Najljepši duhovni stihovi

[Mostly Harmless]

13

1Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.
2 Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
3 I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo.
4 Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se;
5 nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo;
6 ne raduje se nepravdi, a raduje se istini;
7 sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
8 Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će.
9 Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje.
10 A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično.
11 Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.
12 Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!
13Sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav."

[harec]

Mostly Harmless kaže:

13

1Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.
2 Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
3 I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo.
4 Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se;
5 nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo;
6 ne raduje se nepravdi, a raduje se istini;
7 sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
8 Ljubav nikad ne prestaje. Prorokovanja? Uminut će. Jezici? Umuknut će. Spoznanje? Uminut će.
9 Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje.
10 A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično.
11 Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.
12 Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada - licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!
13Sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav."

1 Corinthians 13 Croatian Bible
http://cro.scripturetext.com/1_corinthians/13.htm

pozdav harec !!!!

[Mostly Harmless]

Stopping By Woods On A Snowy Evening
by Robert Frost

Whose woods these are I think I know.
His house is in the village, though;
He will not see me stopping here
To watch his woods fill up with snow.

My little horse must think it queer
To stop without a farmhouse near
Between the woods and frozen lake
The darkest evening of the year.

He gives his harness bells a shake
To ask if there's some mistake.
The only other sound's the sweep
Of easy wind and downy flake.

The woods are lovely, dark and deep,
But I have promises to keep,
And miles to go before I sleep,
And miles to go before I sleep.

(mislim da je dio ovih stihova netko s foruma imao u potpisu; tako sam i došla do nje. zahvaljujem tom nekom. )

[Dativ]

Mostly, prihvacam poziv i pridruzujem se zbog onoga sto si rekla.
Nastavljam sa Frostom.


Robert Frost

A Question

A voice said, Look me in the stars
And tell me truly, men of earth,
If all the soul-and-body scars
Were not too much to pay for birth

[Dativ]

Reluctance

Out through the fields and the woods
And over the walls I have wended;
I have climbed the hills of view
And looked at the world, and descended;
I have come by the highway home,
And lo, it is ended.

The leaves are all dead on the ground,
Save those that the oak is keeping
To ravel them one by one
And let them go scraping and creeping
Out over the crusted snow,
When others are sleeping.

And the dead leaves lie huddled and still,
No longer blown hither and thither;
The last lone aster is gone;
The flowers of the witch-hazel wither;
The heart is still aching to seek,
But the feet question 'Whither?'

Ah, when to the heart of man
Was it ever less than a treason
To go with the drift of things,
To yield with a grace to reason,
And bow and accept the end
Of a love or a season?

[Dativ]

Ja živim u kruzima koji se šire

Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučit zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.
Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta

[Dativ]

Sunset

Slowly the west reaches for clothes of new colors
which it passes to a row of ancient trees.
You look, and soon these two worlds both leave you
one part climbs toward heaven, one sinks to earth.

leaving you, not really belonging to either,
not so hopelessly dark as that house that is silent,
not so unswervingly given to the eternal as that thing
that turns to a star each night and climbs-

leaving you (it is impossible to untangle the threads)
your own life, timid and standing high and growing,
so that, sometimes blocked in, sometimes reaching out,
one moment your life is a stone in you, and the next, a star

[Dativ]

Pupacic je jedan od nasih najboljih pjesnika, vidim da su se vec poceli okupljati njegovi ljubitelji pa cu staviti jos njegovih.


Moj grob

Moj grob
Moj grob će biti sunčan, tih
i krcat bogatoga sjaja,
beskrajan prostor gdje oluje mru
nad stijenjem zavičaja.
Na njemu neće gorjeti svijeća
niti će naricat žene.
Ja živ ću ostat da smijehom sna
raspršim uspomene.
Uskrsnut neću, i čemu to
živjet ću ljepše neg prije,
a ono što ljudi smrću su zvali
za mene smrt i nije.
To će tek biti slobodan život
od patnji i veriga svijeta,
taj prostor gdje mi polože tijelo
bit će samo vinjeta.
Rasut ću sebe u srca mnoga,
i živjet u bezbroj života,
jer od sadašnjeg mračnoga mene
ostat će samo ljepota.

[Dativ]

Ne može se rastati od mene

Ne može se rastati od mene
Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se
ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni
u granicama. Svijet je izvan svih
granica, izvan svih okvira; unutar
jednog prostora, unutar jedne tišine -
u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).
A zemlja se ne može rastati
od sebe, ni od grada, ni od čovjeka.
Zato nemojte pokušati da iselite
ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti
od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju,
jer je ne možete rastaviti od nje;
ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod,
koji se ne rastaje od sebe.
I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte
pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati
ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi
kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli
izvesti iz mene.) Ali, čovjek je
neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se
rastati od sebe.

[Dativ]

Ova tema ne smije postojati bez A.B.Simica i Juana Ramona Jimeneza kroz cije se tematike ponavlja ideja Boga.


Antun Branko Simic

Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u Tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika

[Dativ]

Molitva na putu

Bože
koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv
vodi me i dalje koncu mojih želja.

Ne ostavi me
umorna i sama nasred puta

Obrazi su moji blijedi
i moje misli nemoćno ko moje ruke vise.

Bože
daj da novo plavo jutro
iz umora digne moje misli
da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi.

Budi
nad mojom glavom moja pratilica zvijezda.

[Dativ]

Nađeni Bog

Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se mis'o, tamna sjenka, gubi.
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku.

Bog ti je uvijek najbliži od svega:
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba;
Bog ti se smješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne.

Ne pružaj mis'o u praznu daljinu.
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
Na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja treperi, miriše i šušti

[Dativ]

Ja nisam ja

Ja nisam ja.
Ja sam taj
što hoda pored mene, a ne vidim ga;
kojega, katkada, vidim,
i kojega, katkada, zaboravljam.
Taj što šuti, spokojan, kad govorim,
taj što oprašta, blag, kada mrzim,
taj što šeće tamo gdje mene nema,
taj što će ostati uspravan kad ja umrem

[Dativ]

Posljednje putovanje

Otići ću. A ptice će ostati
pjevajući;
i ostat će vrt moj sa svojim zelenim stablom
i svojim bijelim zdencem.
Svake večeri nebo će biti plavo i spokojno;
i zvonit će, kao i večeras,
zvona sa zvonika.
Umrijet će oni koji su me voljeli;
i svijet će se obnavljati svake godine;
a u uglu mog vrta rascvala i okrečena
lutat će duh moj, nostalgičan...
Otići ću; i bit ću sam, bez ognjišta, bez stabla
zelenog, bez zdenca obijeljena,
bez neba plava i spokojna ...
A ptice će ostati pjevajući.

[Dativ]

Samoća

Svo si u sebi, more, pa ipak
kako si bez sebe, kako samo,
kako daleko, uvijek, od sebe samog!
Otvoreno u tisuću rana, svakog časa,
kao i moje čelo,
tvoji valovi odlaze, poput mojih misli,
i dolaze, odlaze i dolaze,
ljubeći se, rastajući se,
s vječnim upoznavanjem,
more, i nepoznavanjem.
Ti jesi a ne znaš,
srce ti udara, a ne osjećaš ...
Kakva potpunost samoće, more samo!

[Dativ]

For Whom the Bell Tolls

No man is an island,
Entire of itself.
Each is a piece of the continent,
A part of the main.
If a clod be washed away by the sea,
Europe is the less.
As well as if a promontory were.
As well as if a manner of thine own
Or of thine friend's were.
Each man's death diminishes me,
For I am involved in mankind.
Therefore, send not to know
For whom the bell tolls,
It tolls for thee.

..koja je jako popularna a moze se naci i u Hemingwayevoj Kome zvono zvoni a evo je i na nasem jeziku:

Nijedan čovjek nije Otok, sasvim sam za sebe;
svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje,
ako More odnese Grudu zemlje,
Europe je manje, kao da je odnijelo nekakav Rt,
Posjed tvoga prijatelja ili tvoj vlastiti;
smrt svakog čovjeka smanjuje mene jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu;
i zato nikad ne pitaj kome zvono Zvoni; Tebi zvoni.

[Dativ]

Jedna od najomiljenijih pjesama koja kao i Frost nastavlja tradiciju duhovne poezije kroz kontekste smrti.

Remembrance

Cold in the earth—and the deep snow piled above thee,
Far, far removed, cold in the dreary grave!
Have I forgot, my only Love, to love thee,
Severed at last by Time's all-severing wave?

Now, when alone, do my thoughts no longer hover
Over the mountains, on that northern shore,
Resting their wings where heath and fern-leaves cover
That noble heart for ever, ever more?

Cold in the earth, and fifteen wild Decembers
From those brown hills have melted into spring:
Faithful indeed is the spirit that remembers
After such years of change and suffering!

Sweet Love of youth, forgive if I forget thee,
While the world's tide is bearing me along:
Sterner desires and other hopes beset me,
Hopes which obscure, but cannot do thee wrong!

No later light has lightened up my heaven;
No second morn has ever shone for me:
All my life's bliss from thy dear life was given,
All my life's bliss is in the grave with thee.

But when the days of golden dreams had perished,
And even Despair was powerless to destroy,
Then did I learn how existence could be cherished,
Strengthened, and fed without the aid of joy;

Then did I check the tears of useless passion,
Weaned my young soul from yearning after thine;
Sternly denied its burning wish to hasten
Down to that tomb already more than mine.

And even yet I dare not let it languish,
Dare not indulge in Memory's rapturous pain;
Once drinking deep of that divinest anguish,
How could I seek the empty world again?

[Dativ]

William Shakespeare

To be, or not to be

To be, or not to be: that is the question:
Whether 'tis nobler in the mind to suffer
The slings and arrows of outrageous fortune,
Or to take arms against a sea of troubles,
And by opposing end them? To die: to sleep;
No more; and by a sleep to say we end
The heart-ache and the thousand natural shocks
That flesh is heir to, 'tis a consummation
Devoutly to be wish'd. To die, to sleep;
To sleep: perchance to dream: ay, there's the rub;
For in that sleep of death what dreams may come
When we have shuffled off this mortal coil,
Must give us pause: there's the respect
That makes calamity of so long life;
For who would bear the whips and scorns of time,
The oppressor's wrong, the proud man's contumely,
The pangs of despised love, the law's delay,
The insolence of office and the spurns
That patient merit of the unworthy takes,
When he himself might his quietus make
With a bare bodkin? who would fardels bear,
To grunt and sweat under a weary life,
But that the dread of something after death,
The undiscover'd country from whose bourn
No traveller returns, puzzles the will
And makes us rather bear those ills we have
Than fly to others that we know not of?
Thus conscience does make cowards of us all;
And thus the native hue of resolution
Is sicklied o'er with the pale cast of thought,
And enterprises of great pith and moment
With this regard their currents turn awry,
And lose the name of action. - Soft you now!

[Shady]

Dativ
neke pjesme su mi se jako svidjele a posebno ova. Tko je autor? Poz.

[Dativ]

Shady kaže:

Dativ
neke pjesme su mi se jako svidjele a posebno ova. Tko je autor? Poz.

Autor je pjesnik nad pjesnicima, Antun Branko Simic. Autori se nalaze iznad svake pjesme koju sam postavila.

Kur'an i Goethe.. pretpostavit cu da ti imas neke veze sa islamom?