Ne moze ovo, ne moze ono, tko odredjuje granice?

[The Maystor]

Je li zaista život takav mehanizam da postoji puno više granica nego što se čini?

Neki opet kažu ,,Granice su samo u vašim glavama.''
Jesu li? Ili ipak puno toga ovisi o odgoju, okolini i prirodi?
Kako to da recimo neki ljudi iz okoline mogu biti i saboteri i motivatori?

[Volver]

Ti što kažu "granice su samo u vašim glavama" su motivatori.
Oni koji sabotiraju neke tvoje akcije, pokušaje, djelovanje, planove, rad... isl. su saboteri.
Oni koji kažu "ne može ovo, ne može ono" su graničari.

Na pitanje - kako to da neki ljudi iz okoline mogu biti i saboteri i motivatori? - rekla bih da dolazi otud što ovu motivacionu rečenicu "granice su samo u vašim glavama" treba shvatiti načelno, pa joj je takva i uloga (ohrabriti). Ne doslovno. Pa je utoliko i moguće da se isti ljudi pojavljuju i kao saboteri.

Ovim sam samo malo zagrebala po površini.

Unutar, tema je slojevita i višeznačna a ja sad ne bih dužila dalje...

[implosive]

Kada ne znaš koliko ne znaš, teže ti je da se izvučeš.

[ozus]

U ovom kontekstu granice o kojima pričaš su interne i eksterne (postoji i drugi kontekst ali on je vezan uz trenutnu sposobnost da nešto napravimo koja je vezana za iskustvu i trenutno shvaćanje nečega uzrokovano percepcijom, ali i znanje kao nešto što nije nužno povezano sa iskustvom; kombinacija ovoga stvara stanja svijesti u kojim nešto možemo ili ne možemo napraviti ovisno o tome dali ova kombinacija(sinteza) posjeduje sve potrebna da se to nešto "savlada" ). Interne su one koje postavljamo same sebi dok su eksterne one koji drugi postavljaju nama, obično su to norme odnosno pravila društva u kojem živimo ili okruženja u kojem živimo.

Prve u odnosu na vanjski svijet mogu i ne moraju biti realne pošto su temeljene na našem poimanju toga svijeta. Mislimo i uvjereni smo da nešto ne možemo dok ne saznamo da to možemo i da je to zapravo moguće; ili ne radimo nešto iako možemo pošto bi posljedice bile nešto što ne možemo prihvatiti (moram naglasiti puno puta i s dobrim razlogom).

E sada postoji neka točka, nazovimo je točka ujedinjenja, ovdje mi prihvaćamo vanjske granice, vanjska pravila u uzimamo ih za vlastite što nam na posljetku omogućuje da živimo u skladu s njima, odnosno u okruženju gdje gdje one postoje. Također postoji neujedinjenje, ovo su granice koje ne prihvaćamo i pravila (zakoni, norme) koje ne želimo ili ne možemo prihvatiti, u okruženju gdje oni postoje osječat ćemo se nelagodno, sputano, lišeno slobode. Ironično je da je zapravo ponekad prihvačanje granica ono što nam omogućuje da budemo slobodni

I na kraju ekterne granice podrazumjevaju i one koje postavlja priroda a nisu nužno vezane za društvena pravila, ove granice prihvaćamo u skladu s onim koliko ih poznajemo (na primjer svi prihvaćamo da ne možemo letjeti), pošto smo im stalno izloženi njih prihvaćamo instinktivno i ne osjećamo se sputano njima. Na poslijetku ona naša unutarnja pravila su ono što nas vodi i ona prema kojima biramo živjeti, a stvar izbora je hoćemo li ih uskladiti sa društvenim pravilima ili čak pravilima koje postavlja priroda ( na primjer da su braća Wright prihvatili da ne mogu letjeti vjerojatno nikada ne bi napravili avion).

[servantes]

Izgleda da čovjek ne može nešto spoznati, a da mu ne postavi granice. U stvarnosti granice ne postoje osim onih u našim glavama.
Problem nastane kad "zidovi" tih granica koje smo izgradili previše "otvrdnu".

[The Maystor]

I sto onda? Gdje traziti slobodu ako se ona sakrila? A znate li zasto? Zato jer ja nisam osjetio njezin dolazak i njezinu prisutnost. Ta sloboda duse, potpuna predanost tom osjecaju, bez vanjskih faktora, postizanje mira u srcu i dusi.

O, da to je ta snaga, to je ta energija, pa makar trajala i nekoliko minuta, ali se borba za to isplati jer osjecaj je vrijedan iskustva i ljepote zivota, ovdje i sada, bas sada iako rijeci prolaze i dalje i vec su na paradoksalan nacin postale proslost, proslost koja tako kompleksno utjece na misli.

A zasto? Zato jer nema stajanja, ali nema niti predaje. Upornost i trud vodi prema entuzijazmu i kreativnosti.I osmijesi i suze su dio toga puta, a kada zapusu hladni vjetrovi i padnu teske kise, kada se dijete vise ne smije kao dijete, tada se javljaju osjecaji tmurnosti i povremene patnje, straha, ali ipak negdje dublje u srcu ostaje nada, nada koja se vodi prema snazi, snazi volje u to da ovaj svijet moze biti ljepse mjesto za zivot, bas ovdje i bas sada,jer to se ne moze kupiti, taj osjecaj ispunjenosti i zahvalnosti su trenutke koji su prekrasni i koji su zaista ispunjeni srdacnoscu i iskrenoscu.

[mottalia1]

Mali zeleni u žutim odjelima iz žbunja, odnosno skrivenog bunkera. A možda su i visoki.

[The Maystor]

mottalia1 kaže:

Mali zeleni u žutim odjelima iz žbunja, odnosno skrivenog bunkera. A možda su i visoki.

Moguće, otvorene su i takve opcije, treba paiziti na sve {s obzirom da klauni vire iz svakog grma}