Ecco Eco !

[Parasociolog]

Danas sam se probudila kao Henry James s psihozom informacijskog rata, a pomalo me stepavaju i teroristi u Madridu. Onda sam pomislila na svog pajdu Umberta Eca Pa, evo malo o njemu.


Umberto Eco

Između 1954 i 1959 Eco je bio urednik kulturnih programa na Radiotelevisione Italiana (RAI). Pored toga, bio je na čelu mnogih avangardnih organizacija u Italiji, spomenimo Gruppo 63. Kao što bi se moglo očekivati, ti se interesi često međusobno informiraju; njegov rad na semiotici, recimo, nadopunjava njegov kulturni kriticizam i romane. Uz svoju izravnu upletenost u te aktivnosti, Eco je preuzeo ulogu neke vrste kulturnog povjesničara, koji dokumentira promjene raznih kritičkih pokreta i kulturnih trendova, a njegove vlastite ranije formulacije i angažmane da ni ne spominjemo. U tom smislu, on predstavlja angažiranog intelektualca o kojem je i osobno često govorio. Kao što je rekao u svom predgovoru Putovanjima u Hiperrealnost (1986.), “Moj način uključenosti u politiku se sastoji od pričanja drugima o tome kako vidim svakodnevni život, političke događaje, ponekad i o načinu na koji gledam neki film. Mislim da je moj posao, kao učenjaka i građanina, da pokažem kako smo okruženi ‘porukama’, proizvodima političke moći, ekonomske moći, industrije zabave i industrije revolucije, te da kažem da ih moramo znati analizirati i kritizirati”. Eco se uspio obratiti širokoj publici putem svog novinarstva i svojih romana, a da nije pretrpio nikakav pad u svom učenjačkom outputu. (blago njemu ).

[Parasociolog]

The Open Work predstavlja Ecoov prvi pokušaj da se pozabavi pitanjima povezanim sa suvremenom umjetnošću. (...) Citirajući Henrija Pousseura, Eco definira “otvoreno” djelo kao ono koje “u interpretatoru proizvodi djela svjesne slobode, stavljajući ga u središte mreže nepresušnih odnosa među koje on umeće svoj vlastiti oblik”. Ecoova studija, koja preispituje Joycea, Alexandera Caldera, Karlheinza Stockhausena, Pousseura i druge suvremene i gotovo suvremene umjetnike, suprotstavlja ovaj koncept tradicionalnom, zatvorenom djelu, koje omogućuje čitatelju ili gledatelju mnogo manji izbor tumačenja. Kategorije su idealne – niti jedno umjetničko djelo ne može biti u potpunosti otvoreno ili zatvoreno – ali one dobro funkcioniraju kad treba praviti razliku između različitih umjetničkih djela. Što je još važnije, usvajanje odgovarajućeg stava prema nekom otvorenom djelu stvara politička i društvena grananja: otvoreno djelo niječe konvencionalne poglede na svijet i zamjenjuje ih osjećajem njegova diskontinuiteta, nereda i disonancije. Eco smatra otuđenje koje dolazi sa shvaćanjem gore navedenog blagotvornim, jer iz tog osjećaja krize čovjek može razviti novi način gledanja, osjećanja i razumijevanja društvenog poretka u kojem su tradicionalni odnosi razbijeni.

[Parasociolog]

Ecoove sljedeće dvije knjige, Diario minimo (1963) i Apocalittici e integrati (1964), karakteristične su za njegovo neprestano analiziranje masovne kulture, što je projekt koji za njega postaje sve važniji. Svako od tih djela se sastoji od zbirke eseja o popularnim oblicima zabave i o suvremenim pitanjima. Kao i u The Open Work, Eco se bavi razotkrivanjem ideologija koje informiraju umjetnička djela i tipom angažmana koje one zahtijevaju, no fokus tih kasnijih knjiga je mnogo širi. Naslov Apocalittici e integrati se odnosi na dva različita stava prema masovnoj kulturi: stav “apokaliptičnog” intelektualca, koji vjeruje da su masovni mediji nepovratno ponizili kulturu i koji na to reagira zgađenim povlačenjem iz sfere javnosti; te stav “integriranog” intelektualca, čije je sveobuhvatno prihvaćanje i slavljenje masovne kulture uvelike nepreispitano. Eco locira implicitno pitanje koje je ispod ta dva stava – je li masovna kultura dobra ili loša? – i mijenja ga, pitajući umjesto toga, “Kad sadašnja situacija industrijskog društva od masovne komunikacije napravi činjenicu, što se može učiniti da bi se ti načini komuniciranja učinili sposobnim prenositi kulturne vrijednosti?” Budući da je masovna kultura sveprisutna i neizbježna, Eco dokazuje da bismo se trebali potruditi usredotočiti na to da onda posreduje pozitivne vrijednosti, a ne iluzorne, utješne, previše pojednostavljene i statične vrijednosti kiča. Za Ecoa, breme tih odgovornosti pada na intelektualca, koji bi trebao prihvatiti činjenicu masovne kulture i intervenirati kad je to moguće. Ali, osim tog općenitog pozivanja na prihvaćanje i intervencionizam, Eco ne daje nikakve daljnje preporuke. Ostatak knjige je posvećen ispitivanju ideoloških implikacija različitih oblika popularne zabave (stripovi, romani, televizija, pjesme). Važno je spomenuti da, mada djelo Apocalittici e integrati postavlja teoretske osnove za analizu masovne kulture, ono niti u jedom trenutku ne raspravlja o praktičnim problemima prisutnim u intervencionizmu. Na to se pitanje Eco vraća u Imenu ruže, djelu koje se na mnoge načine trudi pružiti onu vrstu kulturno odgovorne zabave koju priziva u Apocalittici e integrati.

[Parasociolog]

Na kraju svoje teorijske obrade masovne kulture u Apocalittici e integrati, Eco daje komentar koji u retrospektivi zvuči iskrivljeno proleptički: “Vjerujem da može postojati roman osmišljen istovremeno kao djelo za zabavu, potrošna roba i estetski vrijedno djelo sposobno pružiti originalne, ne kičaste, vrijednosti.” Čini se da ova dvostruka namjera vrlo dobro odgovara njegovom romanu koji se najviše prodaje. Smješten u misterij samostana iz četrnaestog stoljeća, krcat sumornim (ili zabavnim) umorstvima, poprskan velikodušnom dozom latinske opskurnosti, nudeći povijesnu točnost za lovce na vjerodostojnost u publici, aludirajući na ne baš nebeske odnose između kaluđera, te pružajući vruć seksualni susret naratoru, ovaj roman sadrži mnoge trikove zanata šunda. Međutim, uz ova sredstva, Eco predstavlja Williama Baskervillskog, čiji stavovi, mada pažljivo usklađeni s povijesnim trenutkom, podsjećaju na neka od Ecoovih ranijih proglasa, a čija je funkcija u romanu sukladna onoj koju je Eco nametnuo angažiranom intelektualcu u društvu. William nam nudi prizor intelektualca u sukobu s masovnom kulturom njegovog vremena, a njegove primjedbe o ljudima (koje predivno dvosmislenim stavom naziva “jednostavnim” [“simple”], služe tome da nas podsjete na poteškoće i na važnost tog sukoba.

[Parasociolog]

Poučno je usporediti Ecoovo ranije i kasnije bavljenje strukturalizmom. Primjerice, njegova analiza Flemingovih romana o Jamesu Bondu (1979.) se primarno sastoji od dešifriranja ponavljajućih narativnih struktura. Međutim, kasniji eseji, poput Casablanca: Cult Movies and Intertextual Collage (1986), fokusiraju se na promjenljivo shvaćanje raznih impliciranih klišea. Ecoov naglasak se premjestio sa znaka na dinamiku recepcije – problem koji se može nazrijeti u njegovoj kratkoj studiji Alphonse Allaisovog Un Drame bien parisien (1979). U tom eseju, Eco samosvjesno problematizira dihotomiju otvoreno/zatvoreno koju je istraživao u The Open Work. Njegovo osobno bavljenje strukturalizmom prati putanju samog tog pokreta: kao i na mnoge novije učenjake, na Ecoa se može gledati kao da sudjeluje u općoj kritici znaka koja prevladava u poststrukturalističkoj misli ( ). Njegov početni entuzijazam prema strukturalističkim pristupima ustupio je mjesto nizu članaka u kojma je istraživao granice lingvističkog modela interpretacije. Međutim, za razliku od mnogih isključivo književnih kritičara, Eco nikad nije koristio jezik krize u svojim raspravama o granicama strukturalizma i semiotike. On je na takve sustave uvijek gledao kao na alate.

Niti Ecoov kulturni kriticizam, ni njegov rad na semiotici, nisu izbjegli kritici. Učenjaci su komentirali njegovu sklonost prema širokim, sintetičkim generalizacijama i njegovu tendenciju da naglašava sličnosti na štetu razlika. Mnogi njegovi eseji opravdavaju ovu tvrdnju, no mora se priznati da ga njegov projekt angažiranog intelektualca čini otvorenim prema takvim “apokaliptičnim” tvrdnjama u cjelini. Pored toga, njegov “metodološki” pogled na konceptualne sustave (i strukture općenito) kao na “alate” ostaje uglavnom nepreispitan u njegovom vlastitom radu. To je neizbježna cijena održavanja intervencionističke kulturne pozicije koja se pokušava obraćati mnogim slojevima publike, dok procjenjuje ulogu intelektualca u društvu.

Deborah Parker

http://www.press.jhu.edu/books/hopki...berto_eco.html