Putopis: New York, New York...

[Ariana B.]

[Maca.]

Evo jedna tura slika, kliknite na uvecanje.

Ari, hvala.

[Maca.]

Jos smo pod dojmom gubitka kamere, ustajemo a muz stalno ponavlja, sto sam je spustio na prozor.
Inace, svako jutro bi uz kafu zvao starijeg sina na viber da razgovaraju o poslu i svime vezano za to.
To jutro, prvo sto mu je rekao bilo je, izgubio sam kameru.
E jbm kameru!
Dogovaramo se da idemo u Queens, Astoria, da vidimo gdje to zivi vecina nasih i pojedemo americke cevape u nekoj poznatoj cevabdzinici Sarajka.
Kad kazem nasi, ne mislim samo na ljude iz BiH, vec iz ex Yu.
Izlazimo na stanici, mjesto me na prvu podsjeti na americke filmove.
Duga ulica, sa strana kuce, dvoriste i auto ispred.
Ja sam zamisljala da je jedan citav kvart naseljen nasim ljudima i radnjama.
Ali nije bas tako.
Idemo u aveniju Broadway.
Setamo i razgledamo kuce, jako nam se sve svidja.
Malo ispred nas iz kuce izlazi komplet porodica, roditelji i dvoje djece.
Muz kaze, ono su nasi, vidi mu face.
Djeca ulaze u auto, mi malo usporavamo a covjek upita zenu da li je zakljucala.
Kaze muz, jesam ti rek'o!
Prilazimo i muz pita, zemo, moze jedno pitanje.
Ljudi se okrenu sa sirokim osmijehom, rukuju se s nama i naravno, prvo pitaju odakle smo.
Oni su iz Sandzaka.
I moram naglasiti, svi ali svi nasi koje smo upoznali, poslije pitanja odakle smo, pitali bi kod koga smo dosli.
I svi bi se zacudili da su Bosanci 'nako dosli u NY, bas turisticki.
Zasto je to toliko cudno, fakat ne kontam.
I ovi nam kazu da svako ljeto idu u rodni kraj, dosta su ravnodusni mojim odusevljenjem New Yorkom, on kaze da za 14 godina recimo jos nisu bili na Kipu slobode.
Mislim se, daj boze da ikad odete.
Zena kaze da radi kao med.sestra i da bi sad s nama kuci.
???
Pita muz njega cime se bavi, kaze, pjevam.
Pjevas?
Da, dodjite u subotu, pjevam na Manhattanu.
Mislim da rece u drugoj aveniji.
Nisam sigurna, ali kroz koji dan kad smo bili u tom dijelu, pomislimo da garant pjeva u jednoj srpskoj kafani/restoranu koji se tamo nalazi.
Pjeva i svira i po nasim svadbama kojih tamo ima dosta.
Muz ga pita jel samo to radi, on odgovori potvrdno.
Rastanemo se s njima, upute nas do naseg kafica.
Krenemo polako a muz kaze, cuj samo pjeva.
Pa nije Saban Saulic.
Ja kazem, a ona bi kuci, nostalgija...dzaba lijepa kuca, BMW dzip sestica, posao...
Al niko se ne vraca.
Dolazimo do kafica Napoli, nidje nikog.
Pozdravlja nas cura sa srpskim akcentom.
Iz Stare Pazove je, stigla prije mjesec i po.
Hoce da studira.
Pijemo vani kafu kad dolaze cetiri momka i cura, miksaju naski i engleski.
Puni se basta.
Imam osjecaj da sam u carsiji u svom gradu.
Krenemo polako i dolazimo u jednu ulicu.
Vidimo buregdzinicu, zove se Ukus.
Na izglogu pise, burek 6 dolara, zeljanica, krompirusa...bas mi smijesno.
Zena viri iz objekta.
Taman hocemo da udjemo kad do te radnje vidimo drugu, u izlogu sve proizvodi iz ex Yu.
Ajmo uci malo, kaze muz.
Ulazimo, visoka zena u zrelim godinama.
Pozdravimo je i kazemo da smo onako usput dosli.
Zena se ljubazno upoznaje s nama i pocnemo razgovor.
Pocetkom rata s porodicom izbjegla u Njemacku.
Poslije toga dosli vamo, imali su nekog prijatelja.
Ni rijec engleskog nisu znali.
Mic po mic, u talu sa tim prijateljem, otvore firmu za uvoz proizvoda iz ex Yu.
Kaze, dvije godine nije dizala glavu od posla i obaveza.
Nudi nas sokom, uzimamo koktu.
Ima tri kceri, sve zavrsile fakultete i udate su.
Dvije za Amere, jedna za Crnogorca.
Deportovan je prije godinu zbog nekog sudskog slucaja koji je precutao.
Kuha nam kafu.
Dok pricamo svo vrijeme ulazi narod.
Sve moguce akcente sam cula sa ovih prostora.
Kod Haze kupuju svi iz ex Yu.
Svi zastanu kad nas vide i naravno svi nas isto pitaju.
Nastavlja Haza da joj se muz pomamio od silnih para, glumio biznismena a rintala je samo ona, cesto isao za Bosnu i poceo pravit ogromnu kucu tamo uzivajuci u epitetu "onaj bogati Amerikanac".
Dodju do nje razne price ali ona trpi i gura posao.
Inace, Haza je iz mjesta koje je sat voznje udaljeno od naseg grada.
Trpila ga godinama i razvede se konacno.
Batali vece poslove, kupi ovaj prostor, drzi prehrambene proizvode i mesnicu.
Zadovoljna je poslom.
Isli bi polako jer gladna sam ko vuk.
Zena kao da je procitala moje misli, pravi prostor da sjednemo i ne da cut da idemo.
Boze...pa morate jesti!
Rucak gotov!
Mi se zahvaljujemo i ljubazno odbijamo ali jok, Bosanka je to, dzaba dvajst godina Amerike, kod zena odavdje neces otic dok te ne nahrane.
I sama sam takva, kod nas nema kafa/sok, uvijek se nesto napravi za jelo.
Vadi ona sudzuku, suho meso, prsut, sir i kajmak, gulas i lepine!
Mi gladni, sve ukusno i najedemo se samo tako.
Kazemo joj da nam se obavezno javi kad dodje u Bosnu.
Nikad necu zaboravit gostoprimstvo i ljubaznost zene koju vidimo prvi put u zivotu.
Kaze, necete ic dok ne dodje Ajka!
Ko je sad Ajka?
Ajka je njena radnica, iz Hrasnice je i zivi je cirkus.
Haza zna obje one nase sugradjanke sto smo se vidjeli s njima.
Prica nam o par doktora i privrednika koje je upoznala a iz naseg su grada.
Pominje jednog, ja se nasmijem i kazem da smo njegova zena i ja najbolje prjateljice.
Svijet je nekad bas mali.
Pominje jednog doktora koji vise nije ziv, rekoh njegov sin i moj su prijatelji.
Kad mu je moj sin rekao kod koga smo bili, momak nije mogao vjerovati.
Nastavlja dalje, bivsi je otisao u penziju i vratio se za Bosnu.
Tamo u kuci glumi kralja.
Pita je muz zna li onog pjevaca sto smo ga upoznali, kaze jasta neg zna, ima on fino posla ovdje.
Prica da i u Astoriji ima svega.
Ima slucajeva da mladje cure dodju vamo, upecaju i ozenjene, razvedu ih i udaju se zbog green card.
Vecinom se druze ljudi iz istih sadasnjih zemalja, drze se svojih obicaja.
Nije bas cest slucaj da se zene/udaju za Amere sem ako je ostanak u pitanju.
Izlazim van da zapalim, ima mreze i zovem sestru na viber.
Prolazi neki stariji simpa lik i kad me cuje zastane, kaze glasno, ajme meni lipe zene, koja si ti lipotice moja!
Reko, garant ce te kod Haze, sad cu ja.
Sestra u cudu, pita s kim to pricam.
Ulazim unutra, stigla i Ajka, muz prica sa Dalmatincem.
Skace on, ljubi mi ruku.
Upoznajem se sa Ajkom, donijela veliku pizzu i nudi me.
Ma ne mogu zinut vise!
Dalmos prica kako je 40 godina radio na Broadwayu, pita nas jesmo li u subotu tu da nam dzaba obezbjedi karte za Mama mia.
Mi kazemo da u petak navece idemo kuci.
Ajme meni vice on, bas mu zao, drugi put, i kad opet nekad mozda dodjemo, imamo smjestaj kod njega.
Haza govori, jok kod mene ce!
Ja se zadovoljno cerekam i pitam ima li kakvih cura u ponudi.
Imam reko dva sina, jednom 27 a drugom 20.
Kaze muz, ona bi da uvali dijete u NY ne bi li dolazila cuvat unucad.
Dalmos prica o holivudskim zvijezdama koje je upoznao, zeza Ajku, Ajka bas socno psuje.
Atmosfera je extra, usta me zaboljela od smijeha.
Idemo polako.
Ostali smo dugo a nismo planirali.
Zahvaljujemo se, razmjenjujemo brojeve telefona, svi se izgrlimo kao da se znamo sto godina.
Tako mi nesto puno srce, drago mi sto smo bas slucajno naletjeli na tu zenu.
Setajuci dalje ne prestajemo pricati, cak se vise ni fskin kamera ne spominje.
Ulazimo po radnjama, vidmo drasticno nize cijene nego na Manhattanu.
Kupujem sebi haljinu za 10 dolara i djeci neke sorceve i majce.
U hodu dosta cujemo nas jezik, al kako se meni cini najvise ljudi iz CG odnosno Sandzaka.
Kupujemo mineralnu jer se upalilo ono suho meso.
Popodne dolazimo kuci i malo odmaramo.
Pojedemo voce i oko pola sedam krenemo na Brooklynski most.
Naravno, masa je ljudi.
Pogled je spektakularan
Jako mi se svidjelo tamo, kako svijetli, spusta se mrak...
Slike odande su mi top.
Hajmo rekoh polako do ESB da vidimo jel ko vratio kameru.
Pjeske?
Da!
Sad ne vjerujem koliko smo prepjesacili boraveci tamo.
Vidim zgradu u daljini i samo kazem hajmo.
Dok izblejim u sve oko i iznad sebe, zavirim u radnje, mic po mic eto nas, iako su u pitanju kilometri.
I to nije prvi put.
Taj put od mosta do ESB mi je na momente dosta mirniji.
Nema neke velike guzve ni previse naroda.
Konacno dolazimo, niko nije vratio kameru.
Uzimamo si po kafu i idemo u Bryant park.
Muza nesto zeza punjenje moba a tu usput moze napuniti.
Naravno, dok sam s pljugom sjedim na stepenicama ispred.
Gledam ljude, zgrade, nebo...
Setamo po parku, kasno je, ljudi sjede, caskaju, jedu...
Zamirisalo i meni.
Odemo na hamburger, sama sebi govorim, jedi jedi, kod kuce u ta doba ne bi jela kad bi skapavala od gladi.
Idemo polako prema Grand terminalu.
Mislim da smo uvijek navece odatle isli kuci bez presjedanja.
Mrtvi smo umorni, prosla je ponoc.
Sutra cemo na US open.

[Bezveze]

I jos se ljudi brckaju u tom mrzlom oceanu ;-)

[Maca.]

Ustajemo, tmuran je i sparan dan.
Izlazim van s kafom, gledam prognozu, popodne ce bit kisice.
Muz sretan, hoce da vidi US open.
Rekoh, nije ti to dzaba.
Kaze, hajmo tamo pa cemo vidjet sta cemo.
Bila sam za vrijeme Australia opena dole, naravno slikala se samo ispred arene, tako i u Londonu.
Preskupe su to karte a nije da sam luda za tenisom, ustvari uopste za sportom.
Prvo cemo na Columbia univerzitet, u nasem je kraju.
Dolazimo tamo i kao da sam upala u neku americku teen komediju.
Ogroman kompleks sa velikim travnatim povrsinama.
Masa mladih ljudi svih boja koze.
Sjede na travi, smiju se, citaju, razgovaraju...
Obilazimo sve polako i ulazimo u jedan objekat.
Tamo ogromna sala sa dva predavaca.
Puno studenata.
Tako mi sve djelovalo opusteno, nije ko kod nas, profesori se upnu do neba i ako mu je crijevo nalijevo rusit ce te x puta.
Kad smo sve obisli spustamo se niz ulicu do prve metro stanice.
Kazem mu da ce kisa, sigurno nece biti meceva.
Nema veze kaze, bar nesto da vidimo, kad ce se stvorit opet ovakva prilika.
Haj reko', odose Bosnje na tenis.
Vozimo se pofino do Queensa i konacno stizemo.
Penjemo se stepenicama iz metroa kad policja s psima bukvalno na svakom koraku.
U jbt!
Idemo pravo, pojma nemamo da li uopste mozemo uci bez karte i dokle.
Pitaju nas imamo li karte, kazemo da ne i lik nam objasnjava gdje mozemo ici.
Vidi muzu ruksak na ledjima, kaze mu gdje da ode i ostavi ga.
Dok ga cekam, stojim blizu policajca sa crnim labradorom.
Ljubazno me pozdravi.
Lik sa njim, stariji crnac me pita odakle sam.
Kazem mu, a on mi pozeli dobrodoslicu u USA.
Pocne pricati kako je ovo zemlja emigranata, svi su dobro dosli, pusti onu budalu sta prica.
Stize muz i idemo obic koliko mozemo bez karti.
Pocinje sitna kisica.
Bez obzira, masa ljudi dolazi.
Da, opet pregled torbi.
Ogroman red, ljudi pruzaju karte i prolaze.
Mi tu stojimo a muz kaze da ide vidjet posto su.
Taj dan je bio i nas Dzumhur na rasporedu.
Vraca se, kaze, 75 dolara za jedno.
Rekoh, nema sanse!
Ako ti se bas toliko ulazi, kupi sebi.
Ja cu bit tu negdje.
150 dolara je puno a meceva nece bit sigurno.
Vidimo na nekom ekranu, u natkrivenim salama igraju Osaka a u drugoj Nadal.
On se dvoumi al zao mu mene ostavit.
E ovo sto sleduje...mogla sam vam ispricat da smo kupili karte i usli, ali reci cu kako je bilo, iako se ne ponosim time.
Kako je ogroman red, mi mozemo stojat tu, odmaknuti dosts,al naravno ne mozemo proci.
Niko ti ne brani da stojis tu.
Ima ona ograda sa reklamama, kao na koncertima sto se moze pomicati.
Kako je guzva, neko je blizu ulaza, a ustvari blizu izlaza onih koji idu nazad, neko je pomaknuo jedan dio ograde za nekih pola metra.
Muz gleda u to pa u mene.
Prosapcem, necu!!!
Uhvati me za ruku i prodjemo, pa kao idemo van, zavrsili smo.
Napravimo par koraka i vratimo se i eto nas na US openu.
Ja samo cekam kad ce me neka gorila potapsat po ramenu, ali nista, niko nas nije registrovao.
Kaze muz, sta ti je bona, pa oni pomislili ne bi da bi to neko uradio, ovdje ti gospoda i ljudi s parama ulaze.
A ovo je tek prvo il drugo kolo pa mozda ne nadziru toliko.
Kroz par minuta se opustam, jbg, sta je tu je, udjosmo.
Obilazimo terene, nekako nam ne izgleda sve glamurozno ka na tv.
A mozda je i zbog kise izgledalo tako.
Od svih dana tamo, samo je to popodne padala.
Ulazimo u Polo butike, padamo na dupe od cijena!
Ljudi kupuju ko nespaseni, majce, kape, dukserice...sa oznakom US Open.
Ulazimo u veliki objekat, i tamo masa ljudi.
Gledamo one simulacije za tenis i vidimo na drugom kraju neka pressica.
Par metara od nas voditelj i neki visoki lik kraj njega.
Sve to ide uzivo na nekom sport kanalu.
Kaze muz, pa to je teniser, Jo Ilsner.
Nemam pojma kako se pise nit sam kad cula za njega.
Hodamo okolo po ostalim radnjama, sve sa oznakom turnira je preskupo.
Miris hrane nas podsjeti da trebamo jesti.
Ispred svakog standa je ogroman red.
Dok on ceka, ja nam trazim slobodno mjesto pod suncobranom, da ne kisnemo.
Jao sto je meni ta sva hrana vani bila ukusna.
Obozavala sam jesti chiken fingers.
U zivotu ukusniji krompir nisam jela.
Dugo smo se zadrzali tu.
Hajmo polako, meni dosta.
Njemu je toliko drago bilo sto smo bili tamo.
Vracamo se kuci oko per popodne.
Malo odmorimo, sitna je kisica, idemo po nasem kvartu malo prosetati.
Vidjela sam radnju sa preparatima za kosu, ajd da virnem usput i kupim sebi stvari koje koriste crnkinje, obzirom da i ja imam kovrdzavu kosu.
Lijepo vece, bez obzira na kisicu.
U daljini vidim svjetla nebodera, vuce me da idemo opet u centar al odustajem.
Kupujemo veliku kutiju sladoleda i zderemo ga u krevetu.
Nekako me vec fata muka...utorak je, u petak navece idemo kuci...

[Visnja73]

Maca. kaže:

Ustajemo, tmuran je i sparan dan.
Izlazim van s kafom, gledam prognozu, popodne ce bit kisice.
Muz sretan, hoce da vidi US open.
Rekoh, nije ti to dzaba.
Kaze, hajmo tamo pa cemo vidjet sta cemo.
Bila sam za vrijeme Australia opena dole, naravno slikala se samo ispred arene, tako i u Londonu.
Preskupe su to karte a nije da sam luda za tenisom, ustvari uopste za sportom.
Prvo cemo na Columbia univerzitet, u nasem je kraju.
Dolazimo tamo i kao da sam upala u neku americku teen komediju.
Ogroman kompleks sa velikim travnatim povrsinama.
Masa mladih ljudi svih boja koze.
Sjede na travi, smiju se, citaju, razgovaraju...
Obilazimo sve polako i ulazimo u jedan objekat.
Tamo ogromna sala sa dva predavaca.
Puno studenata.
Tako mi sve djelovalo opusteno, nije ko kod nas, profesori se upnu do neba i ako mu je crijevo nalijevo rusit ce te x puta.
Kad smo sve obisli spustamo se niz ulicu do prve metro stanice.
Kazem mu da ce kisa, sigurno nece biti meceva.
Nema veze kaze, bar nesto da vidimo, kad ce se stvorit opet ovakva prilika.
Haj reko', odose Bosnje na tenis.
Vozimo se pofino do Queensa i konacno stizemo.
Penjemo se stepenicama iz metroa kad policja s psima bukvalno na svakom koraku.
U jbt!
Idemo pravo, pojma nemamo da li uopste mozemo uci bez karte i dokle.
Pitaju nas imamo li karte, kazemo da ne i lik nam objasnjava gdje mozemo ici.
Vidi muzu ruksak na ledjima, kaze mu gdje da ode i ostavi ga.
Dok ga cekam, stojim blizu policajca sa crnim labradorom.
Ljubazno me pozdravi.
Lik sa njim, stariji crnac me pita odakle sam.
Kazem mu, a on mi pozeli dobrodoslicu u USA.
Pocne pricati kako je ovo zemlja emigranata, svi su dobro dosli, pusti onu budalu sta prica.
Stize muz i idemo obic koliko mozemo bez karti.
Pocinje sitna kisica.
Bez obzira, masa ljudi dolazi.
Da, opet pregled torbi.
Ogroman red, ljudi pruzaju karte i prolaze.
Mi tu stojimo a muz kaze da ide vidjet posto su.
Taj dan je bio i nas Dzumhur na rasporedu.
Vraca se, kaze, 75 dolara za jedno.
Rekoh, nema sanse!
Ako ti se bas toliko ulazi, kupi sebi.
Ja cu bit tu negdje.
150 dolara je puno a meceva nece bit sigurno.
Vidimo na nekom ekranu, u natkrivenim salama igraju Osaka a u drugoj Nadal.
On se dvoumi al zao mu mene ostavit.
E ovo sto sleduje...mogla sam vam ispricat da smo kupili karte i usli, ali reci cu kako je bilo, iako se ne ponosim time.
Kako je ogroman red, mi mozemo stojat tu, odmaknuti dosts,al naravno ne mozemo proci.
Niko ti ne brani da stojis tu.
Ima ona ograda sa reklamama, kao na koncertima sto se moze pomicati.
Kako je guzva, neko je blizu ulaza, a ustvari blizu izlaza onih koji idu nazad, neko je pomaknuo jedan dio ograde za nekih pola metra.
Muz gleda u to pa u mene.
Prosapcem, necu!!!
Uhvati me za ruku i prodjemo, pa kao idemo van, zavrsili smo.
Napravimo par koraka i vratimo se i eto nas na US openu.
Ja samo cekam kad ce me neka gorila potapsat po ramenu, ali nista, niko nas nije registrovao.
Kaze muz, sta ti je bona, pa oni pomislili ne bi da bi to neko uradio, ovdje ti gospoda i ljudi s parama ulaze.
A ovo je tek prvo il drugo kolo pa mozda ne nadziru toliko.
Kroz par minuta se opustam, jbg, sta je tu je, udjosmo.
Obilazimo terene, nekako nam ne izgleda sve glamurozno ka na tv.
A mozda je i zbog kise izgledalo tako.
Od svih dana tamo, samo je to popodne padala.
Ulazimo u Polo butike, padamo na dupe od cijena!
Ljudi kupuju ko nespaseni, majce, kape, dukserice...sa oznakom US Open.
Ulazimo u veliki objekat, i tamo masa ljudi.
Gledamo one simulacije za tenis i vidimo na drugom kraju neka pressica.
Par metara od nas voditelj i neki visoki lik kraj njega.
Sve to ide uzivo na nekom sport kanalu.
Kaze muz, pa to je teniser, Jo Ilsner.
Nemam pojma kako se pise nit sam kad cula za njega.
Hodamo okolo po ostalim radnjama, sve sa oznakom turnira je preskupo.
Miris hrane nas podsjeti da trebamo jesti.
Ispred svakog standa je ogroman red.
Dok on ceka, ja nam trazim slobodno mjesto pod suncobranom, da ne kisnemo.
Jao sto je meni ta sva hrana vani bila ukusna.
Obozavala sam jesti chiken fingers.
U zivotu ukusniji krompir nisam jela.
Dugo smo se zadrzali tu.
Hajmo polako, meni dosta.
Njemu je toliko drago bilo sto smo bili tamo.
Vracamo se kuci oko per popodne.
Malo odmorimo, sitna je kisica, idemo po nasem kvartu malo prosetati.
Vidjela sam radnju sa preparatima za kosu, ajd da virnem usput i kupim sebi stvari koje koriste crnkinje, obzirom da i ja imam kovrdzavu kosu.
Lijepo vece, bez obzira na kisicu.
U daljini vidim svjetla nebodera, vuce me da idemo opet u centar al odustajem.
Kupujemo veliku kutiju sladoleda i zderemo ga u krevetu.
Nekako me vec fata muka...utorak je, u petak navece idemo kuci...

Vidim da spominjes karte za mamma miu? Jel znas gdje? Ja sam gledala na sluzbenoj broadway stranci pise da je prestalo igrat.

[InterMezzo]

Maco, stvarno ti je zanimljiv topik, samo te želim pohvaliti.

[Maca.]

Visnja73 kaže:

Vidim da spominjes karte za mamma miu? Jel znas gdje? Ja sam gledala na sluzbenoj broadway stranci pise da je prestalo igrat.

Da ti pravo kazem, ne znam.
To nam je Dalmatinac rekao.
Zao mi je sto nismo gledali nijednu predstavu a imala sam to u planu.
Samo smo drugi dan bili u pola 4 popodne kad su akcije karata kod crvenih stepenica.
Bila je ogromna guzva i ja sam mislila, ajd ima vremena, tek smo dosli.
Trebala sam preko neta uzet prije, al sta cu...ne mozes sve.
Meni je najvise bola oci reklama za Fantom iz opere, da kupis za to.

InterMezzo kaže:

Maco, stvarno ti je zanimljiv topik, samo te želim pohvaliti.

Hvala.
I ja tebi cestitam moderaturu.

[Maca.]

Budimo se, sunce, kisi ni traga.
Planiramo detaljnije obici Central park i sta nam jos bude usput.
Iz kuce bi izlazili oko 9.
Gornji dio smo obisli cim smo dosli u NY, sada planiramo malo sredinu i kraj i veliko jezero.
Nosim nam tuna salatu, po sendvic i voce.
Moram naglasiti da ja nisam preveliki fan parkova, suma, livada...od prirode najvise volim plazu i more/okean/jezero.
Ja sam vize urbani tip, volim mase naroda, sjedit na nekom prometnom mjestu i promatrat ljude i okolicu.
Odemo mi na izlete, rostilj vani ili kod prijatelja, sve to stoji, ali meni bude dosta jedan dan.
Nisam od onih koji se pale na vikendice na osami, okruzene sumom u pripizdini gornjoj, na tek procvale tratincice il gladiole i sl.
Od "zimske idile" po kolibama dobijam osip, a isla sam godinama po par dana na zimovanje.
Potrosim ljudima drva jer samo ubacujem, a kad me muz nagovori na setnju jer ne skijam, licim na mix medjeda i robota.
Jedva hodam sta sve nabacim na sebe.
Medjutim, u Central parku sam uzivala.
Bas uzivala.
A znam i zasto, zato jer se nalazi u NY.
Valjda bi mi njujorsko go*no bilo slatko.
Setamo, sjetim se nekih filmova o ubistvima tu.
Toliko ljudi dzogira, opet puno dadilja sa djecom, psi veselo trckaraju...
Neki lik svira violinu, sjedim na klupi, zmirim i uzivam.
Dolazimo do jezera gdje imaju camci.
Muz me pogleda, reko nema sanse!
Nakon pada sa skutera na Tajlandu prosle godine, vjerujem samo u njegove vozacke sposobnosti za auto.
Kako sam inace sklona bizarnim padovima, jos mi samo fali da se prevrnem u vodu u odjeci.
Dugo dugo smo setali, dolazimo do velikog ravnog dijela.
Puno ljudi se sunca, trava se vec osusila.
Prostiremo i mi dekicu ispod velikog drveta, vadimo rucak i u slast ga pojedemo.
Muz zeli odrijemati a ja idem u setnju.
Bacam glavu gore, gledam nebodere, mix ovog zelenila i zgrada mi je savrsen.
Kao i mix ljudi.
U krugu od sto metara vidis svega.
S jedne strane curu u tangicama kako se sunca a s druge Arapa kako klanja.
U sustini, niko nikog ne gleda, samo moje oci registruju sve.
Nekih 50 metara ispred nas, vidim dva gej lika u minijaturnim kupacim gacicama.
Sjede na dekici i mazu se kremom za suncanje.
Ne zna se koji je zgodniji, brada od par dana, misicava tijela, podsjecaju me na George Michaela.
Sjednem na svoju dekicu i diskretno ih posmatram.
Nisam konzerva, nemam ama bas nista protiv njih, ali fakat nisam bila u sotuaciji da vidim takav par i jos da razmjenjuju njeznosti.
Muz se budi, vidi njih, a oni se taman zagrlise i pocese ljubit.
Kaze on, e da i ovo dozivim i vidim u svom zivotu.
Ne moram ni pricati o njegovom cudu kad smo na svakom koraku vidjali trandze na Tajlandu.
Prva dva dana nije vjerovao da su to ustvari muskarci.
Govorio bi, e sto se ovdje covjek moze lako zajebat.
Idemo polako do izlaza, bas nam se pije kafa.
Kad smo izasli, dolazimo do dijela gdje ima fontana i prostor sa stolovima i stolicama.
Kupujemo neku columbijsku kafu u kiosku i sjedamo.
To je bila najbolja kafa u NY do tad.
Dignem noge, zapalim i cejfim mirisljavi napitak.
Tu drugi put vidimo jednu beskucnicu, sjedi na stepenicama i klati se, zaspi pa se trgne.
Ima snop zapetljane kose do kraja ledja.
Tako mi je bilo zao, prilazim joj i dajem koji dolar, zahvaljuje mi se izrazito jakim glasom i nasmijesi mi se.
Stariji par Nijemaca do nas mi se nasmijesi, malo procaskam s njima jer odrasla sam u Njemackoj i dobro ga jos uvijek govorim.
Vidim iznenadjeni su malo, ono...dosli Bosanci u NY 'nako.
Naravno, pitaju me u kojem njemackom gradu sam zivjela.
Mrzi me ustat dalje, muz kaze da me negdje vodi kao iznenadjenje.
Hodamo, hodamo, dodjemo do kraja neke ulice.
S lijeve strane crkva.
Odmah vidim sahovnicu, a ja taj dan bas obukla kosulju na crveno bijele kockice.
Crkva Svetog Cirila i Metodija.
Nije bila otvorena.
Dalje idemo do onog velikog metalnog globusa, ne sjecam se naziva.
Ne sjecam se ni da li smo isli pjeske ili metroom.
Taj dio mi je bio super, poslije slikanja ispred obilazimo.
Mislim da sam tom dijelu vidjela jako zanimljivu zgradu, vidjela sam je i prije iz daljine.
Oblika je, kao da je neko redao lego kockicd ali ukrivo, naravno, sva u staklu.
Ne znam da li je poslovna ili stambena.
Gladni smo, uzimamo hranu na ulici.
Vracamo se na Broadway, pa cemo naravno na "moj" Times Squeere.
Zalim sto nismo pogledali nijednu predstavu ali sta sad...
Ogromna guzva ispred muzeja Madame Tussauds.
Da sam kupila planirani Explorer pass, otisli bi i u muzej, stavila sam ga na spisak.
Kazem muzu da on kupi kartu ako hoce.
Ja sam bila u Londonu, nije mi pod moranje da vidim opet.
On i nije toliko zainteresiran.
A nesto gledah i u vostanu figuru ispred...pet minuta sam razmisljala je li to Rihanna ili Halle Berry.
Ipak je bila ova prva.
Vec je uveliko mrak, opet moja obavezna kafica tamo.
Prvi put vidim policajca na konju.
Vec sam upamtila sve goluguze tamo, sve "kipove slobode", odrasle bebe, likove iz filmova i crtanih, ali prvi put vidim i gospodju od brat bratu dobrih 75 ako ne i vise.
Sitna, smezurana, na dojkama samo dva sjajna cvjetica, tangice, visoke cizme i ljubicasta perika, a la Zorica Brunclik.
U ruci gitara.
Gledamo i ne vjerujemo.
Stvarno treba hrabrosti za skinuti se u tim godinama i s takvim tijelom.
Zaustavlja svijet i trazi slikanje, al koliko vidim i ne ide joj baz za razliku od onih guzlaca.
Malo dalje od nje, prvi put vidim i trbusnu plesacicu sa mladim momkom koji svira darbuku.
Obzirom da godinama plesem trbusni ples, ova me bas i ne odusevljava.
Muz me zeza da idem pokazat kako se plese.
E taj dio u vezi tog mjesta gdje i kako oni svi zaradjuju ajmo rec na crno me bas zanima.
Voljela bih da mi neko odgovori ako zna.
Znaci, pare se uzimaju, racuna nema, da li oni gradu placaju to mjesto ili sta?
Jbt, kod onih golih pune sake novca.
Isto tako, svako vece na vise mjesta bile su grupe vecinom tamnoputih momaka koji su izvodili neki sou.
Cak smo ih taj dan vidjeli i u Central parku.
Meni se to nije nesto svidjelo, uzimali bi muske iz publike i jednu zenu.
To vece razmisljam, kako se narod dovija na razne nacine da zaradi novac.
Dolazimo kasno kuci, muzu rikn'o mobitel.
Ustvari, ne reaguje na punjenje, kaze, garant baterija, sutra cemo kupit novu.

[Maca.]

Ustajemo, muzev mob ne reaguje.
Kazem mu da ide u ulicu nize gdje smo kupili adapter.
Imali smo jedan u stanu a trebao je jos jedan, kostao je 5 dolara.
Odlazi do tih radnji ali oni nemaju servis.
Daje mu adresu servira u blizini Times Squeera.
Ajd, idemo prvo tamo.
Velika zgrada, penjemo se na treci sprat.
Uredi poput onih u americkim filmovima.
Lik pogleda, kaze da je riknuo punjac, mob je u redu.
I ja sam to pretpostavljala.
Kupujemo punjac, mora jbg napuniti malo.
Inace, na ulici ima tih kako sam ih zvala, bandera, koje imaju prikljucak za punjenje.
Ja sjedim na svom omiljenom "kamenu", gledam u pravcu Times Saueera.
Zao mi sto sutra navece letimo kuci, malo mi 12 dana...
Idemo polako, vidim MSG.
Zamislim silne utakmice tamo kao i koncerte.
Uhhh...da mi je na Bon Jovia bilo otic tamo, muz kaze, pa bila si u Zg na Maksimiru.
Opet kupujem ogromnu ledenu kafu, planiramo u malo zeleniji dio Manhattana.
Imala sam osjecaj da idemo dole.
Na pocetku moje price sam vam napomenula da ne pamtim bas sve nazive i kako doci do odredjenog mjesta.
Bome smo dugo hodali i dodjemo do dosta drugacijeg dijela grada.
Vidim da su ulice postale jednocifrene.
Mislim da smo dosli do broja dva i da je na jednoj tabli pisalo Greennesto.
Veliki dio ulica su poplocane kockama, drvoredi i kuce sa stepenicama ispred.
Slikam se na jednim, Sex and the city slika.
Tako je drugaciji dio, mirniji dosta.
Vidimo fin restorancic, sjedamo unutra, usput da napuni mob.
Narucujemo pive.
Mm kaze da u blizini ima neka srpska kafana/restoran.
Grah 13 dolara.
E vala neces placat grah toliko, cim dodjemo kuci skuhat cu nam serpetinu.
Tu smo se fino odmorili i idemo na Ground Zero.
Vidimo u daljini onu ogromnu zgradu, muz kaze da idemo metroom.
Ma jok, pjeske cemo, taman da razgledamo ovaj dio.
I mic po mic...dolazimo tamo.
Velika guzva.
Zamisljam simbole New Yorka, dva diva koji su se vidjeli sa svih strana.
Ova nova zgrada para nebo...jbg, nisam znala da ima opservatorij gore, nesto prije polaska nisam ni razmisljala o penjanju na nju.
Okolo parka se puno gradi.
Dolazimo do prvog bazena...gledam u kapljice, citam imena...majke mi, pocinju me zigati oziljci od svih operacija koje sam imala, (4,).
Nisam se osjecala dobro tu, nekako mi sav taj dio pun cudne energije, pun je smrti.
Razmisljam o ljudima koji nisu nikad pronadjeni, cije koscice leze negdje pod zemljom, prisjecam se dokumentaraca i ljudi koji iz ocaja skacu sa zgrada.
Ameri su fantasticno odradili svu pocast za stradale, ali isto tako mi padaju napamet sve price o teoriji zavjere, da li je moguce da bi oni to uradili svom narodu zbog novih ratova, zbog bogacenja pojedinih i jos bog te pito kakvih izakulisnih radnji.
Po dolasku kuci odgledala sam jos jedan dokumentarac i nisam vise znala sta da mislim...
Uglavnom, mjesto je prepuno tuge.
Idemo i do drugog bazena, vidimo par ruza, nekom od nastradalih bio skoro rodjendan...
Iz moje perspektive od prije, Twinsi mi nisu izgledali tako blizu jedan drugog.
Obidjemo to sve i izadjemo na ulicu, duboko udahnem i cigara mi sjedne ko budali samar.
Opet se spustamo negdje dole, prolazimo kraj terasa koje su pune mladog svijeta, jedu i pijuckaju pice poslije posla.
Kod nekog parkica koji vodi prema obali, odrzava se neki teniski turnir.
Silazimo do ogradjene obale, pogled na klupe md odmah podsjeti na scene iz poznatih filmova.
Obicno zimske scene, sjede na klupi, ruke u dzepovima i jak vjetar.
Bilo je tad toplo al se osjeti razlika, tu izgleda stlno puse.
Gledamo jahte i muz se odusevljava, cisti luksuz.
Cim je vidio klupe, kaze da mora malo u horizontalu, stavlja ruksak pod glavu i zaspi, ja idem u obilazak.
Gledam odbojkasko igraliste, grupa mladjih ljudi igra odbojku, mnogo roditelja sa djecjim kolicima, drugi dzogiraju.
Jako mi se svidio taj dio.
Naslonim se na ogradu i uzivam, onda sjednem kontra, na beton i gledam nebodere.
Dva covjeka prolaze, jedan mi kaze da se vidi kako uzivam...
Kontam....e moj ciko, kako necu uzivati, da ti znas koliko dugo sam razmisljala i mastala o tome da dodjem vamo...
Budi se i muz, ajmo polako, pije mi se kafa.
Zaboravila sam reci, taj dan smo rucali u amiskom restoranu sa organskom hranom.
Samoposluzivanje, nagrabili smo svega, od supe do deserta i bilo je odlicno.
Jedino je osjetno skuplje.
Cak je i ostalo pa smo to ponijeli.
Idemo do ESB, da jos jednom provjerimo da li se ko smilovao i vratio karticu bar.
Opet pjeske!
Bila sam bas tvrdoglava taj dan i nisam htjela cuti za metro.
Doduse, nakon odmora pofino osjetim bolove u nogama.
Dodjemo tamo, nema...niko nije vratio kameru.
Muz ode po kafe, ja na klupi, kad frka...lik je napao tamnoputog taksistu.
Ovaj zove policiju i za minut dodje 6 policijskih auta!
Zavijaju i sijaju sa rotcijama kao da je smak svijeta.
S kafama idemo u Bryant park, on opet puni mob.
Pojedem ostatak rucka i kazem, ajmo da se rastanem sa Times Squeerom.
Odlazimo tamo, cutljiva sam, upijam svaki trenutak.
Muz po ne znam koji put odlazi u M&M radnju da nam kupi mix bombona, on ih i ovdje kupuje.
Pravimo po dvominutni snimak sa mobitelima, da bar imamo to kad smo vec izgubili kameru.
Malo prije 23 sata idemo na metro.
Jedva hodam, bas smo pretjerali danas.
Saljem pusu Times Squeeru.
Bas sam ga ocejfila.
Dolazimo u stan mrtvi umorni.
Gledam u one kofere, stvari...ma ujutro cu samo potrpat, do podne mozemo biti tu.
Jedva imam snage za tusiranje i skidanjem sminke.
Frapira me crnilo na petama...sjetim se savjeta forumasa da se ne nose japanke.
Jbg, ja sam u njima hodala, bilo mi bitno da me ne zulja nista, u baletankama mi se oznoje noge a patike ionako slabo nosim, pogotovo ih ljeti ne nosim.
Izribam crnilo zadnjim atomima snage i razmisljam da odmah rezerviram pedikir kod svoje kozmeticarke.

[mavita]

Super putopis!
Baš sam uživala i smijala se čitajući,stvarno zabavno i duhovito.
Šteta za kameru.

[Maca.]

mavita kaže:

Super putopis!
Baš sam uživala i smijala se čitajući,stvarno zabavno i duhovito.
Šteta za kameru.

U ponedeljak stize zadnji dio i jos slika.
Drago mi je da ti se svidja.

[Maca.]

Ustajem oko 8, cujem Jenifer kako upravo odlazi.
Jbg, nismo se stigli pozdraviti s njom.
Vidim na trpezarijskom stolu poruku, napisala nam da joj je drago sto smo se upoznali, nada se da smo bili zadovoljni, da mozemo ostati do podne a koferi nam mogu ostati koliko zelimo.
Da kljuceve stavimo u sanducic, ona ce doci oko pola 1 s posla da sredi sve za iduce goste.
Muzev mobitel pisti ko lud, budim ga i cestitam mu Bajram.
Kada sam u aprilu kupovala karte, ni pomislila nisam na taj praznik jer je bio daleko, okupljamo se obiteljski kod nas ili kod njegove sestre, od smrti njegovih roditelja.
Idem van s kafom i saljem cestitke prijateljima i poznanicima.
Vidim poruku od prijateljice, ako mogu da joj muzu kupim kacket sa oznakom NYPD.
Ufff...sjetila se zadnji dan.
Toliko radnji sam obisla, sto puta vidjela te kackete...gdje sad da joj kupim...
Pakujemo se.
Posto imamo 4 kofera a Air Serbia za NY ima duplu prtljagu, trpam stvari i ne mislim o kilazi.
Nijedan kofer nije pretezak, sa dva smo dosli a jos dva kupili.
Dogovaramo se da necemo ostavljati kofere u stanu pa se vracati, otici cemo negdje, let nam je u 19 i 30, na aerodromu cemo biti oko 16h.
Pravimo dorucak i sendvice.
Provjeravamo sve, pisemo i mi poruku za Jenifer.
Oko 11 izlazimo iz stana.
Pojma nemamo gdje cemo, kaze muz, skontat cemo se usput.
Koferi idu ko po loju, uopste nam ne predstavljaju problem.
Izlazimo kod Brooklyn bridge, sjedamo u park i ja vidim masu standova prema mostu.
Rekoh, idem potraziti kacket.
Ima svih oznaka al taj nema.
Muz gleda kojim brojem metroa cemo se prebaciti do JFK.
Imamo jos puno vremena.
Zujamo sa koferima, ja se okrecem, piljim u zgrade, da mi je da natrpam i nahranim oci.
Naletimo na radnju sa suvenirima i kupimo kacket.
Mic po mic, eto nas kod freedom zgrade.
Sjedamo ispred na one moje omiljene ploce i kupujemo kafu.
Kaze muz da cemo odatle metroom do aerodroma.
Naizmjence jos malo vrljamo po radnjama u toj zgradi i idemo prema metrou.
Ulaz u metro je sasvim drugaciji, slican Grand terminalu.
Vozimo se, nisam sto posto sigurna jesmo li presjedali.
Bome, voznja se fino otegla...
I ljudi na toj relaciji su mi malo drugaciji u odnosu na linije kojim smo do sada putovali.
Gotovo svi su bili tamnoputi, dosta vise pokrivenih zena.
Ne zelim zvucati rasisticki jer to nisam, ovo je samo moje opazanje za ovih 12 dana tamo.
Tacno po stanicama i ulascima ljudi vidis tu neku kvartovsku podijeljenost.
Ponovo u voz i eto nas na nasem terminalu, broj 4.
Imamo jos vremena, sjedimo vani i jedemo sendvice, pijemo kafu.
Oko pola 6 se cekiramo.
Silazimo opet dole da zapalim jos jednu, bas mi zao sto idemo.
Ogromna je guzva prema gejtu, dok se pomicemo gledam u psa koji lagano prolazi kraj svakog od nasi njusi rucnu prtljagu.
Mi imamo samo ruksak i moju torbicu.
Kaze muz, sta mislis umorio se cuko i sjedne kraj tebe.
Konacno prodjemo, kraj nas piloti naseg aviona.
Gledsm ih i razmisljam kako su nasi zivoti u njihovim rukama.
Ne, nemam strah od letenja, imam oko 150 000 predjenih km u zraku, sto je fina brojka obzirom da putujem iz svrbiguza, ne zbog posla recimo.
Idemo u avion a ja se iz zezancije tri puta okrecem i hocu nazad.
Hajd ti, doci cu ja nekad.
Sjedam do prozora, pada mrak, gledam "svoj" Manhattan u daljini.
Rolamo se i polijecemo...sapcem mu...cao...doci cu ti opet...

[Maca.]

Eto, to bi bilo to.
Pisala sam onako kako sam sve dozivjela, da kazem, obicnim rijecima.
Sigurno sam i izostavila nesto ali sustinu sam opisala.
Bilo je to moje putovanje zivota, ostvarenje mog zivotnog sna.
Sva moja prethodna putovanja su bila prelijepa i sadrzajna, na svakom sam naucila nesto novo, vec su kupljene karte za Maldive u januaru.
Ali ovo...ovo je bio san curice koja sjedi pred televizorom, koju je masta o New Yorku drzala 30 godina, koja je u snu letjela iznad Manhattana.
Mozda je to nekome glupost obzirom da zivimo u teskim vremenima, kraj svih problema, ova masta o NY.
Sigurna sam da mi ovo nece biti posljednji posjet Americi, mozda odem nekad u neki drugi grad ili na Havaje recimo, ali nastojat cu da NY bude ukljucen bar koji dan.
Slike ce staviti ponovo forumasica Ariana u toku dana.

Hvala na citanju.

[Leeloo.]

Maca. kaže:

.
Uhhh...da mi je na Bon Jovia bilo otic tamo, muz kaze, pa bila si u Zg na Maksimiru.

Mi planirmo u njegov restoran u NJ... u nadi da naidemo na njega

[Ariana B.]

[Ariana B.]

[Ariana B.]

[Bezveze]

Bravo, Maca

Sent from my MHA-L29 using Tapatalk

[number 19]

Ispada da još niste bili samo u Južnoj Americi od naseljenih kontinenata.