Čitam neke tekstove na jednom portalu, i vidim da masa ljudi u komentarima podržava apstinenciju do braka. Uglavnom su to kršćani i uglavnom su razlozi isto takvi. Vjerojatno je takva tema već bila, ali pretražila sam dosta stranica i ne mogu je naći, a iskreno - uz dužnu ispriku modovima - ne da mi se pretraživati više od 100 strana.
Iskopirat ću jedan citat, izvučen iz knjige zbog koje sam postavila temu:
O predbračnom seksu:
"Davanjem ovoga obećanja (vjenčanih zavjeta, op.a.) pred Bogom kao da se i u njihovim životima nešto mijenja. Bog ne pohranjuje samo njihova obećanja u “dokument vjenčanja” u nebeskom katalogu podataka. Brak je svet sakrament. Tim sakramentom On zapravo mijenja te dvije osobe. On ih duhovno povezuje spajajući njihove duše tako da “dvoje” doista postaje “jedno”.
Nakon vjenčanja te dvije osobe najčešće odlaze na skupocjeno putovanje u neko egzotično mjesto – to putovanje je poznato pod nazivom “medeni mjesec”. Na medenom mjesecu oni čine nešto vrlo važno za sebe i svoj brak. Oni vode ljubav. Oni se jedno drugome predaju u spolnom smislu. Pritom oni svojim tijelima iskazuju obećanja izrečena na oltaru. Oni su na oltaru jedno drugome predali svoje živote. Spolnim sjedinjavanjem oni čine taj dar stvarnim i osjetnim, predajući svoja tijela jedno drugome. Predavanjem tijela oni predaju sami sebe i svoje živote.
Spolnost govori jezikom, jezikom predanja samoga sebe drugoj osobi. Sveti otac Ivan Pavao II. kaže da spolni odnos govori “jezikom samopredanja”. To je jezik koji mu je Bog namijenio, a to je jezik koji i srce čuje. To je jezik istinske ljubavi, a ne “ljubavi prema pizzi”. To je jezik trajne ljubavi i predanosti, “i u dobru i u zlu”.
Dakle, kako se stvara novi život? On se stvara ljubavnim činom. U bračnom spolnom sjedinjavanju muškarca i žene i Bog je, na stvaran način, prisutan i spreman ostvariti svoj najdraži i najveći stvaralački čin: stvaranje potpuno novoga ljudskog bića na svoju sliku i priliku. Spolnim sjedinjavanjem i jezikom ljubavi i predanosti na svijet dolazi novi život. Ljubav stvara ljude!"
Ostali članci (da sad ne kopiram sve, nema smisla) govore o predbračnom seksu kao grijehu a o apstinenciji kao "čistoći". U globalu, ako se predamo nekom prije braka, gubimo istinski dojam o spolnom odnosu kao činu sjedinjenja na svim razinama - tjelesnoj, duhovnoj, emotivnoj, energetskoj, ljubavnoj. To je dar koji bismo trebali čuvati isključivo za osobu s kojom smo toliko vezani i koju volimo do te mjere da bismo ušli s njom u brak. U protivnom, činimo od seksa jeftinu sirovinu, kartu za trenutni užitak, ne živimo ga u potpunosti.
Zanimaju me stavovi ljudi koji nisu kršćani i ne žive po kršćanskim dogmama. Ima li za vas u tim svjetonazorima ikakve istine i vrijednosti, osim onih isključivo vezanih za Boga?
Biste li vi, iz bilo kojeg razloga osim kršćanskog, čekali do braka, i zašto?
Smatrate li da vrijednost seksa gubi na jačini ako ga previše "rasipamo"?
Može li apstinencija u svrhu ljubavi zaista učiniti od spolnog odnosa vrlo snažnu vezu i predanje?
Razgranati mod