Onda moze josh jedna!
PRODUŽENI SVIJET
Stvari su oko mene duboko sadrzajne.
Cvijeće ima značenja i riječi na rubu puta.
Vode šapću u noći neiskazane tajne,
i vjetar na mahove čudne maštarije šaputa.
Oči životinja krijese se s voljom izraza.
Kamen u brdu nasumce lik i smisao prima.
Nesvjesna savjest pita se: zbilja, ima li izlaza
iz začarana kruga u pravilniku rima?
Java je, jošte jednom, preobražena snima
kao da ide u susret najdubljim jesenima,
ko da ce Isuskriste da sa raspela snima,
kao da priroda sprema posljednji krevet - svima.
Zemljom idu sanjari (mogli bi biti pijani)
i ti su od tihih riječi potajno razdragani,
kao da misle: evo, vec se polako dani,
sad je svejedno, jesmo li u prošlom vijeku, ili lani.
Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu,
ali, svejedno: mogli bi biti pijani.
Ko da idu a doček vrlo starom otkriću,
da su već bili, da žive u drugome biću,
i da su drugi i treći, kao već ljudi pri piću.
Stara se zemlja buni što je ovako mala,
mala se zemlja u prostor nečujno dalje miče.
Stara je zemlja još jednom zavičaj ideala,
I basna zemlje u oprane skute nebesa tiče.
Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta,
i onda, besvjesno, nikom, u šapatu obrazlažu
kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta.
Tin!