja se već dobrano ohladila. Ja sam primio vijest radosno, preokrenuo mi se život i sve to, ali ona ne. Ipak nije htjela pobaciti, ali je zato mjesecima doslovno ludila. Sve je eskaliralo u 6 mjesecu trudnoće kada se htjela ubiti... ja sam slučajno došao doma i zatekao je u tom stanju, dugo smo razgovarali, nekako sam joj ukazao da je to sve nepotrebno ludjacki i da ona nije takva, a sve u želji da sačuvam dijete. Nekako se smirila ali nismo to prijavili ni doktoru ni ikome. Do porođaja bilo je još niz manjih epizoda ali nekako smo izgurali. Nakon poroda naizgled preokret, sreća, briga o djetetu, stvarno idila. Mislio sam kako je to prije bila neka slaba verzije pretporođajne i gotovo. No ponovno je počela nervoza, naizgled normalna jer beba se budi noću, sve one klasične stvari iako je beba zapravo iznimno dobra. Zadnjih mjesec dana počelo je ozbiljnije, svađe među nama su pred rastavu što mi nije toliko ni bitno. Problem je da je prema bebi počela pokazivati znakove hladnoće i netrpeljivosti, iako nema bar meni vidljivog zanemarivanja. Ja sam čak uzeo bolovanje da budem od pomoći ali ni to ne pomaže, tvrdi da je zasuta poslom ali reakcije nisu vezane za to već su takve da me je strah za bebu. Ne mogu reći neki primjer grubosti ili pravog zanemarivanja ali s obzirom na epizodu u trudnoći bojim se moguće erupcije. Da li biste vi ovo prijavili i kome. Napominjem da imam jako malo povjerenja u institucije ove države i ne želim ni njoj ni sebi stvoriti nepotrebne probleme. Rekao sam nešto našem zajedničkom doktoru opće prakse ali taj mi je samo produžio bolovanje za par dana da joj kao budem pri ruci. Ne bih htio da se nešto dogodi pa da ispadne da sam morao prijaviti ili mogao spriječiti. Možda sam samo paranoičan i ja sam neispavan.
pipi1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.10.2016., 00:08   #2
Ako imas osjecaj, nesto sigurno nije u redu ali zaista ne znam sta da napravis i kome da prijavis

Da li bi onda pristala otici psihijatru?
__________________
Moj Zmajek je MPO beba :)

#nemrem
Francesca is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.10.2016., 00:16   #3
ajde pogledaj ovdje, centar za krizna stanja rebro

ako ona fakat ne moze brinuti o bebi vidi da se organizirate da i ti budes doma ili netko da jos uskoci (dadilja, baka, deda, tetka)
sto se tice CZSS-a, uskacu tek kad se desi sranje, nece ti pomoc u ovom slucaju.
ali bi mogao biti jednako odgovoran ko i zena, ako se djetetu nesto desi, a nisi nista poduzeo

super je da si ostao doma za sada
__________________
Ako postoji nešto što želimo promijeniti kod djeteta, trebamo vidjeti nije li to nešto što bismo prvo trebali promijeniti u nama samima
Monstera is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.10.2016., 00:46   #4
Quote:
pipi1 kaže: Pogledaj post
Otac sam bebe od 7 mjeseci koja je došla nenadano u dugoj vezi, a koja se već dobrano ohladila. Ja sam primio vijest radosno, preokrenuo mi se život i sve to, ali ona ne. Ipak nije htjela pobaciti, ali je zato mjesecima doslovno ludila. Sve je eskaliralo u 6 mjesecu trudnoće kada se htjela ubiti... ja sam slučajno došao doma i zatekao je u tom stanju, dugo smo razgovarali, nekako sam joj ukazao da je to sve nepotrebno ludjacki i da ona nije takva, a sve u želji da sačuvam dijete.

Zadnjih mjesec dana počelo je ozbiljnije, svađe među nama su pred rastavu što mi nije toliko ni bitno. Problem je da je prema bebi počela pokazivati znakove hladnoće i netrpeljivosti, iako nema bar meni vidljivog zanemarivanja. Ja sam čak uzeo bolovanje da budem od pomoći ali ni to ne pomaže, tvrdi da je zasuta poslom ali reakcije nisu vezane za to već su takve da me je strah za bebu.
Napominjem da imam jako malo povjerenja u institucije ove države i ne želim ni njoj ni sebi stvoriti nepotrebne probleme. Rekao sam nešto našem zajedničkom doktoru opće prakse ali taj mi je samo produžio bolovanje za par dana da joj kao budem pri ruci. Ne bih htio da se nešto dogodi pa da ispadne da sam morao prijaviti ili mogao spriječiti. Možda sam samo paranoičan i ja sam neispavan.

Onda odi psihologu privat i pokušaj isčeprkati tamo neke savjete kad mu ispričaš cijelu priču. Svađe među vama su pred rastavu ali tebi to nije toliko bitno?!
Možda si samo paranoičan, ok, ali da se desi sranje s malim djetetom dovoljna je pasivnost i nezainteresiranost, ne mora uopće netko postupati sa lošom namjerom, a po opisanom imaš dovoljno razloga za zabrinutost.
__________________
I can turn a gray sky blue
SubSV is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.10.2016., 09:00   #5
Nemam konkretan savjet kome i kako, ali na tvoje pitanje bi li nekom to prijavila - bi, jos prekjucer.
Reagiraj sto prije. Nosorog ti je dala link pa kreni od tud. Ako tamo ne mogu pomoci, sigurno ce te uputiti nekome tko moze.
Samo nemoj doma sjeditit i "nadati se da si paranoican". Radi se o zivotu tvog djeteta.
Sretno@

Poslano sa mog SM-G357FZ koristeći Tapatalk
Nykas is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.10.2016., 09:18   #6
Puno hvala svima na odgovorima i savjetima. Glupo je da nisam imao br od czks kada je u trudnoci htjela uciniti nazao sebi. Tada bi mi bilo logicni da sam prijavio. Sada je situacija komplicirana jer ne mogu reci da se ne brine za bebu ali je to pomijesano sa ispadima i depresijama koje ne mogu predvidjeti kada ce doci. Ako u takvoj situaciji pokrenem nesto to ce ona iskoristiti za potpuni rasap. Uskoro dolazi clan rodbine koji nam doista pomaze i ostat ce mjesecima. Bit ce sigurno bolje ali bojim se da ce upravo to prikriti pravo stanje.
pipi1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.10.2016., 10:58   #7
Quote:
pipi1 kaže: Pogledaj post
Puno hvala svima na odgovorima i savjetima. Glupo je da nisam imao br od czks kada je u trudnoci htjela uciniti nazao sebi. Tada bi mi bilo logicni da sam prijavio. Sada je situacija komplicirana jer ne mogu reci da se ne brine za bebu ali je to pomijesano sa ispadima i depresijama koje ne mogu predvidjeti kada ce doci. Ako u takvoj situaciji pokrenem nesto to ce ona iskoristiti za potpuni rasap. Uskoro dolazi clan rodbine koji nam doista pomaze i ostat ce mjesecima. Bit ce sigurno bolje ali bojim se da ce upravo to prikriti pravo stanje.
ako ona naocigled puca, da se ne znam kak dobro brine o bebi, ona moze u milesekundi nesto lose bebi napraviti.

zamisli to ovako, da ima polomljene obje noge, bi li se mogla brinuti o bebi? i kako?
ist star je i sa psihickim poteskocama. ocito ih ima i ocito joj treba pomoc za to.
ko sto bi otisla lijecniku da joj stavi gips, mirovala (i prepustila nekome da brine o bebi) a nakon toga isla na fizikalne, isto tako ti je i sa njenim promijenama raspolozenja.
njoj treba lijecnicka pomoc (nikakav czss, osim ako se ona bude opirala)
a to vidi s clanom rodbine

ja nisam za prijave, jer ljudi tada reagiraju ljutnjom i otporom i bave se nevaznim stvarima, nego ju probaj privolit /ioli taj clan rodbine, da se pobrine za svoje zdravlje
__________________
Ako postoji nešto što želimo promijeniti kod djeteta, trebamo vidjeti nije li to nešto što bismo prvo trebali promijeniti u nama samima
Monstera is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.10.2016., 11:56   #8
Slažem se, čekam člana rodbine pa ću pokušati da odemo kod psihologa ili sl. Centar za krizna mi sada ne bi povjerovao da je u trudnoći htjela dići ruku na sebe, a sada nema tako očitih situacija da bi se baš moralo reagirati. Evo danas razgovaramo o svemu, ona racionalizira, preusmjerava na problema sa mnom i sl. što svakako izgleda bolje, jer dijete joj je na rukama, sve normalno. Ali upravo je to indikacija nečega, ona je i u tim mirnijim fazama sposobna cijeli dan svađati se, izluđivati pa kada joj kažeš da moraš na posao kako bi imali od čega jesti, jer ona ne radi, onda počinje i to ismijavati. Znači, aktivna je u potkopavanju bilo kakve normalnosti sa bebom, ne može promisliti o tome što će beba jesti ako ja izgubim posao zbog izluđivanja. Odgovaralo bi joj da ispred psihologa beskrajno opisuje svoju tešku životnu situaciju. Vidjet ćemo. Hvala još jednom.
pipi1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.10.2016., 19:47   #9
Pa evo ja cu prokomentirati ovu temu iz drugog kuta jer vidim kako to nitko do sada nije primijetio ili nije dovoljno bitno.

Meni je dosta ruzan uvodni post, ispravi me ako grijesim, ali djelujes kao da majku svog djeteta ne volis i ne postujes. Sasvim mi je jasno da se moguce ohladiti u dugoj vezi, to nije sporno. Ali, nacin na koji ti pises:

Quote:
Sve je eskaliralo u 6 mjesecu trudnoće kada se htjela ubiti... ja sam slučajno došao doma i zatekao je u tom stanju, dugo smo razgovarali, nekako sam joj ukazao da je to sve nepotrebno ludjacki i da ona nije takva, a sve u želji da sačuvam dijete.
Depresija i suicidalnost nisu "nepotrebno ludjacke" stvari, reci nesto tako je okrutno i puno nerazumijevanja. I kao htio si je odvratiti od suicida samo da sacuvas dijete? Razumijem i koji je ovo podforum, ali zar ti ona kao partnerica/prijateljica/zena/ljudsko bice uopce nije bitna? Ne mozes shvatiti kakvu uzasnu razapetost ta nezeljena trudnoca moze stvoriti u osobi? Radi se i o njenom tijelu, njenom bicu i njenoj buducnosti, a evidentno je protiv abortusa. To je cijeli niz konfliktnih, teskih emocija. A ti nju kao primirujes, ukazujes joj da se ponasa kao "ludjakinja" i idemo dalje, podmazao sam vrata, sad ne skripe kad se zatvaraju.

Ti si cijelo vrijeme svjestan njenih negativnih osjecaja s kojima ona nekako gura iz dana u dan i ipak joj nisi pokusao biti potpora da nadje pomoc kako bi se mogla nositi sa svime sto je ceka, s necim sto ocito ona nije zeljela? Znam da je mnogima neshvatljivo da neke osobe ne zele biti roditelji, ali ipak postanu roditelji, i jednostavno su nesretni. Neki su zbog toga jednostavno hladni. Jebiga trebalo je prije o tome misliti (oboje ste krivi), a ona je jos i u ocitoj depresiji od prije, zasto se cudis ako se ponasa rezervirano? Pa mora valjda u sebi hendlati tu nesretnost. A ti bi je radije ignorirao odredjeni period, ladicario njeno suicidalno ponasanje u "blagu pretporodjajnu" a onda isao u drugi ekstrem i prijavljivao je njoj iza ledja? Oprosti ako sam krivo shvatila.

Trebalo je puno ranije reagirati i ne misliti samo na dijete. Duboko nesretna majka, ako je labilna, ne moze se adekvatno brinuti o djetetu, ali joj svakako ne pomaze partner koji prikriva njeno stanje ili je prikazuje kao ludjakinju. I jos kazes da su svadje pred razvod, i da te za to nije briga? Pa ona je toga svjesna. Fali nam njena strana price, premalo je tu detalja i prvenstveno mi izgleda kao da vi imate veliki problem u vezi koji je dolazak djeteta samo otezao.
-Animal- is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.10.2016., 21:35   #10
Pa, pretpostavljao sam da ću izazvati i ovakve komentare, i to je sasvim ok. Teško je u malom prostoru iznijeti detalje, u trenutku dok sam pisao nisam imao distancu od krize koja je trajala. Zapravo sam se prvi puta doveo do toga da uopće pitam za savjet. Naravno da ne znate sve okolnosti, a moj hendikep je što ne mogu i ne želim ovdje opterećivati. Problem je bio u njezinom odnosu prema bebi, a koji se prvi put tako manifestirao, i nisam znao što da radim. Napomenuo sam da se ne događa ništa toliko dramatično da bih zvao policiju ili socijalnu službu, a da jest moja pogreška što to nisam učinio kada je u trudnoći bio jedan, recimo to tako, teži ispad. To nije bio fizički pokušaj suicida nego prijetnja i cjelodnevno fizičko "bježanje". Cijelo vrijeme sam podrška i na raspolaganju, potpuno razumijem da netko ne želi dijete i da mu to mijenja život na način koji je meni dalek. Zato sam i preuzeo puno toga na sebe, uz to što dijelim ravnopravno sve. Naravno to se ne može usporediti sa angažmanom majke, osobito one koja se tek treba prilagoditi novonastaloj situaciji. Možda sam opteretio post sa opisom naših svadja ali sam htio podcrtati da mi je to kao problem manje važno i da o tome nikada ne bih pisao, već da se ovdje po prvi puta dogodio problem sa odnosom prema djetetu. To mi je novo i samo sam htio različita mišljenja, upravo zato da ishitrenom reakcijom ne stvorim još veći problem, jer kako sam već napisao moje povjerenje u institucije i razne državne službe ozbiljno je narušeno dugogodišnjim uvidom u pravo stanje stručnosti u našoj korumpiranoj stvarnosti. Još jednom, želim biti podrška, i više od toga, a zato ovo i pišem i prihvaćam i kritike i nastojim se korigirati. Ali to je sve sporedno ako se ispostavi da zbog neiskustva ili neodlučnosti nisam reagirao na vrijeme.
pipi1 is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.10.2016., 10:16   #11
Gledaj, ja ti mogu opisati svoje iskustvo, možda ti da neku drugačiju perspektivu.
Ja sam ostala nenadano trudna, nakon što sam se već pomirila s time da nikada neću imati djece (kao prvo, imala sam zdravstvenih problema, a kao drugo - nisam nikada željela djecu).
Mene su u trudnoći valjda toliko prali hormoni da sam se često ponašala kako totalna luđakinja - ja ne znam kako su ljudi koji su bili oko mene to izdržali. Danas kada se toga sjetim... brrrr... Stvarno sam imala sreće što me nitko nije strpao u ludnicu.
Uglavnom - jako slično kao ovo što ti opisuješ. Ja sam još uz sve bila i u teškoj životnoj situaciji. Muž i ja smo živjeli u stanu bez najosnovnijih stvari - nismo imali niti štednjak. On je radio za minimalac i još je imao blokirane račune, ja sam bila nezaposlena (odnosno, radila sam na crno za 1500 kn mjesečno). Kad bismo platili račune, nije nam ostalo niti za pola kruha. Preživljavali smo od ostataka hrane koje nam je davala moja mama. Doslovno je bilo tako.
I na to sve ja ostala trudna. Ma cijelu trudnoću sam bila u užasnoj depresiji, razmišljala sam o tome da se ubijem nakon što rodim, da ostavim to dijete sestri, koja je dobro situirana, jer mu ništa u životu neću moći priuštiti, ludjela sam, bila sam divljački živčana... Ma prestrašno nešto!
Onda je moj muž našao posao gdje je puno bolje zarađivao (uredili smo i opremili stan, kupili sve potrebno za bebu), međutim njega nikada nije bilo doma (i do dan danas je tako). Ono - dođe doma otprilike 3 puta mjesečno na dan-dva.

Kad sam rodila, bilo je još gore. Od svoje obitelji nisam imala prevelike pomoći. Bila sam uglavnom sama doma sa malim djetetom.
Zamisli si kako sam se osjećala kad sam htjela da me nakon poroda još koji dan zadrže u bolnici, samo da ne budem doma sama sa djetetom, a o djeci ništa nisam znala.
U takvom stanju često sam imala ispade - do te mjere da sam znala razbiti nešto u kući (tanjur, šalicu...), znala sam imati takve navale bijesa da je to bilo nešto prestrašno. U takvom stanju sam znala štošta i izgovoriti što bi ljudima zvučalo prestrašno. Muž mi je više puta znao reći da se brine za naše dijete i da se boji da mu nešto ne napravim.

Uglavnom - ja sam se osjećala usamljeno, upropašteno, nesposobno, frustrirano.... najvjerojatnije me prala postporođajna depresija. To su sve bili zapravo pozivi u pomoć. Nažalost, moje pozive u pomoć nitko nije čuo i na kraju sam se sama uspjela izboriti protiv toga. Doduše, mogu reći da sam se tek nedavno "unormalila", a dijete nam ima 2,5 godine.
Od svih sam (uključujući i muža) i slušala izjave u smislu da sam ja "razmažena", da je sasvim jasno da je to teško, ali eto moram se prilagoditi, pa kako druge žene mogu.... Nigdje podrške i razumijevanja.
Premda, iskreno da ti kažem, da mi je tada bilo tko i davao podršku i razumijevanje, sumnjam da bi se išta promijenilo. Jednostavno sam to morala sama sa sobom u glavi raščistiti.

Ali, poanta onoga što ti želim reći:
Ti moji ispadi i napadaji bijesa su izgledali prestrašno, gotovo zastrašujuće. Ali, nikada nije postojala istinska opasnost za moje dijete. Nikada mu nisam naudila, niti bila imalo blizu toga, niti razmišljala o tome. A nekome tko bi to gledao sa strane moglo je bez problema djelovati da sam kadra svašta učiniti.

Ne znam ti dati pravi savjet. Ne znam je li sa tvojom partnericom ista situacija - postporođajna depresija zna biti gadna i imati razne oblike i posljedice.
Daj joj vremena još dok si na bolovanju i gledaj ide li situacija na bolje. Ako ne, ja bih ti savjetovala da ipak potražite stručnu pomoć (ne CZSS, već psihijatra).
JA sam sama sebi znala postaviti granice u glavi i pravilo broj 1, koje sam SAMA SEBI uporno nametala bilo je da svoje dijete volim najviše na svijetu i da je ono uvijek na prvom mjestu - a to nije bilo lako.
Tu primijeti jednu bitnu stvari - ja sam sama sebe u to UVJERAVALA - znači, meni to nije došlo spontano i navalilo na mene kao salva pozitivnih osjećaja i topline ljubavi. Ne, ja sam se u to morala UVJERAVATI (što je samo po sebi znak da nešto opako nije u redu).
Ako tvoja partnerica nije dovoljno psihički jaka i stabilna ili ako je već u svojoj glavi krenula u nekom "mračnom smijeru" (a to ti nikako ne možeš sa sigurnošću znati), ovo bi moglo svakako završiti.
Ona barem ima tebe, ja nisam imala nikoga - da je barem meni netko pomogao i odveo me psihijatru, danas bih mu bila zahvalna.

Zadnje uređivanje Orange Brick : 03.10.2016. at 10:31.
Orange Brick is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.10.2016., 10:27   #12
I još nešto. Ti napada bijesa, očaja, ne znam niti sama čega, koje sam ja imala su ti doslovce kao "pomračenje uma".
Zato, ako razgovaraš sa partnericom o tome u trenutku kada je "normalna", ona će ti tvrditi da nikada ne bi naudila djetetu, da ga voli najviše na svijetu.... I to će iskreno i misliti - to I JEST TAKO. Ona vaše dijete voli najviše na svijetu i sve bi učinila za njega.
Međutim, kao što sam ti napiala u prvoj rečenici - ti "ispadi" su doslovce "pomračenje uma" i u takvom impulsivnom stanju je svašta moguće.
Shvati to ozbiljno.
Orange Brick is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.10.2016., 15:28   #13
Morate potražiti pomoć, i bilo bi dobro da razgovaraš s njom i da ona sama i svojom voljom odluči na koji način će joj pomoć biti pružena.
Ako je problem neispavanost, opterećenje, pritisak i sl., čuda može napravit običnih sat vremena koje može provesti u miru i tišini. Svaki dan, svaki drugi dan, nebitno. Ako je problem dublji, i pomoć mora biti prilagođena situaciji.
Većina žena ima problema s emocijama nakon poroda. I one koje su u sretnim vezama i koje su trudnoću planirale. I svašta se mota po glavi i razne krize se pojavljuju. Nije ti cura čudna ili luda, nažalost ne piše i ne priča se puno o takvim problemima.
Takve stvari uvijek treba shvatiti ozbiljno, ako te neki događaj toliko uzdrmao da si potražio mišljenje drugih ljudi o tome što ti je činiti, ne moraš puno razmišljati. Za depresiju bilo koje vrste psihijatar.
Ne znam kakav je vaš odnos ali nemoj joj otvoreno pokazivati da ti je vaša veza sad manje bitna stvar. Na samopouzdanje i raspoloženje dobro utječe znak da stvari radi dobro, i kao mama i kao nečija cura, žena, dijete ili frendica.
SuperCow is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.10.2016., 16:10   #14
Quote:
pipi1 kaže: Pogledaj post
Slažem se, čekam člana rodbine pa ću pokušati da odemo kod psihologa ili sl. Centar za krizna mi sada ne bi povjerovao da je u trudnoći htjela dići ruku na sebe, a sada nema tako očitih situacija da bi se baš moralo reagirati.
A o kakvoj reakciji ovdje govoriš? Eventualno da ju se odvoji od djeteta - a mislim da to nije rješenje, barem ne na prvu.
A i to što je u trudnoći navodno htjela dići ruku na sebe.... Je li što konkretno pokušala? Tipa - popila tablete, rezala žile.... i sl.? Valjda znaš da je najveći postotak prijetnji samoubojstvom zapravo poziv u pomoć? To valjda znaju i vrapci na grani.

Quote:
Evo danas razgovaramo o svemu, ona racionalizira, preusmjerava na problema sa mnom i sl. što svakako izgleda bolje, jer dijete joj je na rukama, sve normalno. Ali upravo je to indikacija nečega, ona je i u tim mirnijim fazama sposobna cijeli dan svađati se, izluđivati pa kada joj kažeš da moraš na posao kako bi imali od čega jesti, jer ona ne radi, onda počinje i to ismijavati. Znači, aktivna je u potkopavanju bilo kakve normalnosti sa bebom, ne može promisliti o tome što će beba jesti ako ja izgubim posao zbog izluđivanja.
Ne, u ovom stanju ne može promisliti o tome što će beba jesti, niti o tome razmišlja - vjeruj mi, prošla sam to. Jako je teško to opisati.
Kakav posao ti radiš? Koliko vremena provodiš doma?
Po ovome što si napisao zaključujem da ona za svoje stanje krivi tebe. A zašto, to samo vas dvoje možete znati. S pravom ili ne, krivi tebe. I to sam prošla. Moj muž radi takav posao da ga nema doma po 2-3 tjedna, tako da sam ja dobivala histerične napade na sam spomen njegovog posla. Sad smo nakon svega toga u takvim odnosima da jedino zajedničko što imamo je dijete, ostalo ništa. Tih par dana koliko je doma otrpimo jedno drugo i nastojimo da se ne svađamo baš svake minute. Odnosi su nam katastrofalni i apsolutno nepopravljivi.
Ali, opet ponavljam - tu je glavni krivac njegov posao, koji bi razorio svaki normalan brak. I da - krivim ga što mi je upropastio život i svaku nadu da ikada imam normalnu obitelj (i ja i naš sin). A da pitaš njega - on se strašno žrtvovao za nas da bismo imali što jesti, a ja sam nerazumna i sebična. I da - on je po pitanju toga u pravu. Ali, isto tako stoji i ova druga strana medalje.
Njega u ključnim trenucima nikada nije bilo - sama sam vozila dijete na hitnu kad je bilo bolesno, na vježbe na Goljak, na kontrole... sve.
Zato promisli malo šire. Ne kažem da bi ti trebao dati otkaz, nego promisli malo šire u smislu da možda i kod vas nema tako nečega (kao što je kod nas bio taj posao). S nekim razlogom ti predbacuje i ismijava kad moraš ići raditi - negdje u tome osjeća nekakvu nepravdu.
Ne mora to čak ni biti objektivno i opravdano, ali sada nije vrijeme da se gleda tko je u pravu a tko u krivu, već moraš pokušati doprijeti do nje.

Premda, stvarno ne znam što bih ti savjetovala da napraviš osim da potražiš stručnu pomoć. Mene je to fakat sj... valjda doživotno. Ja mogu funkcionirati i brinem se za naše dijete i radim i sve ja to "obavljam", ali je činjenica da ću posljedice tog sloma imati zauvijek.
Orange Brick is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.10.2016., 16:29   #15
Quote:
pipi1 kaže: Pogledaj post
Odgovaralo bi joj da ispred psihologa beskrajno opisuje svoju tešku životnu situaciju.
Ako imaš ovakav osjećaj i ako je ovo točno - onda ja to tumačim na način da ta žena zapravo očajnički želi potvrdu da joj je teško. Odnosno, ima osjećaj da nitko ne shvaća njezine probleme dovoljno ozbiljno (a jesu jako ozbiljni). Ovo ti isto pišem iz iskustva.
Orange Brick is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.10.2016., 17:01   #16
Orange Brick, kao da citam o svom zivotu, osim sto je moj partner svaki dan doma, ali ne zeli uopce pomoci oko djeteta. Slazem se da treba potraziti pomoc za zenu koja ocito treba strucnu pomoc, da sam bar ja imala nekog tko bi mi olaksao, pa makar i netko tko bi samo slusao moju tesku zivotnu situaciju...
bela-12 is offline  
Odgovori s citatom
Old 14.10.2016., 21:26   #17
Huh.
Nije problem što ti to njeno stanje u trudnoci nisi "prijavio" nekome, vec je problem sto se preko toga samo tako proslo.
Ljudi kada razmisljaju o suicidu su obicno duboko, duboko nesretni i rastrojeni. To stanje ne prodje samo od sebe i molim te, budi svjestan da joj je potrebna strucna pomoc.
Ako imas osjecaj da se njen odnos prema bebi promijenio, vrlo vjerojatno se ne varas, nazalost, od osobe koja je prije par mjeseci bila pred suicidom ne mozes ocekivati da bude stabilna i predvidiva.
Znas i sam da to nemas kome prijaviti. Odnosno, imas, ali neces dobiti ama bas nikakvu konkretnu pomoc. Za pocetak je super sto ce jos netko biti u kuci, a prioritet neka bude strucna pomoc za nju.
Neka vam je sa srecom.
__________________
"Nisam ti ja baš ko ovi tvoji snubeći veprovi, riba napisala da je zgodna i plava pa zvjerad digla obrvu." LBY
Retra is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.10.2016., 16:34   #18
Quote:
bela-12 kaže: Pogledaj post
Orange Brick, kao da citam o svom zivotu, osim sto je moj partner svaki dan doma, ali ne zeli uopce pomoci oko djeteta. Slazem se da treba potraziti pomoc za zenu koja ocito treba strucnu pomoc, da sam bar ja imala nekog tko bi mi olaksao, pa makar i netko tko bi samo slusao moju tesku zivotnu situaciju...
Mislim da je veliki problem i u tome što mnoge žene o takvim stvarima ne žele pričati, niti priznati da nije sve bajno i sjajno kad dobiješ dijete. Nekako se od žene očekuje neizmjerna ljubav, požrtvovnost, nadljudski napori... i sve to sa zadovoljstvom, jer eto ta ljubav prema djetetu sve to nekako "anulira". A bojim se da je kod rijetko koga tako.
Npr ona navodna "navala osjećaja" kad ti nakon poroda stave dijete na prsa. Ja ne znam o čemu pričaju. Ja sam samo bila jako zbunjena i koliko se sjećam, nisam osjećala baš ništa (ili nisam bila svjesna ako sam i osjećala).
Orange Brick is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 12:48.