Umberto Eco

[manwe]

Nymann kaže:
Ju, sačuvaj bože da ja pišem izgubljeni deo Poetike. ALi to se odnosilo na Mimicra. Ja sam samo predočio ukratko (baš ukratko) o čemu se zapravo radi u toj knjizi.

Manwë, mene čudi kako Eco spominje Poetiku u srednjevekovlju kad je ona tada bila jako malo poznata. To znači da je njegov junak očigledno veoma odudarao od svoje okoline (što je jasno iz samog sadržaja).

da, u srednjem vijeku, ali ne i na početku modernog doba.

napisao sam u gornjem postu da je aristotela rehabilitirao toma akvinski. radnja imena ruže smještena je u vrijeme NAKON aristotela. poetika je već tada bila poznata. ne, doduše, i cijenjena. to je druga priča.

[Nymann]

manwe kaže:
da, u srednjem vijeku, ali ne i na početku modernog doba.

napisao sam u gornjem postu da je aristotela rehabilitirao toma akvinski. radnja imena ruže smještena je u vrijeme NAKON aristotela. poetika je već tada bila poznata. ne, doduše, i cijenjena. to je druga priča.

Pročitao sam roman i znam kad se radnja dešava, za slučaj da to ne znaš (jer kako bih uopšte mogao pričati o Umbertu da nisam?!)...

Eco je radio doktorsku disertaciju na temu transcendentalnosti lepog u delima Tome Akvinskog. A Toma, kao skolastik, koristio je Aristotela u druge svrhe. Toma nije baš bio teoretičar književnosti.

Bila je poznata, ali malo.

[Nymann]

Inače, sve što više čitam Eca sve mu se manje divim i postaje mi manje neobičan. Ali dobar je!

[manwe]

Nymann kaže:
Pročitao sam roman, za slučaj da to ne znaš (jer kako bih uopšte mogao pričati o Umbertu da nisam?!)...

Eco je radio doktorsku disertaciju na temu transcendentalnosti lepog u delima Tome Akvinskog. A Toma, kao skolastik, koristio je Aristotela u druge svrhe. Nije on baš bio teoretičar književnosti. Bila je poznato, ali malo.

wokey

[Nymann]

stitch kaže:
Da bi čovjek shvatio Poetiku, treba pročitati Metafiziku, Fiziku, Retoriku, Nikomahovu etiku, čak i spis O duši, gdje Aristotel spominje entelehiju, nešto što se uvjetno može nazvati dovršenost.

Naravno. Površna filozofija je najgora.

[stitch]

Ali ne samo zato. Poput dobrog pjesnika, Aristotel ne otkriva sve u jednoj knjizi. Treba pročitati ostala djela da bi se dobio uvid u cjelinu.

[mimicro]

Malo ću smetati, pa ću se vratiti na Eca.

Nymann:

...sve što više čitam Eca sve mu se manje divim

Sve što više čitam Eca to mi se više sviđa. A da li je on veliki pisac (pisac valjda ipak je jer piše), filozof, erudit ili ne znam što nije mi važno.
Unatoč njegovim silnim referencama i citatima (ili baš zbog njih) njegovi romani su mi zabavni i zanimljivi. Da li mu je filozofija (ili promišljanje) u romanima originalna i strogo obrazložena ili ne, uopće me ne opterećuje, ( zar nije sve to ljudski um već prožvakao), znam samo da mi je bliska, a bliski mi je i njegov humor (za kojeg ipak vjerujem da je originalan).

Eco je pisac čije knjige sigurno nikad neću zaobići, za razliku od nekih koje a priori ne čitam (i ne komentiram).

[Nymann]

Nije mi više nov, neko otkriće... U tom mi je smislu manje
zanimljiv. No, naravno, to ne znači da ga ne cenim, ne volim ili pak ne čitam. Naprotiv!


Što se tiče oponašanja u književnom stvaranju (i bilo kojem drugom) pronađi negde Krležinu misao na tu temu.

A što se bilo kog filozofa tiče, bez poznavanja celokupnog (ili barem najvažnijeg) dêla dela nema nauke i znanja o temi o kojoj govori.

[Nymann]

Many praised the witty melding of popular genre fiction with arcane erudition. According to the novelist and academic David Lodge, Eco was one of the first to grasp the ideas of postmodernism: "He makes difficult material accessible by playfulness, or splicing together popular and high culture - which perhaps doesn't seem as groundbreaking now as it undoubtedly was then." Not all readers were convinced. Salman Rushdie, irritated by a "fiction about the creation of a piece of junk fiction that then turns knowingly into that piece of junk fiction", pronounced Foucault's Pendulum humourless and devoid of characterisation or credible dialogue. "Reader: I hated it," he wrote. Will Self, noting that Eco's novels were said to combine "exhaustive polymathism with thriller-style narrative drive", concluded: "I've never seen it." To Self, Eco occupies a "perverse and tendentious position" as a writer of "superficially 'intellectual' books that... convince a great number of people they are reading something with a certain cachet. This is a loathsome confidence trick."

[Nymann]

Ima li koga? Zašto ne "postujete"?

Barem neku zanimljivost iz Ecovog života ili sl. Nadam se da ste razumeli prethodni nalepak.

[mimicro]

Nymann:

Što se tiče oponašanja u književnom stvaranju (i bilo kojem drugom) pronađi negde Krležinu misao na tu temu.

Vidim da ti dobro ide kopanje po enciklopedijama i ostaloj literaturi. Daj mi ti napiši što je to Krleža smislio (ako mi već Eco ne može to pronaći).

Nymann:

A što se bilo kog filozofa tiče, bez poznavanja celokupnog (ili barem najvažnijeg) dêla dela nema nauke i znanja o temi o kojoj govori.

Na kog se to odnosi?

Nymann:

(vidi post 29-08-2003 15:25)

Ovaj put bih se prije složila s Lodgeom, iako glede napisanih (i kod nas prevedenih) romana prednost dajem Rushdieu.

Ipak mislim da meni Eco ne prodaje muda pod bubrege. Pa ja znam što čitam i što volim čitati (čistu filozofiju sigurno ne).

Baudolino mi je jedan od najduhovitijih romana koje sam u zadnje vrijeme pročitala, i zato mi je favorit, bez obzira što ima neke mane u usporedbi s "velikom" književnošću.

A glede istine ( povjesne i ostale, pa i životne), do nekih spoznaja dolazi pojedinac i sam (čitajući i živeći, a i misleći ), a onda mu neko paše, a neko ne. Pa zar nisu postojale različite škole mišljenja u filozofiji?

[Nymann]

mimicro kaže:
Na kog se to odnosi?

Na svakog ko zaluta na ovaj topic.

Kako to misliš da mi ide kopanje po enciklopedijama? Odakle to zaključi?

[Nymann]

mimicro kaže:
A glede istine ( povjesne i ostale, pa i životne), do nekih spoznaja dolazi pojedinac i sam (čitajući i živeći, a i misleći ), a onda mu neko paše, a neko ne. Pa zar nisu postojale različite škole mišljenja u filozofiji?

Jesu, postojale su.

Jedna Ecova rečenica: I myself like easy books that put me to sleep immediately. But the normal reader who does not spend his day fighting with Kant or Hegel feels respected if there is a jujitsu with a novel, a resistance, a seduction. If the book says yes immediately, it is a whore.

[Nymann]

U jednom trenutku Ecovog novijeg romana “Baudolino”, glavni je junak sa svojom družinom zauzet krivotvorenjem pisma od Jovana, legendarnog hrišćanskog kralja s Dalekoga istoka. Oni natrpavaju svoj opis Jovanove kraljevine svakakvim retkostima i bogatstvima, dok i sami ne dobiju srdobolju za izmipljenim dragocenostima. Ovaj mali iscepak iz velike knjige je tu da bi pružio komični predah, ali on sadrži istinu koju ostatak romana ignorira – čovek se lako umori od izmišljotina i beskrajnih dosadnih prerada.

Baudolino je italijanski seljak iz 12. stoleća koji ima dar za učenje jezikâ. Jedne maglovite noći on sreće izgubljenog franačkog viteza. Baudolino mu nudi prenoćište u očevoj kolibi i ujutro njegove usluge kao vodiča. Tek tada on shvata da je njegov gost zapravo velika zverka. Gost je zapravo Fridrik Barbarossa, sveti rimski car.

Barbarossi će se mnogo svideti ovaj dečak i on će mu omogućiti obrazovanje. Vremenom Baudolino postaje kao usvojenik. Deo careve privrženosti dečaku posledica je dečakove izmišljotine (koja je imala za cilj veću “napojnicu”) da je mesni svetac prorekao Barbarossinu pobedu. Barbarossa nije poverovao sve dok se Baudolino nije poečo prisećati svog sna u carskom vojnom logoru – tad su priču o snu čule brigade iz opkoljenog grada Tredone. Grad se odmah zatim predao. Ova priča pravi šemu – Baudolinova izmišljanja menjaju svet. Izmišljanje nikada ne prestaje i tako stvara istinite činjenice. Recimo i to da Baudolino osvaja srce jedne dame pišući oba dela ljubavnoga pisma.

Knjiga je sagrađena na polutradicionalnim i polu(post)modernističkim elementima. Lukavi sluga je čisti književni tip koji, dajući prednost umu nad snagom, postaje deo niza koji se pruža čak od Odiseja do dobrog vojnika Schweika. Jednom prilikom, na primer, on pomaže opkoljenom gradu da prevari svoje napadače uzimajući poslednju živu kravu i hraneći je žitom. Kada vojnici uhvate i zakolju živtinju, njen pun stomak će im reći da ima mnogo rezervi iza gradskih zidina. Ova bi se šema na neki način poklopila s pričama iz Bokačovog “Dekamerona”, sem što ima zajedničkih tačaka sa stvarnom politikom: taktičke komplikacije znače da su napadači spremni da osvoje nešto, na bilo kakav način.

Neki isečci imaju skorije uzore. Opis grada koji je sagrađen da bi bio osvojen možda je uzet od Calvina, predstava o tome da varanje kreira stvarnost liči na Borgesa, a daleki grad Pndapetzim (gde Baudolino s družinom čeka naređenje da nastavi pohod k legendarnom kralju Jovanu), kojim vlada đakon čije jedino znanje o stvarnosti dolazi od evnuhâ koji ga okružuju, lični na egzotičnu obradu Kafke. Jedina je razlika da su prethodni pisci imali smisao za sažetost.

[mimicro]

Nymann:

Kako to misliš da mi ide kopanje po enciklopedijama? Odakle to zaključi?

Pa što ima loše u tome. Zar ne radi i Eco nešto slično?
Ajde daj Krležu, da ne ostanem u mraku. Baš me zanima što je taj predmodernist ili modernist rekao o oponašanju.

Eco:

I myself like easy books that put me to sleep immediately. But the normal reader who does not spend his day fighting with Kant or Hegel feels respected if there is a jujitsu with a novel, a resistance, a seduction. If the book says yes immediately, it is a whore.

Sad još samo da znam što Eco smatra lakom robom!

Odgovor posle 1h 9 min

Dobar štos!

[mimicro]

Nymann(?):

...čovek se lako umori od izmišljotina i beskrajnih dosadnih prerada.
....
Jedina je razlika da su prethodni pisci imali smisao za sažetost.

Ja na to ovako gledam.
Baudolino me potsjetio na Marca Pola (Milijun), i na ono kako ja zamišljam prve romane (romance) pisane za široku i neprofinjenu publiku u srednjem vijeku (ili tu negdje) i putopise iz tog doba. Tu literaturu nisam na žalost čitala izvorno, pa sam možda u zabludi.
U svakom slučaju Eco me uspio prenijeti među te naivne i neprofinjene srednjevjekovne čitatelje.

A za spavanje je često puta potreban i umor.

[Nymann]

Knjiga je puna medievalistike. No, pitanje je da li ovaj roman ima dovoljno konjskih snaga da je dalje iskoristi i razvije. Nakon prologa u kom se govori o Baudolinovom detinjstvu, Eco odmah skače na osvajanje Carigrada 1204. godine, što je skoro pola veka kasnije. Tad je Baudolino spasao život jednog kancelara. Ostatak knjige čine, naizmenično, razgovori između dva čoveka i epizode iz Baudolinove povesti. Ovo je pomalo rasklimano, trošno kad se gleda iz perspektive književne konstrukcije, pogotovu stoga što je Baudolinova priča iskazana u trećem licu kako bi se u roman uključile informacije i gledišta njemu nepoznata.

Knjiga se njiše između raznih žanrova i tonova, između blage, pikarske komedije i nečeg malo življeg. Postoje epizode kada se glavni junak susreće sa stvarnim konfliktom, ali Ecu kao da se žuri pa ih veoma brzo preskače. Kada Fridrik I Barbarossa krene u opsadu Baudolinovog rodnog grada, čini se kao da se on mora odlučiti između njegovog biološkog i duhovnog oca, ali epizoda o hranjenju krave govori da on to zapravo i ne mora činiti. Baudolino se zaljubljuje, ženi, zatim gubi i ženu i dete, a cela ova zbrka ispričana je na samo tri stranice! Čini se kao da Eco ne može da iščeka da se vrati stvarima koje ga najviše zanimaju: nadmetajuće teorije o postojanju ili o nemogućnosti vakuuma, načini procene kvaliteta tkanine (kap vina se neće prošitriti na najboljoj, najgušće ispredenoj tkanini).

Pre dvadeset godina Eco je napravio ogromnu buku oko “Imena ruže”, u kojoj se medievalistika i misterija o ubistvu prepliću na veoma vešt i lukav način. To baš i nije trik koji se može ponoviti, mada mu to nekako i uspeva u “Baudolinu”. Tokom Trećeg krstaškog rata, neko umire u zaključanoj sobi i dragocena relikvija (koja je takva jer je i krivotvorena) nestaje. Međutim, ovoga puta Eco uspeva da natera svoje čitatelje da sede kroz još nekoliko stotina stranica putničkih priča pre nego što će se vratiti misteriji. Mehanička domišljatost (4 ili 5) rešenja ne čini se pravom nagradom za strpljenje, u knjizi koja sliči gigantskoj izlivenoj automobilskoj gumi sastavljenoj od tisuća drugih stopljenih i rekonstruisanih.

[Nymann]

Ubrzo ću ti reći i ono što je Krleža rekao (na francuskom - ako ti treba prevod javi).

...čovek se lako umori od izmišljotina i beskrajnih dosadnih prerada.

Kada sam ovo rekao, mislio sam uopšteno, u životu. Zar sam pogrešio?

[Nymann]

Imiter le moins possible, c'est créer le moins possible - što manje oponašamo, to manje stvaramo.

[Nymann]

Pa, mimicro, šta misliš? Zadovoljna Krležom?

Gde je onaj Manwë?