Djeca, čitanje, pisanje i domaće zadaće - za roditelje školaraca

[Ribež]

Ono što je mene u zadnje vrijeme iznenadilo je kako roditelji imaju različito poimanje ponavljanja pred neki test.
Nađemo se prije informacija, roditeljskog i razgovaramo.
Slušam ih. Velik dio se zgražava ako je njihovo dijete dobilo četvorku, trojku iz testa.
Ja sam tu recimo realna - dobiješ što zaslužiš - ne dramim.
I sada krenu razgovori.
Moj/moja je prešla cijelu učilicu na kompjuteru, skinula sam mu/joj dodatne zadatke na kompu (odnosi se na sve predmete) i sve je točno riješio/riješila.
Iskreno, ostala sam malo zatečena.
Mi to radimo sve ručno. Kakva učilica?
Moram priznati da nisam imala priliku niti pogledati od čega se sastoji ali nekako mi je draže sjesti pa hajde dušo - malo mučkaj glavom i piši..
Pitam se nekada jel roditeljima lakše ubaciti CD u komp i eto - uči se.
Možda ja imam problem, fakat ne znam. Ja nisam pobornik toga.

[Lord Byron]

ksenija_2 kaže:

Učenje je igra

Nije. Učenje je učenje, igra je igra.

Miješanjem učenja i igre djetetu se šalje pogrešna poruka - a u konačnici mu se zgade i učenje i igra.

Je li onda i učenje za ispit na faksu igra? Ako nije, kad učenje prestaje biti igra, a postaje učenje? Još važnije: kako djetetu pojasniti da ono što smo mu do jučer tvrdili (da je učenje igra), odjednom više ne vrijedi?

Igra je - igra: nešto čime se bavimo kad želimo, kako želimo i koliko želimo. Učenje je posao. Ozbiljan, odgovoran posao, koji se mora raditi i kad se djetetu ne igr... ups, uči. Roditelji također imaju svoj posao, koji također nije igra. Zašto tretirati dijete kao retarda koji nije u stanju dio svoga dana (naravno, dio primjeren svojoj dobi) provesti u ozbiljnom poslu?

[neith]

djeca najbolje uče kroz igru, i smijeh...
to im je zabavno.
vole raditi ono što im je zanimljivo...
i time, dakle, najbolje i nauče kroz igru...
školu svakako treba djeci učiniti zanimljivom

[Lord Byron]

neith kaže:

djeca najbolje uče kroz igru, i smijeh...

Naravno, ali to nije "učenje" o kojem ovdje govorimo.

Zagovarati bavljenje školom kroz igru i smijeh, znači uskraćivati djetetu pripremu za godine kad se ne bude mogao baviti školom kroz igru i smijeh - a onda krene pura-drek iščuđavanje otkud sad odjednom problemi. Naravno da će biti problema kad se djetetu tvrdilo da je sve to igra, a sad kad se dijete više ne bi igralo kreće sasvim drugačija retorika.

školu svakako treba djeci učiniti zanimljivom

Školu treba učiniti edukativnom. "Zanimljivost" mora biti samo i jedino u službi stjecanja kompetencija, a ne motivirana time da se dijete u školi dobro zabavi.

Zbrajanje razlomaka, i još koješta, jednostavno se ne može učiniti zanimljivim. Treba li takve sadržaje, uime "zanimljivosti škole", izbaciti iz programa?

BTW, i ja najviše volim raditi ono što mi je zanimljivo - ali, tko me pita .

[HacijendaST]

Lord Byron kaže:

Ne samo da u toj zadaći nema ništa čudno, nego bi onog koji ju je zadao trebalo izabrati za ministra svega ikad. Najozbiljnije.

Pitanje iz zadaće otvara mogućnost za razgovor roditelja s djetetom, za postupno navođenje djeteta na točan odgovor, za insceniranje "kućne Parlaonice" u kojoj bi se formirale dvije strane i branile svoje teze...

Problem je u činjenici da puno roditelja "normalnim" zadaćama smatra "zemljoradničke" zadaće u kojima djeca dobiju "par hektara zadataka", sve redom istih, i onda ih trebaju "prekopati". Problem je i u činjenici da puno učitelja "kreativnim" zadaćama smatra one zadaće kojima djeca nisu dorasla, pa se sve pretvori u samostalan roditeljski rad, ili, pak, dijete kopipejsta štogod s weba i proda informatički nepismenom učitelju kao svoje..

Ovakva pitanja-mozgalice su pravo osvježenje.

Krivo sam se izrazila.Zadaća nije čudna nego malo neuobičajena.Zapravo bi trebalo biti više takvih zadaća.

[Ribež]

Igra je - igra: nešto čime se bavimo kad želimo, kako želimo i koliko želimo. Učenje je posao. Ozbiljan, odgovoran posao, koji se mora raditi i kad se djetetu ne igr... ups, uči. Roditelji također imaju svoj posao, koji također nije igra. Zašto tretirati dijete kao retarda koji nije u stanju dio svoga dana (naravno, dio primjeren svojoj dobi) provesti u ozbiljnom poslu?

Ja se slažem. Od početka sam svojoj maloj rekla: to je tvoj posao, kao što ja imam svoj. I zbog toga se čak osjećala važnom.
Dobro, u prvom razredu mi je razumljivo da neke stvari idu kroz igru. No, kasnije - ne bi išlo.
Recimo - zabavno je bilo napraviti od kartona svoj sat s kazaljkama. Tu zabava prestaje - žao mi je.
Sada ide učenje na sat.
Imam poznanike koji nisu tako postavili stvari i imaju probleme. Oni moraju skrivati recimo da idu negdje dok je klinka u školi jer inače ona neće ići u školu.
Ma da ne bi!

[Death-of-Art]

Lord Byron kaže:

Zbrajanje razlomaka, i još koješta, jednostavno se ne može učiniti zanimljivim.

Oh, može...

Nisi čitao nikad onu knjigu "ah, ta matematika"... ?
Knjiga je malo starija, ne sjećam se tko ju je napisao (moram pogledati ).
Ja sam učila iz nje na faksu kad sam polagala ispit iz matematičke logike.

Mislim, studiram filozofiju pa je tu matematika svedena na minimum i nije toliko bitna...imali smo svega dva kolegija na preddiplomskom studiju koja su bila povezana s matematikom.

I stvarno je bilo zabavno, a uz to super objašnjeno. Čitava knjiga se svodi na sprdanciju, ali nevjerojatno pomaže da skopčaš stvari koje su ti dotad teško ulazile u mozak.

[mama rena]

slavenh kaže:

Dijete jedne moje poznanice dobilo je domaću zadaću odgovoriti na pitanje "Što znaći izreka 'bez škole ne bi bilo ni crtića'. " Ponuđeni odgovori su:
a) u školi se gledaju crtići,
b)za svako zanimanje treba završiti kakvu školu i
c) crtića nema u školi.

Imate li i vi koji primjer sličnih bolesnoća koje su morala prolaziti vaša djeca?

Je li dijete slučajno drugi razred?

[Lord Byron]

Death-of-Art kaže:

Oh, može...

Ne može.

Kad se malo bolje pogleda, svaki primjer koji se spomene kao "dokazni materijal" podrazumijeva utrošak jako puno vremena za jako malo stečenog znanja - i to u individualnom radu. Naravno da su takve stvari cool i supač i fensišmensi - ali, formalno obrazovanje se ne može tako postaviti.

Ali, to nije ono najvažnije što pokušavam reći.

Mislim, studiram filozofiju...

Vrlo jednostavno pitanje koje je početak i kraj ove rasprave: je li za tebe tvoje učenje igra?

Tu sve počinje i sve završava. Ponovit ću dva osnovna problema: prvo, dijete bi se trebalo igrati kad želi, koliko želi i čega želi - ako mu se učenje predstavi kao igra, postavit će se tako i prema učenju. Drugo, u trenutku kad učenje prestane biti igra (a prestat će), djetetu odjednom treba isti koncept (učenje) prikazati kao nešto drugačije od dosadašnjega.

Da se razumijemo: svako imalo inteligentnije dijete može prvih nekoliko razreda proći u čistoj zajebanciji - ali, kroz tih nekoliko razreda jednako je bitno formalno znanje koje će steći i "učenje učenja". Ona djeca koja ne nauče kako učiti, koja ne usvoje koncept obveza i tako to, imaju sve izglede za svakojake probleme u nastavku školovanja.

Tu se ne radi ni o kakvome mom zagovaranju "uskraćivanja djetinjstva" - npr., zalažem se za što kasniji polazak u školu. Ali, škola je obveza, baš kao što svi na ovom svijetu imamo obveze.

[Death-of-Art]

Lord Byron kaže:

Vrlo jednostavno pitanje koje je početak i kraj ove rasprave: je li za tebe tvoje učenje igra?

Pa neki kolegiji mi jesu uživancija, a neki su mi ubij bože naporni (sociologija religije npr. )... i napravit ću sve da si olakšam učenje tih predmeta.
Da...pretvorit ću ih u "igru"... Ne u "igru" tipa dječje igre, ali ću koristi 1000 flomića, napravit ću bilješke da budu totalno šarene, crtat ću i škrabat...radit shematske prikaze, i sl. samo da mi bude manje monotono.

Sve dok ne razbijem tu "blokadu".
Kad razbijem blokadu...onda sve ide ko' podmazano. Trpanje informacija ide samo od sebe.

Ne vidim apsolutno ništa loše u tome ukoliko to rezultira dobrom ocjenom i činjenicom da ću to zbilja naučiti za vijeke vjekova, a ne nabubetat i zaboravit idući dan.

Mislim da većini ljudi igra kroz učenje neće ogaditi niti učenje niti igru.
"Igra" u kontekstu učenja znači samo da je predavač sposoban spustiti se na razinu učenika i njihovim jezikom im prevesti što nešto znači. Taj način privlači pozornost učenika i kad se ufuraju u to onda je kasnije svejedno odvija li se to kroz igru ili ne...jer su jednostavno ufurani.

Američki obrazovni sustav funkcionira na takav način. I puno je uspješniji nego naš koji je naporan i dosadan i koji ne zna približiti gradivo đacima niti ih natjerati da njih to zbilja zanima. Djecu to ne zanima. Jer je dosadno.
Prisiljavati ih na nešto što je dosadno je samo kontraproduktivno.
Ukomponirati gradivo u njihov svijet je već talent. I školski sustav bi se trebao u tom smjeru kretati.

Ja matematiku nisam mogla shvatiti bez "igre". Dok nisam uzela navedenu knjigu u ruke meni je matematika bila horor.
Kad sam primila u ruku knjigu u kojoj se matematičar sprda i doslovno nacrta čitatelju neke stvari... matematika mi je baš fino sjela i ono što sam pokušavala godinama shvatiti mi je ušlo u glavu u roku par sati jer mi je knjiga bila tako fora da sam ju i na wc nosila.

Smatram da se čovjek nikad ne bi trebao prestati igrati. Igra nas asocira na toplinu. Povežemo li to s poslom onda samo spajamo ugodno s korisnim i činimo od našeg posla i korist i zadovoljstvo.

[Lord Byron]

Death-of-Art kaže:

Mislim da većini ljudi igra kroz učenje neće ogaditi niti učenje niti igru.

Osnovni element igre je njena neobveznost. Školske obveze su - upravo to, obveze. Tu priča prestaje.

Ovo što opisuješ je priča o metodici, o načinu izlaganja, o nastavničkom trudu - i o izostanku tog truda. Tu se itekako ima što prigovoriti i prosvjetarima i autorima programa i svima.

Međutim, to i dalje nije igra. Nedavno sam imao sličnu raspravu na Društvenim znanostima oko objašnjavanja razlomaka na komadima naranče i čokolade. U teoriji, divna i idilična stvar. U praksi, katastrofa .

BTW, i sama si rekla da je knjiga koju si nosila i na WC tek uvod u uvodne osnove uvoda.

[tomorrow2]

Death-of-Art kaže:

Oh, može...

Nisi čitao nikad onu knjigu "ah, ta matematika"... ?
Knjiga je malo starija, ne sjećam se tko ju je napisao (moram pogledati ).
Ja sam učila iz nje na faksu kad sam polagala ispit iz matematičke logike.

Mislim, studiram filozofiju pa je tu matematika svedena na minimum i nije toliko bitna...imali smo svega dva kolegija na preddiplomskom studiju koja su bila povezana s matematikom.

I stvarno je bilo zabavno, a uz to super objašnjeno. Čitava knjiga se svodi na sprdanciju, ali nevjerojatno pomaže da skopčaš stvari koje su ti dotad teško ulazile u mozak.

Daj pliz pogledaj kako se tocno zove knjiga. Proguglala sam, ali nisam nasla. Htjela bih je pokloniti jednoj djevojcici.
Inace, zavrsila sam faks, a u najljepsem sjecanju su mi ostali dani kada smo smisljali pjesmice u rimi da nesto lakse zapamtimo. Nije sve u ucenju, nesto je u igri, zajednistvu u ucenju. Ljudi smo, nismo roboti