Zlatno pravilo

[Vještac]

nitko i ništa kaže:

slikovito

Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci. (Evanđelje po Mateju, 7:12)
I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima. (Evanđelje po Luki, 6:31)

Što ne želiš sebi, ne čini drugima. (Konfucije, Lunyu 12.2)

Ovo je cjelina dužnosti: ne čini drugima ono što ne bi da oni tebi čine. (Mahabharata, 5:15:17)

Ne postupaj spram drugih na načine koji bi tebi samom bili bolni. (Buddha, Udana-Varga 5.18)

Nitko od vas ne vjeruje istinski dok za svoga brata ne voli ono što voli sebi. (Muhamed, u Haditu)

Što ti je samom mrsko, ne čini drugom čovjeku. (Hilel)

Djeluj samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da postane opći zakon.

Djeluj tako da čovječanstvo, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakoga drugog, uvijek istodobno koristiš kao svrhu, nikada samo kao sredstvo. (Immanuel Kant)


U čemu je onda problem?

Uistinu nema problema.

Poštujem i djelujem Zakon Jačega i to je ona maksima za koju želim da postane opći zakon.


V.

[Apemant]

Superskeptik kaže:

https://www.forum.hr/showthread.php?t=152639

Da, razlika je golema, ali ne u onome što ti misliš. Ti si se uhvatio semantičko/logičkih poteškoća. Drugim riječima, ti si se uhvatio mogućih zlonamjernih interpretacija pozitivnog zlatnog pravila. No, letimičan pogled na stvarnost otkriva da je malo toga što se ne može zloupotijebiti. Kuhinjski nož je dobra stvar; no netko ga može upotrijebiti za rezanje nečijeg vrata (na kojem je pričvršćena nečija živa glava ). Hoćemo li iz toga zaključiti da je kuhinjski nož 'sumnjiv'? Ne, nego da je ljudska mašta bezgranična.

Ispravno shvaćeno pozitivno zlatno pravilo, naime, shvaćenu u duhu u kojem je izrečeno, vrlo jednostavno pokriva sve tvoje primjedbe. Recimo, najbanalniju od njih, pitanje ukusa. Ako će tebi netko nametati svoj ukus pod izlikom da to tebi radi jer želi da ti njemu TO radiš, o čemu je tu zapravo riječ? Tu nije riječ o razlikama u ukusu, nego o NAMETANJU. Dakle, zlatno pravilo svakako uključuje i pitanje: želiš li ti da drugi tebi čine ono što žele da ti njima činiš? Drugim riječima, želiš li ti da tebi drugi nameću svoj ukus pod pukom izlikom da žele isto natrag (a zapravo ne žele ISTO TO nego samo jedan partikularni aspekt toga, neki površinski, banalni sloj. ISTO TO, naime, uključivalo bi i taj aspekt nametanja svog ukusa)? To pravilo treba promatrati u svojoj ukupnosti, u svom totalitetu, a ne se zadržavati na površinskim logičkim začkoljicama i još misliti da si time pobio princip.

Nego koja je ZAPRAVO spomenuta golema razlika između ta dva pravila? Negativno zlatno pravilo bi bio nekakav moralni minimum, nekakva polazna točka. U smislu 'bar to, ako ništa više'. A pozitivno pravilo bi bio nedostižni ideal, nešto čemu bi (valjda) trebalo težiti, ali što se teško doista može postići u potpunosti. Jer zašto negativno zlatno pravilo nije dovoljno? Zato što se iz njega sasvim jednostavno može izvesti 'društvo' sačinjeno isključivo od solipsista. Nitko nikog ne dira, i svima je kao lijepo, svatko živi za sebe u svom malom svemiru u kojem je apsolutni gospodar, i ne pača se u poslove drugih isto takvih malih polubogova. Imam dojam da tom 'idealu' kao civilizacija i težimo. Jesi li možda čitao 'Grad' Clifforda Simaka?

[Apemant]

Vještac kaže:

Uistinu nema problema.

Poštujem i djelujem Zakon Jačega i to je ona maksima za koju želim da postane opći zakon.


V.

Daj, ako ti nije teško, procijeni mi svoju vlastitu 'snagu' na ljestvici od 1 do 100?

Kao postotak ljudi na svijetu od kojih si 'jači'? (U kojem god smislu uzimaš pojam 'jačeg', naravno)

[Vještac]

Apemant kaže:

Daj, ako ti nije teško, procijeni mi svoju vlastitu 'snagu' na ljestvici od 1 do 100?

Kao postotak ljudi na svijetu od kojih si 'jači'? (U kojem god smislu uzimaš pojam 'jačeg', naravno)

Daj, ako ti nije teško, procijeni mi svoju vlastitu inteligenciju na ljestvici 1 do 100?

Kao postotak ljudi na svijetu od kojih si "inteligentniji" (U kojem god smislu uzimaš pojam "inteligentnijeg" naravno)

V.

[nitko i ništa]

Apemant kaže:

U onom drugom postu, recimo, tvrdiš da primjer lava i antilope nije dobar, jer da su to dvije različite vrste. U redu, prigovor ima smisla. No međutim, nije točno da je takav odnos svojstven samo za pripadnike različitih vrsta. Recimo, moj sljedeći omiljeni primjer je situacija kad novi mužjak lava pobijedi i otjera prethodnog mužjaka iz neke lavlje obitelji, i onda prvo što napravi jest da podavi njegove potomke. Bi li taj lav volio da netko podavi njegove potomke kad ga otjera iz obitelji? Vrlo sumnjam. Dakle, eto ti primjera unutar jedne vrste. Slično postupanje (ne po brutalnosti, naravno, nego po PRINCIPU razmišljanja i ponašanja) lako možemo naći i kod ljudi. I opet tvrdim, ono nije samo nekakav izdvojen eksces, nekakvo odstupanje od generalnog pravila. Naprotiv, takvo postupanje je PRAVILO, uobičajeno pravilo međusobnog natjecanja i opstanka najsposobnijih. To je zakon prirode, a ako ti misliš da nekako možeš pomiriti zlatno pravilo s opstankom najsposobnijih, to bih volio čuti.

Treba li napomenuti još jednom? Nisam ljubitelj tog zakona prirode o kojem trubim. Ali kao što rekoh, ne vjerujem sam sebi da to ima veze s mojom moralnošću, osjećajem za etiku i pravednost, ukratko ljudskošću. Možda je to samo posljedica toga što nisam na vrhu piramide. Da sam tamo, možda bih bio vatreni pobornik principa 'survival of the fittest'.

Imamo taj tvoj primjer s lavovima – je li on tipičan za sve vrste? Ima li vrsta kod kojih je takvo što rijetkost? Je li ljudska vrsta jedna takva vrsta gdje je to rijetkost?

Imamo kod životinja ogroman broj posve suprotnih primjera brige životinja o tuđoj mladunčadi. Je li to ''neprirodno''? Kakve ti slučajevi imaju veze s ''opstankom najjačih''?

Ali, ostavimo životinje, govorimo o ljudima. Ljudi su ipak dosta neobična vrsta životinja. Imaju neke specifične sposobnosti koje su puno više izražene nego druge životinja.

Na primjer, sposobnost uspravnog hoda je kod ljudske vrste puno više izražena nego li kod srodnih sisavaca. To ne znači da bi zato bilo prirodno da ljudi hodaju četveronošle, jer tako hodaju lavovi i antilope. Istina je i to da se ljude odgaja da hodaju dvonožno – ali niti to da u razvoju sposobnosti dvonožnog hoda sudjeluje i odgoj ne znači da je uspravan hod neprirodan.

Ljudi imaju i sposobnost govora, koja je očito drugačija nego kod ostalih životinjskih vrsta. Naime i ljudi s najrazličitijim jezicima se nauče sporazumijevati, nauče ''pronaći zajednički jezik'', dok s majmunom nikad to ne uspijeva u tolikoj mjeri. Možda druge vrste imaju neke svoje jezike, ali mi ih ne možemo naučiti – dok svaki ljudski jezik možemo naučiti. Dakle, ljudi imaju osobitu jezičnu sposobnost, kao prirodnu karakteristiku ljudske vrste. U razvoju te sposobnosti ključnu ulogu ima odgoj – homo sapiensi koje nisu odgojali drugi ljudi nakon određene dobi više ne mogu razviti tu sposobnost. Ipak, mada je ta jezična sposobnost u velikoj mjeri ljudska specifičnost, i mada u njenom razvoju ključnu ulogu ima odgoj, to ne znači da je ta sposobnost neprirodna, ili čak protuprirodna.

Ljudi imaju i sposobnosti izrađivanja oruđa koja nadilaze ostale životinjske vrste.

Ljudi imaju i matematičku sposobnost koja je vjerojatno jedinstvena među svim organizmima. U svakom slučaju, neusporediva je s bilo kojom životinjskom vrstom. Znači li to da je matematika nešto neprirodno ili čak protuprirodno? Ali mi znamo da su prirodni zakoni uvelike (ili možda potpuno) matematički uređeni. Ostale životinje tu matemaičku uređenost vjerojatno ne poimaju – no to ne znači da su matematički prirodni zakoni protuprirodni. Postoji također i veliki broj ljudi koji slabo razumiju matematiku, postoje ljudi koji je skoro nimalo ne razumiju. No to ne znači da matematička sposobnost nije nešto što je inherentno ljudskoj vrsti.

Dakle, na puno načina su ljudi osobita vrsta, i mnoge sposobnosti koje nalazimo u manjoj mjeri kod ostalih životinja nalazimo kod čovjeka u velikoj mjeri.

Moralni osjećaji, ili smisao za pravednost, ili kako god to nazivali, jesu vrlo rasprostranjeni kod ljudi. Kod nekih doduše više, kod nekih manje, kod nekih nimalo. Ali tako je i npr. s matematičkim sposobnostima. Ili s umjetničkim sposobnostima. To što netko nema sluha ne čini glazbu besmislenom prijevarom popova koji su je uveli radi stvaranja ugođaja na misi. To što lav ne zna pjevati ne čini glazbu protuprirodnom.

Ljudski odnosi nisu svodivi na odnose moći. Skoro svatko je osjetio ljutnju zbog nepravde, čak i kad se ta nepravda nije odnosila izravno na njega. Skoro svatko je nekad nemotivirano učinio nešto dobro za drugoga (pa makar to bilo da je ustupio nepoznatoj osobi mjesto na parkiralištu).

Kod nekih su etički porivi više izraženi, kod nekih manje. Na to utječe i osobni talenat i odgoj – baš kao i na vještinu u matematici ili u glazbi. No to ne čini etiku neprirodnom, baš kao što ni matematika ni glazba nisu neprirodne.

Dapače, baš poput matematike ili glazbe, etika je nešto vrlo ljudsko.

[nitko i ništa]

musa kaže:

a zasto posmatrati svijet crno-bijelo i cak u tome vidjeti neki argument u dijalogu?

nikad nisam ni pomislio da su nevjernici svi nemoralni, da se neljudski ponasaju - niti islamsko ucenje tome zakljucku daje za pravo. radi se samo o tome da ateisti motivaciju za moralno ponasanje svode na minimum i na trosnu savjest i jos tvrde da je to dovoljno i dobro za moralnost covjecanstva, cak da je bolje od onih kojima je motivacija na moral vjecna naknada (pozitivna ili negativna) na Drugom svijetu

Ali, zar ne bi bilo dobro da imamo neku etiku koja bi bila uvjerljiva većini ljudi, bez obzira na njihovu motivaciju? Hoću reći, ako čovjek čini dobro, to bi trebalo zadovoljiti svakoga. Nada li se on zbog toga ići u raj ili ne, to je ipak sporedno.

[nitko i ništa]

Vještac kaže:

Uistinu nema problema.

Poštujem i djelujem Zakon Jačega i to je ona maksima za koju želim da postane opći zakon.


V.

Da, postoje ljudi s lack of moral sense, kao što postoje ljudi koji su potpuno bez sluha ili koji ne mogu razumjeti razlomke. Njima govoriti o glazbi ili o matematici nema smisla. Čini se da tu nema pomoći.

[musa]

nitko i ništa kaže:

Moralni osjećaji, ili smisao za pravednost, ili kako god to nazivali, jesu vrlo rasprostranjeni kod ljudi. Kod nekih doduše više, kod nekih manje, kod nekih nimalo. Ali tako je i npr. s matematičkim sposobnostima. Ili s umjetničkim sposobnostima. To što netko nema sluha ne čini glazbu besmislenom prijevarom popova koji su je uveli radi stvaranja ugođaja na misi. To što lav ne zna pjevati ne čini glazbu protuprirodnom.

Ljudski odnosi nisu svodivi na odnose moći. Skoro svatko je osjetio ljutnju zbog nepravde, čak i kad se ta nepravda nije odnosila izravno na njega. Skoro svatko je nekad nemotivirano učinio nešto dobro za drugoga (pa makar to bilo da je ustupio nepoznatoj osobi mjesto na parkiralištu).

Kod nekih su etički porivi više izraženi, kod nekih manje. Na to utječe i osobni talenat i odgoj – baš kao i na vještinu u matematici ili u glazbi. No to ne čini etiku neprirodnom, baš kao što ni matematika ni glazba nisu neprirodne.

Dapače, baš poput matematike ili glazbe, etika je nešto vrlo ljudsko.

porediti moralni osjecaj sa talentom je stvarno apsurdno. kako onda nekoga krivicno goniti za slabo pjevanje kao sto drugoga krivicno gonimo za neki nemoralni cin.

kako bi bilo reci: nisam talentovan za casno i korektno ponasanje i tu se nista ne moze. to mi ja tako od majke prirode?

[nitko i ništa]

musa kaže:

porediti moralni osjecaj sa talentom je stvarno apsurdno. kako onda nekoga krivicno goniti za slabo pjevanje kao sto drugoga krivicno gonimo za neki nemoralni cin.

kako bi bilo reci: nisam talentovan za casno i korektno ponasanje i tu se nista ne moze. to mi ja tako od majke prirode?

Pa nije apsurdno. Nemoralno i nezakonito nije isto.

Nema zakona o tome da ne smiješ prevariti prijatelja. Nitko te neće krivično goniti zbog toga.

[musa]

nitko i ništa kaže:

Ali, zar ne bi bilo dobro da imamo neku etiku koja bi bila uvjerljiva većini ljudi, bez obzira na njihovu motivaciju? Hoću reći, ako čovjek čini dobro, to bi trebalo zadovoljiti svakoga. Nada li se on zbog toga ići u raj ili ne, to je ipak sporedno.

dobro djelo ucinjeno u datom kontekstu je dobro bez obzira na motiv samo za dati kontekst/moment - za sve drugo je problematicno, pa ponekad neke "dobre" stvari nisu dobre ni za sami kontekst...

ako te neka djevojka sarmira pa ti kasnije kaze da je to radila ne zbog tebe vec zbog utjehe za momkom koji je ostavio, ili da ga napravi ljubomornim?

da li ti isto vrijedi poklon od prijatelja iz necega sto i njemu treba kao kad ti pokloni nesto sto mu smeta i sto mu se ne svidja?

ako te neko krene maltretirati i naidje faca i odbrani te, ali samo zato sto je u drustvu trebe da se pred njom pokaze, inace isto ne bi uradio?

[musa]

nitko i ništa kaže:

Pa nije apsurdno, Nemoralno i nezakonito nije isto.

Nema zakona o tome da ne smiješ prevariti prijatelja. Nitko te neće krivično goniti zbog toga.

ok, pod krivicno goniti nisam mislio iskljucivo na zakonski krivicno, vec da krivis nekoga opcenito

[nitko i ništa]

Pa evo vidiš da razumiješ razliku između morala i zakona, nijedan od ovih primjera nije protuzakonit.

Svakako da ja smatram da je vrijednije činiti dobro bez očekivanja nagrade za to. Nego zbog samog dobra - jer je dobro bolje od ne-dobra.

Ali, opet, tko to ne može, a čini dobro nadajući se nagradi na drugom svijetu - pa bolje i to nego da čini zlo.

[nitko i ništa]

musa kaže:

ok, pod krivicno goniti nisam mislio iskljucivo na zakonski krivicno, vec da krivis nekoga opcenito

Kriviš nekoga kad smatraš da može bolje. Profesor matematike zna da Jure nikad ne će razumjeti kompleksne brojeve i ne krivi ga zbog toga. Ne ide to čovjeku, što možeš. No, isto tako zna da Meho može puno bolje rješavati te zadatke, ali ne će.
I krivi ga, jer može bolje, ali ne će.

[goranbo]

Što se tiče biologije, nema tu nikakvih problema. Ima x primjera kako životinje, čak i one jednostanične, u stvari u najvećoj mjeri surađuju i često se ponašaju altruistički. Ima dakkao i suproitnih primjera, ilikojim ase nama bar tako čine. (Tko recimo može reći da svrha nekog zeca nije da ga lisica jendom ulovi, ili slično. Tu u stvari nema nikakvog nasilja. Nasilje je u umu. A zivotinje uma nemaju, imau mozak. MNenamu sebesvijest. Iponašpšajus e prirodno, a nasilje ia gresija je sam u judskom umu, pa onda mi tim umom prirodno ponašanje životinja označavamo nasilnim, a ono što nam "ne paše" kod ponašanja životinja ignoriramo. Ako je nama teško suradjivati, teško biti altruistični, lako ćemo izracionalizirati životinjsko ponašanje i pronaći u njemu opravdanje za svoje postupke odnosno nepostupke. To nije sporno. M;edjuti fundamentalno je pogrešno. )

Drugo, ti citati ukazuju na temeljnu duhovnu istinu (odnosno opisujuje i prispodobljavaju), a to je da nema odvojenosti i da smo svi jedno. A onda iz toga proizlazi ta etika i što god želite.

U čemu je problem? Odgovorite vi svako za sebe u čemu je problem, jer probem je u svakome od nas. Problem je u svakome od nas jer je ovaj svijet trenutno vrlo bolesno mjesto, a svi smo mi njegov dio, a na taj način i učestvujemo u tome, svako na svoj način i srazličitom generalnom kvalitetom.
Neko ga aktivno čini još bolesnijim, netko stoji sa strane pa ga pasivno čini još bolesnijim, jer akos toji te sa strane samo doprinosite trenutnom stanju, a netko ga aktivno čini zdravijim, poboljšava. (Dakkao, ništa nije baš toliko "crno-bijelo" kao što sma tu opisao, već se radio čitavom spektru, najvećim dijelom je u nekojnijansi sive...)


(Na fundamentalnoj razini, ali ovom prilikom najvjerojatnije manje važno, problem je u tome što je čovjek duh u materiji, duh uronjen u materiji. Zadatak, svrha mu je produhovititu materiju. Dovesti je na višu razinu. I to je jedan inherentan sukobu čovjeku, konflikt, konfliktan proces. Materija je inertna, u tome je problem. I stoga je, dok ne dodjemo do odredjenog stupnja razvoja, do odredjenog stupnja produhovjlenosti u doslovnom smislu, svakome dosta tesko dokraja, apsolutno, postupati u skladu s navedenim citatima. Ili čak uopće težiti prema tim idealima. Jer materija je troma, a tu mislim i na materiju naših emocija i naših misli.

Taj konfliktan proces evolucije svijesti i produhovjavanja je naizgled, na našoj razini, dvojan. Naime mi smo jos uvijek uvjereni da postoji unutar nas i izvan nas. Stoga kad govorim o materiji govorimo materiji izvan nas i unutar nas. A pordug+hovljujućimateriju svojih tijela - fizickog, emocionalnog, mentalnog - paralelno produhovljujemo i okolnu materiju. Da bi se to slikovito opisal, u jednom drastičnom,krajnjem primjeru, pada mi na pamet triptih s Budhom kada ga napada šumski razbojnik-koljač. ALi je Buddhina svjetlost tolikojaka daovaj ne uzmogne učiniti on ošto je učinio. Dakkao, to je neki ekstreman primjer,i vjerojatno se na temelju njega moze lako kriuvo shvatitiovoo cemu sam govorio da produhovljujuci materiju samih sebe, produhovljujemo materiju sviejta)

[goranbo]

nitko i ništa kaže:

Kriviš nekoga kad smatraš da može bolje. Profesor matematike zna da Jure nikad ne će razumjeti kompleksne brojeve i ne krivi ga zbog toga. Ne ide to čovjeku, što možeš. No, isto tako zna da Meho može puno bolje rješavati te zadatke, ali ne će.
I krivi ga, jer može bolje, ali ne će.

Može i profesor bolje. Ako je profesor učitelj, onda će naučiti toga kako god da se zove da može bolje, navesti ga da sam to otkrije.

Ašto se tiče etike i morala, odgoja i sličnih sztvari, najboljeje i praktičkijedino ispravno učiti vlastitim primjerom, a ne pravilima, definicijama, nedajbože dogmama i slično.

[goranbo]

Glede Darwina i "utemeljenosti" sebičnosti u prirodi tj. opretežnoj rasprostranjenosti suradnje u prirodi:
Isječak iz knjige Bruca Liptona, Biologija vjerovanja, (The Biology of Belief), iz poglavlja

Evolucija bez krvavih kandži (ostatak tog poglavlja je u attachmentu ovog posta)


Danas se Lamarckove teorije nanovo vrednuju u svjetlu nove znanosti koja sugerira da često stigmatizirani biolog nije bio potpuno u krivu te da često hvaljena Darwinova teorija nije potpuno točna. Naslov jednog članka u prestižnom časopisu Science iz 2000. godine bio je prvi znak »glasnosti«: »Je li Lamarck bio bar malo u pravu?« [Balter 2000].
Jedan od razloga zbog kojih znanstvenici ponovno razmatraju Lamarcka je taj što nas evolucionisti podsjećaju na neprocjenjivu ulogu suradnje u održavanju života u biosferi. Znanstvenici su davno uočili simbiotske odnose u prirodi. U knjizi Darwin's Blind Spot (Darwinova slijepa točka) britanski liječnik Frank Ryan navodi niz takvih odnosa, uključujući žutog škampa koji skuplja hranu dok ga njegov partner glavoč štiti od predatora, te vrstu raka samca koji na svojoj kućici nosi moruzgvu.« Ribe i hobotnice vole se hraniti rakovima samcima, međutim kada se približe toj vrsti raka samca moruzgva izbaci svoje živo obojene lovke, s njihovim mnoštvom žarnica, te opeče predatora prisiljavajući ga da svoj obrok potraži negdje drugdje.« Ratoborna moruzgva također profitira tim odnosom budući da jede ostatke rakove hrane.
Međutim, današnje razumijevanje suradnje u prirodi ide mnogo dalje od tih lako zamjetljivih primjera. »Biolozi postaju sve svjesniji da su životinje koevoluirale te da i dalje koegzistiraju s različitim porodicama mikroorganizama nužnih za njihovo zdravlje i rast,« stoji u članku nedavno objavljenom u časopisu Science od naslovom »Preživljavamo uz pomoć naših malih prijatelja« [We Get By With A Little Help From Our (Little) Friends; Ruby, et al.] Proučavanje tih odnosa danas je jedno od najbrže rastućih područja u biologiji zvano »biologija sustava«.
Ironično je da su nas posljednjih desetljeća učili da ratujemo protiv mikroorganizama, sa svime od antibakterijskih sapuna pa do antibiotika. Međutim, ta pretjerano pojednostavljena poruka zanemaruje činjenicu da su mnoge bakterije od presudne važnosti za naše zdravlje. Klasičan primjer kako mikroorganizmi pomažu ljudima su bakterije u našem probavnom sustavu koje su ključne za naše preživljavanje. Bakterije u našem želucu i crijevnom traktu pomažu pri probavi hrane i, također, omogućavaju apsorpciju prijeko potrebnih vitamina. Ta suradnja između ljudi i mikroba je razlog zbog kojeg neumjerena upotreba antibiotika šteti našem zdravlju. Antibiotici su ubojice koji ne biraju – bakterije koje su potrebne za naše preživljavanje ubijaju jednako efikasno kao i bakterije koje su za njega štetne.
Nedavni napredak u genomskoj znanosti otkrio je još jedan mehanizam suradnje između vrsta. Ispostavlja se da živi organizmi u stvari integriraju svoje stanične zajednice razmjenjujući njihove gene. Ranije se mislilo da se geni prenose isključivo putem reprodukcije, potomstvu nekog pojedinačnog organizma. Sada znanstvenici otkrivaju da se geni dijele ne samo između pojedinačnih pripadnika vrsta nego i između pripadnika različitih vrsta. Dijeljenje genetskih informacija preko prijenosa gena (»eng. gene transfer«) ubrzava evoluciju budući da organizmi mogu usvojiti »naučeno« iskustvo od drugih organizama. [Nitz, et al., 2004; Pennisi, 2004; Boucher, et al., 2003; Dutta i Pan, 2002.; Gogarten, 2003.] S obzirom na tu razmjenu gena, na organizme se više ne može gledati kao na nepovezane entitete; ne postoji zid između vrsta. Daniel Drell, direktor programa za genom mikroorganizama pri Ministarstvu energetike je za časopis Science (2001, 294:1634) izjavio: »...više ne možemo sa sigurnošću reći što je vrsta.« [Pennisi, 2001].
Ta razmjena informacija nije slučajnost. To je metoda prirode za poboljšavanje šansi za preživljavanje u biosferi. Kao što je ranije spomenuto, geni su fizičko sjećanje naučenih iskustava nekog organizma. Nedavno uočena razmjena gena među pojedinačnim organizma raspršuje ta sjećanja i time utječe na opstanak svih organizama koji sačinjavaju zajednicu života. I, sada kada znamo za taj mehanizam prijenosa gena unutar i između vrsta, bjelodane postaju opasnosti genetskog inženjerstva. Na primjer, modificiranje gena rajčice možda se neće zaustaviti na rajčici, možda će izmijeniti čitavu biosferu na načine koje ne možemo predvidjeti. Već postoji studija koja pokazuje da se pri čovjekovom probavljanju genetski modificirane hrane umjetno proizvedeni geni prenose u korisne bakterije u crijevima i mijenjaju njihov karakter. [Heritage, 2004; Netherwood, et al., 2004] Na sličan način prijenos gena između genetski modificiranih ratarskih kultura i izvornih biljnih vrsta koje ih okružuju dovodi do sve veće pojave iznimno otpornih vrsta nazvanih super-korovi. [Milius, 2003; Haygood, et al., 2003.; Desplanque, et al., 2002.: Spencer i Anow, 2001]. Kada su u okoliš uveli genetski modificirane organizme, inženjeri nisu uzeli u obzir činjenicu prijenosa gena. Sada, kada se njihovi modificirani geni šire među drugim organizmima u okolišu i mijenjaju ih, se počinjemo suočavati s pogubnim posljedicama tog previda. [Watrud, et al., 2004].

[Enchantress]

nitko i ništa kaže:

Ali, zar ne bi bilo dobro da imamo neku etiku koja bi bila uvjerljiva većini ljudi, bez obzira na njihovu motivaciju?

Zar je nemamo?

Zar sve nas od detinjstva ne uče 'dobru'? Dovoljno je pogledati bajke na kojima odrastamo. Uvek pobeđuje dobro, junak je uvek hrabar, pametan, karakteran, nagrađuju se vernost, odanost, istrajnost... Ali stvarni svet nije tako jednostavan. Kako odrastamo tako učimo da jednostavna podela na dobro i zlo ne postoji i dolazimo u bezbroj situacija kada potvrđujemo ili kršimo sva pravila kojima smo naučeni.

Da je ljudima u prirodi da uvek budu 'dobri' jedni prema drugima ne bi ih društvo na razne načine držalo pod kontrolom putem straha od kazne. Čovek je u biti ipak sebično biće i njegova lična sreća mu je najvažnija. 'Zlatno pravilo' bi možda imalo neku svrhu kada bi se svi njega pridržavali. Ali zašto bi?

Hoću reći, ako čovjek čini dobro, to bi trebalo zadovoljiti svakoga.

Zašto bi čovek odustao od posezanja za 'zlom', ako može na taj način mnogo brže i lakše da dođe do svog zadovoljenja i sreće? Šta treba da ga motiviše da bude dobar? Zašto je potrebno držati ljude u strahu od kazni svih mogućih vrsta i oblika, pa čak i one nakon smrti, ne bi li bili dobri jedni prema drugima?

Kada nastane bezakonje u društvu mnoge 'dobre' maske padaju i ljudi otkrivaju svoju 'zlu' stranu. Koliko ljudi čini zlo samo zato što može i sme? Kako motivisati takve ljude da budu dobri, čak iako ne moraju?

[Bruna]

nitko i ništa kaže:

slikovito

Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci. (Evanđelje po Mateju, 7:12)
I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima. (Evanđelje po Luki, 6:31)

Što ne želiš sebi, ne čini drugima. (Konfucije, Lunyu 12.2)

Ovo je cjelina dužnosti: ne čini drugima ono što ne bi da oni tebi čine. (Mahabharata, 5:15:17)

Ne postupaj spram drugih na načine koji bi tebi samom bili bolni. (Buddha, Udana-Varga 5.18)

Nitko od vas ne vjeruje istinski dok za svoga brata ne voli ono što voli sebi. (Muhamed, u Haditu)

Što ti je samom mrsko, ne čini drugom čovjeku. (Hilel)

Djeluj samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da postane opći zakon.
Djeluj tako da čovječanstvo, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakoga drugog, uvijek istodobno koristiš kao svrhu, nikada samo kao sredstvo. (Immanuel Kant)

Dodala bih još: 'Ako ne štetiš nikome, čini što ti je volja'

Wiccan rede

[Apemant]

Vještac kaže:

Daj, ako ti nije teško, procijeni mi svoju vlastitu inteligenciju na ljestvici 1 do 100?

Kao postotak ljudi na svijetu od kojih si "inteligentniji" (U kojem god smislu uzimaš pojam "inteligentnijeg" naravno)

V.

Nemam što procjenjivati; na više nezavisnih načina sam došao do vrlo uvjerljivih indicija da je faktor moje inteligencije negdje oko 98-99. Drugim riječima, u prosjeku 98 od 100 ljudi je manje inteligentno od mene; preostalih 2 su jednako inteligentni ili inteligentniji od mene. Zadovoljava li te ovaj odgovor?

(Da ne bi sad neki padobranac pomislio da sam jedva čekao ovo reći: 2 od 100 i nije baš bogzna kakva ekskluziva. Recimo, samo u Zagrebu, dakle, živi 20 tisuća ljudi koji su bar jednako inteligentni kao ja, ili još inteligentniji. Ako je bilo tko ovdje posebno osjetljiv na pitanje inteligencije, neka slobodno pretpostavi da je on/a među tih 20 tisuća; nemam ništa protiv.)

Dakle, a sad da se vratimo na procjenu tvoje 'snage'. Koliko bi to otprilike bilo, majstore?

[Apemant]

nitko i ništa kaže:

Dapače, baš poput matematike ili glazbe, etika je nešto vrlo ljudsko.

Lijepo ti govoriš. Ljudi jesu fascinantna bića... i priroda je fascinantna na neki svoj način. Ali jebiga, ne uspijevam pronaći u svim tim divotama neki inherentni smisao, a ideja da stvorim smisao ni iz čega, snagom volje, nekako mi ne rezonira u glavi. Čini se da se ti koncentriraš na pozitivno, a ja na negativno. Ti si optimist, a ja pesimist.

Obično se kaže da sit gladnog ne razumije. Ja mogu samo dodati: ni obrnuto.