Koja je granica između sretnog i nesretnog braka?

[jasamopjevam]

californiamen kaže:

Ja sam isto individualan.

ps. takav kupus još nisam pročitao, svaka čast....
Čekaj? Ti misliš da je nesretan brak u nezdravoj pameti? ( ako je sretan brak u zdravoj pameti)
Čudno..

Vidiš ja to razumijem. Dok sam bila glupa bila sam zapravo nesretna. Odnosno bila sam nesretna jer sam bila glupa. Sad sam se opametila i sretna sam. Naravno da nisam preko noći postala "pametna", puno toga se desilo da iz stanja glupače pređem u stanje mudrije i pametnije žene. I još učim.

Isto tako, možda će se činiti čudno, ali... Dok nisam postala iskreno sretna, nisam shvaćala koliko sam bila duboko nesretna. Da, kako je netko rekao (nausikaja), trebala sam iskusiti Pozitiv da bih prepoznala (ili priznala) negativ. Mislim da vrijedi i obrnuto.

[Taja70]

bijeli zeko kaže:

Ne, to je odnos pas-vlasnik.

Sent from my C6903 using Tapatalk

ahahaha....pa stvarno ste me nasmijali.
Nema veze tko je pas a tko vlasnik u braku jer tako se najbolje i funkcionira. Bitno da oba dvoje se vesele kad se otvaraju vrata...

[mrafica]

cajna_mjesavina kaže:

A daaaj, baš sam bila ponosna na sebe kak sam to super smislila u jednoj rečenici

Meni se baš sviđa tvoja ideja.
Evo upravo mi je muž poslao poruku da uskoro kreće doma s posla i ja se već veselim, a još nije ni došao. Gora sam od psa.
A i on je, prepoznaje zvuk mog auta kad se parkiram pred zgradom i kad uđem u ulaz zgrade čujem otključavanje vrata stana na katu i znam da me dočekuje.
Baš smo kerovi.

[Preveza]

Ovako nesto ^

Za pocetak, sretan je brak kada se ljudi raduju sto sqa posla idu kuci jer ih tamo ceka muz/zena, kada se raduju zajednickom odmoru, kada samo jedan otputuje negde i koliko god da mu ej lepo, zao mu je sto i druga polovina nije kraj njega :-)...sretan je onaj u kojem partneri imaju o cemu da pricaju, a da se razgovor ne svodi samo na decu i novac ;-)!

[californiamen]

jasamopjevam kaže:

Vidiš ja to razumijem. Dok sam bila glupa bila sam zapravo nesretna. Odnosno bila sam nesretna jer sam bila glupa. Sad sam se opametila i sretna sam. Naravno da nisam preko noći postala "pametna", puno toga se desilo da iz stanja glupače pređem u stanje mudrije i pametnije žene. I još učim.
Isto tako, možda će se činiti čudno, ali... Dok nisam postala iskreno sretna, nisam shvaćala koliko sam bila duboko nesretna. Da, kako je netko rekao (nausikaja), trebala sam iskusiti Pozitiv da bih prepoznala (ili priznala) negativ. Mislim da vrijedi i obrnuto.

Shvačam sve - osim pameti. Zašto? Jer visoko inteligentniji su najgore hulje. Nema to veze s pameti, nego s emocijama, posebno s (emicionalnim) iskustvom...
Još je davno Aristotel rekao da muškarci prije 50 - nisu za ženu. Sve je u iskustvu...
Pa i to ( pogotovo) da moraš iskusiti Pozitiv da bih shvatila negativ..

[radical change]

jasamopjevam kaže:

Vidiš ja to razumijem. Dok sam bila glupa bila sam zapravo nesretna. Odnosno bila sam nesretna jer sam bila glupa. Sad sam se opametila i sretna sam. Naravno da nisam preko noći postala "pametna", puno toga se desilo da iz stanja glupače pređem u stanje mudrije i pametnije žene. I još učim.

Isto tako, možda će se činiti čudno, ali... Dok nisam postala iskreno sretna, nisam shvaćala koliko sam bila duboko nesretna. Da, kako je netko rekao (nausikaja), trebala sam iskusiti Pozitiv da bih prepoznala (ili priznala) negativ. Mislim da vrijedi i obrnuto.

Sklon sam vjerovati da ostajemo glupi čitav život, pokušavajući više ili manje skužiti tu svoju glupost i postati bar malo pametniji...ono cjeloživotni proces učenja na svojim greškama o tome da si jednostavno glup i nedostaje ti znanja, iskustva, vremena, energije, sposobnosti, mogućnosti...
A onda zreli, stari i "pametni" pokušavamo napokon od života uzeti još što se uzeti da, a sa 50,60+ se da jako malo jer kopnimo i psihički i fizički.. dakle kada smo možda i najpametniji život se pobrine da ponovo poblesavimo (u doslovnom smislu jer većinu starih od 60+ ne doživljavamo ili ih doživljavamo kao stare, nesposobne, senilne, dobre samo ako nam mogu pričuvati djecu dok mi glupi trčimo za našim još glupljim životnim ciljevima..).
Jako mi je dobro poznata ona " da mi je bar 20 sa ovakvom pameti", jer mislim da sam bar 25 godina svog života proživio onako kako nisam trebao jer nisam znao za bolje... e da...
Kontam da imam max 15-20 godina vremena da ostvarim ono što želim, sudeći kako mi dani, mjeseci i godine prolaze to će proći dok ne trepnem, iako mislim da sam na dobrom putu, za 15 godina skužit ću naravno da nisam i da sam godine uludo potrošio samo da skužim da nisam trebao tako ali eto... to je život... inače po naravi sam optimist...

[dugii]

jasamopjevam kaže:

Vidiš ja to razumijem. Dok sam bila glupa bila sam zapravo nesretna. Odnosno bila sam nesretna jer sam bila glupa. Sad sam se opametila i sretna sam. Naravno da nisam preko noći postala "pametna", puno toga se desilo da iz stanja glupače pređem u stanje mudrije i pametnije žene. I još učim.

Isto tako, možda će se činiti čudno, ali... Dok nisam postala iskreno sretna, nisam shvaćala koliko sam bila duboko nesretna. Da, kako je netko rekao (nausikaja), trebala sam iskusiti Pozitiv da bih prepoznala (ili priznala) negativ. Mislim da vrijedi i obrnuto.

To da su glupi nesretni uopće nije točno.Neznam zašto si ti bila nesretna,sigurno ne zato što si bila glupa.Uostalom kako glupi uopće mogu biti svjesni svoje gluposti?Kažeš da si kasnije postala svjesna svoje ranije gluposti.Ok ali kako možeš retro biti nesretna zbog toga?Ranije nisi bila nesretna nego si nesretna postala onda kada si postala pametnija i svjesna svoje ranije gluposti.Tu dolazimo do paradoksa jer ustvari dobivena pamet uzrokuje ti nesretenost jer konačno znaš razliku. Nešto i u Bibliji možemo pročitati o tome.Kaže se tamo "Blago siromašnima duhom jer njihovo je carstvo nebesko"
Dakle ja tvrdim glup nije nesretan.On je samo glup.Ako je nesretan onda je nesretan radi nečeg drugog a ne zato što je glup.
Inače ja osobno mislim da se pamet ne može naučiti.Mislim da smo svi glupi danas isto ko što smo bili nekad ili drugim rječima mislim da nismo ništa pametniji danas nego što smo bili nekad.
U čemu je onda razlika?Po meni jedino u iskustvu.Tokom života mnogo smo naučili općenito a mnogo i iz svojih grešaka kao i iz tuđih.Postali smo mudriji što ne znači automatski i pametniji.
A ovo da se mora iskusiti pozitiv da bi se prepoznao negativ i obrnuto da bi se znao cjeniti pozitiv mora se proći i negativ mi baš nije jasno.Zašto bi sretan čovjek morao proći neku nesretnost da bi znao cjeniti svoju sreću?
Ili zašto nesretan ne bi znao prepoznati svoju nesreću iako nije još doživio sreću o kojoj sanja recimo?
Ili naprimjer zašto neka osoba ne bi mogla jednostavno biti sretna bez obzira na okolnosti koje joj se dešavaju?
I na kraju ako već djelimo ljude na glupe i one pametnije mislim da sreća i nesreća nije u nikakvoj koleraciji sa nivoom njihove gluposti jer postoje glupi ljudi a sasvim sretni kao što postoje i pametni a nesretni.

[californiamen]

radical change kaže:

Kontam da imam max 15-20 godina vremena da ostvarim ono što želim, sudeći kako mi dani, mjeseci i godine prolaze to će proći dok ne trepnem, iako mislim da sam na dobrom putu, za 15 godina skužit ću naravno da nisam i da sam godine uludo potrošio samo da skužim da nisam trebao tako ali eto... to je život... inače po naravi sam optimist...

Optimisti su samo neobaviješteni depre..
Nema glupost itd. veze s tim - stvar je u KVALITETI ljudskog materijala. Neko dođe ranije do tih spoznaja, neko kasnije, netko NIKAD ( ti su tzv. glupi kroz cijeli svoj jadan život..). Stvar je u prosperitetnim genima koji traže svoj put kroz (ljudsku) evoluciju..

@dugi

Dakle ja tvrdim glup nije nesretan.On je samo glup.Ako je nesretan onda je nesretan radi nečeg drugog a ne zato što je glup.
Inače ja osobno mislim da

Iz svega ovoga moj zaključak je da bi ti radije bio glup a sretan?
Sretni ne mogu biti glupi, njima je stran taj pojam..

[dugii]

californiamen kaže:

@dugi


Iz svega ovoga moj zaključak je da bi ti radije bio glup a sretan?
Sretni ne mogu biti glupi, njima je stran taj pojam..

Neznam iz čega si to zaključio.Ja sam pisao općenito a nisam govorio o sebi.
Zapravo sam se reflektirao na post od jasamopjevam.
Gledaj kažeš da sretni ne mogu biti glupi da im je to stran pojam.Možda i jest ali to ne znači automatski da su pametni.Na znači zapravo ništa,več sam napomenuo da količina sreće pojedinca nije u koleraciji sa njegovom pameću.

[violeta1980]

dugii kaže:

To da su glupi nesretni uopće nije točno.Neznam zašto si ti bila nesretna,sigurno ne zato što si bila glupa.Uostalom kako glupi uopće mogu biti svjesni svoje gluposti?Kažeš da si kasnije postala svjesna svoje ranije gluposti.Ok ali kako možeš retro biti nesretna zbog toga?Ranije nisi bila nesretna nego si nesretna postala onda kada si postala pametnija i svjesna svoje ranije gluposti.Tu dolazimo do paradoksa jer ustvari dobivena pamet uzrokuje ti nesretenost jer konačno znaš razliku. Nešto i u Bibliji možemo pročitati o tome.Kaže se tamo "Blago siromašnima duhom jer njihovo je carstvo nebesko"
Dakle ja tvrdim glup nije nesretan.On je samo glup.Ako je nesretan onda je nesretan radi nečeg drugog a ne zato što je glup.
Inače ja osobno mislim da se pamet ne može naučiti.Mislim da smo svi glupi danas isto ko što smo bili nekad ili drugim rječima mislim da nismo ništa pametniji danas nego što smo bili nekad.
U čemu je onda razlika?Po meni jedino u iskustvu.Tokom života mnogo smo naučili općenito a mnogo i iz svojih grešaka kao i iz tuđih.Postali smo mudriji što ne znači automatski i pametniji.
A ovo da se mora iskusiti pozitiv da bi se prepoznao negativ i obrnuto da bi se znao cjeniti pozitiv mora se proći i negativ mi baš nije jasno.Zašto bi sretan čovjek morao proći neku nesretnost da bi znao cjeniti svoju sreću?
Ili zašto nesretan ne bi znao prepoznati svoju nesreću iako nije još doživio sreću o kojoj sanja recimo?
Ili naprimjer zašto neka osoba ne bi mogla jednostavno biti sretna bez obzira na okolnosti koje joj se dešavaju?
I na kraju ako već djelimo ljude na glupe i one pametnije mislim da sreća i nesreća nije u nikakvoj koleraciji sa nivoom njihove gluposti jer postoje glupi ljudi a sasvim sretni kao što postoje i pametni a nesretni.

Ako makneš na stranu baš bajke, naravno da moraš znati što i kako postoji da možeš cijeniti i procijeniti, odvagnuti benefite i ono drugo. A koje u stvarnom životu uvijek postoji.
Isto tako, nitko nije stalno do besvijesti čime ili kime presretan, ali itekako možemo usporedbama spoznati tko ili što nam je u stanju pružiti znatno više sretnog vremena, dakle pretežno sretno okruženje po svim važnim aspektima. Pretpostavljam da nas može pojedinačno usrećiti svaka budala, makar po sistemu kokoš i zrno, pogotovo što smo načelno za to spremni, prijemčivi. Ali onda shvatimo razliku u kvaliteti i da odnosi "sretnih" vremena i onih drugih mogu biti toliko različiti. Pa se "opametimo", ili kako već to nazvao.

[violeta1980]

radical change kaže:

Sklon sam vjerovati da ostajemo glupi čitav život, pokušavajući više ili manje skužiti tu svoju glupost i postati bar malo pametniji...ono cjeloživotni proces učenja na svojim greškama o tome da si jednostavno glup i nedostaje ti znanja, iskustva, vremena, energije, sposobnosti, mogućnosti...
A onda zreli, stari i "pametni" pokušavamo napokon od života uzeti još što se uzeti da, a sa 50,60+ se da jako malo jer kopnimo i psihički i fizički.. dakle kada smo možda i najpametniji život se pobrine da ponovo poblesavimo (u doslovnom smislu jer većinu starih od 60+ ne doživljavamo ili ih doživljavamo kao stare, nesposobne, senilne, dobre samo ako nam mogu pričuvati djecu dok mi glupi trčimo za našim još glupljim životnim ciljevima..).
Jako mi je dobro poznata ona " da mi je bar 20 sa ovakvom pameti", jer mislim da sam bar 25 godina svog života proživio onako kako nisam trebao jer nisam znao za bolje... e da...
Kontam da imam max 15-20 godina vremena da ostvarim ono što želim, sudeći kako mi dani, mjeseci i godine prolaze to će proći dok ne trepnem, iako mislim da sam na dobrom putu, za 15 godina skužit ću naravno da nisam i da sam godine uludo potrošio samo da skužim da nisam trebao tako ali eto... to je život... inače po naravi sam optimist...

Da, naravno da mnogo vremena, života, propuštamo jer ne znamo, ili nemamo čime, što već sve ne! Najpodlija spačka je osjećaj beskonačnog vremena u mladosti, kako baš sve stignemo kad-tad. A nikako nije tako, nego baš suprotno, svaki trenutak, dan, mesec i godina koji je uzalud potrošen je zauvijek prošao, nepovratno. Gubitak je u životu, gubitak od najviše mogućeg. Bilo čega.

[dugii]

violeta1980 kaže:

Ako makneš na stranu baš bajke, naravno da moraš znati što i kako postoji da možeš cijeniti i procijeniti, odvagnuti benefite i ono drugo. A koje u stvarnom životu uvijek postoji.
Isto tako, nitko nije stalno do besvijesti čime ili kime presretan, ali itekako možemo usporedbama spoznati tko ili što nam je u stanju pružiti znatno više sretnog vremena, dakle pretežno sretno okruženje po svim važnim aspektima. Pretpostavljam da nas može pojedinačno usrećiti svaka budala, makar po sistemu kokoš i zrno, pogotovo što smo načelno za to spremni, prijemčivi. Ali onda shvatimo razliku u kvaliteti i da odnosi "sretnih" vremena i onih drugih mogu biti toliko različiti. Pa se "opametimo", ili kako već to nazvao.

Slažem se sa time da moraš znati šta sve postoji da biš znao uspoređivati i vidjeti šta je manje vrjedno a šta više.No ne treba ti baš za sve vlastito iskustvo.Zapravo treba ti iskustvo ali sam mislio reći da ne moraš baš sve osjetiti na vlastitoj koži.
Mislim općenito da je stvar jednostavna, ili si sretan ili nisi.Pa ako u nekim kasnijim vremenima shvatiš da se "sreća" iz ranijih vremena uvelike razlikuje od današnje "sreće" pa šta onda?Ti nisi isti kao što si bio prije.Onda ti je bilo nešto važno a sad ti je važno nešto drugo.Sve je to ok i legitimno.Možemo se smijati svojim vlatitim "promašajima" "zabludama" iz tamo nekog razdoblja ali znači li to da smo danas puno pametniji?Možda ćemo se na sličan način smijati današnjem samom sebi za nekih godina.
Po mom mišljenju nismo pametniji,samo smo iskusniji i malo mudriji.Imamo više materijala za uspoređivanje.
Druga je stvar ako je neko nesretan a samo gaji iluziju da je sretan.Ovo je zapravo najgore moguće jer umjeto da mjenja svoje stanje takav "troši" vrjeme živjeći u iluziji.Ne treba takvom "bolja" vremena da shvati u koliko je bio lošim.Treba mu samo "veća muda".

[šal_od_kašmira]

Zatvorit jedno oko i uho, a ponekad oba. Ja mislim da je tajna sretnog braka u humoru i sexu. Dok se ljudi smiju zajedno i seksaju brak je sretan.

[violeta1980]

dugii kaže:

Slažem se sa time da moraš znati šta sve postoji da biš znao uspoređivati i vidjeti šta je manje vrjedno a šta više.No ne treba ti baš za sve vlastito iskustvo.Zapravo treba ti iskustvo ali sam mislio reći da ne moraš baš sve osjetiti na vlastitoj koži.
Mislim općenito da je stvar jednostavna, ili si sretan ili nisi.Pa ako u nekim kasnijim vremenima shvatiš da se "sreća" iz ranijih vremena uvelike razlikuje od današnje "sreće" pa šta onda?Ti nisi isti kao što si bio prije.Onda ti je bilo nešto važno a sad ti je važno nešto drugo.Sve je to ok i legitimno.Možemo se smijati svojim vlatitim "promašajima" "zabludama" iz tamo nekog razdoblja ali znači li to da smo danas puno pametniji?Možda ćemo se na sličan način smijati današnjem samom sebi za nekih godina.
Po mom mišljenju nismo pametniji,samo smo iskusniji i malo mudriji.Imamo više materijala za uspoređivanje.
Druga je stvar ako je neko nesretan a samo gaji iluziju da je sretan.Ovo je zapravo najgore moguće jer umjeto da mjenja svoje stanje takav "troši" vrjeme živjeći u iluziji.Ne treba takvom "bolja" vremena da shvati u koliko je bio lošim.Treba mu samo "veća muda".

Paaaa...ja zapravo mislim da se ljudi prilično samozavaravaju, tipa "svima je tako", "može i gore" i slično. Odnosno da pomaže jasna spoznaja, primjer, kako nešto može biti, ili kako nikako ne mora biti. Da bi mogli donijeti važne odluke s punim pouzdanjem i voljom. Ne mislim tu samo oko MŽ odnosa, nego oko svega važnog. Na poslu, s djecom, u društvenim kontaktima, profesionalnom razvoju i slično. Banalno je, ali mislim ilustrativno, kako nisam skoro 3 godine išla na niti jedan stručni seminar izvan svog grada, dakako jer nema love za to u školstvu. Da bih saznala da bar polovina mojih kolega ipak ide redovito, više puta godišnje i na to upozorila ravnatelja, odnosno zamolila ga da se čuje sa svojim kolegama kako oni to rješavaju. I sve dalje funkcionira puno bolje!
Druga važna stvar, bar meni, je distinkcija između sreće i zadovoljstva i puke ugodne, nestresne, rutine. Čini mi se da mnogi i ne žele više, ne očekuju, niti išta čine u tom smjeru. Dok ja baš uživam u posebnim, sretnim, stanjima i vremenima, djelatnostima uopće. Možda jer neke veće teškoće nikada nisam doživjela i puko njihovo odsustvo mi nije dovoljno?

[violeta1980]

šal_od_kašmira kaže:

Zatvorit jedno oko i uho, a ponekad oba. Ja mislim da je tajna sretnog braka u humoru i sexu. Dok se ljudi smiju zajedno i seksaju brak je sretan.

Jest, mnogo je istine u ovoj konstatciji! I rade bilo što zabavno zajedno između prvog dvoga!

[dugii]

violeta1980 kaže:

Paaaa...ja zapravo mislim da se ljudi prilično samozavaravaju, tipa "svima je tako", "može i gore" i slično. Odnosno da pomaže jasna spoznaja, primjer, kako nešto može biti, ili kako nikako ne mora biti. Da bi mogli donijeti važne odluke s punim pouzdanjem i voljom. Ne mislim tu samo oko MŽ odnosa, nego oko svega važnog. Na poslu, s djecom, u društvenim kontaktima, profesionalnom razvoju i slično. Banalno je, ali mislim ilustrativno, kako nisam skoro 3 godine išla na niti jedan stručni seminar izvan svog grada, dakako jer nema love za to u školstvu. Da bih saznala da bar polovina mojih kolega ipak ide redovito, više puta godišnje i na to upozorila ravnatelja, odnosno zamolila ga da se čuje sa svojim kolegama kako oni to rješavaju. I sve dalje funkcionira puno bolje!
Druga važna stvar, bar meni, je distinkcija između sreće i zadovoljstva i puke ugodne, nestresne, rutine. Čini mi se da mnogi i ne žele više, ne očekuju, niti išta čine u tom smjeru. Dok ja baš uživam u posebnim, sretnim, stanjima i vremenima, djelatnostima uopće. Možda jer neke veće teškoće nikada nisam doživjela i puko njihovo odsustvo mi nije dovoljno?

Pa istina je da uvijek može biti gore,nije to samozavaravanje.To je jednostovno nekakva kuraža da se izdrži i ide dalje.Naravno da loše stvari treba mjenjati i nastojati uvijek da bude bolje i naravno da treba uvijek donositi najbolje moguće odluke u datom trenutku.No svi mi ponekad donesemo i poneku krivu odluku i nije nam baš uvijek sve naj naj.Život je taki.
Ovo drugo šta kažeš razlika između sreće to jest unutarnjeg nekog zadoljvstva i puke ugode koja zna preći u rutinu.Pa meni je zapravo žao ljudi koji neznaju naći mir u sebi i koji u globalu nisu zadovoljni životom i samim sobom.Takvi uvijek očekuju da će sreća doći odnekud izvana a to je pogrešno.
Sreća dolazi iznutra.Ok,mogu na nju djelovati vanjske okolnosti,životne teškoće itd ali ne toliko da sretnu osobu mjenjanju iz temelja.

[horadic_cube]

nisamtoja kaže:

Ljudi često za sebe kažu da su u sretnom braku, pa kad krenu isplivavati detalji ispadne da je to sve samo ne sretan brak....i obrnuto, ljudi koji su vječno čangrizavi a objektivno im ništa ne fali....

I to tebe osobno dira zašto?

[Carpe Diem!!!]

šal_od_kašmira kaže:

Zatvorit jedno oko i uho, a ponekad oba. Ja mislim da je tajna sretnog braka u humoru i sexu. Dok se ljudi smiju zajedno i seksaju brak je sretan.

U nekom trenutku života se prestanu seksati pa je moguće da ostanu zadovoljni. I naravno, kada ponešto znaju i prešutiti

[tallishmann]

Mnogi smatraju brak kao bajku pa nešto što u principu i štima, traže mu manu i da se izrazim filozofiraju da su nesretni, a život nije bajka pa ni brak.

[TincH]

mrafica kaže:

Sve je to divno i krasno, ali uz napomenu da je NEKIMA to sretan brak.

Nekima drugima je sretan brak ako nađu partnera koji je bezobrazno bogat i voljan dijeliti s njima to bogatstvo, živo im se hebe za tu neke povezanosti i prihvaćanje i iskrenost i šarene konfete, bitno im je da ih je taj brak učinio bogatima, nekima trećima je sretan brak ako žena ne priča puno, kuha fino i obavlja redovito bračne dužnosti, nekima četvrtima je sretan brak ako se spoje dvije ugledne obitelji, nekima sedmima je sretan brak ako se svađaju redovito i redovito lete tanjuri, jer je to znak da ima strasti u braku i tako dalje i tako bliže.

Granice između sretnog i nesretnog braka nema, onako generalno, jer ne postoji generalno sretan i generalno nesretan brak.
To mi je kao da netko pita gdje je granica između sretnog i nesretnog života?
Nema odgovora na to pitanje jer je skroz krivo postavljeno.

Slazem se s ovim

Plus dodala bih da me ful ljuti uopcavanje u stilu 'bila sam u braku, razvela se, i zakljucujem da je to djavolja tvorevina'. Za svakog, jel.

Tih pretjerivanja bas dosta vidim i cujem, sad kad su oko mene lagano krenule prve rastave.

Jebiga, nekome nije upalilo, dok s druge strane hrpa parova gura do smrti, od kojih su mnogi zacudo i sretni.

Ne znam jesam li ja idealist, ali vidim oko sebe i dobre brakove. Dosta njih stovise.
Nisu svi sretni po principu 'sve nam je idealno', daleko od toga, ali su sretni.

Mislim i ja sam u svom sretna pa valjda zato tako i vidim