Ima djece koja ne žele odrasti. I odraslih koji žele opet postati djeca. I onih koji su već veliki ali ne žele to prihvatiti.
Prvo je zamisao nježne dječje duše, jer svijet odraslih ima svojih mana.
Drugo je da oni podrasli žele se riješiti odgovornosti a povratak u djetinstvo sadrži ljušturu na koja se slamaju koplja briga.
Treće je da oni koji ne žele prihvatiti golu činjenicu odrastanja i zrelosti, bježe u infatilnost.
Djetinstvo. Najljepše godine života.
Bez obzira na okolnosti u kojem se odrasta djetinstvo ima neku neobičnu moć.
Djetinstvo je kao glina koja ima čaroliju, preobrazbe, mijenjanja,
metamorfoze, upijanja, otpornosti na udarce svih vrsta, pokretljivosti i prilagodbe.
Ali ta glinena masa kasnije izvlači iz pamćenja, potiskuje, kompenzira, sublimira, projicira i čini sto čuda.
Djetinstvo za one koji su ga uopće imali, je svijet mašte, želja, slobode, razigranosti, radosti i nade.
Svijetu odraslih nedostaje sve to. I možda bi neki rekli da bi takvom svijetu onda nedostajalo odgovornosti, čini mi se da ne bi bili u pravu.
Jer vidimo kakav je to svijet, kada su odrasli odgovorni za njega?????
Zato i poželim ponekad da barem malo zabubnjam u limeni bubanj. Ali ne zbog svijeta, već baš zbog mene same.