Terror Management Theory

[paklara]

Jednostavko kaže:

Smislenost radnji ovisi o smislenosti života i obrnuto. Ne može iz nečega što je besmisleno proizaći nešto što je smisleno.

To je netočno kao i tvrdnja da iz nečega neživog ne može nastati život.
Život je uostalom i nastao upravo tako: bez 'treba', nego samo pod pustim djelovanjem atoma i molekula.

Ako ono što želim nema smisla onda nema smisla ni radnja koju poduzimam da ostvarim tu želju. Sve je smisleno povezano.

Kako određuješ što je smisleno?

Postoje ljudi koji su pronašli svoj ''smisao'' u nezamislivom mrcvarenju ljudske utrobe i imali sretan i ispunjen život zbog toga. Tommy Lynn Sells je doživljavao orgazam kad je rezao dječju utrobu. Pisao je poeziju o tome kako je dobar osjećaj kad nož klizi kroz crijeva kao kroz malac, a žrtva još uvijek živa i moli da prestane.

Nije li taj navodni 'smisao' i suviše subjektivan?


Ljudska želja za nekom vrstom djelovanja ne proizlazi iz navodnog 'smisla života', nego ih goni divlja kemija mozga. A pokreće ih na način koji je najoptimalniji za opstanak i koji je takav jer je u evolucijskoj prošlosti bio najpovoljniji za opstanak.

[Jednostavko]

- Sizif - kaže:

Nije pitanje. Zna se što je jedan kadar, zna se i na što se misli kad se govori o filmu kao cjelini.

Mislio sam na film kao cjelovito umjetničko djelo, a ne na cjelinu u tehničkom smislu.

[- Sizif -]

Jednostavko kaže:

Mislio sam na film kao cjelovito umjetničko djelo, a ne na cjelinu u tehničkom smislu.

Kako god. Jedan smisleni segment ne garantira smislenost cjeline.

A parcijalni kontekstualni smisao sasvim sigurno nema neke nužne veze s pitanjem smisla života.

[Jednostavko]

- Sizif - kaže:

A parcijalni kontekstualni smisao sasvim sigurno nema neke nužne veze s pitanjem smisla života.

Da, ali kad ima punu takvih parcijalnih kontekstualnih smislova koji su svi uvjetovani postojanjem života, onda je teško reći da život kao takav nema smisla, jer se time negiraju i ti parcijalni smislovi.

[- Sizif -]

Jednostavko kaže:

Da, ali kad ima punu takvih parcijalnih kontekstualnih smislova koji su svi uvjetovani postojanjem života, onda je teško reći da život kao takav nema smisla, jer se time negiraju i ti parcijalni smislovi.

Ali ne mora ih biti puno i ne mora ih biti uopće, te ni jedan nije ultimativan.

Uzmi jednostavan primjer:
Ako su svi psi sisavci, a svi sisavci živa bića, iz toga proizlazi da su svi psi živa bića.

To je rečenica koja ima smisla. No iz činjenice da sam ja biće koje je sposobno izgovoriti tu smislenu rečenicu ne proizlazi da u izgovaranju te rečenice pronalazim smisao svojeg života.

I tako se može reći za bilo što (čega se sjetiš).

Nekome ima smisla gledanje nogometnih utakmica, a čitanje filozofskih knjiga mu nema smisla, nekome ima smisla čitanje filozofskih knjiga, a gledanje nogometnih utakmica nema smisla.

Nekome ništa od tog dvojeg, kao ni ništa treće, peto, stoto ili milijunto - nema smisla.

Ne postoji ultimativni smisao, a to znači da iz činjenice da ljudski život jest ne proizlazi i da življene tog života nužno ima smisla.

Kad bi smisao života bio pitanje nečeg racionalanog, onda bi se moglo navesti što je taj ultimativan smisao i zašto je baš to, ali nitko to ne može navesti, pa ni Jednostavko.

Pronalaženje smisla života, dakle, ne ovisi o nečemu racionalnom što bi se onda moglo navesti i argumentirati, nego, ako uopće postoji, tada je subjektivno i pripada sferi iracionalnog.


.

[Jednostavko]

- Sizif - kaže:

Pronalaženje smisla života, dakle, ne ovisi o nečemu racionalnom što bi se onda moglo navesti i argumentirati, nego, ako uopće postoji, tada je subjektivno i pripada sferi iracionalnog.

Važnije je značenje neke spoznaje nego kako smo do nje došli. Jedno je ono što mi osjećamo kao smislenost vlastitog življenja, a drugo je spoznaja da život kao takav ima logičkog smisla unutar cjeline stvarnosti. To su odvojena pitanja, premda ne bi trebala biti, jer je to znak otuđenosti čovjeka od cjeline kojoj pripada. Zato se i čini da je smisao nešto što pojedinac proizvoljno pridaje ovom ili onom, kao da bi sve što ga okružuje bilo bezvrijedno bez njega. To utilitarističko negiranje svih inherentinih vrijednosti na kraju negira i smisao postojanja samog pojedinca koji sebe više ne može promatrati drugačije nego kao stvar tjeranu "divljom kemijom mozga", kako se izrazio kolega paklara. Pojedinačno svaki čovjek sam pronalazi ili ne pronalazi smisao svog života, osjećaj duševnog mira i ispunjenosti, ali to nimalo ne utječe na smisao i značenje života kao takvog. Ja bih smisao života definirao upravo kao tu povezanost i sklad osobnog i univerzalnog smisla.

[- Sizif -]

Jednostavko kaže:

Važnije je značenje neke spoznaje nego kako smo do nje došli.

Tebi osobno, ali ni jedno ni drugo ne mora biti važno nekom drugom. Ako takav doživljaj važnosti podigneš na opću razinu, kao nešto što bi trebalo vrijediti za svakog čoveka, tada svoj osobni doživljaj važnosti nečega projiciraš na druge, iz svoje egocentrične perspektive.

Jednostavko kaže:

Jedno je ono što mi osjećamo kao smislenost vlastitog življenja, a drugo je spoznaja da život kao takav ima logičkog smisla unutar cjeline stvarnosti.

Ali naprosto nema takvog 'logičkog smisla života'. Da ima, onda bi ga netko mogao iskazati. Logički. Ima forsiranja i natezanja logike, ali to je opet iz želje za pronalaženjem smislenosti vlastitog življenja. Opet nešto što se na temeljnoj razini oslanja na nešto iracionalno.

Jednostavko kaže:

To su odvojena pitanja, premda ne bi trebala biti, jer je to znak otuđenosti čovjeka od cjeline kojoj pripada.

Nisu odvojena. Privid racionalnog je nerijetko potreban osjećaju/doživljaju onog iracionalnog u čovjeku. Čovjek se nerijetko bolje osjeća kad si umisli nešto čega zapravo nema. Tako je i s brojnim, međusobno kontradiktornim religijama.

Jednostavko kaže:

Zato se i čini da je smisao nešto što pojedinac proizvoljno pridaje ovom ili onom, kao da bi sve što ga okružuje bilo bezvrijedno bez njega.

Smisao (u tom kontekstu) je nešto što pojedinac pokretan iracionalnim pokretačima pronalazi ili ne pronalazi u ovom ili onom. Budući da su ti pokretači iracionalni i različiti od čovjeka do čovjeka, onda su i ti smislovi (doživljaji smisla/besmisla bavljenja nečim ili u konačnici i života u cjelini) različiti. Jedan smisao pronalazi u čitanju filozofskih knjiga, a drugi u igranju nogometa. Što je jednom smisleno, drugom može biti sasvim besmisleno i obrnuto. Ne postoji ultimativan smisao kakav bi proizlazio iz logičkog slijeda i logike same po sebi. Dakle, sve je na temeljnoj razini ovisno o onom pokretaču koji ne pripada sferi logike, tj. iracionalan je. Ako svi ti iracionalni pokretači 'presahnu', onda čovjek više ne pronalazi smisao ni u čemu jer taj smisao i ne izvire iz racionalnog, kao što i ti navedeni primjeri pokazuju.

[Praznih Ruku]

Jednostavko kaže:

To se lako može pokazati logički. Ako naše postojanje nama smisla onda ni naše izjave nemaju smisla. Dakle, izjava da naše postojanje nema smisla proturječi sama sebi.

nase postojanje ima smisla.. stoga izjava da nase postojanje nema smisla je besmislena... kako besmisleno nesto moze biti dio smisla?


ne volim te filozofske akrobacije...malo je reci

[Jednostavko]

Praznih Ruku kaže:

nase postojanje ima smisla.. stoga izjava da nase postojanje nema smisla je besmislena... kako besmisleno nesto moze biti dio smisla?

Naravno da je besmisleno dio smisla, jer bi inače bilo dio besmisla pa bi onda i ta cjelina bila besmislena, ali pošto je i ta cjelina besmisleni dio neke veće cjeline, onda bi i ta veća cjelina bila besmislena. Na taj način bi sve bilo besmisleno, a to pobija premisu kojom si htio dokazati da je smisao našeg postojanja contradictio in adiecto.

[Praznih Ruku]

Jednostavko kaže:

Naravno da je besmisleno dio smisla, jer bi inače bilo dio besmisla pa bi onda i ta cjelina bila besmislena, ali pošto je i ta cjelina besmisleni dio neke veće cjeline, onda bi i ta veća cjelina bila besmislena. Na taj način bi sve bilo besmisleno, a to pobija premisu kojom si htio dokazati da je smisao našeg postojanja contradictio in adiecto.

Samo mi nije jasno jel trolas ili nisi cist u glavi?

A vec sam pogled na tvoje napisano je kontradiktorno.. jer ako pogledas moju izjavu "zivot je besmislen" ti ocito vidis da ona ima smisao i znacenje.. ona moze biti tocna i netocna doduse.

TO sta radis je cista jezicna akrobacija....ili ti goli k...

[Jednostavko]

Praznih Ruku kaže:

Samo mi nije jasno jel trolas ili nisi cist u glavi?

A vec sam pogled na tvoje napisano je kontradiktorno.. jer ako pogledas moju izjavu "zivot je besmislen" ti ocito vidis da ona ima smisao i znacenje.. ona moze biti tocna i netocna doduse.

TO sta radis je cista jezicna akrobacija....ili ti goli k...

Žao mi je što imaš problema s logikom. Osvrnuo sam se isključivo na tvoj kontraargument u kojemu se čudiš "kako besmisleno može biti dio smisla?". Nije to ništa čudno. Pa i neživo je dio živog. Svaki atom u tijelu je sam po sebi neživ, ali je dio žive cjeline. Isto tako i nered je dio reda itd.

Ja nisam rekao da je tvoja ranija izjava "život je besmislen" sama po sebi besmislena, nego da bi svaka izjava bila besmislena ako bi ta izjava bila točna.

[Nea--]

....

Afekt je utoliko loš ili štetan ukoliko je duh od njega sprečavan u mišljenju.
(Baruh de Spinoza)

[Jednostavko]

- Sizif - kaže:

Tebi osobno, ali ni jedno ni drugo ne mora biti važno nekom drugom. Ako takav doživljaj važnosti podigneš na opću razinu, kao nešto što bi trebalo vrijediti za svakog čoveka, tada svoj osobni doživljaj važnosti nečega projiciraš na druge, iz svoje egocentrične perspektive.

Možda me nisi razumio. Uzmi recimo zakon gravitacije. Je li bitno da li ga je otkrio Isaac Newton ili neki John Doe? Je li bitno kako i kada ga je otkrio? To su sve sporedne stvari koje se mogu potpuno zanemariti. Zato sam rekao da je važnije značenje neke spoznaje, nego kako smo do nje došli. Kako bi to mogao biti moj „osobni“ stav kad opećenitiji ne može biti.

Ali naprosto nema takvog 'logičkog smisla života'. Da ima, onda bi ga netko mogao iskazati. Logički.

Naravno da ima. Jer inače ništa ne bi ni postojalo. Postojanje je pojam, a pojma nema bez spoznaje, a spoznaje nema bez svijesti, a svijesti nema bez života. Dakle, ako prihvatimo da nešto postoji onda je život nešto smisleno. Naravno, ne govorim o nečijim subjektivnim osjećajima i stavovima, nego životu kao takvom.

Opet nešto što se na temeljnoj razini oslanja na nešto iracionalno.

Sve općenite tvrdnje se mogu tumačiti subjektivistički tražeći "korijene" u iracionalnim motivima pojedinca, ali onda niti jedna tvrdnja nema objektivno važenje, pa tako ni ovaj tvoj stav.

Što je jednom smisleno, drugom može biti sasvim besmisleno i obrnuto.

To je trijvijalno zapažanje koje nam ništa ne govori o smislu. Nije važno samo "što" je nekome smisleno, nego i "kako" se on odnosi prema tome što mu je smisleno - da li on prepoznaje unutarnju vrijednost nečega ili je to samo nešto korisno za njega. To je suštinska razlika.

[- Sizif -]

Jednostavko kaže:

Možda me nisi razumio. Uzmi recimo zakon gravitacije. Je li bitno da li ga je otkrio Isaac Newton ili neki John Doe? Je li bitno kako i kada ga je otkrio? To su sve sporedne stvari koje se mogu potpuno zanemariti. Zato sam rekao da je važnije značenje neke spoznaje, nego kako smo do nje došli. Kako bi to mogao biti moj „osobni“ stav kad opećenitiji ne može biti.

Kako kome, nekome možda nije bitno ništa od toga. Možda je bitno tebi ili meni, no nekom trećem je možda bitan rezultat nogometne utakmice, a to mu je nebitno. Kako god okreneš, ovisi o afinitetu, dakle ta '(ne)bitnost' na temeljnoj razini i opet pripada sferi iracionalnog.

Jednostavko kaže:

Naravno da ima. Jer inače ništa ne bi ni postojalo.

Nebitno. Moglo je i ne postojati.

Jednostavko kaže:

Postojanje je pojam, a pojma nema bez spoznaje, a spoznaje nema bez svijesti, a svijesti nema bez života. Dakle, ako prihvatimo da nešto postoji onda je život nešto smisleno.

Ne, jer život nema smisao sam po sebi. Ni pojmiti išta nije logički nužno, samo po sebi. Potreba da se nešto pojmi također izvire iz neke želje, čežnje... iz nečeg iracionalnog, u svakom slučaju.

Jednostavko kaže:

Sve općenite tvrdnje se mogu tumačiti subjektivistički tražeći "korijene" u iracionalnim motivima pojedinca,

Ili bolje rečeno, bez iracionalnih pokretača djelovanja čovjek ništa ne bi stvarao, pa ni 'općenite tvrdnje'.

Jednostavko kaže:

ali onda niti jedna tvrdnja nema objektivno važenje, pa tako ni ovaj tvoj stav.

Ima, ako je logički konzistentna, a logički kontistentan je i moj stav u kojem izričem da je racionalno uvijek u službi iracionalnog jer racionalno gledano ni iz jednog jest, samo po sebi, ne slijedi da nešto treba. To 'treba' je uvijek uvjetno, na temeljnoj razini 'gonjeno' nečim što pripada sferi iracionalnog (osjećajima, želji, volji, nagonu...). Ni ti nisi uspio navesti ni jedno jedino jest iz kojeg slijedi da nešto treba bezuvjetno, tj. neoslonjeno u konačnici na nešto iracionalno.

Jednostavko kaže:

To je trijvijalno zapažanje koje nam ništa ne govori o smislu.

Ne bih rekao da je trivijalno jer ljudi toga obično nisu svjesni. Ne postoji smisao života koji proizlazi iz nečeg racionalnog. Kad bi postojao, onda bi bio u stanju navesti koji je to smisao te logički pokazati/dokazati da je uistinu to. No, kao što vidim, nisi u stanju čak ni navesti nešto što bio smisao života, a kamoli obraniti to na način da ostaneš unutar nekog striktno racionalnog okvira.

[Praznih Ruku]

Jednostavko kaže:

Žao mi je što imaš problema s logikom. Osvrnuo sam se isključivo na tvoj kontraargument u kojemu se čudiš "kako besmisleno može biti dio smisla?". Nije to ništa čudno. Pa i neživo je dio živog. Svaki atom u tijelu je sam po sebi neživ, ali je dio žive cjeline. Isto tako i nered je dio reda itd.

Ja nisam rekao da je tvoja ranija izjava "život je besmislen" sama po sebi besmislena, nego da bi svaka izjava bila besmislena ako bi ta izjava bila točna.

U pravu si...priznam..

I je besmislena.. ali nije netocna.. uporno izjednacavas to.. jebe te logika i meni to zao.

[Jednostavko]

Praznih Ruku kaže:

I je besmislena.. ali nije netocna..

Dobro, ako je besmislena, onda je ionako nevažno je li točna ili nije.

[Praznih Ruku]

Jednostavko kaže:

Dobro, ako je besmislena, onda je ionako nevažno je li točna ili nije.

tako je.. ali je tocna.. eto cisto da znas.

[Nea--]

Jednostavko kaže:

Dobro, ako je besmislena, onda je ionako nevažno je li točna ili nije.

Tko bi inzistirao na točnosti u besmislu ... ?
To je kao vratiti se u kuću koja gori po lak za nokte.

[Jednostavko]

Nea-- kaže:

Tko bi inzistirao na točnosti u besmislu ... ?
To je kao vratiti se u kuću koja gori po lak za nokte.

Tako nekako. Treba razlikovati točnost od istine. Točnost je samo preslikavanje faktičnosti, a istina je ono što odgovara svom pojmu. Zato istina ne može biti besmislena.

[paklara]

Nea-- kaže:

Tko bi inzistirao na točnosti u besmislu ... ?
To je kao vratiti se u kuću koja gori po lak za nokte.

Onaj tko razumije zašto su obmane loše i zašto su uzrok mnogih patnji.

Neke spoznaje u životu su točka bez povratka. Jednom kad shvatiš neke stvari, onda ti je teže povjerovati u neki naivniji koncept, a u kojem djelovanje i nije bez vraga, jer nerealno sagledavanje situacije sa sobom nosi određenu cijenu koju moramo platiti, što nam u koncu otežava opstanak i čini ovisnim i slabim. Što je čovjek racionalniji, sve više napušta emocije (pozitivne i negativne) te postaje staloženiji i neutralniji. To mu daje određenu prednost i pomaže lakšem snalaženju u stresnim situacijama i teškim životnim uvjetima. Inteligenciju ne razvija lijenost nego surovi uvjeti i prisila. A cilj društva bi *trebao* biti stvaranje jakih ljudi, a ne stvaranju crybaby i snowflakes ovaca kontroliranih kolektivnim Münchhausen sindromom i drugim odvratnim poremećajima koje kao virus prenose ideologije.