Kao što rekoh sudbina je kuja, al našla sam način(a) da zaobiđem dio kojeg se plašim - natrpaj sve ikad u sve ikad i vozi dalje
.
Znači veli Anais di se vidim(o) za godinu dana. 23.12. točnije da budemo sasvim precizni. Baš 23.12..
Meni bi možda bilo lakše zamisliti 25. ili 1.1. no vjerujem da u tome i je caka. Na sve te "velike datume" je puno lakše zamisliti da imamo nekog i nešto. Da smo sretni i veseli. Zašto je tako? Možda jer nas od malih nogu filaju božićnom idilom u kojoj nema mjesta... Pa recimo meni ovakvoj sad. Da sam lik u knjizi, ubili bi me na prvoj stranici. Previše depresive za neki tako lagan dan.
No da se vratim na temu. Božić je lako zamisliti jer nas uče kako bi on trebao izgledati. Nitko nas nikad nije učio kako bi trebao izgledati jedan 23.8. ili 23.12. (osim ako je rođendan/imendan u pitanju).
Pa ajmo onda o 23.12.2017..
Dan je kao i svaki drugi osim što nije. Subota je ujutro, a subotom ujutro spavam duže. Nekad je to značilo do 2-3-4, a sada ako uspijem do 9 mogu se smatrat sretnom. Ako mi se Miloš ne posere u stanu također se mogu smatrati sretnom. Miloš je stvarno dobro štene, no još uvijek se uči na
"ne seri u stanu, ne seri u stanu - jebemu mater Miloše bili smo vani prije pet minuta". Ionak mu treba bar još dodatan mjesec navikavanja, pa se tako svaku subotu potajno nadam da se baš eto točno tu navikao.
Danas nije ta subota.
Čistim pseći drek, ignoriram Vukov preziran mačji pogled i razmišljam kako su mi nekad subote bile mirne i bez obveza. Spavanje do 2, pa kava, pa... Šta sam ja radila uopće po cijele dane? Možda i bolje da se ne sjećam.
Sanjam kavu, ali pokušavam Miloša izgurati iz stana i Vuka ugurati nazad u stan. Zašto sam pobogu ikad mislila da ja mogu solo hendlat dvije živine?
---
Tokom šetnje me zove frendica da me pita jesam poslala poštom ono što sam rekla da ću poslat još prije dva tjedna, pa sam samim time morala promjeniti cijeli plan i program jer je sad u popis obveza upala i pošta. Obećala sam da ću danas i ak ne bude danas, znam da neće biti ni preksutra.
Pokušaji vođenja solo "biznisa" su super dok god prijatelji ne misle da "prijateljski popust" znači "besplatno". Zajebi.
No ajde, barem je nekakav izvor prihoda, tješim se i ne gledam baš kud hodam.
Odjednom osjetim kako me Miloš vuče i vidim da kreće prema nekom grmu. Trava je užasno blatnjava zbog jučerašnje kiše, a ni njegove noge u ovom trenutku već nisu čiste. Oh well, polako hodam za njim i čujem sitan, sićušan, majušni mjauk. Ono što čuju valjda samo mačke i poremećene vlasnice mačaka. I Miloš očito.
Pogledavši u grm vidim malo, malo mače kako svo sljepljeno od blata leži i plače. Šta ću, kak ću, kojikurac da radim, ubit će me gazdarica, ne mogu, naprosto ne mogu.
Polako se dižem, okrećem... I tako nas troje krenusmo kući. Kad operem sloj blata, buha i lišća budem vidjela dali se radi o Mihajlu ili Milici.
---
Neda mi se kuhati ručak, pa si podgrijem pizzu od jučer, a živinama dam njihovu klasiku. Bolje hranim njih nego sebe, majku im izbirljivu. Eno prebiru ko da sam ih suhog kruha dala, a ne kupovala primijumsuperultraspešl kurac od ovce. E drugo neće dobit dok ne pojedu to što imaju u zdjelicama.
---
Nakon što sam okupala Mihajla (još jedan dečko, krasno) i dala ostatke pizze ostatku živina (znam, znam, štetno je, jebiga žicali su) kreće još jedna šetnja. Nadam se da ćemo se iz ove vratiti u parnom broju. Ne, krivo, nadam se da ćemo se iz ove vratiti samo nas dvoje.
---
Vraćam se doma krepana. Pokraj vrata stoji torba. To može značiti samo doslovno jedno. Za svaki slučaj, kao da strana torba pored vrata nije dovoljan znak, onjušim zrak. Ne, nisam pobenavila pa da se pravim da sam pas, samo... Da, osjeti se kava. Tu je i skuhao mi je kavu.
Sjećam se kako je izgledao prvi put kad sam došla kod njega nakon "dejta": Pitao me hoću doći gore na kavu, a ja sam potvrdno kimnula. Kad smo došli pitao me što ću piti, a ja sam samo rekla "Kavu?" i tu je otprilike shvatio s kim ima posla jer nitko normalan ne pije kavu u 23. Nakon te prve kave uslijedile su neke druge, maratonske. I neke druge radnje, također maratonske. Ponekad nismo mogli pratiti tempo onog drugog, no gledajući na sve kao na win-or-lose igru, tjerali smo se preko krajnjih granica.
Ja sam njega zajebavala da nema muda jer se nije prijavio za posao koji želi, a on mene da nikad ne bi mogla imati psa.
Nekako se potrefilo da smo oboje dobili što smo htjeli, a ustvari nismo željeli to ni izgovoriti. On je dobio posao, a ja sam udomila Miloša.
Ne, fak, MI smo udomili Miloša. Uvijek zaboravim da dijelimo skrbništvo nad našim prvim zajedničkim četveronožnim djetetom, jednako kao što zaboravim da ovo više nije moj nego naš stan. I da trebam kuhat za dvoje i naručit za dvoje i kupovat za dvoje. I da on ne voli kokos, pa da bi trebala prestati kupovati rafelo, no priznajem da mi se to vjerojatno omakne iz nekih drugih razloga.
Službena putovanja su motherfuckeri, ali barem je za Božić doma.