Neke ljubavne priče...

[Perzefona]

Emericzy kaže:

Lijepa je. Malo prenakrcana riječima

Sad si me podsjetio na famoznu kritiku cara Josipa II Mozartove opere Così fan tutte (valjda ta, sad više nisam sigurna) u filmu Amadeus.

Naime, car je zamjerio Mozartu - previše nota.

[Emericzy]

Perzefon@ kaže:

Sad si me podsjetio na famoznu kritiku cara Josipa II Mozartove opere Così fan tutte (valjda ta, sad više nisam sigurna) u filmu Amadeus.

Naime, car je zamjerio Mozartu - previše nota.

Ne bunim se protiv usporedbe. Josip II je bio pametan car.

Morao bih poslušati još jednom Così fan tutte; možda stvarno ima previše nota.

[maher18]

otkad se sjećam prvih slova, kvrgavih, prepisivanih iz puškinova cara saltana (prvo izdanje na hrvatskom, ilustracije u boji, ostavština još iz djetinjstva moje bake), prvih ličnoglavno i vlastoprstno napisanih pisama mojoj teti, još prije bambija iz mamine velike čarobne kuće zvane knjižnica, pisala sam, pisala...

uvijek sam kraj sebe imala brdo bilježnica, notesića, fascikala, istrganih listova i snopova svega i svačega, ispisano, iscrtano, oslikano. najviše su me veselili prigodni adresari, ukrašene tekice negdje iz talijanskih i njemačkih dalekih gradova, koje bi tata dobivao za poklon od poslovnih partnera.

skupilo se toga, skupilo. pisala sam osobne bilješke. ne, nije to bilo u stilu: dragi dnevniče, danas se desilo to-i-to, dan, datum, godina, sat. ne. bile su to natuknice, impresije, prigodni stihovi, rečenice, doživljaji, ugođaji. kopije pisama najboljoj prijateljici (još uvijek mi je najbolja prijateljica), fotke s nekog izleta, trenuci s otisnutim žigovima planinarskog doma. i, naravno, ljubavne jadikovke, nadanja, strahovanja, slike uzete kradom, poljupci u mraku, skriveni, veseli povici radosti i ponosa. nekoliko žestokih uzdisaja, oh, da, neslućeni uzvici strasti i razvrata (čitajući bukowskog, millera, de sadea, već onda sam shvaćala da je to naprosto sreća, predanje, raskoš i ushit, a ne sramotna tajna za koju ionako znaš da ju znaju svi oko tebe, ha, ha).

udala sam se. nisam imala vremena pisati, tu i tamo bih nažvrljala neki datum, događaj, tek toliko da ne zaboravim. pa sigurno bih zaboravila, stvari se tako brzo odvijaju, nemam vremena pamtiti kako osjećam, nemam vremena osjećati kako osjećam, niti osjećati da pamtim. vrijeme me gutalo.

gomile, nepregledne gomile šarenih bilježnica, tankih i debelih korica, kožnog uveza, ili u običnoj plastici ležale su u sanduku, u podrumu, a ona zadnja stajala je na polici, rijetko otvarana, rijetko šarana, nikad ponovno čitana.

vratila sam se s posla. na ulazu me dočekao šuteći. bez riječi, ne gledajući me, sjeo je za stol. ni poljupca, ni onog bezazlenog: kaj ima za ručak danas. kaj se desilo? niš. ma kaj, vidim da nekaj ima? šutnja. čuj, vidim da ti nekaj ne štima, kaj je bilo?
- znaš, ti još čuvaš nekakve tam fotke u podrumu?
- pa naaravno, imam ih cijelu gomilu. to je moj život, ljudi iz njega, događji.
- daaa? i znači još čuvaš slikice od svojih bivših, haa?
- pa ne znam zakaj ne bi? pa to je moja prošlost. i ti imaš svoju prošlost, pa te ne pitam i nije me briga. pa znaš da nije više važno.
- kaaj? ma nemoj mi pričat, lagala si mi, videl sam, bila si ti i tu-itu-itu. pročital sam. i s kim si bila.

stala sam zaprepašteno. - prvo i prvo, otkud ti sad to, nakon par godina. drugo, nije tako kako kažeš. treće, nisam ništa lagala, nisi me ni pitao, i mislim da te se ni ne tiče.
- ma nemoj, pročital sam ja sve tam, u podrumu, i pitam se kakva si to, kakva si bila, no dobro, sad si u redu, ali nemrem verovati da si tak nekaj mogla pisati, pa to je grozno, to je užas. znam da ti nisam prvi, ali ono...
-pa što si išao kopati po mojim vlastitim osobnim stvarima, pravo ti budi, ko da ti nemaš svoju prošlost, kajgot. ako si takav da ideš to radit, to znači da mi ne vjeruješ i da me ne poštuješ.

lice mi je bilo izbezumljeno od povrijeđenosti, bijesa, nevjerice. nisam mogla zamisliti da se jedan magistar nauka tako primitivno i nasilno ponaša. jebemu, u duši je ipak ostal homo primitivus balcanicus vulgaris. podvrsta: ljubomorko.

vidio je da je prekardašio. zagljaj. pa ja te vooolim. pa moš mislit kak mi je bilo kad sam čital o tvojim bivšim ljubavnicima. ti, koja si samo moja! jesi moja? reci da si samo moja!

strasni poljupci, grčevit stisak čovjeka koji usred očito životnog razočaranja u svoju životnu družicu pokušava naći posljednje dokaze da u njoj ipak tinja ljubav, poštenje i odanost neporočne, samo njegove odabrane žene. suze se cakle u okicama, raznježeno se ljubimo, dokazujući jedno drugom svoju vjernost, neprikosnovenost osjećaja, predanost, strah da ne izgubimo jedno drugo, tjeramo zlu sumnju, i učinili bi sve da se stvar potpuno izgladi, da opet bude lijepo, nježno, puno povjerenja i ljubavi.

sutradan sam iznijela nekoliko sanduka svog života van na dvorište i zapalila vatru. sjedila sam na štokrlu i bez glasa cijepala stranice, bacala ih u crveni plamen, bez suza, okamenjena. listove je uništavao crni dim i peckava svjetlost, mjestimično se dižući kao zelenožuti treperavi zid. zid između mene i mojih sjećanja.

izgorjelo je mojih trideset godina života. nikad više nisam napisala tako lijepe stihove.

[Emericzy]

Ajme... jedna od najneljubavnijih priča koje sam pročitao. Strašno. A zvuči tako prokleto autentično...

[maher18]

Emericzy kaže:

Ajme... jedna od najneljubavnijih priča koje sam pročitao. Strašno. A zvuči tako prokleto autentično...

je li?

[zoran k]

Perzefon@ kaže:

Čudesno lijepa priča. I izvrsno napisana. Jebemti, kak sam se raznježila... Meni je to tak dirljivo.

Emericzy kaže:

Lijepa je. Malo prenakrcana riječima, kao pun kontejner... ali lijepa. Dobar urednik bi je učinio odličnom.

Slikovita je; sve sam vidio pred očima, u detalje. (A možda baš zbog rječitosti... štajaznam.)

Baš je dobra.

Fala, fala. Drago mi je da vam se sviđa. U knjižnicama potražite još i roman o religijskim manijacima koji sjekirama naganjaju vampire:
http://izvrsitelji.com/
(dostupan i u Poljskoj, a uskoro i u Francuskoj)

te roman za djecu koji sitnu nejač pretvara u lezbijke:
http://milerama.nosf.net/2009/zasto-...kao-vjeverice/

[Nejlaaa]

Uspavana ljepotica ---> uu rasplaka me !!

[the bubi]

Nije istinita priča, ima čak elemenata znanstvene fantastike, ali u kranjem pogledu je ljubavna priča. Kako čete gledati na kraj sretno/nesretno ovisi o vama. U svakom slučaju je bilo napisano u žaru zaljubljenosti. Nadam se da če vam se svidjeti, valdja nisam fulao thread, a i vjerojatno imam nekoliko gramatičkih pogrešaka...

Čokoladni dukat

Polako se Kristijan digao sa svog stolca, pridržao se uz bar sa rukom da ne padne, jer je bio dosta pripit. Lagano je oteturao do toileta, ulazeći udario je desnim ramenom od rub vrata, te opsovao i jauknu od lagane boli. Otišao je do pisuara, svukao hlače. Jednom rukom pridržavajuči se za zid, a drugom rukom pišao. Odjednom je postalo hladno u toiletu, kao da se nešto uvuklo u njegove kosti i trcni su prošli Kristijana, krzo cijelu dužinu njegove kičme. Hladnoča ga je uhvatila i svaka mala dlačica na njegovom tijelu se naježila, u tom istom času se tako brzo raztrjeznio i naglo okrenuo.
Prizor koji je vidio ga je jednostavno ostavio bez riječi, tamo ispred njega lagano prekrivena magličastim pokrovom stajala je ona.
Bila je blijeda, sa dugom plavom kosom, na sebi je nosila laganu bijelu haljinu, izgledala je tako predivno i mirno, ali pogled, pogled joj je bio plitak, oči nisu imale zijenice nego su bile prazne, vidjele su se samo bjeloočnice, oči koje su gledale direktno u Kristijana.
Prepoznao ju je, prepoznao ju je jer ju je poznavao, poznavao ju je i osječao je krivicu zbog nje.
Nekad ju je volio.
I dalje ju voli, ali si nikada nemože oprostiti ono što se dogodilo jedne kobne noči. Iako on nije bio kriv, nemože si oprostiti što ju je izgubio, što nikad više neče voljeti kao što je volio nju.

.................................................. .................................................. .................................................. ......
Ta kobna noč se bila dogodila prije točno 1 godinu, na današnji datum, ona i Kristijan su se vračali iz vana, Kristijan je bio nešto ljut tu večer, nije ništa popio, ali je jednostavno bio mrzovoljan.
Dok su se vračali sa svojim autom, plavim fordom, natrag doma, na križanju Slavonske avenije i pete avenije dogodit če se tragedija.
Stajali su bili na semaforu, crveno je bilo upaljeno. Kristijan je mjenjao stanicu na radiu jer mu se nije sviđala ova radio stanica, ona je bila sjedila na suvozačevu mjestu nešto si je kopala po torbici, nešto je tražila.
U tom trenutku pored njih je projurio crni mercedes, projurio je kroz crveno, jer je vjerojatno bio pijan i mlad vozač. Totalno neodgovorno od njega pomisli Kristijan, te samo prokomentira
- Koja budala, još če negdje poginuti, ali nedaj bože.
Ona je samo potvrdno klimnula na njegov komentar, i nastavila kopati po torbici, nešto je tražila.

Kako je kristijan i dalje tražio odgovarajuču radio stanicu, nije primjetio da se na semaforu napokon upalilo zelena, pa ga je vozač odostraga upozorio sa trubom.
Brzo bacajuči pogled na semafor, u istom času krenuo je dalje, skretao je ulijevo, iz suprotne strane nitko nije dolazio.
Došao je do pola raskržja i odjednom se čula užasna buka, kako netko netko juri sa autom. Radio stanica se i dalje sama vrtila i napokon zaustavila, zaustavila se na narodnom radiu, gdje je išla pjesma od Frane Lasića – Volim te budalo mala.

U tom istom trenutku ona je napokon našla ono što je tražila u svojoj torbici, izvadila je, okrenula se prema kristijanu i rekla ''Kiki, ovo je za tebe''.
Kako se Kristijan okrenuo prema njoj, vidio je kroz prozor da se auto, crni mercedes, nalazi ni jedan metar od njih.
Vrijeme kao da je stalo.
Vidio je nju, kako ga gleda sa svojim nasmiješenim očima, u ruci je držala čokoladni dukat, nije ni znala šta se nalazi iza nje, na radiu je taman bio dio pjesme ''Volim te budalo mala, kad bi samo, samo znala, nije ovo igra šala, volim te budalo mala''.

Tih 15 sekundi pjesme, tih 15 sekundi su bile najduže u njegovom životu. Kako je išla pjesma tako se i njegov život polako uništio.
Auto ih je udario ogromnom silom, da ih je odgurnuo an drugi kraj ceste, iako su oboje imali pojaseve, to je bio udarac sa strane i nije bilo pomoči za nju.
Njezin čokoladni dukat je ispao i zauvjek se izgubio u tami noći. Iskre i škripa automobila je odzvanjala kroz noć.
Kristijan se sav potresen pomakne, pogledavajuči oko sebe vidi nju, totalno na izmaku snaga i u zadnjim trenutcima života.
Okrenula se prema njemu i zadnjom snagom svog života kojom je imala reče: -Nitko te neče nikada znati potpuno, ali ja sam jedina koja če te prihvatiti i voliti u potpunosti, bez obzira na sve
U tom trenutku jedino šta je mogao misliti, je da ona preživi, sav uspaničen joj je govorio : -Nemoj govoriti, čuvaj snagu, hitna stiže. Uzdahnuo je -Molim te ne napuštaj me.
Ali u tom trenutku je več bilo prekasno, več je napustila ovaj svijet i nestala.
Poslje je saznao da vozač koji se bio zabio u njih nije bio ništa stariji od njega, bio je stariji samo 1 godinu, bio je poprilično pijan i nije bio vezan, pa je izletio kroz vjetrobransko staklo, bio je toliko slomljen do neprepoznatljivosti.
I još jedna veoma čudna stvar, da su bili našli čokoladni dukat čvrsto stisnut u njegovoj desnoj ruci.
I od tada mu se u glavi vrtile njezine zadnje riječi, riječi koje nije razumio, ''bez obzira na sve'' šta li joj to znači.
Osječao je duboko u sebi da je kriv, a nije znao zbog čega bi bio kriv.
.................................................. .................................................. .................................................. .............
I dalje je stajao zamrznut u toiletu gledajuči ju, u tom trenutku ona se osmjehnula pružila ruku i pokazala da drži čokoladni dukat u svojoj ruci, osjetio je malo olakšanje, ali ga je sada srce stegnulo od boli koju je osječao, sva ona sječanja, svi oni osječaji prema njoj su se naglo vratili. Taman kada je Kristijan ispružio ruku da ju dotakne nakon toliko vremena. Netko je ušao u toilet, bio je to vlasnik bara, kako je ušao i prošao kroz nju ona je nestala, a kristijan je primio vlasnika za ruku.

Vlasnik ga je odgurnuo, rekao da zatvara bar i da mora iči doma, da plati svoj dug i da ide van. Krisitijan se okrenuo, duboko udahnuo, umio se u umivaoniku i sam sebi u bradu reka ''umišljaju mi se stvari, vrjeme je da idem doma''. Izašao je iz toaleta, bio je mnogo trijezniji sada, normalnije odšetao natrag do barskog stolca, gdje je ostavio svoju jaknu, izvadio novčanik platio svoj dug i uputio se van.
Iako je bio poprilično pijan odlučio je ipak voziti do doma, sjeo je u svoj crni mercedes, stavio pojas i uputio se prema doma. Kako se vozio odjednom je magla pala i opet je osjetio onu istu hladnoču, one iste trnce koje je osjetio maloprije na toiletu.
Odjednom pored njega je sjedila ona, kao da je živa, više nije ni izgledala kao duh, vratio se njezin pravi oblik, njezina boja, čak je osječao i njezin miris. Vozio je i dalje istom brzinom, ali vrjeme kao da je stalo, to jest on se i dalje kretao, ali bio je zavijen u dubokoj magli, pa je izgledalo kao da stoji na mjestu.
Opet pruži svoju ruku prema njemu, pokazujuči čokoladni dukat, i progovori ''Kiki, ovo je za tebe'' Kristijan sav izbezumljen, neznajuči kako bi reagirao, a opet sav presretan što je opet vidi odgovori
''Ali ja sam to tebi dao na našem prvom spoju, mali znak pažnje, nisam znao da si ga do dan danas sačuvala''
''Jesam čuvala sam ga, uvjek sam ga držala blizu sebe, jer mi je to puno značilo, jer si mi ti puno značio'' rekla je smješkajući se
''A zašto mi to onda daješ, zašto mi ga vračaš, to sam ja tebi poklonio''
''Ne vračam ti, nego ti dajem, poklanjam, isto neka bude mali znak pažnje, da znaš da i ja tebe volim''
U tom trenutku osjetio je olakšanje. Dotaknuo ju je i uzeo čokoladni dukat, mogao ju je dotaknuti, odlučio se otkopčati da bi ju mogao zagrliti. Kako se otkopčao i krenuo da ju zagrli, zakačio je laktom gumb i promjenio radio stanicu. Radio se automatski promjenio na narodni, i opet je počela svirati pjesma od Frane Lasića – Volim te budalo mala.
Kako ju je išao zagrliti odjednom je počela nestajati, više nije osjetio njezinu toplinu, nije više osječao njezin miris. Kako je nestajala ponovila je ''Nitko te ne če nikada znati potpuno ali ja sam jedina koja če te prihvatiti i voliti u potpunosti, bez obzira na sve'' Kristijan i dalje nije razumio te riječi, pogotovo zadnji dio ''bez obzira na sve''

Kako se magla počela spuštati, napuštati njegov auto vidio je da se nalazi na aveniji broj 5 i da če sada doči na križanje sa Slavonskom avenijom. Iako je to križanje bio izbjegavao zadnjih godinu dana sada se opet našao na tom križanju, magla je več bila nestala, vidio je da ide skoro 120km/h, bilo je crveno, a ispred njega se nalazio plavi ford, nije imao vremena skrenuti, nije imao vremena reagirati.
Ali je napokon shvatio njezine riječi, napokon je razumio što je mislila, napokon je razumio zašto je osječao krivnju cijelo vrjeme. Lagano je progovorio ''Razumijem sada, i hvala ti što me voliš''. Pustio je volan i čvrsto primio čokoladni dukat svojom desnom rukom, i lagano, kroz plač, uz pjesmu na radiu rekao:
''Volim te budalo mala, kad bi samo, samo znala, nije ovo igra šala, volim te budalo mala''

[error-dabar]

volim čitati ove vaše priče,pa kažem,ajde da i ja svoje napišem....sad bi bilo vrijeme

nekako sam već ispočetka znala da sam se precjenila njime,da mu mogu bit samo prijatelj s povlasticama,ali sam zanemarila taj osjećaj...i neka sam,nežalim za ničim učinjenim već za onime neučinjenim....dovoljan je jedan stih da opišem sve što se zbilo među nama,a taj je ''na kraj svijeta vodiš me pa me tamo ostavljaš,zašto me ostavljaš''....................................... ........ali ja cu to malo proširiti :P da je bio netko drugi u pitanju,mislila bih da me zavodi i to,ali kad je on...znam da samo zadovoljava znatiželju i razbiva dosadu.....koliko je prilika imao da je htio nešto više,ali eto JEBIGA!!!! znao je da mi se sviđa,nisam to baš pokazivala ali jednom sam mu rekla >.< slijedeći dan smo se čuli i to naravno nitko nije spomenuo....i sad je prošlo nešto više od godine dana kad smo se upoznali.......meni neprestaje i to je okej,tko sam ja da mi se ublaži patnja......imam ja svoje načine,odem van s prijateljicama i popijem ili ostanem doma....zatvorim se u wc.....prvo se mučim tako što mislim o njemu a zatim....zatim pomoću fizičke boli trenutno zaboravljam na njega...koliko rana imam po rukama i nogama samo pokazuje koliko mi je teško po noći.......nezovem ja to ljubav,ne-ne....da bi bila ljubav,mora bit obostrano....neznam što je ovo moje ali znam da neprestaje i nevjerujem da će prestati....glupo -.- počela sam da rješavam ta sranja ali mislim da sam pogrješila.....izbrisala sam ga iz mobitela i s fejsa,poslala posljednu poruku na koju nisam dobila odgovor......heh,a poruka opce nije bila duga i emotivna....ali eto......čini mi se kao da apstiniram od neke droge a ne od njega......mislim,osjećati konstantu bol godinu dana,pa to je za ludnicu već! a bog mi je svijedok,zadovoljit ću se i sa par riječi da mi uputi svremena na vrijeme.....želim mu svu sreću u životu kojeg bih mu dala da treba.....neznam,neznam već....pfpfpfpfffffpfpfp

[jedna jedina]

Ovo (ni)je samo još jedna ljubavna priča, nije ovo ni priča o nama, ovo je priča o Tebi i Meni...

Djevojka sam koja je imala sređen život. Bila sam uzorna učenica, sportašica, obiteljska miljenica, dobra prijateljica. Bila sam djevojka okružena ljudima koji me vole i onima koji me ne vole, ljudima koji su mi bili dragi i oni koji to nisu bili. Bila sam djevojka koja ima sjajne roditelje. Roditelje koji su joj pružali potporu što god da je odlučila raditi, roditelje koji su mi omogućili da puno putujem i širim svoje vidike, roditelje koji me vole. Imala sam bake i djedove koji su me razmazili i koji su me uvijek dočekivali raširenih ruku spremnih za zagrljaj i s osmjehom na licu. Imala sam prijatelje do kojih mi je bilo stalo. Bila sam djevojka koju su voljeli i koja je imala SVE, a nije davala ništa. Bila sam djevojka koja je dečke motala oko malog prsta, koji su mi bili zanimljivi dok ne bi postavili pitanje ''hoćeš li biti moja cura?''. Tada bih se počela povlačiti objašnjavajući im da nisam za ''ozbiljnu'' vezu, ma zapravo, ni za kakvu vezu, da imam previše obveza, da nemam vremena posvetiti im se. Prijateljicama sam govorila kako izbjegavam vezu jer ne volim kontrolu, voljela sam svoju slobodu više od bilo čega (koga). Bio je tako dobar osjećaj biti ''ice queen'', biti tako hladna da te nitko (osim možda mame) ne može izbaciti iz takta, toliko racionalna da te u svakoj situaciji vodi razum, a ne srce... a onda, onda si se pojavio Ti i u 30 sekundi zavrtio mi tlo pod nogama.
Ne, nisi bio moj ''idealni tip'' dečka, nisi bio visok, crn, zgodan, tamnoputi sportaš (nogometaš) s osmjehom koji obara s nogu, ali imao si ono nešto što me natjeralo da potpunom strancu povjerujem za samo nekoliko minuta. Ne, nisi morao proći pored mene još jednom, zaljubila sam na prvu. Naravno, nisam si to odmah mogla priznati, bilo je to nešto potpuno novo i uhvatila me panika, strah sam si objašnjavala razlikom u godinama, razum mi je govorio da se maknem od tebe, što prije, svi alarmi su se upalili, ali srce nije dalo. Uspjelo Ti je ono što nikom drugom nije. Uspio si jednom svojom rečenicom probiti sve zaštite, ukloniti sve maske. Uspio si me učiniti ranjivom. Od potpunog strance ubrzo si se pretvorio u osobu kojoj bezuvjetno vjerujem svim srcem i dušom, postao si mi prijatelj, učitelj, moja nit vodilja. Postao si kako dio mojih misli, tako i dio moje stvarnosti. S vremenom su se u naše prijateljstvo uvukle i povlastice i to mi (nam) je odgovaralo. S tobom sam imala sve u jednom, a nisi me gušio, nisi mi oduzimao moju slobodu koju sam prije (Tebe) branila svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima. Nisi tražio da se vežem, ni da si stavim okove. Nisi tražio ništa, a mogao si dobiti sve. Za razliku od prijašnjih vremena nisu mi čak smetale ni bezbrojne poruke u bilo koje doba dana i noći. Kad god se sjetim onih glupih poruka koje smo si slali samo da se konverzacija ne prekine, izmami mi to osmjeh na lice. Nisu me smetali ni višesatni razgovori u kojima po prvi put nisam Ja vodila glavnu riječ. Tako je dobar osjećaj imati nasuprot sebe ravnopravnog sugovornika. Istovremeno, bilo je potpuno novo iskustvo s nekim šutjeti, a osjećati se tako ugodno. Ni ne shvaćajući što radim otvarala sam ti se i postajala svakim trenutkom sve ranjivija. Prvi put u životu stavila sam sve karte na stol, bez fige u džepu, bez ijedne izgovorene laži, bez glume. S tobom sam mogla biti ono što stvarno jesam. Po prvi put Ja sam bila ta koja je igrala na sve, ali ovaj put nisam dobila ništa. Ili ipak jesam? Uživala sam u svakom trenutku provedenom s tobom. U svakom plesnom koraku. U svim šetnjama pod okriljem mraka. U gledanju zvijezda. Raspravljanju o nekim bitnim ili totalno nebitnim stvarima. U smijehu. Češkanju. Večerama. Razmijenjivanju poruka... Uživala sam s Tobom i svaki taj trenutak vrijedna je uspomena. Uspio si me i razočarati, bio si prvi (i jedini) zbog kojeg sam plakala. Ma bio si prvi u toliko stvari da se svih ne mogu ni sjetiti. Međutim, jednu stvar ti nikada neću oprostiti, to što nikada nisi bio u potpunosti Ti. Oko sebe si sagradio zidove, bedeme koje nikako nisam mogla probiti. Čak i onda kada bi se potpuno opustio kratko je trajalo i već sutra si bio onaj stari Ti, onaj kojemu sam draga, ali očigledno ne dovoljno da mi vjeruje u potpunosti. Ne mogu ti oprostiti što nam nikada nisi dao pravu šansu, i što si se uz sve lijepe trenutke koje smo proveli zajedno uvijek ograđivao i držao na distanci. Vjerujem da nisi želio biti povrijeđen – opet. Nitko od nas to ne želi, ali kako M.Jordan kaže: ''Nije sramota ne uspjeti, sramota je ne pokušati!'' Ja sam pokušavala, i nisam uspjela. Priznajem, po prvi puta sam poražena, no ''pobjede i porazi bez tebe na isto svode se''... i zato mi nije žao mene, Ja ću se oporaviti, okrenuti novu stranicu, ponovo staviti masku ''ledene kraljice'' i hrabro zakoračiti dalje. Jednom ću se zaljubiti, ali sigurna sam da ni jednog neću voljeti kao što tebe volim. Svi oni koji dođu biti će samo oni koje ću (možda) voljeti više ili manje. Ali nikoga kao tebe!

[emma28]

Sve je počelo tako davno i nesjećam se više točno kada ,ali znam da su osnovnoškolske klupe još uvjek bile ispred mene .Pa zar je moguće upitala sam samu sebe jednog dana .Ana pa ti si se zaljubila.Da čekala sam naš sljedeći susret kako bi sama sebi potvrdila da sam se zaljubila.Iako smo živjeli u istom mjestu i sretali se nabrojeno puta , sljedeći susret nisam mogla dočekati.Kad sam ga uledala na jednoj od nedjeljnih misa na koju sam obavezno išla ,srce mi je kucalo brže nego inače .Da to je to rekla sam samoj sebi ,moje srce od sad kuca i za njega .Za mog Maria.Mario je bio stariji od mene 7 godina i bilo je logično da ga neka curica poput mene ne zanima.Ali moje srce nije pitalo ni za godine ni za niš,ja sam se zaljubila i to preko ušiju.Moja ljubav je iz dana u dan bila sve veća ,snažnija i bila sam spremna napraviti sve samo da ga vidim da čujem njegov glas da vidim te prekrasne crne oči koje su me znale pogledati kao da me gledaju ravno u srce.S obzirom da su se naše obitelji družile mogla sam doći kod njega i sama a da to nikome ne bude previše sumljivo,jer ipak smo živjeli u na selu gdje svi sve znaju i jedva čekaju kako bi imali nekoga ili nešto za ogovarati.Iako sam i prije redovito išla na misu sada to nikako nisam propuštala jer bi na putu doma obvezno išla posjetiti njega.Uvijek smo se ljepo družili i uvjek je bio jako dobar prema meni,obožavala sam slobodno vrijeme provodi s njim i kad god bi znala da ću ga negdje sresti napravila bi sve samo da i ja budem tamo da vidim te okice, najljepše na svijetu.I kako je vrijeme prolazilo ispred mene više nisu bile osnovnoškolske klupe, postala sam djevojka,nisam bila više ona sramežljiva djevojčica koja se bojala reći nekome da ga voli.Moja ljubav prema Mariju još uvjek je trajala i bila je sad još i veća ,sad sam bila spremna napravii i još luđe stvari nebi li privukla njegovu pažnju i zadobila njegovo srce.S obzirom da sam se mrala odseliti u 200 km daleki Zagreb na daljnje školovanje moje je srce htjelo iskočiti iz mene i jenostavno vrištati.O bože sad će doći trenutak kad ću ga moći viđati samo jedanput na mjesec kad budem dolazila u posjet roditeljima u rodni kraj.Odlučila sam mu dati do znanja i jednim poklon pokaza ti mu da ga volim.Netom prije mog odlaska bili smo na jednoj zabavi i ja sam ni sama neznam kako ali smogla sam snage i pozvala ga nasamo.Imam nešto za tebe rekla sam mu.Pogledao me onim svojim okicama po neznam koji put i nasmješio se .A da rekao je .Uzela sam njegovu ruku i na dlan stavila privjesak u obliku srca .Od silnog uzbuđenja morala sam ga zagrliti a moje srce kucalo je sto na sat tako da ga je i on mogao osjetiti.Ubrzo se oko nas stvorila nekolicina ljudi i moja želja da osim zagrljaja osjetim i njegove usne ,pa makar prvi i posljednji put nije se ostvarila.Ma bit će još prilika govorila sam samoj sebi.Dolazila sam ja i za vikend i za praznike i viđali smo se na zabavama i svaki ama baš svaki put njegov pogled gledao je ravno u moje srce i njegov osmjeh obarao me je s nogu.Ali to je bilo samo to moja želja da barem jednom osjetim njegove usne na svojima i dalje je bila samo želja.Sudbina je učinila svoje a razdvojenost je kumovala .Jednog dana naravno trač selo poljuljalo je naše prijateljstvo koje se nikad nije pretvorilo u ljubav.Taj poljbac koji sam željela više nego išta nije se dogodio ,više nismo ni komunicirali .Vrijeme je prolazilo a moje srce još je uvjek kucalo samo za njega.Prijateljica mi je jednog dana rekla ,ti si ljepa, pametna naći ćeš nekoga ko će te voljeti i kome će biti stalo do tebe ,ko će se zaljubiti u tebe ,zaboravi ga nije on za tebe.Od tad je prošlo 10 godina otprilike isto toliko ga nisam vidjela, i zaljubila sam se i našla sam osobu koja me voli kojoj je stalo do mene i sve ono što mi je prijateljica davno rekla već dugo vremena je tu.Ali u jednom djelu mog srca ,malom komadiću postoji on i nikada ga neću zaboravit.Ponekad ga sanjam ,tamo me ljubi, tamo vodi ljubav samnom ,tamo živimo u svom svjetu ,ali samo u snovima.

[Sponey]

Dan je bio kao I svaki do tad.Ustao sam kasno,oprao zube,caskom se obukao I krenuo u skolu.Na putu do tamo sam vec razmisljao o glupostima koje cu da pravim s drustvom kada dodjemo na prvi cas,ali I dosadi koju cemo morati trpjeti cijeli 6 sati.Taj dan se nista nije cinilo neobicnim,sunce je sijalo visoko na nebu,a pjev ptica me pratio od kuce do skole.Uistinu jedan obican ali prelijep septembarski dan.Kako stizem pred skolu,sustizem neke prijatelje pa zajedno nastavljamo prema razredu,zajedno sa nasom galamom,psovkama I standardnim zajebancijama.Prolazeci kroz hodnike skole I guzvu ucenika,slucajno sam pogledao prema jednom radijatoru u hodniku na kojem se ucenici cesto okupljaju tokom pauza.Tad sam je primijetio.Njene velike,crne oci su me u dijelicu sekunde cijelog progutale.Nisam znao sta se desava I misleci da je to nista,samo sam nastavio dalje sa drustvom.Ali nisam znao.Nisam mogao znati.Taj dan,te velike crne oci su mi se urezale u misli zauvijek.Taj pogled ce ostati nezaboravljen.I ostao je …
Poceli smo da pricamo.Malo po malo.Najvise na facebook-u,manje uzivo.Cinilo se da me razumije potpuno,svaku moju rijec,svaki moj problem.Uvijek je znala sta da kaze,kako da odgovori I kako da pomogne.Pocela mi se svidjati kao cura,kao covjek I kao osoba.Bila je zbilja jedinstvena,nevjerovatna.Morao sam da je imam.Tako je I bilo.Nas prvi poljubac je bio za vrijeme casa,kada je ona izisla van.Odmah sam znao da je za mene stvar zakljucena.Znao sam da mi nema povratka.Bio sam se zaljubio.Osjecaj je bio nevjerovatan,nesto sto prije nikad nisam osjetio.Imao sam nekog tu,nekog za sebe.Nekog ko me slusao,ko me podrzavao u svemu I nekog ko mi je pomagao kroz teske periode.Bila je tu za mene,uvijek je bila tu.A bio sam I ja za nju,I uzivao sam u tome.Kroz prvih mjesec dana nase veze postala mi je neophodna.Nisam mogao vjerovati kako brzo se to desilo.Uvijek sam smatrao da je takva ljubav djecija ljubav,da se tako brzo tako jako nitko ne moze vezati.Ali desilo se,desilo se meni.Desilo se I njoj.Duboko u noc smo razgovarali na facebook-u.Pricali smo o proteklom danu,o porodici,o prijateljima,standard.Medjutim,nista nije bilo standardno u tom razgovoru jer tad se desilo nesto sto mi je promijenilo zivot,a I mene,zauvijek.Tad mi je priznala – zavoljela me.Moje srce je stalo.Gledao sam u monitor bez treptaja dok su moje oci suzile od jakog svijetla.Citav minut sam bio izbezumljen,nisam mogao misliti.Krv mi je stala u venama,ali od radosti.Jer I ja sam zavolio nju,I ranije.To je bio vrhunac mog dana,mog zivota.Ta sreca se ni danas ne moze porediti ni sa jednom drugom u mom zivotu.Voljeli smo se jako I strastveno.Ljubiti njene usne je bilo nesto najljepse na svijetu.Svaki put kada bi me pogledala svojim velikim,crnim ocima imao sam osjecaj kao da mi gleda u dusu,kao da nista drugo ne postoji.Trebala mi je samo njena ruka u mojoj I sve ostalo bi nestalo.Bio sam sretan,jer sam imao sve sto mi treba.Imao sam nju.Cinilo se kako bolje ne moze biti.To je bilo to,zajedno starimo.Ona je bila ta,ta jedna za koju kazu da vas ceka negdje vani u velikom svijetu.Za mene,sve je to bilo kao bajka.Svaki dan ona mi je bila zadnja pomisao prije sna,a prva budjenjem.Puno toga smo prosli zajedno,i dobrog I loseg.Moja nespretnost s rijecima,nemogucnost da izrazim sta zbilja mislim I osjecam,cesto je prouzrokovala raznorazne svadje. Iako sam je volio vise od sebe samog,iako sam tad,u svakom trenutku,bio voljan da dam svoj zivot za nju,nikad nisam uspio da se ona zbog mene osjeca kao ja zbog nje.Ona je imala samo moju beskonacnu ljubav jer ja nisam umio,nisam znao kako da joj dam vise.To je bilo 110% od mene,sve sto sam mogao.Mijenjala me mnogo puta,nesvjesno.Svakim danom budio se neki novi ja,odbacujuci stare navike I prisvajajuci nove.Ali ta jedna crta karaktera,ta moja tvrdoglava,glupa crta karaktera uvijek je ostajala.Moj jezik koji je bio brzi od pameti,te nepromisljene izjave I rijeci koji nikad necu moci povuci,a sve bih dao da mogu.Svadje su postajale sve cesce I cesce.Postajala je hladnija,I ja sam to osjecao.Poruke koje bi me budile kasno u vecer govoreci kako me voli prestale su dolaziti.Znao sam da je gubim I radio sam sve da to sprijecim.Ali nisam uspio.Nije mogla vise.Ostavila me I otisla.Sve njene rijeci,svako njeno “volim te” otislo je sa njom,moje srce,koje je toliko dugo kucalo zajedno sa njenim stalo je.Zadnjih pola godine je samo nestalo.Sve je nestalo.Moj zivot je ostao prazan,neispunjen.Falilo mu je to nesto,taj netko.Teske rijeci su pale tu noc I nekoliko puta kasnije.Nisam mogao to da prihvatim,nisam mogao da je pustim.Nisam znao sta ce samnom da se desi ako je pustim.Zar se za pola godine covjek zbilja moze tako besmrtno vezati za drugog?
Nikad to nisam mogao shvatiti,ali jedno je bilo sigurno.Ona se ne vraca.Nastavila je zivjeti svoj zivot,vidjati druge,voljeti druge.Prihvatio sam I ja.Konacno sam je pustio.Bio sam sretan zbog nje kad je I ona bila sretna,tuzan kad je I ona bila tuzna.Danas zivimo daleko jedno od drugog,u drugim gradovima.Vidimo se jednom ili dvaput u par mjeseci.I sad kad je sretnem moje srce zaigra,ali ne onim ritmom kojim je nekad igralo.Nasi pogledi koji su nekad izmjenjivali bezuvjetnu ljubav,sad su hladni,bezosjecajni.Njene rijeci koje su mi nekad znacile svijet,sad su kao I sve druge.Mozda je tako I bolje.Nikad necu sebi oprostiti sto sam je pustio da ode,sto sam to dozvolio I prouzrokovao svojim karakterom,a znao sam da cu bez nje tesko dalje krenuti,ali mozda je tako I bolje.Mozda je njena sudbina negdje daleko od mene,moja daleko od nje.Nikad necemo saznati sta smo mogli biti,dokle je nasa ljubav sezala I koliko bi trajala da nije bilo tog sudbonosnog dana,ali jedno ostaje sigurno.Te velike,crne oci nikad nece biti zaboravljene.

[Katja Princess]

Ja znam za jednu istinitu ljubavnu pricu koja je bila u medijama zahvaljujuci jednog snimatelja njihove svadbe. Ljudi su divni i prste od emocija jedno prema drugim.

Ovako je sve pocelo:

Bilo je to nekad davno 2000 godine kada su se sreli. Ona je dolazila u Bosni kod bake i nije imala kud tamo da spava. Imala je samo 16 godina. Jedno neiskusno djetence. Najobolja komsinica ponudila da spava kod nje. Ona je imala sina od 17 godina. Takoder jedno neiskusno djetence. Kad je usla u kucu desio se taj momenat - ljubav na prvi pogled. Izisli su zajedno na pice. Dugo su razgovarali i pili. Dosao je trenutak kad je morala kuci u svicarskoj. Sav slmoljen od boli i tuge sto je morala ici a nije mu povjerila svoja osjecanja otisao je do kafane i napio se, kako bih je zaboravio. Ona je osla kuci s mislima da je se nesto u njemu toliko slmomila. Ali ona nije imala hrabrosti da mu prizna da isto tako osjeca. Rjesila je da vise ne dolazi u bosnu. Godine su prolazile a on je se svaki put nadao njenim dolaskom. Patio i bio slomljen od tuge. Nije imao hrabrosti da vise vjeruje u ljubav - niti u sudbinu. Jedne veceri mu je njegova najbolja prijateljica nacrtala jedan crtez s njihovim imenima. Kad je jednom izgubio novcanik nista mu nije bilo vazno osim tog crteza. Gledao je u plavon njihove zajedicke slike. Svako vecer je gledao u njih prije neg sto bih zaspao da je nezaboravi. Godina za godinom je prolazila, a nista se nije promjenilo nije - sve dok nije dosla ta 2010 godina. Deset godina je proslo, a on je jos uvjek nije uspjep zaboraviti. Pronasli su se na Facebook-u i dodali. Znali su se satima dopisivati i cackati o bogu i zivotu. Svaki put su dosli do zakljucka da su jedna dusa i jedno tjelo. Da upale kameru i da se napokon vide, nisu oboje imali hrabrosti. Jednoga dana odluce da se vide. Ona odluci da dodje u Bosnu i zamoli njega da prije toga joj nade smjestaj u nekom hotelu. Srce mu je zamalo puklo od srece. Ruke su mu drhatle. Skupi snagu i napisa joj: "Kakav hotel. Dolazi kod mene. Ima dovoljno mjesta." Doputovala je ona za Bosnu. Nestrpljivo je cekao na aedromu. Srce mu je lupalo kao i njeno. Zamalo da ne iskoci. Bio je sav nervozan. Kad je sisla otisli u kod njega. Dugo su razgovarali. I ako su znali da su jedno za drugo, i dalje nisu imali hrabosti se pribliziti jedno drugom. Jedne veceri joj izvadio taj crtez kad su sjedeli u nekom kaficu. Ona je morala uskoro kuci. Prije odlaska joj jedan stariji covjek rece: ,,Sta si ti to radila nasem XY?" upita je. ,,Prvo si mu se udvarala pa mu srce toliko slomila." Cura sva pocrveni, ne nadajuci se tim rjecima da je on voli isto kao i ona njega. Nije vjerovala da je sve ovo vrjeme iza njih nije mogao zaboraviti. Ipak nije htjela nista da mu kaze. Nesretan i ocajan od tuge ostao je u bosni a ona je otputovala. Oci su mu bili u suzama. Srce ranjeno od bola. Satima je stajao na sarajevskim aedromu. Ona je vec davno stigla u Svicarskoj a on se nije ni maknuo. Dani su prolazili i dodje dan kad ona njega pozove za Svicarsku. Stizali su Bozicni praznici. Sve je divno proslo i bajkovito. Kao u nekom filmu. Planira kako bih joj se prblizio. Hjteo je da je odvede na neko ljepo mjesto i da je tamo otvori svoja osjecanja i poljubi. Kad su dosli tamo uhvati ih pljusak. Nije stigao nista a nije imao ni hrabrosti da je poljubi. Ljeteli su do sljedece stanice da uzmu bus. Kad su sjeli pomislih kako mu se bas nista ne da. Zabravo tad je shavtio da se u zivotu ne treba nista planirati. Treba dopustiti sudbini da uradi svoje. Treba vjerovati u pravu ljubav i ne gubiti nadu i imati strpljenja. Onda sve dodje na svoje.

Vjencali su se 2014 sudbeno u krugu svoji najmiliji i prijatelja. A 2015 na ljeto kao u nekoj bajki vjencali su se crkveno, gdje su se pred bogom prcvrstili svoju veliki ljubav - koja je iz dana u dan sva veca. To je njihova prica. Kao krunu njihove ljubavi podario im je bog nedavno jednu malu djevojcicu koja ce odrastati uz iskrenu ljubav svoji roditelja.

I Tako ...

Jedna preljepa prica, nadam se da ste uzivali citajuci. Sa tom zenom se uvjek cujem za praznike. Jedna jako draga osoba. Oboje su dobri i zasluzili su taj veliki dar od boga. Prica stvarno dira u srce.

[Kapo O'makine]

Plišani Medo


„Sjeti se Barbara
Bez prestanka je kišilo nad Brestom toga dana
A ti si hodala nasmijana
Prokisla, radosna, očarana, pod kišom
Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad Brestom
A ja sam te sreo u ulici Sijama
Smiješila si se, i ja sam se smiješio
Ti, koju nisam poznavao
Ti, koja me nisi poznavala
Sjeti se

Sjeti se toga dana
Ne zaboravi… „

(…Jacques Prevert…)

…………………



A Brest me je dočekao tog dana kišovit. Ulice su bile mokre i skliske, kiša je padala bez prestanka, baš kao i u Prevertovoj pjesmi o Barbari.

Bio sam u Francuskoj i ranije; ta njihova kiša nije kao i naša, krupna, hladna i dosadna. Drugačija je. I ja je volim. Možda baš ta riječ i nije prava, ali ta francuska kiša me baca u drugačije raspoloženje nego naša.

……………….

Te večeri sam izašao sam. Rekoh sebi, pivo-dva i pedala natrag na brod. Međutim, jednom sam pročitao negdje da „stvari uglavnom nisu onakve kakve se čine na prvi pogled“…

To me prati cijeli moj život.

To-mislim…“nisu onakve kakve se čine na prvi pogled.“



La Chouffe

Volim francuske kafiće, lokale, kako god… šank, separei, dobra glazba, i francuski jezik, za mene možda najsenzualniji jezik na svijetu. Počeo sam lagano…. La chouffe… unutra je toplo, vanka pada kiša, a ja u svom filmu, briga me za sve probleme ovog svijeta

Sam sam, nikoga ne znam, i dobro mi je. U vitrini iza šanka gledam slike nekakvog natjecanja u automobilizmu, slike izblijedile od patine vremena, slikane u vrijeme negdje pedesetih godina prošlog stoljeća. Na jednoj slici prvak, pretpostavljam, kožna kapa i naočale za vožnju, stoji s nekakvim peharom a do njega lijepa žena, visoka, vitka, duge crne kose, možda je i brineta, teško je zaključiti jer slike su vintage, i ona drži plišanog medu u naručju.

Plišanog medu.

I zašto sam sad to morao vidjeti….

Ispijam baldaku bire do kraja, plaćam novčanicama i idem dalje…



La Habana

Mršava konobarica je uzela narudžbu, engleski joj je bio dosta loš ali sporazumjeli smo se. Čak smo opleli i nekakvu kratku konverzaciju, ona na tom lošem engleskom a ja na još lošijem francuskom. Ali ide to kad se ljudi osjećaju.

Plišani medo iz La chouffea mi nije izlazio iz glave. Osjećaji katkada naviru kao i rijeka u svom kretanju od izvora prema ušću; na početku je brza, živahna, opaka na pojedinim dijelovima, rekao bih ali sve što teče dalje, gubi onu svoju silinu i na samom ušću bude pitoma i mirna.

La Habana je bila pristojno popunjena; stolice ni za lijek, dosta ljudi je čekalo da se mjesta isprazne da bi uletili za nekakav stol. Glazba uživo, kopija Tita Larrive i Tarantule, ali solidna moram priznati. Latinoamerička glazba, na pamet mi je pao Banderas i Mariachi.

„Je li slobodno za sjesti“ – grleni glas francuskinje prene me iz razmišljanja. Ona, frendica i njen dečko. Takav dojam sam stekao.

Mislim, rekla je to ona na francuski a ja je i nisam baš razumio. Pokazao sam joj da je slobodno. Zahvalila se toplim osmijehom. I ja sam se osmjehnuo također.

Glupa situacija skroz.

Izašao sam zapaliti cigaret.

…

Izašla je sama; društvo je ostalo za „našim“ stolom, frendica i njen dečko. Pušili smo svak' sa svojim mislima dok nam se pogledi nisu sreli. Nekako sam se osjećao težak, nije mi se dalo ništa. Nekada bi već bio u akciji. Te noći mi se baš i nije dalo.

Ali ona nije čekala.

Sviđa ti se ovdje – upitala me na dobrom engleskom.

Aha-rekoh. Fino mjesto, dobra glazba, lijepi ljudi…

Nasmijala se na to.

Lijepi?

Da. Lijepi. Pa i ti si lijepa. – vratio sam se u ritam.

Hvala – rekla je pocrvenjevši u licu

…

E, tako je to.

Instikt nikada ne gubiš, možda nekada otupi ali on je uvijek tu.

Spreman.

…

Volili smo se tu večer.

Ona, lijepa francuskinja Zoe i ja, Stari Mariner, stari morski vuk.

…

Polutama sobe.

Poljupci.

Zagrljaji.

Strast.

Požuda.

Igra dvoje ljudi koji u tom trenutku imaju samo jedno drugo, dvoje ljudi koji nemaju što izgubiti.

Vrhunac.

Erupcija emocija.

Bila je mlada, ali nije nam to smetalo. Meni možda malo u početku dok me nije opustila svojim dodirima, svojim dahom na mom vratu, prsima, trbuhu…

Prepustio sam joj se.

Nisam imao drugog izbora. Mislim… ma ne mislim ništa, bilo je fenomenalno…

A kiša je i dalje padala nad Brestom.

…

I uvijek vučem neku paralelu, ne mogu se riješiti te navike.

Brest

Barbara

Kiša

La chouffe

Plišani Medo

La Habana

Zoe

Plišani medo

Ona

Plišani Medo.

Taj plišanac, na onoj slici u La chouffeu, bio je okidač.

…

Jer ona me uvijek rastopi nekom svojom porukicom, nekakvom sličicom…sličicom na kojoj se nalazi ona i gleda me, nasmiješena, lijepa poput francuskinje Zoe te večeri u Brestu, sličicom kako leži na travi, sličicom kako sjedi na ljuljački, sličicom kako je zagrljena sa mnom, Starim Marinerom…

Sličicom kako je zagrljena s njenim Plišanim Medom.



…

E da, život me nekada zna dobro nagaziti.

Kao uostalom i sve nas….