Kako si oprostiti?

[Zonozz]

abbii kaže:

sve mi se više čini da imaš pravo.
hmm ovo mi ne zvuči kao ja. nisam klasični perfekcionista, tj. nisam toliko rigorozna prema samoj sebi inače. taj odnos mi je dotaka bolne točke i valjda me to malo izbacilo. ma ne znam više ni ja.
mislim da Lion Silvach ima pravo, ideš dalje i to je to. vrijeme izblijedi sve emocije.

Točno da vrijeme izliječi emocije, no jesi li sigurna da si riješila problem pretjerane kritičnosti prema sebi, odnosno nemogućnosti da si oprostiš? Jer prva sljedeća situacija sličnog karaktera i opet ćeš se lupat glavom o zid.

Gle, što je bilo, bilo je. Imaš pravo pogriješiti i to je ok. Ako si naučila nešto iz svega toga, onda super. To je bilo. Prošlo svršeno vrijeme. Ako se stalno ogledavaš unazad, ne vidiš ovaj trenutak i ne živiš u ovom trenutku.

Meni se desila pred tjedan dana situacija koja me potakla upravo na takvo razmišljanje. Ono, prije bi se izjedao danima. Oprostio sam si. Nitko nije bio povrijeđen osim mojeg digniteta, ali sam si i oprostio. Samo se čovjek treba tog sjetiti u trenucima kad mu je teže.

[abbii]

radical change kaže:

Ako ti tako teško otpuštaš prošlost nešto te očito zulja ispod površine.. Išao sam na kartu perfekcionizma jer dosta ljudi time liječi nesigurnosti.
Da sam na tvome mjestu ja bih rekao ok, jebi ga zajebao sam se jednom, njegova krivica, ako se zajebem drugi put tada će biti moja pa ću imati razloga da se grizem...

Jedino što mogu je počet gledati na to drugačije, ne samo kao na lekciju, već kao i na nešto što se očito moralo dogodit da postanem željena verzija sebe

Zonozz kaže:

Točno da vrijeme izliječi emocije, no jesi li sigurna da si riješila problem pretjerane kritičnosti prema sebi, odnosno nemogućnosti da si oprostiš? Jer prva sljedeća situacija sličnog karaktera i opet ćeš se lupat glavom o zid.

Gle, što je bilo, bilo je. Imaš pravo pogriješiti i to je ok. Ako si naučila nešto iz svega toga, onda super. To je bilo. Prošlo svršeno vrijeme. Ako se stalno ogledavaš unazad, ne vidiš ovaj trenutak i ne živiš u ovom trenutku.

Meni se desila pred tjedan dana situacija koja me potakla upravo na takvo razmišljanje. Ono, prije bi se izjedao danima. Oprostio sam si. Nitko nije bio povrijeđen osim mojeg digniteta, ali sam si i oprostio. Samo se čovjek treba tog sjetiti u trenucima kad mu je teže.

Ma ne ogledavam se stalno unazad. Teško je to objasnit. Uopće ne razmišljam više o tome na svakodnevnoj bazi, i sve sam si realno objasnila i prihvatila. Zatvorila sam to poglavlje. Samo eto ostala je ta neka gorčina u pozadini. Kad malo razmislim, još nije prošlo dovoljno vremena. To bi trebalo izvitrit kroz narednih par mjeseci

Što se tiče ove pretjerane kritičnosti, mislim da se to ne može nikako drugačije rješit osim ignoriranjem iste. Jer svjesna sam ja svega, pa to opet nije dovoljno. Nekad nije dovoljno sve si izracionalizirat (iako tome uvijek težim). Dosta često mi se čini bitnija samokontrola. Ne dopustit takvim mislima uopće mjesta da se razviju.

[Zonozz]

abbii kaže:

Ma ne ogledavam se stalno unazad. Teško je to objasnit. Uopće ne razmišljam više o tome na svakodnevnoj bazi, i sve sam si realno objasnila i prihvatila. Zatvorila sam to poglavlje. Samo eto ostala je ta neka gorčina u pozadini. Kad malo razmislim, još nije prošlo dovoljno vremena. To bi trebalo izvitrit kroz narednih par mjeseci

Što se tiče ove pretjerane kritičnosti, mislim da se to ne može nikako drugačije rješit osim ignoriranjem iste. Jer svjesna sam ja svega, pa to opet nije dovoljno. Nekad nije dovoljno sve si izracionalizirat (iako tome uvijek težim). Dosta često mi se čini bitnija samokontrola. Ne dopustit takvim mislima uopće mjesta da se razviju.

Slično sam donedavno razmišljao, ali sada puštam ipak mislima da se nakote i da me puste, da odu nakon nekog vremena. Potiskivanjem nisam zapravo dobivao puno, pokušajima samokontrole još manje. Ne bih uspijevao i bio bi frustriran zbog toga jer sam "manje muško". Pa i kada sam frustriran, pokušavam to sve izbaciti iz sebe. Racionalizacija mi je ok, jesam takav po prirodi, ali u naletu emocija mi uopće nije pomagala, barem kod ovog zadnjeg prekida.

[abbii]

Zonozz kaže:

Slično sam donedavno razmišljao, ali sada puštam ipak mislima da se nakote i da me puste, da odu nakon nekog vremena. Potiskivanjem nisam zapravo dobivao puno, pokušajima samokontrole još manje. Ne bih uspijevao i bio bi frustriran zbog toga jer sam "manje muško". Pa i kada sam frustriran, pokušavam to sve izbaciti iz sebe. Racionalizacija mi je ok, jesam takav po prirodi, ali u naletu emocija mi uopće nije pomagala, barem kod ovog zadnjeg prekida.

Kužim šta želiš reći. To i ja radim. S ovim ignoriranjem samokritičnosti sam i mislila na tako nešto. Ne dopustit tome da se razvije jer kad kreneš razmišljati o emociji, ona te ponese svom snagom. U slučaju ovoga radi se o nezdravoj stvari pa bi trebalo samo pustit da postoji negdje u zakutku svjesti (očito postoji i ne treba se zavaravati da nije tu) ali joj ne dati na značaju.

[agathos]

Takve je stvari dobro rješavati sa psihologom, sami često ne možemo u takvoj situaciji biti dovoljno racionalni.
Riješeno je kad nema više ni pozitivnih ni negativnih emocija prema osobi koja je dovela do takvog stanja, samo ravnodušnost, a to se teško može postići trpanjem pod tepih i posvećivanjem drugim stvarima i ljudima...
Razgovor s psihologom može zaustaviti začarani krug neg. emocija, a sve ostalo će doprinijeti podizanju samopouzdanja
O takvim stvarima je najbitnije razgovarati i to s ljudima koji su adekvatni razgovarati o takvim iskustvima, prijatelji ne mogu uvijek biti od pomoći jer ponekad samo običan razgovor o tome što je osoba prošla nije dovoljan, dok stručna osoba zna na koji način koncipirati te satove razgovora, pitanja i feedback, koji će osobi pomoći da aktivira neke druge mehanizme za suočavanje s takvim iskustvom i rješavanje istog

[Zonozz]

agathos kaže:

Takve je stvari dobro rješavati sa psihologom, sami često ne možemo u takvoj situaciji biti dovoljno racionalni.
Riješeno je kad nema više ni pozitivnih ni negativnih emocija prema osobi koja je dovela do takvog stanja, samo ravnodušnost, a to se teško može postići trpanjem pod tepih i posvećivanjem drugim stvarima i ljudima...
Razgovor s psihologom može zaustaviti začarani krug neg. emocija, a sve ostalo će doprinijeti podizanju samopouzdanja
O takvim stvarima je najbitnije razgovarati i to s ljudima koji su adekvatni razgovarati o takvim iskustvima, prijatelji ne mogu uvijek biti od pomoći jer ponekad samo običan razgovor o tome što je osoba prošla nije dovoljan, dok stručna osoba zna na koji način koncipirati te satove razgovora, pitanja i feedback, koji će osobi pomoći da aktivira neke druge mehanizme za suočavanje s takvim iskustvom i rješavanje istog

Ja sam počeo sa NLP-jem. Odlična stvar i uistinu preporučam. Idem sada mjesec mjesec i pol dana jednom tjedno i točno vidim napredak, točno vidim u kojem smjeru ide taj osobni razvoj.

[agathos]

Zonozz kaže:

Ja sam počeo sa NLP-jem. Odlična stvar i uistinu preporučam. Idem sada mjesec mjesec i pol dana jednom tjedno i točno vidim napredak, točno vidim u kojem smjeru ide taj osobni razvoj.

Super, uvijek sam za to da čovjek isproba sve što može kako bi si pomogao
No mišljenja sam isto tako da nije sramota potražiti stručnu pomoć, ukoliko vidiš da se vrtiš u krug i da ništa drugo ne pomaže, a treba ti nešto intenzivnije i direktnije da se zapitaš, osim običnog razgovora s frendicom
Sretno!

[Zonozz]

agathos kaže:

Super, uvijek sam za to da čovjek isproba sve što može kako bi si pomogao
No mišljenja sam isto tako da nije sramota potražiti stručnu pomoć, ukoliko vidiš da se vrtiš u krug i da ništa drugo ne pomaže, a treba ti nešto intenzivnije i direktnije da se zapitaš, osim običnog razgovora s frendicom
Sretno!

To i je na neki način stručna pomoć. Vrti se oko emocija, sa manje gledanja u odnose sa roditeljima, etc. Mislim, NLP je, kolko sam shvatio, određena vrsta psihologije, tako da ono, nije da ne tražim pomoć kod stručnjaka

No da, da pomaže, pomaže, ali čovjek mora ući u fazu da si zaista želi pomoći i da je otvoren pomaganju. A mnogi zbog raznih razloga (ego, npr.) to ne mogu.

[choupette]

Jebe te ego.

Valjda smo svi (ili bar većina) prošli kad tad tu neku fazu šupendarstva. Nije to nešto toliko rijetko i iznimno za doživjeti.

Ako si ti toliko teško opraštaš tu banalnu prošlost, najvjerojatnije glavni problem leži u tvom sklopu, a ne (samo) u tom lošem iskustvu.

[Tassia]

Sebi opraštam sve, jer se volim najviše.
Ostalo je demagogija i lažno moralisanje, ili patologija.