Gubitak majke

[_Nahla_]

Mislim da sam izabrala pravi podforum za otvorit temu..

Zanima me koliko se vas suocilo sa gubitkom mame ali u ranijim godinama u djetinjstvu, pogotovo djevojaka i je li se to kasnije kada ste postali odrasli ljudi sa svojom djecom ispoljilo na neki nacin ?

Valjda me razumijete, Znaci kad su neki osnovali porodice jesu li postali svjesniji svoga gubitka ili im je bilo lakse zivjeti sa njim?

No prije svega kako ste uopste podnijeli taj gubitak i kako se to odrazilo na vasu psihu i odrazavali se i sad ?

Stava sam da je gubitak majke tezi za psihu covjeka i vise potresa emocije od gubitka oca, koliko god osoba bila stara i kojeg god spola bila..
Ispravite me ako grijesim..

Nadam se da razumijete moje pitanje.

[anthony9906]

hvala bogu,moja je majka živa.i neznam kako bi podnijela da je nema...
ne želim o tome ni razmišljati,ja smatram da će ona živjet još barem 50 godinica...
da,gubitak oca je lakše podnijeti,ali samo djetetu koje ima oba roditelja,i u obitelji gdje stvari funkcioniraju normalno.
djetetu koje ima samo oca,ili je više vezano za oca sigurno ne.
ma,samo znam da nam majka treba i ka imamo 50,moja mama nemože zamisliti da ćemo izgubiti baku,a ona je i sama već baka.
teško je,jedino je teže izgubiti dijete..
nismo svi isti,ovo je moje mišljenje,ali svakako odrastanje bez roditelja je meni nezamislivo,ali donekle mogu pojmiti kako bi to bilo

[_Nahla_]

Zar je pitanje toliko nejasno ili ste vi nezainteresovani, ili pak nema nikog da se nasao u ovakvoj situaciji ?
Nadala sam se da ce biti vise komentara

[Delilah_]

_Nahla_ kaže:

Mislim da sam izabrala pravi podforum za otvorit temu..

Zanima me koliko se vas suocilo sa gubitkom mame ali u ranijim godinama u djetinjstvu, pogotovo djevojaka i je li se to kasnije kada ste postali odrasli ljudi sa svojom djecom ispoljilo na neki nacin ?

Valjda me razumijete, Znaci kad su neki osnovali porodice jesu li postali svjesniji svoga gubitka ili im je bilo lakse zivjeti sa njim?

No prije svega kako ste uopste podnijeli taj gubitak i kako se to odrazilo na vasu psihu i odrazavali se i sad ?

Stava sam da je gubitak majke tezi za psihu covjeka i vise potresa emocije od gubitka oca, koliko god osoba bila stara i kojeg god spola bila..
Ispravite me ako grijesim..

Nadam se da razumijete moje pitanje.

Hvala Bogu imam mamu...
Slažem se s tobom da je u tome da je gubitak majke teži za psihu, pogotovo djevojkama, jer postoje neke stvari o kojima nemožeš s ocem razgovarati... Ajde, ako otac ima novu ženu, već nekako, ali inaće...

Znam jednu djevojku koja nema mamu, ustvari, ima ju, ali mama ju je ostavila s tatom dok je imala 2 godine, i nije se više javljala.. Djevojka sad ima 20 godina, nikada nije imala maćehu, točnije, njezin tata nikada nije imao neku ženu, i onda je sada čisto normalna cura, samo što, i sama kaže, nekako joj je cijeli život nedostajala neka ženska osoba, kao majka, s kojom može razgovarati...

[pez]

Moja je mama umrla prije 2 godine, kada je meni bilo 35 godina, i iskreno govoreci proces prihvacanja cinjenice da je vise nema je nesto najteze sto sam ikada morala prozivjeti i jos uvijek mi nije se lako nositi s time ali ucim se polako.

Osjecaji koji te preplave nakon gubitka majke su nesto sto je zaista tesko rijecima objasniti, samo mogu reci da taj dan kad je umrla dok sam bila uz nju je kao da mi je neko srce iscupao iz grudi

Da se mnogi pogledi na zivot i sve sto zivot ukljucuje i donosi promjeni iz temelja je takodjer tacno u mom slucaju. Mozda zbog toga sto se to desilo kada mi je bilo 35 godina pa sam (mozda?) ionako stigla u neku fazu zivota gdje sam pocela preispitivati i svoje stavove, ubjedjenja i mnogo toga sto mene cini kao osobu? Ne znam. Samo znam da sam se mnogo promjenila od tada, i uz mnogo truda, napora, suza i bitke sa samom sobom mislim da su te promjene donijele jedan pozitivan aspekt mom zivotu, mislim i nadam se da bi mama bi bas bila ponosna na mene

[anthony9906]

baš sam razgovarala jučer s jednim čovjekom o ovoj temi.
doduše muško to drugačije gleda,ali on kaže ovako..
svojoj je djeci (8 i 10 god) objasnio da život ima tijek,ciklus da je smrt normalna pojava kao kiša i sunce.
ok,malo prerano je on počeo djeci o toj temi,razumijem ga jer je stariji (55 god) pa se možda boji... neznam.
ugl,nema načina da se žena,djevojka,djevojčica nosi sa smrću majke,majka je potrebna dok smo mi živi,i sa 100 godina ću je trebati.
ali ako možda samo shvatimo da je zaista smrt pojava kao i kiša i sunce,bit će na lakše.
to je ciklus,izgbit ćeš i majku i oca,i to je normalno,treba to prihvatiti,nije normalno da roditelji pokapaju djecu,nego djeca roditelje. nema čarobne formule,teško je i bit će teško,ali ja mu vjerujem,jer kako idemo stariji i imamo svoju djecu lakše se nositi s gubitkom..

[anthony9906]

i da,vjerujem da je lakše podnijeti gubitak kad imaš vlastitu familiju,iako gubitak je gubitak.
ali,gledaj to ovako,ako rodiš i udaš se i prođeš kroz takve i sl stvari s majkom uza se,onda trebaš biti zahvalan.
jer,onaj tko izgubi majku teže će podnijeti gubitak,ako ga nema s kim podjeliti i ako će mu se sve prelijepe i bitne stvari dogoditi bez postojanja mame.
malo konfuzno pišem,ali htjela sam reći,da mislim da je lakše prebroditi kada imaš vlastitu obitelj.

[nikakva]

mama mi je umrla kad sam imala 7 godina

tada to nisam shvacala kao neki veliki gubitak (koliko se sjecam)
sad kad imam svoju djecu razmisljam cesto o njoj, pogotovu kad usporedjujem odnos sestre prema svojoj djeci i mene prema svojo (sestra je bila 22 kad je umrla mama)
psihicke posljedice-sigurno ih ima, kako onih negativnih tako i onih pozitivnih

[_Nahla_]

Ja sam ostala bez mame sa 10 godina, pronasla sam je mrtvu, bila sama sa njom imam hrpu trauma. Ne znam onaj dan kao da je dio mene otisao zauvijek.
Cinjenica je da moja mama zivi dok ja zivim i da ce uvijek biti u mom srcu, ali fali mi nevjerovatno, pubertet mi je bila najgora stvar na svijetu, prozivjeti ga sama pa onda sa dva muskarca koji koliko se god trudili da ti budu podrska ipak ne mogu zamjeniti majku.
Pomirila sam se sa tim svim, odrasla sam ne znam ni ja kako, i bez majke prakticki i bez oca bez neke posebne potpore kad mi je trebala najvise mama mi fali i mislim svakog dana sve vise ali se trudim sakriti, pomirila sam se sa sudbinom, znam da je jedino tako moralo biti isto bi me boljelo i da je umrla kad bi mi bilo 50 i kad mi je bilo 10, ali boli kako vrijeme odmice sve vise postajem svjesna koliki je majka oslonac u zivotu.
Nisam osjetila ruznijeg osjecaja do onog kad ti je potrebno da te neko jako zagrli ono samo kako zensko zna kako mama zna, a nema niko da to uradi..

Interesovalo me je kako ce to biti nekad kad budem ja imala svoju djecu i covjeka, vjerovatno cu onda lakse da se nosim sa tim jer cu ja moci nekom pruziti ono sto moja mama nazalost nije imala priliku pruziti meni.
Mada sam misljenja da to covjek ne moze nikad prezaliti i da taj gubitak ostavi veliki trag na covjeku..

[nina333]

Nažalost, to je istina, nikad potpuno ne prežalimo, ali život ide dalje. Jučer sam razgovarala sa ženom koja je prije pet godina izgubila majku, pa kad ju je samo spomenula krenule su suze.
Žao mi je.

[NoWa]

_Nahla_ kaže:

Ja sam ostala bez mame sa 10 godina, pronasla sam je mrtvu, bila sama sa njom imam hrpu trauma. Ne znam onaj dan kao da je dio mene otisao zauvijek..

isuse bože...ovo sam prozivjela kao duplo starija od tebe i od tad zivim neki poluživot. mogu zamisliti kako je tebi..

_Nahla_ kaže:

kako vrijeme odmice sve vise postajem svjesna koliki je majka oslonac u zivotu.
Nisam osjetila ruznijeg osjecaja do onog kad ti je potrebno da te neko jako zagrli ono samo kako zensko zna kako mama zna, a nema niko da to uradi..
..

jel ti vjerujes da sam sad kad sam ovo pročitala počela plakati...jer se bojim da cu citav zivot pamtiti njezin telefonski broj i kao luda ga nazivati kad mi je tesko, a tamo ce se javiti netko drugi kome je dodijeljen..a nekad se ona javljala i rekla bi "dušo, mama je tu".

uzasno me pogode vikendi, blagdani, odlasci u obiteljsku kucu koja je kao da duhovi tamo obitavaju.

[_Nahla_]

NoWa kaže:

isuse bože...ovo sam prozivjela kao duplo starija od tebe i od tad zivim neki poluživot. mogu zamisliti kako je tebi..jel ti vjerujes da sam sad kad sam ovo pročitala počela plakati...jer se bojim da cu citav zivot pamtiti njezin telefonski broj i kao luda ga nazivati kad mi je tesko, a tamo ce se javiti netko drugi kome je dodijeljen..a nekad se ona javljala i rekla bi "dušo, mama je tu".

uzasno me pogode vikendi, blagdani, odlasci u obiteljsku kucu koja je kao da duhovi tamo obitavaju.

Eh sreco, meni su oci pune suza bile dok sam pisala. Surova je stvarnost,covjek je izdrzljiviji od kamena, pretrpi svasta..

Moja nije bila tu kad sam imala probleme, bila sam suvise mala da bih imala "zenskih problema" i zenskih tema sa mamom, a onda je usljedio pakao, svima mama dolazi na maturu, meni ne, sa mamom se ide u kupovinu, ja idem sama i tona i tona stvari, i tona nekih sazaljivih pogleda kad neko sazna kakva te sudbina zadesila..

Mene takodjer praznici peru, svaki put placem, svaki put kad pomislim na svoju udaju pomislim na to da ona nece biti kraj mene da me nece ispratiti, kad pomislim da cu imati bebacha koji svoju majku nece upoznati, placem..

naucis se zivjeti sa tim izgradis neki sistem, neki nacin, samo ti znas kakav, ali unutra trunes, places, gubis se..

[pikastar]

_Nahla_ kaže:

Zanima me koliko se vas suocilo sa gubitkom mame ali u ranijim godinama u djetinjstvu, pogotovo djevojaka i je li se to kasnije kada ste postali odrasli ljudi sa svojom djecom ispoljilo na neki nacin ?

Evo ja sam ostala bez mame u 21g.prije godinu dana.
Teško mi je palo, jako teško, jer sam samo nju imala. Suočiti se ne mogu s tim... dođu ti teški dani kada poklekneš... odem na grob i plačem se tamo satima.

_Nahla_ kaže:

Valjda me razumijete, Znaci kad su neki osnovali porodice jesu li postali svjesniji svoga gubitka ili im je bilo lakse zivjeti sa njim?

Našla sam dečka...relativno je bio uz mene...pa mi je to doneklo pomoglo. Znam da ja želim rodit ranije, cca s 25g.da moje djete ne bude "siroče".

_Nahla_ kaže:

No prije svega kako ste uopste podnijeli taj gubitak i kako se to odrazilo na vasu psihu i odrazavali se i sad ?

Ne znam ni sama... preživjela jesam.
Psihički sam bila u komi. Promjenila sam se. Više nije bilo one vesele osobe. Postala sam samo slika bez tona.
Sada mi je bolje, vraćam se na staro. Zapravo nemam nikog. Osjećam se strašno emotivno samo, jako nesigurno...više nemam samopouzdanja... a kada si u takvom stanju na tebe se ljepe sami "krpelji" koji ti piju krv.

[pikastar]

_Nahla_ kaže:

Eh sreco, meni su oci pune suza bile dok sam pisala. Surova je stvarnost,covjek je izdrzljiviji od kamena, pretrpi svasta..

Strašno mi je čuti još jednu takvu priču(osim moje). Pretrpila jesi, rane će ostati. No svako zlo za neko dobro...

_Nahla_ kaže:

Moja nije bila tu kad sam imala probleme, bila sam suvise mala da bih imala "zenskih problema" i zenskih tema sa mamom, a onda je usljedio pakao, svima mama dolazi na maturu, meni ne, sa mamom se ide u kupovinu, ja idem sama i tona i tona stvari, i tona nekih sazaljivih pogleda kad neko sazna kakva te sudbina zadesila....

Potpuno te razumijem. I žao mi je... meni su ti pogledi sažaljenja najgori...zato često ljudima ne kažem da živim sama, da ja nemam mamu.
Taj bivši... njegovi me nikad baš zbog tog defekta nisu puštali na miru... njegova mama je znala da ja nemam nikoga, pa se onda ponašala prema meni kao da sam zadnje smeće... znam da ne bih prošla kroz ove stvari da mi je mama živa... Uvijek sam se svima hvalila da mi je mama najbolja prijateljica.
Znam da je tebi gore... mene je mama uspjela postaviti donekle na noge...

_Nahla_ kaže:

Mene takodjer praznici peru, svaki put placem, svaki put kad pomislim na svoju udaju pomislim na to da ona nece biti kraj mene da me nece ispratiti, kad pomislim da cu imati bebacha koji svoju majku nece upoznati, placem..

Ma kako neće biti tu. Vjeruj mi mame nas čuvaju negdje odozgora... ja vjerujem u to. Njezin duh je tu...i biti će uz tebe. Sjećaš li se bar nekih trenutaka s njom?
Meni kada je teško... zamislim da je tu... da me zagrli onako kako je znala, da mi tepa... po noći se sjecam kako sam se došla sklupčat k njoj. Bila mi je najbolja prijateljica.

_Nahla_ kaže:

naucis se zivjeti sa tim izgradis neki sistem, neki nacin, samo ti znas kakav, ali unutra trunes, places, gubis se..

Da... ali to tvoja mama ne bi htjela... ona bi htjela da budeš sretna... da ne patiš toliko zbog toga.
Moraš biti hrabra... meni još zna pomoći kada pogledam u nebo i vidim zvjezdice...i onda znam da me gleda... i čuva...
Teško je znam... ali vjeruj mi da te mama čuva odozgora

[pikastar]

NoWa kaže:

...jer se bojim da cu citav zivot pamtiti njezin telefonski broj i kao luda ga nazivati kad mi je tesko, a tamo ce se javiti netko drugi kome je dodijeljen..a nekad se ona javljala i rekla bi "dušo, mama je tu".

Da...ja sam dugo zvala mamin mobitel... misleći da će mi se možda ipak javiti... čuvala sam sve njezine poruke...
No zato treba biti hrabar i krenuti dalje. Naše mame bi to htjele.

[_Nahla_]

pikastar kaže:

Strašno mi je čuti još jednu takvu priču(osim moje). Pretrpila jesi, rane će ostati. No svako zlo za neko dobro...


Potpuno te razumijem. I žao mi je... meni su ti pogledi sažaljenja najgori...zato često ljudima ne kažem da živim sama, da ja nemam mamu.
Taj bivši... njegovi me nikad baš zbog tog defekta nisu puštali na miru... njegova mama je znala da ja nemam nikoga, pa se onda ponašala prema meni kao da sam zadnje smeće... znam da ne bih prošla kroz ove stvari da mi je mama živa... Uvijek sam se svima hvalila da mi je mama najbolja prijateljica.
Znam da je tebi gore... mene je mama uspjela postaviti donekle na noge...


Ma kako neće biti tu. Vjeruj mi mame nas čuvaju negdje odozgora... ja vjerujem u to. Njezin duh je tu...i biti će uz tebe. Sjećaš li se bar nekih trenutaka s njom?
Meni kada je teško... zamislim da je tu... da me zagrli onako kako je znala, da mi tepa... po noći se sjecam kako sam se došla sklupčat k njoj. Bila mi je najbolja prijateljica.



Da... ali to tvoja mama ne bi htjela... ona bi htjela da budeš sretna... da ne patiš toliko zbog toga.
Moraš biti hrabra... meni još zna pomoći kada pogledam u nebo i vidim zvjezdice...i onda znam da me gleda... i čuva...
Teško je znam... ali vjeruj mi da te mama čuva odozgora

Ne smatram gubitak nekom kaznom, nego sudbinom, to tako mora biti isto bi me boljelo da je umrla kad mi je bilo 50 znam, ali onako ponekad pozelim da samo imam vise momenata sa njom kojih se mogu sjecati, pa da me je bar jednom ispratila u grad ili da smo vodile "zenske price". Mada moje rodjakinje i mamine sestre mi uvijek pricaju o savjetima koje je njima davala, pricaju mi kako je njih savjetovala pa mogu i sama formirati neko misljenje sta bi ona rekla na nesto ili kako bi ona to uradila i slicno. Iako sam bila skroz malecka sjecam se nekih njenih savjeta koji su mi tad zvucali kao da mi nece zatrebati no sad, kad krenem nesto uradit oni me vrate i ne uradim ili slicno, osjecam njeno prisustvo.
Spomenem je cesto i poticem da se prica o njoj, iako placem gotovo uvijek, ako ne dok se razgovara onda nekad poslije da niko ne vidi..

Znas ja i ne volim govorit da nemam mame isto tako kao sto ti kazes, draze mi je to presutati ili izbjeci takve situacije i takve price, ne forsiram to, primjetim odmah drugacije poglede na mene i drugaciju pricu, ne zelim biti sazaljevana ja sam sa svojom sudbinom naucila zivjeti, zelim biti tretirana kao i svi ostali sa oba roditelja.

Imam tatu hvala Bogu, ali nisam odrasla sa njim tako da vjeruj da te djelimicno razumijem kako ti je biti sama.
Ja sam bila 3 godine sama nakon mamine smrti, tatu sam vidjala na dan dva, kad bi dosao s posla jer je radio puno udaljen od grada gdje zivimo, brat je isao u skolu u drugi grad, taj mi je period nesto u mom zivotu sta bi najradje izbrisala, ali ipak kad bolje razmislim.. Sto te ne ubije ojaca te, jedan mi je prijatelj rekao znas ti si od celika draga moja, budi ponosna na sebe.

Ma sigurna sam ja da ona sve vidi i da me vidi i da ce "biti" tu kad budu moji vazni trenutci i to mi daje snage da nastavim dalje, vjera u to da moram biti dobra i jaka zbog nje jer me ona zeli takvu vidjeti i da moram ici dalje i svaki put kad je tesko stisnem zube, dignem glavu ne dam da vide da patim osmjehnem se i nastavim zbog nje, zbog sebe..

[NoWa]

pikastar kaže:

Znam da ja želim rodit ranije, cca s 25g.da moje djete ne bude "siroče". .

kad promislim na djecu, samo mi ovo prođe kroz glavu "A sta ako ja umrem rano i moje dijete bude tuzno zbog toga kao ja"

totalno ti smrt majke promijeni pogled na zivot...strah je duplo veci od buducnosti.

[LISA1]

...i ja sam ostala bez mame.... prije godinu dana... u 25 godini....

i više ništa nije kao prije..ali baš ništa... sve je drugačije....

netko je spomenuo blagdane, rođendane,fešte... ma ne..nema to više onog sjaja..

kao kad je ona bila s nama...

parilo mi se da sam ispočetka učila govorit, pisat i zavezat špigete...

duboko u sebi znam da je ona "tu" pored mene ..u biti da je moja zvijezda vodilja

ali opet se moram zapitat zašto nam je Bog uzeo tako rano..zašto...

pa tad se tješim onim..da Bog neće bilo koga... da samo uzima anđele..

[NoWa]

Ja se bogom ne tješim, jer odbijam povjerovat da postoji takva stoka koja tolerira toliko tuge


jel vi cure možete spavati?jer ja bas ne...stalno vrtim scene u glavi, nje bolesne i onaj pogled prije nego je umrla..
jel mozete gledati filmove u kojima ljudi umiru na način na koji su umrle vaše mame ili u kojima se prikazuje odnos kćer-mama bez da zaplačete?...ja sve mislim kako lagano postajem luda jer ni nakon 6 godina to ne podnosim bez suza...al barem sam prije 2-3 godine prestala plakati svaki dan, uglavnom zahvaljujuci sigurnosti koju mi daje decko...a i njegova mama je krasna prema meni i zaista se ponaša majcinski prema meni

kazu doktori da treba ici naprijed, i krenula sam. pobogu, moj zivot je skroz organiziran i naizgled sretan, al kako da "prihvatim" da mame nema kad su svuda oko mene razne mame i svi je imaju i kako da zaboravim na taj "hendikep"

[_Nahla_]

Ajjjjjjjj
pa moja je umrla kad mi je samo 10 bilo vi se svojih sjecate vise nego ja svoje mamili
Ja se rasplacem uvijek na ovoj temi
Meni je najgori momenat kad sam ulazila u mrtvacnicu da je vidim opet, tresla sam se ko prut, ja koja sam do nekad bila jako izdrzljivo hrabro dijete, tresla sam se, nisu me mogli umiriti, jos osjecam onu hladnocu na tijelu i jos se sjecam svih scena, navece kad ne mogu spavati uvijek si sve prelistavam i pitam se zasto..
Mislim da ce mi te slike koje sam vidjela onu noc kad je umrla zauvijek ostati u sjecaju da ih nikad necu izbrisat.
Ja placem bilo koji film kad gledam, nebitno kako ko umire, kad vidim negdje u gradu mamu i kcerku kako setaju, osjecam se tako jadno tako kao da ne vrijedim nista, sama na svijetu.
U svojoj okolici nemam osobe koja je u istoj zivotnoj situaciji tako da me gotovo pa niko i ne razumije niti zelim o njima o tome pricati, vjerujte ova mi je tema sad izduvni ventil, hvala vam cure na iskrenosti i na tome sto ste spremne podjeliti i vidjeti da niste jedine.