"Zašto sam ja ja a ne neko drugi"

[imanuel kant 1]

Msm zašto je to tako?Svaki čovjek je samostalni pojedinac,svjestan sebe i svojeg bitsvovanja.On osjeća da je on.Ali zašto je on baš on i zašto postoji.Zašto ja posotjim kao ja a ne kao neko drugi?
Uzmimo primjer osobe A i osobe B.Osoba A je inteligentna,dobar matematičar,duševna,dobar sportista,markntna,lijepa,uljudna-jednom riječju oličenje čovječnosti.Sa drue strane osoba B je glupa,ružna,neudljudna,smotana-jednom riječju rečeno suprotnost osobe A.Te osobine čine njihovu osobnost.Sada kada bi izvršili zamjenju,osobi A darivali osobine osobe B,i obrnuto,njihove osobnosti bi se izmjenile.No osba A bi i dalje ostala osoba A sa svjesnošću o sbei sovojem ja samo šo bi joj suština ostala drugačija.Tako je i sa osobom B.Suština samosvjesnosti ostaje.Osoba A će i sa takvim osobinama ostati ona i osjećaće sve refleksivno u sebi.

Ako uzmemo da osobine određuju geni tj.njihovo poklapanje u samom suštisnkom smislu pošto su geni osnova a sredina i odgoj se nadograđuju na geni,određuju li geni jastvo tj.posotjanje određene osobe.Geni su veoma složeni i imaju bezbroj kodova,zapsia i kombinacija.E,sad mene zanima gdje je ta granica poklapanja gena koja će odrediti da sam ja ja a ne neko drugi.Znači li to da smo mi svi posotjali u potencijalu i da pošto je kombinacija gena bezbrojna posotji bezbroj ljudi u potencijalu,samo zavisi do poklapanja.Ako je tako gdje je ta granica određivanja.
Ili pak postoji jedna fiksna suština,ali opet zašto sam ja ja.

Da su moji roditelji poginuli prije nego su me napravili da li bi ja postojao?Možda i bi,moguće ali sa znanto manjim šansama pošto sam ja nastavak mojih roditelja no možda sam mogao biti nastavak i nekih drugih?
Ili,da li su se geni mogli polopiti tako da ja ne budem ja.Svako od nas je oduvjek bio u potencijalu,neki su ostvareni neki nisu,neki će u budućnosti,neki nikada neće.
Značili to da bi svi trebali biti presretni jer smo mi baš u tom moru mogućnosti?
Ili je ovo ja samo privid i ne važi ona Dekarotva corgito ergo sum.Ja sam zapravo manifestacija društva i drugih jedinki a to moje ja je samo jedna manifestacija toga,kao i bezbroj druigh ja.Ali kako je ono prvo nastalo?Ne vodi li ovo ka pranačelima?
Ili je jednostavno to prvo biće (ne nužno Bog ili Bog kojeg religije predstavljaju) bilo nastalo kao prelaz iz obketa u subjekat i dalje je svaka druga jedinka poslije njegova manfiestacija,a da zapravo to nije ni svjesna,a druga jednika je isto njegova manfiestacija.To znači da je samo bitan odnos suštine subjekta i objekta.Ali na koji je to način i u kojoj mjeri?Ovde govorim mlo više u bukvalisitčkom smislu,jer jasno je da postjimo kao zasebne jednike no to bi značilo prema prethodnoj konstatciji da sam ja u isto vrijeme i neko drugi i da sam živio i ranije.No i u tom momentu imamo problem,zašto sam ja kao ja dio toga,i zašto sam baš ja taj svjesni njegov dio i kako se on manifestuje?

Nzm da li je bila neka slična rasprava,ali po meni je ovo jako bitno pitanje koje nas vodi ka pokušaju definisanja bića.

[alim]

.. pa jebiga .. stvorilo te .. brate takvog .. a i ti se .. priznaj .. nisi baš mnogo trudio .. da bi od sebe stvorio nešto ..
.. a i vremena .. moguće nisu bila baš .. rodna .. da bi se rađali .. baš .. oni najveći .. jebiga .. ljudi ..
.. kad uzmeš još .. gužvu .. brate .. u komšiluku .. pritisnut sa leva od komšije .. sa desna od drugog .. što te jebu na milion mali načina .. kad još uzmeš ženske .. štrige i sve rospije komšiluka i štampe .. jebiga .. to što je ispalo .. neću da te strašim .. moglo je čak i gore da bude ..

[sadeski]

imanuel kant 1 kaže:

Zašto ja posotjim kao ja a ne kao neko drugi?

Misliš zašto nisi Jon Bon Jovi
Takvim te definira karma. ako vjeruješ u istu, ja da. Ili cerebralna struktura. Budi sretan da nemaš tešku boleštinu. U biti ne postoji Ja. Dok sam bil klinac često sam imao dojam da ja nisam Ja.
Sad više nemam ali neznam tko sam

[NOD14]

Zašto sam ja ja? Pitanje je koje si svaki čovjek sklon razmišljanju kad tad postavi. Ti si produkt razmnožavanja dviju jedinki različitog spola vrste homo sapiens sapiens. Evoluirao si od zigote do odraslog čovjeka. Svoje postojanje ti nisi mogao birati, a tvoja je osobnost dijelom određena genetskim predispozicijama, a većim dijelom odgojem, društvom, učenjem, socijalizacijom itd. Zašto si ti baš ti? Pa mislim da jasnog odgovora na to pitanje nema. Prvo si postojao, a onda si oblikovao osobnost. Kad već postojiš moraš netko biti, ne možeš biti nitko, a ono što ćemo biti je u rukama društva i nas, a gena manjim dijelom kada govorimo o samoj osobnosti. Zašto ti nisi on, a on ti? To je pitanje koje se može postaviti, ali nema velikog smisla se njime zamarati. On je netko morao biti i ti si netko morao biti pa što vas je pod određenim faktorima zapelo.

Ja se slažem sa Sartreovim ''egzistencija prije esencije'' odnsno prvo postojiš pa onda dobivaš esenciju tj. osobnost koja, na žalost, nije u našim rukama od malena.

[Nazirej888]

imanuel kant 1 kaže:

Msm zašto je to tako? .

U odnosu na mene ti si "netko drugi". Jesi zadovoljan?

E,sad mene zanima gdje je ta granica poklapanja gena koja će odrediti da sam ja ja a ne neko drugi.

Gen je samo knjiga u koju se otiskaju kvalitete tvoje duše. Tebe muči nedostatak višestruke ličnosti u samom tebi? Čitaj psihologiju pa ćeš shvatiti da je to prava sreća!

[Sigmund]

imanuel kant 1 kaže:

Msm zašto je to tako?Svaki čovjek je samostalni pojedinac,svjestan sebe i svojeg bitsvovanja.On osjeća da je on.Ali zašto je on baš on i zašto postoji.Zašto ja posotjim kao ja a ne kao neko drugi?

Zašto nešto ne može istodobno i biti i ne biti? Zbog osnovnog zakona logike, koji se zove zakon neproturječnosti. Sad, ako netko pita zašto nešto baš mora biti logično, ne znam što bih mu odgovorio. Možda da nešto nije u redu s njim?
Mislim da ovaj članak odgovara na većinu tvojih pitanja:
http://en.wikipedia.org/wiki/Identity_(philosophy)

imanuel kant 1 kaže:

No osba A bi i dalje ostala osoba A sa svjesnošću o sbei sovojem ja samo šo bi joj suština ostala drugačija.Tako je i sa osobom B.Suština samosvjesnosti ostaje.Osoba A će i sa takvim osobinama ostati ona i osjećaće sve refleksivno u sebi.

Vidi gore. To je nelogično. To je kao da opišeš jednu jabuku, opišeš sve njene očite jabučne osobine i zaključiš da se radi o jabuci, a onda na kraju kažeš "možda se ipak radi o krušci". Ne razumijem na osnovu čega možeš reći da suština neke osobe ostaje ista, iako joj se suština promijenila? To je teška logička kontradikcija.

imanuel kant 1 kaže:

Ako uzmemo da osobine određuju geni tj.njihovo poklapanje u samom suštisnkom smislu pošto su geni osnova a sredina i odgoj se nadograđuju na geni,određuju li geni jastvo tj.posotjanje određene osobe.

Samo djelomično. Tvoj genom je posljedica nekog razvoja, ali ti, nakon što si začet nastavio si se razvijati dalje. Genomi ne determiniraju individuu apsolutno, nisu jedini faktor razvoja tebe kao osobe.

imanuel kant 1 kaže:

.Znači li to da smo mi svi posotjali u potencijalu i da pošto je kombinacija gena bezbrojna posotji bezbroj ljudi u potencijalu,

Da, ali samo teoretski, tj, apstraktno. A ono što nije samo potencijalno, nego i aktualno, tj, ono što uđe u egzistenciju može se smatrati nužnim (ali ne apsolutno nužnim).

imanuel kant 1 kaže:

Da su moji roditelji poginuli prije nego su me napravili da li bi ja postojao?

Ne bi.

imanuel kant 1 kaže:

Ili,da li su se geni mogli polopiti tako da ja ne budem ja.

Da naravno. Tebi očito nije jasan osnovni pojam identiteta. Tj. A=A. Možemo to i zakomplicirati: jesi li ti od prije godinu dana isti ti od sada? Znanstveno - pozitivistički gledano nisi. Ali imaš samosvijest, kontinuitet jedinstva svijesti, pa onda ipak jesi. Neke stvari dakle ovise o kontekstu odnosno o aspektu.

imanuel kant 1 kaže:

To znači da je samo bitan odnos suštine subjekta i objekta.

Ne znači. Bitna je definicija identiteta. Bitan je odnos bitka-za-sebe i bitka-za-drugog; odnos prema "drugosti" i referentni okvir u kojem sve to promatraš.

[nitko drugi]

Sigmund kaže:

To je nelogično. To je kao da opišeš jednu jabuku, opišeš sve njene očite jabučne osobine i zaključiš da se radi o jabuci, a onda na kraju kažeš "možda se ipak radi o krušci". Ne razumijem na osnovu čega možeš reći da suština neke osobe ostaje ista, iako joj se suština promijenila? To je teška logička kontradikcija.

Nije kontradikcija. Čovjek može sanjati da je vrana ili slijepi miš, a kamo li ne da je netko sa sasvim drugačijim svojstvima. Dakle, da je on slijepi miš, ne da sanja nekoga drugoga slijepoga miša.

[Sigmund]

nitko drugi kaže:

Nije kontradikcija. Čovjek može sanjati da je vrana ili slijepi miš, a kamo li ne da je netko sa sasvim drugačijim svojstvima. Dakle, da je on slijepi miš, ne da sanja nekoga drugoga slijepoga miša.

O svemu se može sanjati, ali čovjek je ozbiljno pitao (ili nas je perfidno zavaravao da je ozbiljan) može li se biti ja i ne-ja. Svatko ponekad sanja da je netko drugi, a paradoksalno svi se svakog trenutka pretvaramo u nekog drugog.

P.S. eto, i ti se predstavljaš kao "nitko drugi"

[nitko drugi]

Radi se o tome da jastvo ima niz različitih slojeva, pa u netko u nekom smislu može prestati biti on a u drugom ne. To je opće mjesto u literaturi/filmovima ili u svakodnevnom životu, da se za nekoga kaže ''to više nije bio on''. Dakle, nije stvar u logičkoj grešci, nego u različitim razinama jastva.

[herakles]

i ja sebe ovo često pitam, naročito zato što živim loše.

[Sigmund]

nitko drugi kaže:

Radi se o tome da jastvo ima niz različitih slojeva, pa u netko u nekom smislu može prestati biti on a u drugom ne. To je opće mjesto u literaturi/filmovima ili u svakodnevnom životu, da se za nekoga kaže ''to više nije bio on''. Dakle, nije stvar u logičkoj grešci, nego u različitim razinama jastva.

Apsolutno, zato sam ga i pitao je li on od prije godinu dana isti on od sada. Ili on od prije jedne minute, ili jedne sekunde. Ali, sumnjam da je on mislio na to. Jer, on pita "zašto sam ja ja, a ne netko drugi?" Njega muči pitanje identiteta, a ne promjenjivost površinskih osobina samosvijesti ili, kako ih ti zoveš "različite razine jastva".

[ozus]

Ovo pitanje možeš postaviti na više razina, dakle

1. Zašto čovjek
2. zašto ja kao čovjek što je ujedno i pitanje iindividualnosti
3. I sljedeće je pitanje nužno ono diferenciranja, dakle ne mogu ja postojati kao individua ako ne postoje drugi, odnosno mogu ali onda je odgovor apsolutan, a ovo je samo apstrakcija

Samo ću kratko prokomentirati:

1. stupanj je definiran prirodom čovjeka kao oblikom potencijala koji definiran kao život, dakle podsustav čija uređenost definira život, također nadalje unutar ovoga oblika podsustava unutarnje uređenosti definiraju apsolut određene oblika vlastite prirode, dakle čovjek odnosno priroda čovjeka je jedan apsolut ovoga podsustava odnosno priroda čovjeka je definirana jednim podsustavom potencijala. Dakle na ovoj razini ne postoji diferencijacija u unutar istovjetnog oblika prirode, dakle potencijal je apsolutan u svom obliku, isto tako život je apsolutan u svom obliku

2. ja odnosno individua ili subjekt definirana je unutar transcendentalnoga stanja kao skup odnosno sinteza onih elemenata koje svijest pojedinca obuhvaća unutar ovoga stanja te njihove međusobne korelacije čine jedinstveni ili relativno jedinstveni skup odnosno sustav koji je onda definiran kao individua odnosno definiran je kao svijest individue. Ovo predstavlja strukturu povijesnosti samoga sebe, strukturu povijesnosti svijeta kroz percepciju, te strukturu međudjelovanja sa svijetom kao sustavom te samu spoznaju sebi kao biću koja može težiti realnom aspolutu Dakle individua kao takva predstavlja usmjerenje unutar transcendentnog sustava apsolutne spoznaje čovjećanstva u određenom trenutku unutar kojega oni elementi koji postoje unutar usmjerenja definiraju subjekt odnosno individualnost. Šire ovo predstavlja usmjerenje unutar aspolutne transcendentalnosti koja predstavlja ono područje koje čovjek uopće može spoznati. Dakle individualnost i samim time ono ja je nužno zbog postojanja različitih usmjerenja unutar granice moguće spoznaje što onda nužno definira različite visine spoznaje, različite objekte spoznaje te realativnosti među njima. Dakle ovo u osnovi definira razlike između ja i ti odnosno razlike među individuama unutar transcendencije, razlike među subjektima unutar šireg objekta Također zbog toga što je sama spoznaja definiran inicijalnom prirodom i ovakve relativnosti u trenutku definiranja su nužno relativne, odnosno mijenjanjem individue mijenja se i relativnost. Također bilo koja razina spoznaje je dostižna ukoliko se nalazi unutar usmjerenja, dakle jednostavno rečeno
Bilo što definirano unutar transcencentalnog stanja moguće spoznaje može biti definirano na razini individualne spoznaje, izostajanje je pitanje usmjerenja

i ovdje se rađa individua i ja kao razlika subjekta unutar objekta.

3. pitanje je stvar postojanja negacije odnosno suprotnosti i različitosti, dakle ja nikao kao individua nije apsolutno ova neapsolutnost se upravo očituje prvenstveno u postojanju negacije samome sebi odnosno suprotnosti samome sebi.

btw iako nije previše relevantno za ovu temu iz osnovne definicije čovjeka kao apsoluta oblika vlastite prirode proizlazi kolektivna pripadnost odnosno potreba za kolektivom kao djelom punine definirane prirodom, dakle upravo iz nepostojanja diferencijacije u ovoj osnovi tj. ne postojanjem stupnjevanja na ovoj razini jer život je apsolutan ukoliko je definiran.



Eto ovo je kratko mišljenje, nadam se da je doprinjelo

[imanuel kant 1]

Zašto nešto ne može istodobno i biti i ne biti? Zbog osnovnog zakona logike, koji se zove zakon neproturječnosti. Sad, ako netko pita zašto nešto baš mora biti logično, ne znam što bih mu odgovorio. Možda da nešto nije u redu s njim?
Mislim da ovaj članak odgovara na većinu tvojih pitanja

Mms da se nisam pravilno izrazio.Ja jesam i to je to.Ne mogu biti da nisam i da jesam.No ja postavljam drugo pitanje:Zašto sam ja tu a ne neko drugi?

Vidi gore. To je nelogično. To je kao da opišeš jednu jabuku, opišeš sve njene očite jabučne osobine i zaključiš da se radi o jabuci, a onda na kraju kažeš "možda se ipak radi o krušci". Ne razumijem na osnovu čega možeš reći da suština neke osobe ostaje ista, iako joj se suština promijenila? To je teška logička kontradikcija.

Uzmimo primjer tebe (malo ću fikcije).
Karakterne osobine:Voliš filzofiju,duševan si čovjek,voliš da igraš sport,emotivan si,ekstrovertan itd.Dakle ti si oličenje čovječnosti.Šta je uzrok tome da si ti takav?Tvoja genetska predispozicija prvenstveno i mjesto odrastanja.
Sad dođem ja i zveknem ti šamar.Ti ga osjetiš,osjetiš kao bol i napad ne sebe.
Uzmimo sada obrnuto.U smislu teorije.Ti imaš sve suprotne osobine od onih gore pomenutih.
Ja dođem i opet ti zveknem šamar.Ti ćeš opet to osjetiti u smislu bola i napada na vlasitu ličnost.
Kada bi tebi oduzeo neke osobine ti više ne bi bio ti u smislu onog sada,ali bi još uvjek bio ti jer ti jednostavno jesi.Ili pak smatraš da karakterisitke čine tebe kao tebe da postojiš.Da ti se oduzmu osobine koje trenutno čine tvoju ličnost, ti više ne bi bio ti već neko drugi.Ali ovde govorimo o suštini.Ja kada sam imao 3 godine nisam bio ono što sam danas ali isto tako sam osjećao da sam ja ja i da postojim.

Samo djelomično. Tvoj genom je posljedica nekog razvoja, ali ti, nakon što si začet nastavio si se razvijati dalje. Genomi ne determiniraju individuu apsolutno, nisu jedini faktor razvoja tebe kao osobe.

Kojeg razvoja?Naravno ja kada sam začet sam se nastavio razvijati dalje.Ali polkapanje ti mojih gena je bilo unikatno.Da li su se mogli dalje poklopiti da ja ne postojim.Znači mene nema.Ja nisam tu.Tu je neko drugi.Ja jednostavno nisam,ako što nisa bio prije svog rođenja niti ću biti nakon svoje smrti.

Ne bi.

E vidiš i to mene kopka.Zašto?To znači da sam ja moj roditelj i da je on u mene ugradio dio sebe.Ali npr.zašto nisam mogao biti sin tvojih roditelja.Jednostavno zato što se geni tvojih roditelja ne bi mogli tako polkopiti?Ali zašto ne bi?Iako ne bi to znači da sam ja mogao biti samo od mojih roditelja pošto sam već nastao?Ali nije li to onda aposlutan odnosa.To znači da su moji roditelji mogli bit samo od svojih rodtileja.I tako do praistorije.Gdje je počelo to razdvajanje.Ovo je malo više pitaje za biologiju?

Nemojte mi zamjeriti,ja sam glupa osoba.Volim da postavljam pitanja a odgovore slabije prihvaćam.Uvjek mi ima nešto zašto.

[imanuel kant 1]

I sljedeće je pitanje nužno ono diferenciranja, dakle ne mogu ja postojati kao individua ako ne postoje drugi, odnosno mogu ali onda je odgovor apsolutan, a ovo je samo apstrakcija

To je u redu.Da sam ja samo kao ja i da nema mogućnosti postojanja nečeg drugog u smislu potencijala,onda bi ja bio samo ja,ja apsolutan-dakle bog.Ali uzmimo primjer prvog bića.Znači neko biće je moralo biti prvo u smislu postojanja.To biće je bio svjesno,makar je moralo imati minimalnu količinu svjesnosti.Znači li to da je to biće apsolutno.Ta prva iskra svjesti se dalje pronjela kroz kasnije naraštaje evolucijom.To je početak svjesti u smisli ostvarenja potencijala i hemijskog prelaza iz nesjvesnog u svjesno.Ali da se to biće nije razvilo dalje evolcujiom što je moglo biti da li bi ono bilo aposlutno?Vjerovatno ne bi jer je potencijal uvjek posotjao.
No evo uzećemo tebe.Ti si se zakonom evolucije razvio do stepena samosvjesnosti.Ti posotjiš i ti si ti.E,sad se fikcijski desi neki bum i šanse za druga bića su 0,1%.Oni posotje u potencijalu ali tebe nema.Ostaje li tada suštisnki odnos da ti kao individua postojiš u odnosu na druge.U ovom slučaju potencijalno druge.Ali svi ti drugi u potencijalu u materijalnom smisl postoje od jedne čestice koja prenjela,razvila i kasnije kroz naraštaje ismanjivala.Ta čestica je aposlutna jedino.A u ovom slučaju ti kao biće nisi aposlutan iako postojiš jeda jedini.Kada bi bio aposlutan bio bi bog,a to je već druga tema.Znači suština odnosa ostaje ista,jer ti ili jesi apolutan ili nisi.
Malo sam se zapleo ali vjerujem da ćeš shvatiiti zapravo ovim samo potvrđujem tvoju tezu.

1. stupanj je definiran prirodom čovjeka kao oblikom potencijala koji definiran kao život, dakle podsustav čija uređenost definira život, također nadalje unutar ovoga oblika podsustava unutarnje uređenosti definiraju apsolut određene oblika vlastite prirode, dakle čovjek odnosno priroda čovjeka je jedan apsolut ovoga podsustava odnosno priroda čovjeka je definirana jednim podsustavom potencijala. Dakle na ovoj razini ne postoji diferencijacija u unutar istovjetnog oblika prirode, dakle potencijal je apsolutan u svom obliku, isto tako život je apsolutan u svom obliku

Dakle život postoji i njegov tok je apsolutan.To je tačno.Čovjek je biće koje ima određen karakterisitke koje su nastale poklapanjem određenih mogućnosti.Dakle priroda čovjeka je takva.Ali ona je pormenjiva i mogla je biti i drugačija.Ali u kojem smislu potencijala drugačija?Da li je mogla biti apsolutno drugačija od današnje.
Npr.priorda čovjeka je da se razmnožava,da se hrani,da voli biti srećan.Da li je ona mogla biti drugačije u apsolutnom smislu.Nije?Da li su se određene mogućnosti u materijalno-hemijskom smislu mogle polkopiti tako da čovjek teži ka nesreći.Da je zadovoljan nesrećom.Po meni nije,jer bi tada to bila njegova priroda i on bi je ispunjavao.Dakle neke stvari jesu aposlutne ako izuzmemo apsolut vječnog protka,tj.relativnost koja svojim tokom stvara apsolut.



Ove druge neću citirati već ću ovako kraće odogovriti.Sve je lijepo to što si ti rekao,ali i dalje ostaje pitanje zašto ja posotjim,zašto ja osjećam,a ne neko tamo drugi umjesto mene.Svakako da postoji negacija svakog pojedinačnog subjketa,jer je on mogao da ne bude,a isto tako on neće biti nakon smri,kao što nije bio ni prije rođenja.Zapravo razlika je što je prije rođenja bio u poencijalu,koji se mogao ili ne ostvariti a poslije smrti ga nema.Ili pak možda ima?
Ako bi uzeli mogućnost da se nečiji geni npr.dva roditelja poklope u budućnost isto kao i mojih roditelja,da li bi ja opet za nekih 10000 godina mogao biti ja.Jeste da su šanse za to 0,00000000001% ali one onda postoje.Ili jednostavno kada bi se to poklopilo,ja opet ne bi više bio ja niti bi osjećao,jer je apsolutna identičnost nemoguća,ali je opet pitanje suštine i forme.
I gdje je ta granica poklapanja slučajnosti odnosno defincije toga da ja posotjim i osjećam?
Čak iako uzmemo da je život tabula rasa,onda opet ostaje pitanje zakona slučajnsot okoline i deifnicije čovjeka.A,ako uzmemo suštinu da se opet može poklopiti,onda bi ja opet mogao biti ja.Zakon kloniranja.No jbg to je više biologija nego filzofija.Mene svakako gradi odnos prema drugim subjektima,ja sam reltaivn u odnosu na drugog,ali ostaje to pitanje odnosa potencijala i mogućnosti.
Evo npr.ti imaš tsraijeg brata.On je on a ti si ti?Zašto ti nisi nastao prije njega.Zato što su se geni tako poklopili i on je on,a i ti si mogao biti prije njega.Značili to da ima bezbroj mogućnosti postojanja različitih reltaivno suštinskih individua.I gdje je granica poklapanja.Ja opet kažem,malo više vučem na biologiju.
Znam da vam ovo izgleda kao lupanje maksima po diviziji,ali mi je nešto došlo,moram izbaciti iz sebe.

PS:Sorry ali nisam još pročitao one tvoje radove o svjesti,jbg previše ima greški i teško je,pa ću nekada u budućnosti prčitati ako budem imao živaca.Više ću malo preletiti po forumima da vidim šta si pisao,lakše mi je.

[arna]

Nikad se nisam pitala tako nešto. Ja sam ja jer to, jednostavno, jesam; da sam netko drugi onda bih to opet bila- ja.
Tako da ne mogu o sebi misliti kao o nekome tko nisam, ignorirajući sebe koja jesam. Rodila sam se ko Arna i to sam ja. Da sam se rodila kao Imanuel Kant1 onda bih to opet bila- ja. Ali ne mogu biti Arna i pitati se zašto nisam Imanuel Kant1.
To ev. može biti zbunjujuće ako se realnost materijalnog svijeta uzima kao jedina stvarnost, zanemarujući da u apsolutnom smislu ne postoje slučajnosti, te da je sve posloženo točno onako kako treba biti i kako jest.

[Nazirej888]

arna kaže:

Nikad se nisam pitala tako nešto. Ja sam ja jer to, jednostavno, jesam; da sam netko drugi onda bih to opet bila- ja.
.

To sam mu i ja rekao...da je on u odnosu na mene "neko drugi" kad već želi biti neko drugi

[Itto]

imanuel kant 1 kaže:

"Zašto sam ja ja a ne neko drugi"

Dobro pitanje, jako veliko.
No to nije ista stvar kao:
"Zašto sam ja ovakav a ne malo drukčiji?"
Ovako je jasno:

imanuel kant 1 kaže:

Zašto ja posotjim kao ja a ne kao neko drugi?

Neko drugi, recimo "on".
Što mene od njega razlikuje je da vidim kroz moje oči i mislim moje misli - nikada njegove.
Vidjeti, to već moram sam.

A što to sve vidim, to ću još vidjeti. Aha, ja volim drvo, i brzinu. Tek onda, to ne jesam ja. Atributi, kontingentni, kao boja čarapa, tamno-plava.
I "on" će imati neke svoje atribute. Nosit će čarape, druga boja, ili neće.

No to jedno jedino viđenje u mojem svijetu je moje.
Ja njega mogu vidjeti, mogu ga i vidjeti gledati, ali ne mogu ga vidjeti vidjeti.
"Neko drugi" za mene predstavlja jedan ljudski objekt.
U svijetu, koji je izvjestan, je "on" objekt.

Dakle da ravno odgovorim na pitanje:
"Ja postojim kao ja", jer je svijet takav da se dogodi po-meni.
Svijet je uvijek takav da sam po-ja.
Zato sam ja ja a ne neki objekt.

U tom polju "ja" i "on" jednu važnu ulogu igra: "ti".

[Sigmund]

Itto kaže:

Dakle da ravno odgovorim na pitanje:
"Ja postojim kao ja", jer je svijet takav da se dogodi po-meni.
Svijet je uvijek takav da sam po-ja.
Zato sam ja ja a ne neki objekt.

U tom polju "ja" i "on" jednu važnu ulogu igra: "ti".

Uvijek sam te htio pitati što ti to znači "po-ja" i "po-meni". Možeš napisati i na engleskom, jer ti hrvatski očito nije materinji jezik.

[imanuel kant 1]

Itto kaže:

Dobro pitanje, jako veliko.
No to nije ista stvar kao:
"Zašto sam ja ovakav a ne malo drukčiji?"
Ovako je jasno:



Neko drugi, recimo "on".
Što mene od njega razlikuje je da vidim kroz moje oči i mislim moje misli - nikada njegove.
Vidjeti, to već moram sam.

A što to sve vidim, to ću još vidjeti. Aha, ja volim drvo, i brzinu. Tek onda, to ne jesam ja. Atributi, kontingentni, kao boja čarapa, tamno-plava.
I "on" će imati neke svoje atribute. Nosit će čarape, druga boja, ili neće.

No to jedno jedino viđenje u mojem svijetu je moje.
Ja njega mogu vidjeti, mogu ga i vidjeti gledati, ali ne mogu ga vidjeti vidjeti.
"Neko drugi" za mene predstavlja jedan ljudski objekt.
U svijetu, koji je izvjestan, je "on" objekt.

Dakle da ravno odgovorim na pitanje:
"Ja postojim kao ja", jer je svijet takav da se dogodi po-meni.
Svijet je uvijek takav da sam po-ja.
Zato sam ja ja a ne neki objekt.

U tom polju "ja" i "on" jednu važnu ulogu igra: "ti".

Da ti si ti unikat.Ne možeš biti drugi.Drugi je drugi,ti si ti.Da ti imaš druge osobine,bio bi drugi ti.
No ta neka suština ostaje.Ti osjećaš.Ti si bio ti i kada si se rodio kao što si sada.Da ti se sada izmjenje osobine,izbriše pamćenje ti bi bio drugi,vjerovatno to sada ne možeš zamisliti jer si drugačiji,ali bi u tom novom životu i dalje osjećao,ti bi primao bol,ti bi bio ti u suštini samo u formi drugačiji.
Što se tiče odnosa ja-on,to se može primjeniti i za druge ljude.Svakao svoju ličnost gradišu odnosu prema drugima,no uzmimo u obzir da si rođen na pustom ostrvu i da nikada nisi upoznao neko drugo biće.Tada bi imao suženu svjest ali bi dalje to bio ti.
Slično se može pitati i za životinje.Ne bi da nepotrebno širim temu ali imaju li to i životinje,tj.to svoje ja.Imaju,samo je drugačije nego kod ljudi,jer je prostije i samim tim manji je opsus različitosti.Ali po teoriji evolcuije u nekim posebnim uslovima i neka današnja životinja bi za milon godina mogla doći do nivoa čovjeka.
Znači li to da sam se ja moga roditi npr.kao magarac?Znam da zvuči smješno ali je intrigantno.Ne bi jer me definiraju geni čovjeka.No moguće je da je npr.prije milion godina u teoriji evolcuije nastanka čovjkea,da su neki drugi geni,npr,pretka magarca mogli da odu u razvoju i da od magarca nastane biće slično čovjeku a da čovjek ostane na primitivnijem nivou.Tada bi se po suštini ja mogao roditi opet samo ko čovjek ali je pitanje da li bi smanjena forma tih gena doprinjela da u suštini ne budem ja nego neko drugi.Možda bi možda ne bi.Ali i tada bi ja bio ja samo sa daleko suženom svjesti ali ta jedna mala iskra se ne može negirati.Ili pak posotji tabula rasa tj.nedefinisana iskra i u zavisnosti od gena ja sam ja i ja posotjim a ne neko drugi.Može i tako ali opet ostaje granična vrijednost tog definisanja.

PS:Šta ti Sigmunde veliš?Smatraš li da je ovo trascedentalno,da zavisi od biologije ili sam ja formulisao pogrešno pitanje ili je pitanje glupo?

[Sigmund]

imanuel kant 1 kaže:

Znači li to da sam se ja moga roditi npr.kao magarac?Znam da zvuči smješno ali je intrigantno.Ne bi jer me definiraju geni čovjeka.No moguće je da je npr.prije milion godina u teoriji evolcuije nastanka čovjkea,da su neki drugi geni,npr,pretka magarca mogli da odu u razvoju i da od magarca nastane biće slično čovjeku a da čovjek ostane na primitivnijem nivou.Tada bi se po suštini ja mogao roditi opet samo ko čovjek ali je pitanje da li bi smanjena forma tih gena doprinjela da u suštini ne budem ja nego neko drugi.Možda bi možda ne bi.Ali i tada bi ja bio ja samo sa daleko suženom svjesti ali ta jedna mala iskra se ne može negirati.Ili pak posotji tabula rasa tj.nedefinisana iskra i u zavisnosti od gena ja sam ja i ja posotjim a ne neko drugi.Može i tako ali opet ostaje granična vrijednost tog definisanja.

PS:Šta ti Sigmunde veliš?Smatraš li da je ovo trascedentalno,da zavisi od biologije ili sam ja formulisao pogrešno pitanje ili je pitanje glupo?

Ma nije pitanje glupo, samo što nisam siguran koje je zapravo pitanje? Ti si ti. Ja sam ja. Ti i ja i bilo što drugo - ovo drvo vani, ova kuća, ova jabuka, sve je tako kako jest zbog bezbrojnih međusobnih utjecaja i odnosa svega postojećeg. Neka udaljena galaksija na tebe ima zanemariv utjecaj, ali ono što ti je bliže je utjecajnije. Sve je onako kako je, zbog svojih veza i odnosa sa svim ostalim. Ali ako ti doživljavaš sebe kao nešto transcendentno što može biti utjelovljeno u tebi kakav si sada, ili u nekom drugom, ili u magarcu, ili što će postojati i nakon što ti se tijelo vrati u zemaljski prah, onda govoriš o pojmu "duše" koji je po mom mišljenju imaginaran, kao što je imaginarna i kantovska "stvar po sebi". Nema toga. Nema metafizičkih ili ontoloških hijerarhija. Sve je u vezi sa svime.