Želim da nikad nisam imala dijete, je li to normalno?

[tisi]

normalno funkcioniranje ne mora ništa značiti.
mnogi nesretni ljudi normalno funkcioniraju, neki dok ne umru prirodnom smrću, neki se ipak raspadnu prije.

bitno je ono što osjećaš iznutra.
ti navodiš da si nesretna, nezadovoljna, neispunjena životom kojeg trenutno vodiš.
i kojeg iz objektivnih razloga ne možeš promijeniti.
ne znaš kako bi to nazvala, no na koncu nije ni bitno kako nazivamo stvari.
osjećaj je i dalje tu.
želiš li i dalje živjeti s njim ili želiš nešto s njim napraviti i olakšati si?


btw, plakanje koje se ne da zaustaviti rijetko ima veze s psihotičnim.
s PMSom već da

[Angry Bird.]

anneb kaže:

radi se isključivo o tome da mrzim biti majka

kako znaš da je samo i baš to? moj život je petlja kojekakvih misli, osjećaja, iskustava, želja, problema (...) da ni kad me obični pms udari ne znam točno što me snašlo - je li samo hormon i kemija ili je što me jučer kolega naljutio a i nisam dobro spavala. kamoli ovako nešto veliko. pa sad sve svedeš na to majčinstvo i samo tu si nesretna a sve drugo je prekrasno. ne zvuči mi to baš. ali gledam kroz sebe, naravno, a svi smo različiti

[anneb]

tisi kaže:

normalno funkcioniranje ne mora ništa značiti.
mnogi nesretni ljudi normalno funkcioniraju, neki dok ne umru prirodnom smrću, neki se ipak raspadnu prije.

bitno je ono što osjećaš iznutra.
ti navodiš da si nesretna, nezadovoljna, neispunjena životom kojeg trenutno vodiš.
i kojeg iz objektivnih razloga ne možeš promijeniti.
ne znaš kako bi to nazvala, no na koncu nije ni bitno kako nazivamo stvari.
osjećaj je i dalje tu.
želiš li i dalje živjeti s njim ili želiš nešto s njim napraviti i olakšati si?


btw, plakanje koje se ne da zaustaviti rijetko ima veze s psihotičnim.
s PMSom već da

napisala sam da normalno i bez ikakvih poteškoča funkcioniram samo zato jer mi je nekoliko ljudi napisalo da bolujem od depresije. da stvarno bolujem od depresije, to baš i ne bi bilo moguće.

moje stanje nema veze sa depresijom, ja samo mrzim jedan određeni segment vlastitog života. možda je ''mrzim'' preteška riječ pa je zato uzburkala toliko emocija, ali ne znam kako se drukčije izraziti.

da, nesretna sam i nezadovoljna činjenicom da me život odveo ovdje gdje sam sad, možda sam još više nesretna i nezadovoljna time što znam da povratka nema, bar ne kad je to u pitanju.

ne bih rekla da sam neispunjena životom koji trenutno vodim, imam relativno sadržajan život, radim posao koji volim i dobro sam plaćena za to, zdravlje me služi prilično dobro i tako je više manje i sa svima u bližem krugu obitelji.

jedino, ali stvarno jedino što bih mijenjala u životu (da mogu, a znam da ne mogu) je to što nikad ne bih imala dijete. ponavljam, savršeno mi je jasno da to ne mogu promijeniti.

zar je to zaista toliko monstruozno?

i da, PMS definitivno ne pomaže

[f40]

joj,mislim da cu se i ja tako osjecati za 4 mjeseca...i strah me..dijete je na putu,a ja se ne vidim u ulozi majke i ako i nesto kazem vele mi da me pucaju trudnicki hormoni..kakva cu ja bit mama ..

[tisi]

@anneb
mnogo depresivnih (i još svakakvih) ljudi savršeno normalno funkcionira.
ponavljam, to ništa ne znači.

meni osobno ništa u tvojoj priči nije monstruozno.
tvoje stanje možda nije depresivno, ali nije ni nešto što je uobičajeno, normalno, kakogod već to nazvali niti je nešto s čim bi se trebalo samo tako (i lako) živjeti.
nezadovoljstvo putem kojim te život odveo i još više činjenicom da nema povratka.
činjenice ne možeš mijenjati, ali svoje nošenje s njima možeš.

[ChienSaintHuber]

Angry Bird kaže:

kako znaš da je samo i baš to? moj život je petlja kojekakvih misli, osjećaja, iskustava, želja, problema (...) da ni kad me obični pms udari ne znam točno što me snašlo - je li samo hormon i kemija ili je što me jučer kolega naljutio a i nisam dobro spavala. kamoli ovako nešto veliko. pa sad sve svedeš na to majčinstvo i samo tu si nesretna a sve drugo je prekrasno. ne zvuči mi to baš. ali gledam kroz sebe, naravno, a svi smo različiti

Ovo sto pises mi je ok ali mislim da trebate shvatiti da nekima roditeljstvo/odgajateljstvo je nesto nezeljeno ( pa makar to i kasno osvjestili) i sasvim legitimno i dovoljno da budu duboko nesretni jer su "zapeli" u toj ulozi.
Ja bih se potpuno jednako osjecala kao autorica teme. Da mi se desi roditeljstvo ( a ne moze) odradivala bih tu ulogu korektno i dala bih sebe maksimalno ( jer inace u zivotu ako se necega primim trudim se to odraditi najbolje sto mogu) ali duboko u sebi bila bih nesretna i nezadovoljna. Vjerovatno kao i autorica u trenucima slabosti bih i plakala. Samo razlika je sto sam ja to osvjestila na vrijeme i nemam djecu.
Anneb zao mi je i mogu te potpuno razumjeti. To sto osjecas je normalno i nemoj imati griznju savjest. Znam da se vjerovatno bojis uopce i pricati sa suprugom o tome da ne ispadnes monstrum cudak i da te se ne shvati krivo. Nemoj da dijete ikada osjeti tvoje nezadovoljstvo. Probaj si olaksati. Vrati ako mozes neki vid svoje stare sebe ( nesto sto te veselilo, punilo baterije ).

[anneb]

ChienSaintHuber kaže:

Ovo sto pises mi je ok ali mislim da trebate shvatiti da nekima roditeljstvo/odgajateljstvo je nesto nezeljeno ( pa makar to i kasno osvjestili) i sasvim legitimno i dovoljno da budu duboko nesretni jer su "zapeli" u toj ulozi.
Ja bih se potpuno jednako osjecala kao autorica teme. Da mi se desi roditeljstvo ( a ne moze) odradivala bih tu ulogu korektno i dala bih sebe maksimalno ( jer inace u zivotu ako se necega primim trudim se to odraditi najbolje sto mogu) ali duboko u sebi bila bih nesretna i nezadovoljna. Vjerovatno kao i autorica u trenucima slabosti bih i plakala. Samo razlika je sto sam ja to osvjestila na vrijeme i nemam djecu.
Anneb zao mi je i mogu te potpuno razumjeti. To sto osjecas je normalno i nemoj imati griznju savjest. Znam da se vjerovatno bojis uopce i pricati sa suprugom o tome da ne ispadnes monstrum cudak i da te se ne shvati krivo. Nemoj da dijete ikada osjeti tvoje nezadovoljstvo. Probaj si olaksati. Vrati ako mozes neki vid svoje stare sebe ( nesto sto te veselilo, punilo baterije ).

mislim da ste vi jedini koji me u potpunosti razumijete.

ulogu majke stvarno odrađujem korektno i obožavam svoje dijete
moram priznati da tuđu djecu baš i ne podnosim najbolje, ali i to (druženje s drugim mamama i njihovom djecom) sam naučila sa smješkom podnositi za dobrobit svojeg djeteta jer mi je jasno da bez toga za njega nema pravilnog socijaliziranja.

kako je tako je i jasno mi je da nema povratka, samo sam htjela vidjeti koliko sam usamljena u ovakvom razmišljanju.

[Angry Bird.]

znači, ako sam dobro shvatila, ti voliš svog muža i dijete pa ih nećeš ostaviti i otići, stvoriti si neki drugi život u kojem nećeš imati roditeljske obaveze, a znaš da ovako nikad nećeš biti sretna jer ne voliš to što si roditelj? znači živjet ćeš u toj pat poziciji i to je to?
žao mi je ako se iz mojih rečenica čini da te osuđujem jer zaista zapravo pokušavam shvatiti. vjerujem, naime, da za svaki problem postoji rješenje i ponekad sam ga u stanju upravo opsesivno tražiti. vjerujem također i da se ponekad rješenje nalazi u samom pitanju a na vidjelo izlazi u načinu na koji se napiše (postavi) zadatak (pitanje).

[ChienSaintHuber]

anneb kaže:

mislim da ste vi jedini koji me u potpunosti razumijete.

ulogu majke stvarno odrađujem korektno i obožavam svoje dijete
moram priznati da tuđu djecu baš i ne podnosim najbolje, ali i to (druženje s drugim mamama i njihovom djecom) sam naučila sa smješkom podnositi za dobrobit svojeg djeteta jer mi je jasno da bez toga za njega nema pravilnog socijaliziranja.

kako je tako je i jasno mi je da nema povratka, samo sam htjela vidjeti koliko sam usamljena u ovakvom razmišljanju.

Nisi sama. Ima zapravo dosta zena koje se tako osjecaju ali zbog straha da ce ispasti nenormalne da ce ih se slati na terapije i lijekove sute. Sute razapete izmedu prevelike ljubavi koje imaju za svoje dijete i unutarnjeg nezadovoljstva jer ne vole i ne zele tu ulogu roditelja/odgajatelja.
Zao mi je. Znas da natrag ne mozes. Mozes si jedino probati olaksati.

[anneb]

Angry Bird kaže:

znači, ako sam dobro shvatila, ti voliš svog muža i dijete pa ih nećeš ostaviti i otići, stvoriti si neki drugi život u kojem nećeš imati roditeljske obaveze, a znaš da ovako nikad nećeš biti sretna jer ne voliš to što si roditelj? znači živjet ćeš u toj pat poziciji i to je to?

očito da neću ostaviti muža i dijete jer me ne bi usrećilo živjeti bez njih.

usrećilo bi me jedino da nikad nisam imala dijete, a čak i za to nisam sigurna jer bih vjerojatno u tom slučaju ostala bez voljene osobe (supruga).

[sanjita]

anneb kaže:

očito da neću ostaviti muža i dijete jer me ne bi usrećilo živjeti bez njih.

usrećilo bi me jedino da nikad nisam imala dijete, a čak i za to nisam sigurna jer bih vjerojatno u tom slučaju ostala bez voljene osobe (supruga).

dajmo gospođi tajm mašin.

[gargamišamel]

anneb kaže:

usrećilo bi me jedino da nikad nisam imala dijete, a čak i za to nisam sigurna jer bih vjerojatno u tom slučaju ostala bez voljene osobe (supruga).

ti si onda išla na dijete samo radi muža, da bi ga zadržala? ono, nisi sigurna da li ga želiš (ili si možda bila sigurna da ga ne želiš), ali radi muža si se odlučila na to?

[Hannah 3]

anneb kaže:

mislim da ste vi jedini koji me u potpunosti razumijete.

ulogu majke stvarno odrađujem korektno i obožavam svoje dijete
moram priznati da tuđu djecu baš i ne podnosim najbolje, ali i to (druženje s drugim mamama i njihovom djecom) sam naučila sa smješkom podnositi za dobrobit svojeg djeteta jer mi je jasno da bez toga za njega nema pravilnog socijaliziranja.

kako je tako je i jasno mi je da nema povratka, samo sam htjela vidjeti koliko sam usamljena u ovakvom razmišljanju.

Iako nemam djece, razumijem te.
I ja bih ulogu majke odradila bolje od mnogih oko sebe, i voljela bih svje dijete i imala jako zaštitničke osjećaje i sve... ali ne bih bila sretna...jer ja ne želim biti mama i nikad nisam željela dijete.

Daj sad kad je već tako kako je, zbilja pokušaj naći stručnu osobu od povjerenja, psihologa, terapeuta, ne zato jer mislim da si psihički bolesna, nego da ti pomogne prihvatiti ono što ne možeš mijenjati i da nađeš način kako u život uvesti stvari koje bi te činile sretnijom.
Kako sve to ukomponirati.

Budi sretna da je dijete dobro i zdravo i da imaš muža s kojim se slažeš i poradi na tome da nekako izađeš iz nezadovoljstva.
Na kraju, ionako ćeš za koju godinu (možda ne baš za koju, ali vrijeme leti) imati veću slobodu, jer će dijete jedva dočekati da muž i ti nekamo otperjate.
Ja sam u tinejđerskoj dobi odbijala ikamo ići sa svojima. Umjesto toga sam uživala sama doma ili radila tulume, za koje sam mislila da roditelji neće saznati.

[Angry Bird.]

anneb kaže:

očito da neću ostaviti muža i dijete jer me ne bi usrećilo živjeti bez njih.

kako znaš?
ali tako kako si postavila stvari ispada da ćeš ti, eto, do kraja života živjeti nesretno. i to je to. da?

[anneb]

gargamišamel kaže:

ti si onda išla na dijete samo radi muža, da bi ga zadržala? ono, nisi sigurna da li ga želiš (ili si možda bila sigurna da ga ne želiš), ali radi muža si se odlučila na to?

ne, išla sam na dijete jer nisam imala mišljenje o tome. zapravo, mislila sam da je to prirodno i da ništa ne može poći po zlu. nisam znala ni želim li ga ni ne želim li ga.

Angry Bird kaže:

kako znaš?
ali tako kako si postavila stvari ispada da ćeš ti, eto, do kraja života živjeti nesretno. i to je to. da?

više manje, da.

[mrafica]

anneb kaže:

usrećilo bi me jedino da nikad nisam imala dijete

Jesi li sto posto sigurna, ali ono bez i male mogućnosti pogreške, da u situaciji da se nisi odlučila na dijete/da ga niste uspjeli dobiti ne bi postala nesretna, samo taj put zbog drukčije situacije (i to ako izuzmemo mogućnost da tada ne bi ostala s mužem)?
Želim reći-postoji li i najmanja šansa da to nezadovoljstvo izvire iz tebe nevezano za okolnosti koje su ti se stvorile u životu.

I bitno je razlučiti želiš li nekako pokušati razriješiti tu patnju koju proživljavaš ili si samo htjela vidjeti postoje li žene koje se osjećaju kao ti i dobiti razumijevanje? Sigurno da postoje. Od svih majki na svijetu, sasvim sigurno je hrpa onih koje bi vratile vrijeme da mogu, kao što je sigurno i hrpa ne-majki koje bi vratile vrijeme da mogu.

Zašto ne pokušaš s psihoterapijom? Dijete će ostati tu gdje jest, a ti ćeš nakon psihoterapije ili ostati nezadovoljna ili dokučiti nešto što do sada nisi (možda se toga bojiš?).
Spoznaja da je majčinstvo možda ključan razlog zbog kojeg je muž i dalje s tobom možda podsvjesno može generirati nekakve negativne osjećaje prema tom majčinstvu koje u suprotnom možda ne bi imala. Zašto točno mu ne možeš reći nešto tako intimno što si podijelila s tisućama anonimusa? Misliš da ćeš ga razočarati? Nisam stučnjak, puno je tu 'možda', lupetam mogućnosti.

Psihoterapija često pomaže ljudima da se nose s nezamislivim tragedijama u životu, da se pomire s njima i prihvate ih. Pomogne ljudima vidjeti ono što nisu vidjeli i shvatiti ono što nisu shvaćali. Ili prihvatiti drukčije ono što jesu vidjeli i jesu shvaćali.

Ne želim reći da nije normalan osjećaj nezadovoljstva majčinstvom pa da moraš ispravljati krivi osjećaj psihoterapijom, sasvim sigurno se to javlja mnogim ženama, ali i osjećaj nezadovoljstva nakon nekakve traume/nesreće/bolesti je normalan, pa ljudi idu na psihoterapiju, ne da bi ispravili krive osjećaje, već da ublaže njihov utjecaj u životu (nadam se da je jasno da ne želim izjednačiti majčinstvo s nerećama i bolestima, već njihov utjecaj na život pojedinca).

Ja bih sigurno pokušala prije nego se pomirim s doživotnim nezadovoljstvom.

[Diego Rivera]

anneb kaže:

imam 31 godinu i sincica od 7 godina, muz i ja oboje radimo i nemamo nekih vecih problema u braku, volimo se i reklo bi se da nam je dobro koliko god nam moze biti dobro s obzirom na ekonomsku situaciju u hrvatskoj

obozavam svoje dijete, ali jednostavno mrzim biti majka
mrzim odgovornosti koje dolaze s tim, mrzim sto mi nitko nije ni najmanje zahvalan (sto drustvo, sto obitelj, sto vlastito dijete) zbog uloge koju zivim 24 sata dnevno, mrzim opcu iscrpljenost koju mi ta uloga uzrokuje i mrzim odgovornost koju zbog nje nosim na ledjima

jos cu jednom ponoviti, obozavam svoje dijete i bez problema bih, kad bi situacija to zahtijevala, dala vlastiti zivot za njega, ali kad bi imala priliku vratiti zivot u vrijeme prije nego sto sam ga rodila, nikad se ne bi dovela u situaciju da opet zatrudnim

ima li ovdje bar netko tko me i najmanje razumije ili sam stvarno uzasno ljudsko bice?

Nije normalno što mrziš svoju majčinsku ulogu, ali je jako pozitivna stvar što sama primjećuješ da to nije u redu.
I ja bih ti preporučio kao i još neki ovdje psihoterapiju, ako ti je to u mogućnosti provesti, jer će ti ona pomoći da lakše prihvatiš i podneseš svoju situaciju.
Pokušaj gledati svoju situaciju s druge strane, da nisi majka ne bi imala sincica od 7 godina, kojeg jako voliš i uopće ne bi znala kako je to biti majka. Pa bi se opet možda odlučila za dijete..
Također, mnoge žene bi sve dale da mogu biti majke, a ne mogu zbog raznih razloga i to također stvara frustraciju i psihičke poteškoće.
Ti sada dobro funkcioniraš i izvana djeluješ bez obzira na svoj subjektivni osjećaj o žaljenju što si rodila, što je dobro, ali ako ta situacija potraje i pogorša se, može se dogoditi da prestaneš tako dobro funkcionirati i drugi počnu primjećivati tvoje emocionalne probleme. Nije to ništa neobično i za sramiti se, samo je bolje problem riješiti što prije i prije nego se pogorša.

Ako uspiješ sama bez stručne pomoći-odlično, ali ako ne uspiješ, dobro je znati da se možeš nekome obratiti za pomoć. Uvijek za svaki problem i riješavanje istog postoji 'korak iznad', koji zahtijeva dodatne odluke i dodatan trud, ali konačan rezultat može biti pozitivan. Hoćeš li sama ili uz nečiju pomoć-to moraš ti odlučiti i također s obzirom na daljni razvoj situacije. Ovo što si odlučila potražiti pomoć na forumu je ajmo reći prvi korak u rješavanju problema, i nema razloga da ne nastaviš dalje.

[F.A.Q]

normalno je .. jos uvijek si TI dijete tako da su sve tvoje reakcije u djetinjastom kontekstu posve normalne

nadam se da ce te djete prerasti brze bolje za svoje dobro .. sigurno da ce mu faliti djetinjstvo ali ima i gorih stvari u zivotu

[MissComplicated]

Kako si se osjećala prije nego što si zatrudnila? Odnosno, da li si htjela imati djecu?

[katjes]

Ovo je toliko zbrkano.. prvo sam pomislila da razumijem ženu jer je prvi post koliko toliko suvisao. konkretno kaže da

anneb kaže:

mrzim odgovornosti koje dolaze s tim, mrzim sto mi nitko nije ni najmanje zahvalan (sto drustvo, sto obitelj, sto vlastito dijete) zbog uloge koju zivim 24 sata dnevno, mrzim opcu iscrpljenost koju mi ta uloga uzrokuje i mrzim odgovornost koju zbog nje nosim na ledjima

Ok, veliš, dijete ima kome ostati na jedan dan (baka), dijete ima kome ostati na 3h (tata), ti imaš posao i novac, dobar odnos s mužem, sadržajan život općenito. Fale ti neke stvari koje odrasli ljudi ionako baš ne rade, možemo reći da nisi baš stigla se preiživiti, nije netočno, ipak si zatrudnila sa 23. Iscrpljenost se lako da riješiti. NAđi i realiziraj nešto što ti puni baterije, bilo to masaža, kućna pomoćnica, planinarenje, heklanje - zvuči kao da si možete priuštiti.

Veliš da

anneb kaže:

puno sam razmišljala o tome što bih htjela i kakav život bi me u potpunosti zadovoljio i ne mogu reći da sam ikad došla do točnog odgovora

I onda si kao uzrok problema pronašla majčinsku ulogu, da je to ono što te uništava što se meni, kao i tu još nekima čini sasvim krivo.

kad bih se mogla vratiti u vrijeme prije trudnoće, nikad ne bih opet zatrudnjela i najvjerojatnije bih provela život bez da ikad rodim
to ne znači da ja ne želim da moje dijete ne postoj

MIslim da je najlakše za vlastito nezadovoljstvo optužiti nešto što se ne može promijeniti, a to je majčinstvo. Isprojicirala si. Nešto drugo je u pitanju.

Meni najviše u tom tvom životu smrdi da je problem u mužu. Neobičan izbor riječi za opis odnosa sa mužem, malo mi patološki zvuči "radije bi se ubila nego ga povrijedila na ovaj način". Helou? Idila, savršenstvo, čovjek snova. Neam pojma. Ja tim riječima nikad ne bi opisala vlastitog muža

KAko je moguće da pored normalnog, zdravog, sadržajnog života i uz 2 osobe koje obožavaš imaš potrebu vraćati se toliko u prošlost i fantazirati?
Okej je povremeno premotati film života i promisliti; jbt trebala sam tada upisati taj faks/školu, kupiti te dionice.. Ali tu odluku optužiti za sve što te tišti...vraga.