GAP - generalni anksiozni poremećaj - iskustva

[ray of light]

prvo, najosnovniji podaci. što je gap:

generalizirana i uporna anksioznost koja nije vezana za neku određenu situaciju.


primarni simptomi
obuhvaćaju slijedeće kategorije:

-strepnja (briga o budućnosti, na ivici, teškoće
koncentracije)
-motorna tenzija (nemir, glavobolje, nemogućnost
opuštanja)
-autonomna reaktivnost (znojenje, lupanje srca,
suha usta, vrtoglavica)
- pojačane negativne reakcije spram doživljenih emocija;
strah od emocija, i pozitivnih i negativnih

- problemi modulacije emocija (ne mogu umanjiti intenzitet
snažnih emocija) i pokušaj kontrole, supresije

moje iskustvo- dijgnosticiran mi je gap prije 4-5 mjeseci. apsolutni nedostatak osjećaja sigurnosti, pa čak ni doma. vječiti strah. naravno da smo dr i ja kopale i iskopale uzroke i radile na tome. no, vidim da su ostale posljedice prejake osjetljivosti na i najmanji stres. česta potreba za plakanjem. nemogućnost uživanja u bilo čemu, sitnicama...nemogućnost opuštanja, potreba za samoćom, pa opet strah od nje. strah od ludila.

budući da se godinama liječim od depresije, usudila bih se reći da je ovo veći horor. iz moje perspektive sigurno.

ako ima koga da proživljava slično ili je proživio, bila bih mu jako zahvalna da napiše koju rečenicu.

[sf girl]

imam pitanje-kako se već godinama lješiš od depresije, a stanje ti se pogorša?
ja imam panične napade pa me s njima uhvati depresija i aniksioznost,ona užasna depersonalizacija tako da su mi poznati svi ti simptomi ofcourse.....

[ray of light]

sf girl kaže:

imam pitanje-kako se već godinama lješiš od depresije, a stanje ti se pogorša?
ja imam panične napade pa me s njima uhvati depresija i aniksioznost,ona užasna depersonalizacija tako da su mi poznati svi ti simptomi ofcourse.....

genetski uzrokovana depresija, od mame, tako da..."Depresiju redovito izaziva kombinacija genetskog naslijeđa i utjecaja vanjskih okolnosti. Ako je genetska predispozicija za depresiju jaka, bolest može nastati i bez stresnih podražaja, to jest i u normalnim životnim okolnostima. Ako je pak čovjek pretrpio vrlo jak ili dugotrajan stres, može oboljeti od depresije i ako nema jaku genetsku predispoziciju za nju.".
Zapravo, nemam jednostavnog, kratkog i jasnog odgovora.

[Neocortex]

nažalost, imam i prebogata iskustva.
počelo je već oko 14-15 godine. naravno, tada nije bilo posebno izraženo, ali sada vidim da su to bili počeci svega. tada je to bila obična nervoza, pa sam znala popiti koji normabelčić.
s 18 sam završila na xanaxu, najprije na malim dozama, pa većim.
nekoliko puta sam prekidala, pa počinjala opet...
i danas mi je vjerni pratitelj.
ne pijem ga svaki dan, nego po potrebi. a uglavnom mogu predvidjeti kad će mi trebati, jer mi je tolerancija na stres nula.
iako je to što ja podrazumijevam pod stresom, većini ljudi smiješno.

[Valentish]

Hm...ako se mogu uključiti..ne znam pod šta bi ja spadala, al slična iskustva proživljavam u zadnje vrijeme

Nisam nikad imala ništa strašno krivog u osobnosti, ali počelo je prije možda 4 mj kad me svaki dan bolio trbuh, niži dio. Tada me počeo boljeti želudac. Tada, nakon prekida jedne veze, sam doživjela bolest? Ako to mogu tako nazvati..

3 tjedna sam jela krišku kruha dnevno, spavala po 3 sata noćima, tresle su mi se ruke. Onda sam jednom konzumirala travu (nije mi bio prvi put) i od onda mi se sve pogoršalo. Imala sam strašne napadaje panike, da ću umrijeti, da se moram ubiti, da nisam normalna, strah od straha... Počela sam povraćati i bila blijeda kao krpa.

Tada sam počela piti tablete za smirenje na bazi prirodnih biljaka. Normabelom bi zaspala. Sad tjedan dana sam..kako bih to rekla..na "kućnoj terapiji"? Svaki dan si govorim da sam normalna, da imam sve što mi treba u životu, da neću umrijeti i da neću postati luda. To donekle pomaže..ali kad god se sjetim svega, zaboli me trbuh i nervozna sam i tresu mi se ruke.

[feniksis]

Horor jest. Meni su se prvo javili samo panični napadi prije pet godina i strah od istih, potom sam upala u depresiju iz nekih tadašnjih životnih okolnosti , a i nakupilo se općenito tijekom života, a onda se nakon te depre, dakle negdje možda godinu dana nakon pojavila anksioznost sa svim svojim užasnim simptomima, uz povremene panične napade, i s kulminacijom prije dvije godine da više nisam razlikovala što je anksiozan , a što panični napad, tresla sam se cijele dane.
No ja nisam išla na terapiju, nije bilo u mom gradu govora o tome tad , tako da se povuklo s lijekovima i informiranjem o tome dok jel ne otvore neko savjetovalište, nešto... godinu i pol dana skupa s ovih par mjeseci terapije nisam osjećala neke simptome, do ovih par dana... .

Anksioznost je strašna jer si svjestan svih svojih stanja, nema onog tupila kao kod depre, drži te budnu cijelo vrijeme i svjesnu da ćeš "poludjeti, umrijeti, nešto treće" i da, pomaže kad shvatiš da nećeš, ali mozak stvori tu ružnu atmosferu i jako je teško trpjeti. Ja sam bila nanovo rođena kad je prestalo , i sama pomisao da mi se vrati je tako da se nadam da je ovo kod mene ovih par dana prolazno stanje.

Iza nje mora ležati niz konflikata, ne dolazi samo tako, nije čak to osjetljivost, nego nešto radimo protiv sebe očito (naravno, bilokakav veći stres može bit triger..) , živimo stilom života koji nam ne paše možda, ili se maltretiramo na neki treći način, ali definitivno je odraz neprijateljstva prema sebi. Treba mijenjati sve što nam smeta, mijenjati navike,suočavati se.. ne znam, svatko je individualan... ali u suštini se svi slažu oko toga. Negdje trpimo i naš se organizam brani..

[ray of light]

kod mene su se sranja izdogađala i na poslovnom i na privatnom planu. dr i ja smo radile na tim stvarima, no očito je da je to mene tako snažno prodrmalo iznutra da sad i najmanji stres(a i pitanje je što je najmanji stres- npr. moji mi nisu dali da si kupim stick za internet, ko da sam beba, al to je već druga priča) djeluje tako razorno! trenutno se molim bogu da od ove godine posao krene kako spada, da se barem za to uhvatim, a privatno riješavati postepeno. pa valjda će se tad pojaviti neki mali postotak sigurnosti u meni
osjećam se polupano, kao polupani porculan. nedavno sam imala, mislim, najgori pa dosad u trajanju od oko 40 min. naravno u valovima, ne želim se prisjećati. toliko o osjećaju sigurnosti.

[feniksis]

rejoflajt kaže:

kod mene su se sranja izdogađala i na poslovnom i na privatnom planu. dr i ja smo radile na tim stvarima, no očito je da je to mene tako snažno prodrmalo iznutra da sad i najmanji stres(a i pitanje je što je najmanji stres- npr. moji mi nisu dali da si kupim stick za internet, ko da sam beba, al to je već druga priča) djeluje tako razorno! trenutno se molim bogu da od ove godine posao krene kako spada, da se barem za to uhvatim, a privatno riješavati postepeno. pa valjda će se tad pojaviti neki mali postotak sigurnosti u meni
osjećam se polupano, kao polupani porculan. nedavno sam imala, mislim, najgori pa dosad u trajanju od oko 40 min. naravno u valovima, ne želim se prisjećati. toliko o osjećaju sigurnosti.

ja trenutno lelujam, onda vježbam tehniku disanja , ali taj osjećaj da minute traju satima i besmisao toga.. pogotov kad znam da sam jednom već izašla iz toga.
da, i najmanji stres može bit triger. sad nisam sigurna da li je to zato što to aktivira u nama neku nerazriješenu točku ili čisto zato što stvarno trebamo se čuvati.
ja znam što sam sebi uradila i sad trpim, šta ću. psih. na godišnjem, nema nikoga... sad ću ja bubnut kako se meni oživjela anksioznost, možda te malo i nasmijem
rekoh neki dan na topicu da sam gledala neko usrano smeće s youtube-a i sad bih trebala psovat forum i svoju pamet što sam išla čitat određen topic ovdje i znatiželja me poharala. dijete u meni puklo valjda i sad osjećam taj točno infatilan strah. možda je dio toga i što sam mjesec dana bila psihički maltretirana od jednog roditelja sa pustim svađama, ali ovo je bio triger, taj usrani isječak. budi me lupanje srca, otkad me napad pukao neku noć i tako, jučer super, danas koma itd. već par dana.

piješ za smirenej nešto ili trpiš dok traje? meni su lijekovi više psihološki oslonac, nekad odma prođe čim progutam,što je nmoguće, a nekad ni to ne pomaže. da, problem je to u valovima , poznato mi jako

uf, to za poslovne i privatne probleme, pa da, logično je, očito si ušla u neko osjetljivo stanje i sad treba vremena dok ti se iznormalizira. ako si riješila dio tih problema onda će to jenjati sigurno postupno

[ray of light]

feniksis kaže:

ja trenutno lelujam, onda vježbam tehniku disanja , ali taj osjećaj da minute traju satima i besmisao toga.. pogotov kad znam da sam jednom već izašla iz toga.
da, i najmanji stres može bit triger. sad nisam sigurna da li je to zato što to aktivira u nama neku nerazriješenu točku ili čisto zato što stvarno trebamo se čuvati.
ja znam što sam sebi uradila i sad trpim, šta ću. psih. na godišnjem, nema nikoga... sad ću ja bubnut kako se meni oživjela anksioznost, možda te malo i nasmijem
rekoh neki dan na topicu da sam gledala neko usrano smeće s youtube-a i sad bih trebala psovat forum i svoju pamet što sam išla čitat određen topic ovdje i znatiželja me poharala. dijete u meni puklo valjda i sad osjećam taj točno infatilan strah. možda je dio toga i što sam mjesec dana bila psihički maltretirana od jednog roditelja sa pustim svađama, ali ovo je bio triger, taj usrani isječak. budi me lupanje srca, otkad me napad pukao neku noć i tako, jučer super, danas koma itd. već par dana.

piješ za smirenej nešto ili trpiš dok traje? meni su lijekovi više psihološki oslonac, nekad odma prođe čim progutam,što je nmoguće, a nekad ni to ne pomaže. da, problem je to u valovima , poznato mi jako

uf, to za poslovne i privatne probleme, pa da, logično je, očito si ušla u neko osjetljivo stanje i sad treba vremena dok ti se iznormalizira. ako si riješila dio tih problema onda će to jenjati sigurno postupno

pijem xanax sr, tegretol i moj ad, fevarin. dr mi je digla doze (i ona je na godišnjem do 9. mj.). prije toga mi je htjela maknuti dugi xanax i zamijeniti ga kratkim. kad je mene probudila u 4 ujutro takva strašna tjeskoba, disala ko asmatičar, a napetost u mišićima! ajd, probamo još jednu noć, e pa tu noć nisam ni oka sklopila. kad sam joj to ispričala, rekla da se vratim na xanax sr. a mislim si, pa kud si sad išla na isprobavanje skidanja, 2 tjedna pred početak posla i u takvom krhkom stanju. precijenila me. jebi ga.
htjela sam opisati još malo tjeskobu- ne znam kako bih se izrazila, ali u području trbuha, ima tamo neka arterija, tamo jaki pritisak i u dnu leđa isto, pritisak i kao neko neugodno škakljanje. odurno, fuj! znaš ono, misliš da si sve fizičke simptome prošao, a ne! ima ih još!

[magic potion]

feniksis kaže:

Horor jest. Meni su se prvo javili samo panični napadi prije pet godina i strah od istih, potom sam upala u depresiju iz nekih tadašnjih životnih okolnosti , a i nakupilo se općenito tijekom života, a onda se nakon te depre, dakle negdje možda godinu dana nakon pojavila anksioznost sa svim svojim užasnim simptomima, uz povremene panične napade, i s kulminacijom prije dvije godine da više nisam razlikovala što je anksiozan , a što panični napad, tresla sam se cijele dane.
No ja nisam išla na terapiju, nije bilo u mom gradu govora o tome tad , tako da se povuklo s lijekovima i informiranjem o tome dok jel ne otvore neko savjetovalište, nešto... godinu i pol dana skupa s ovih par mjeseci terapije nisam osjećala neke simptome, do ovih par dana... .

Anksioznost je strašna jer si svjestan svih svojih stanja, nema onog tupila kao kod depre, drži te budnu cijelo vrijeme i svjesnu da ćeš "poludjeti, umrijeti, nešto treće" i da, pomaže kad shvatiš da nećeš, ali mozak stvori tu ružnu atmosferu i jako je teško trpjeti. Ja sam bila nanovo rođena kad je prestalo , i sama pomisao da mi se vrati je tako da se nadam da je ovo kod mene ovih par dana prolazno stanje.

Iza nje mora ležati niz konflikata, ne dolazi samo tako, nije čak to osjetljivost, nego nešto radimo protiv sebe očito (naravno, bilokakav veći stres može bit triger..) , živimo stilom života koji nam ne paše možda, ili se maltretiramo na neki treći način, ali definitivno je odraz neprijateljstva prema sebi. Treba mijenjati sve što nam smeta, mijenjati navike,suočavati se.. ne znam, svatko je individualan... ali u suštini se svi slažu oko toga. Negdje trpimo i naš se organizam brani..

Nikad nisam čula točnije objašnjenje pojave anksioznosti.

[feniksis]

rejoflajt kaže:

pijem xanax sr, tegretol i moj ad, fevarin. dr mi je digla doze (i ona je na godišnjem do 9. mj.). prije toga mi je htjela maknuti dugi xanax i zamijeniti ga kratkim. kad je mene probudila u 4 ujutro takva strašna tjeskoba, disala ko asmatičar, a napetost u mišićima! ajd, probamo još jednu noć, e pa tu noć nisam ni oka sklopila. kad sam joj to ispričala, rekla da se vratim na xanax sr. a mislim si, pa kud si sad išla na isprobavanje skidanja, 2 tjedna pred početak posla i u takvom krhkom stanju. precijenila me. jebi ga.
htjela sam opisati još malo tjeskobu- ne znam kako bih se izrazila, ali u području trbuha, ima tamo neka arterija, tamo jaki pritisak i u dnu leđa isto, pritisak i kao neko neugodno škakljanje. odurno, fuj! znaš ono, misliš da si sve fizičke simptome prošao, a ne! ima ih još!

ja imam kratki xanax, koristan jest jer odmah djeluje skoro, ali s vremenom se dobije tolerancija određena, no ipak nisam još vidjela da neki lijek brže i bolje djeluje kod anksioznosti.
eh, fizičkih simptoma može bit bezbroj, meni obično udari u glavu, nos, grlo, jezik i vilicu sve mi se ukoči, a onda ode na slabost u nogama. već točno znam "okus" panike, neka vrsta mučnine , neopisivo ...
mada tehnike disanja zbilja mogu olakšat kad osjetiš onaj prvi grč da ne ide dalje... ja sam ovih dana koristila onu s odbrojavanjem do deset i držanjem daha a onda dišeš i brojiš do tri, mada polako, jer brzo disanje samo pogoršava stvar, a i duboko disanje zna otežat.

inače se mislim daje dugi ksanaks, ali kratki se može i pored njega popit u slučaju paničnog napada, ili anksioznog napada, tako je bar meni rekla doktorica.
stvar je da nekako se s tim tehnikama disanja i opuštanja koje se trebaju izvježbat dok nema tegoba naučimo da odreagiramo. jer sva dodatna histerija koju sam imala oko simptoma je samo činila veći kaos. a anksioznost bi ipak trebala proć kad se problemi počnu rješavat. samo uvijek dođu novi
a važna i je i pozicija iz koje se borimo. ja trpim do pucanja u nekim situacijama. i to iz uloge žrtve, a to bome je rasadnik anksioznosti.

[micamacazg]

rejoflajt kaže:

ako ima koga da proživljava slično ili je proživio, bila bih mu jako zahvalna da napiše koju rečenicu.[/FONT]

ima

najnoviji simptom mi je kao da mi gravitacija ne štima pa kao da na koso stojim, kao na petama, ili kao da me netko cijelo vrijeme gura prema iza. prije mi je bio osjećaj da me gura naprijed valjda je od toga

ali opet, ja se nikako ne liječim za sad, iako, kako mi je krenulo opet, izgleda da ću nešto morati poduzeti

[micamacazg]

ne liječim se iz tog razloga što je moja mama počela piti lijekove u mojim godinama, i sad je od tih ljekova sva uništena psihički se drži dobro uz njih ali kao da su ju fizički uništili pa ne želim i ja tako završiti. znam da možda i ne bi, ali sam jako skeptična prema tabletama.

[ray of light]

micamacazg kaže:

ne liječim se iz tog razloga što je moja mama počela piti lijekove u mojim godinama, i sad je od tih ljekova sva uništena psihički se drži dobro uz njih ali kao da su ju fizički uništili pa ne želim i ja tako završiti. znam da možda i ne bi, ali sam jako skeptična prema tabletama.

samo veliki pozdrav maco!

[micamacazg]

rejoflajt kaže:

samo veliki pozdrav maco!

kaj nisi mislila da ću se tu javit zapao mi psihokauč za oko pa reko da vidim kaj je to novo nešto i tako ja došla tu

[ray of light]

micamacazg kaže:

kaj nisi mislila da ću se tu javit zapao mi psihokauč za oko pa reko da vidim kaj je to novo nešto i tako ja došla tu

samo ti legni i odmori

[~Scarlet~]

budući da se godinama liječim od depresije, usudila bih se reći da je ovo veći horor. iz moje perspektive sigurno.

Ovo zasigurno stoji. Anksiozno stanje je mnogo gore nego stanje depresije.
Konstatntno stanje emocionalne pobuđenosti, brige, nemogućnost opuštanja, (napet kao puška). Vjerujem kada kažeš da je veći horor.

[zmijica dorica]

Gle, gle, ko je postavio ovu temu nisam ni skužila dok nisam otvorila

GAP - to sam ja! U prvom postu umjesto znojenja stavi proljev, mučninu i groznicu a umjesto straha od ludila strah od smrti i to je manje više to ... svi somatski simptomi nisu uvijek prisutni, ko Galvanijev žabac od škakljanja u nogama se npr. obično osjećam ponoći al onaj osjećaj straha i tjeskobe u solarnom pleksusu mi je ionako puno veći horror od svih somatskih simptoma (osim kad imaju realnu podlogu pa me uhvati hipohondrija ), a s njim se u zadnjih puno mjeseci ustajem i liježem, valovi samo moduliraju intenzitet...prije je dolazilo i odlazilo, trajalo ovisno o situaciji i životnom periodu, najranije što se sjećam tamo negdje u nižim razredima osnovne, ali otkako sam se suočila sama sa sobom stalno je tu...odvelo me u depresiju...al izvukla me moja psih iz gadne krize, svaka joj čast, misla sam da taj crni oblak nikad neće nestati...sad sam bolje ...ne dobro, ali bolje, imala čak par čistih dana na početku tjedna ...godišnji

Uzrok? Cjeloživotno emocionalno zlostavljanje - nazovimo stvari svojim imenom, jebi ga! To može riješiti samo pt, AD mogu pomoći da se stvar zadrži u pozadini i omogući funkcioniranje

[zmijica dorica]

rejoflajt kaže:

kod mene su se sranja izdogađala i na poslovnom i na privatnom planu. dr i ja smo radile na tim stvarima, no očito je da je to mene tako snažno prodrmalo iznutra da sad i najmanji stres(a i pitanje je što je najmanji stres- npr. moji mi nisu dali da si kupim stick za internet, ko da sam beba, al to je već druga priča) djeluje tako razorno! trenutno se molim bogu da od ove godine posao krene kako spada, da se barem za to uhvatim, a privatno riješavati postepeno. pa valjda će se tad pojaviti neki mali postotak sigurnosti u meni
osjećam se polupano, kao polupani porculan. nedavno sam imala, mislim, najgori pa dosad u trajanju od oko 40 min. naravno u valovima, ne želim se prisjećati. toliko o osjećaju sigurnosti.

ne sjećam se kad sam pisala ovo boldano ... trenutno se Bogu molimo i psih i ja, danas smo pričale, al ja se bojim, jer se osjećam tako izmučeno kao da je godina upravo prošla ... sva sreća nemam pa ali užasni nemir me sprečava u svakoj suvisloj aktivnosti ... imam još 2 pt u međuvremenu, valjda se ovo iz čega upravo valjda izlazim neće vratit

[micamacazg]

zanima me, ako odem privatnom psihiću, da li mi se upisuje dijagnoza tak da ju svi u našem zdravstvu mogu vidjeti? nisam išla nikad privatno pa neznam, a razmišljam o tome...