Ne mogu više ovako

[ivica_iz_zg]

Uff neznam uopće kako o ovome pisati. Užasno se osjećam i trunem svaki dan zbog toga. Znam da će me većina nazvati smeće i govno, ali svejedno to je moja prošlost. Iako se sramim sam sebi to priznati, pokušat ću to tu napisati.

Dakle, moje djetinjstvo... Bilo je jako teško, djetinjstvo sam odrastao na selu, samo uz majku (otac ju je napustio još prije nego sam se ja uopće rodio) i živjeli smo u gotovo pa nemogućim uvjetima. Ja sam jedinac i moja majka se užasno krvavo mučila da zaradi za kruh i mlijeko, a uz to se morala brinuti još i o svojoj majci (mojoj baki). U osnovnoj školi sam bio glavni predmet sprdnje jer sam uvijek bio u strganoj odjeći, i općenito jer sam svrstan u ono dno društva. Zamrzio sam život, zamrzio sam i svoju mamu, ni krivu ni dužnu, mislio sam da je ona kriva što mi je tako užasno, iako sam njoj trebao biti najzahvalniji što sam danas uopće živ. Sad je kasno, nažalost za to. Na kraju osmog razreda, ona se stvarno više nije mogla brinuti za mene, što jer je ona već bila psihički iscrpljena, i fizički bome, a još sam ja bio bezobrazan prema njoj, uglavnom nemam pojma kako ali valjda se čula sa mojim tatom, i on je samo jedan dan došao po mene da živim kod njega u Zagrebu. Sad mi cijela duša plače jer opet vrtim taj stari film u glavi. Sjećam se da se s njom nisam htio pozdraviti, moje zadnje riječi s njom bile su hvala bogu (u smislu hvala bogu šta odlazim). Kad je moj tata došao po mene, osjećao sam neku ljutnju i prema njemu, jer je ko zadnje smeće otišao, ali još više ljut na mamu, njemu sam nekako oprostio. Jer sam bio budala koja nije znala ko se trudio toliko za mene, i ko me je jedva prehranio
S njim mi je sad ok, dobro se slažemo, ali ta gorčina, ta tuga, to nikada neće prestati. Najgore mi se sjetiti jednog događaja u mojoj srednjoj školi u trećem razredu (bio sam se super uklopio tamo), na jednom natjecanju bio sam drugi iz matematike, bila je neka priredba pa smo primali diplome pa slavlje poslije i tako. Pričao sam sa prijateljima i vidio svoju mamu. Došla mi je čestitati, došla je vidjeti svoje dijete, a ja kad sam ju vidio sam pobjegao jer me bilo sram da me ljudi vide zajedno sa njom, pošto nije bila super obučena i dotjerana kao ostali, sada nemogu opisati koliko mi je grozno kada se toga prisjetim. Poslije me tata pitao jesi li se vidio sa majkom, a ja, govno od čovjeka slažem ne, nisam ju vidio
Par mjeseci poslije toga je umrla. Poslije toga mi je došlo u glavu šta sam ja napravio, kako sam se ponašao. Tugu koju sam njoj sigurno stvorio, sve te godine... Nemogu više tako živjeti, nemogu živjeti sa tom činjenicom što sam napravio. Svaki put zaplačem kada se toga sjetim, obično navečer, u svjoj sobi, nemogu niti zaspati, vrte mi se te užasne scene. Oprostite na ovom dužem tekstu, ali mi je stvarno užasno. Ne očekujem da svi pročitate, ma ništa ne očekujem. Nemogu pobjeći od toga, a i ne želim bježati, samo znam da nemogu trpit više

[Melpina]

teško je ovo. stvarno tužno. ali nemoj se toliko krivit, mislim da je tu negativac tvoj otac.
šta te iša tražit sad kad ti više ne treba. ostavio tebe i tvoju majku i sad bez obraza se pojavi.
on je zapravo uništio to između tvoje majke i tebe, a od toga se moglo rodit nešto predivno i dobro, razmišljaj tako.

jer kakav je to otac koji napusti svoju ženu trudnicu.

jel imaš curu ili nekog bližnjeg prijatelja koji ce te utješit da to sve lakše prebrodiš?

[nova_xy]

Evo pročitala sam. Ne znam želiš li uopće odgovor ili si to samo htio izbaciti iz sebe
Mislim da ima još jako puno ljudi sa sličnim pričama. Velik broj djece u toj dobi se srami svojih roditelja. Tvoja majka te očito jako voljela, a vjerojatno je bila svjesna i da ti nju voliš iako joj to nisi pokazivao.
Ne možeš vratiti vrijeme, ali možeš postati predivna osoba na koju bi ona bila ponosna i na taj način se "iskupiti". Ne znam koliko godina imaš, ali pretpostavljam da si još prilično mlad pa imaš vremena za to.

[Melpina]

meni je ovo isto pomalo jako tužno i zamislila me ova tema. jer jako volim svoju majku i nebi ja nizašta mijenjala na ovom svijetu.
grozno je ovim ljudima koji žive u domovima, a i ovima koji imaju zlostavljanja doma.

ali novaxy bi je dobro savjetovala, izgradi svoju ličnost, cini dobra djela..tako ces se osjecat ispunjeniji.

[evil-bitch]

Baš je tužna priča

Vjerujem da se sad grozno osječaš što si bio takav prema mami, da osječaš krivnju... ali gle, bio si samo dijete, bio si zbunjen, odrastao si u teškim prilikama. Vjerujem da je tvoja mama to znala, da je razumjela, i da je bez obzira na sve to znala da ju voliš
Pronađi snage da oprostiš sam sebi. Nađi motivaciju da se trudiš u životu, da postigneš uspjehe, da činiš dobra djela, da budeš dobar čovjek, i posveti to svojoj mami, onako u sebi. Možda ti onda bude lakše.
I razmisli o ovome - što bi napravio da ti je mama živa? Da li bi došao do nje i rekao da ti je žao? Probaj to učiniti i sada, bez obzira što ona više nije ovdje.
Ja bi ti predložila sljedeće: sjedni jednu večer u sobu, smiri se, budi u tišini, možeš upaliti i koju svijeću... zatvori oči, duboko udahni i izdahni par puta.. i onda si u glavi vizualiziraj mamu, onako kako je se zadnje sječaš. Zamisli si da sjedi negdje, možda u kući gdje ste živjeli zajedno. Onda si zamisli sebe kako joj prilaziš, sjedni se pored nje, i reci joj sve što ti je na duši. Reci joj da ti je žao što si se tako ponašao, da nisi to mislio, reci joj da je voliš i da cjeniš sve što je učinila za tebe.. što god ti padne na pamet. Zamoli ju da ti oprosti. I onda si zamisli što bi ti ona rekla da stvarno vodite takav razgovor. Na kraju je zagrli i oprosti se sa njom.
Vjerujem da će ti nakon toga biti lakše. I vjerujem da će te tvoja majka čuti, bez obzira gdje se sad nalazi
Misliš li da bi tvoja majka željela da budeš tako nesretan? Ili bi željela da oprostiš sam sebi, kreneš dalje i budeš sretan i dobar čovjek?

[ja_a]

Ma zna ona da ti nju voliš. Samo ti trebaš oprostiti sebi sada. Razumljivo je da se tako osjećaš, ali svi smo mi povlačili pogrešne poteze u životu i činili ne tako lijepe stvari jer jednostavno u većini trenutaka nismo znali bolje.
Drž se, bit će bolje.

[erika x]

Nemoj se gristi, stvarno si bio dijete i nisi znao što radiš. Uostalom bilo ti je jako teško u životu, siromaštvo, zlostavljanje u školi.Rugajući ti se zbog tvoje odjeće, ta grozna dječurlija su te uvjerila da su odjeća i status najbitniji u životu,a ti si kao svaki tinejđer slušao što okolina misli. Važno je da sad znaš što je bitno i tko je bitan. Super ti je savjetovala nova xy da sad zbog mame postaneš dobra osoba na koja bi ona bila ponosna. Sigurno ona zna da ju voliš. Ovo što ti je evil bitch savjetovala da vizualiziraš mamu i popričaš s njom je isto jako dobro, na taj način bi ublažio svoju bol. S obzirom da je tvoja mama bila velikog srca, sigurno ti je oprostila, zna da ju voliš i želi da živiš u miru. Oprosti ti sad sam sebi.

[ray of light]

bio si samo dijete.

[Grim_Reaper]

eh,eh, zastidio se make....ccc

[mirjanazd]

Ne smiješ sebe kriviti za ništa, ti si bio samo dijete. Ponašao si se kao što bi se ponašalo i većina druge djece na tvom mjestu. Jednostavno htio si preživjeti u tim okolnostima i to je uredu. Što se tiće tvoje mame ona te je voljela takvog kakav jesi i ja mislim da ti ništa nije ni zamjerila, čak mislim da je bila ponosna na tebe.Da ti je bilo što zamjerala sigurno nebi bila došla da te vidi. Zato glavu gore i pokušaj biti što bolji čovjek u životu tako češ se najviše odužiti svojoj majci i svima drugima koji te vole.

[krycek]

nisi jedini kojemu se to dogodilo- imaš lijep primjer i u hrvatskoj književnosti. nije ok što si to uradio ali je razumljivo zašto si to uradio. siguran sam da takvo što više ne bi napravio, prema tomu oprosti sebi i kreni dalje. od toga što radiš nema nikakvog napretka, na bilo kojem polju u životu.

[novaizzy]

Mama je sigurno znala da je voliš i vjerujem da je razumijela zašto si se tako ponašao. Svaki pravi roditelj želi najbolje za djecu. Nemoj se sad krivit za stvari koje ne možđeš promijeniti (ta bio si dijete a mnogi se ponašaju gore nego ti a odrasli su u idealnim uvjetima) jer važno je da si shvatio i razumio svoju majku. Već samim tim pokazuješ ljubav prema njoj i ona to zna iako više nije tu. Napiši joj pismo što osjećaš, pričaj s njom čini sve da ti bude lakše; nemoj život posvetiti krivnji koja to i nije i pustiti da to određuje budućnost.

[sama45]

Nemoj stalno vrtjeti tu priču,znam da je teško,ali pokušaj!

Majke vole svoju djecu bezuvjetno!

Prolazila sam tešku rastavu,moja djeca su znala reagirati ružno,znam da je to zato jer se teško nose sa novom situacijom,i osjećaju se prevareno i izdano.
Premalo iskustva u ružnim situacijama dovedu nekada do pogrešne reakcije.Nema veze,ja to zaboravim.Tako je sigurno i tvoja majka shvatila tvoju reakciju.

[aba123]

Majke bezgranično vole svoju djecu i žele da su sretna. To što si ti napravio nije ništa. Nemoj se osuđivati. Pokušaj pronaći ciljeve u životu i radovati se malim stvarima. Tvoja sreća usrećiti će tvoju majku na nebu.

[PussyLicker]

Rekonstrukcija djela Branislava Nusica.

Oouuaj , bilo je nekih dobrih savjeta, koliko sam bio u stanju procitat . Slazem se da je najbitnije da zaboravis sve sto je bilo , jer ne mozes vratit vrijeme , besmisleno je razmisljat o tome. Oouuaj , sigurno bi i tvoja stara bila sretna kad bi vidila da si i ti sretan , zar ne ?

[n0ra]

Vjernici katolici vjeruju da nakon smrti duh osobe nastavlja živjeti tako da s nekim tko je umro možeš razgovarati "u duhu". Jednostavno zamisli da s Isusom (ili sam dođeš ako nisi vjernik) dođeš pred svoju mamu i da joj kažeš da ti oprosti i da ti je žao za sve postupke i uvrede koje si nanio. Isto tako ti njoj možeš oprostiti ako imaš što i obečati da nikada više nećeš loše o njoj misliti i govoriti. Ova tehnika savršeno pomaže vjeruj mi. Kako na živućima tako i na umrlima. Ponavljaj to dok ti god ne bude bolje. pozdrav!

[marilena]

JOJ KAKO MI OVO LIČI NA TROLANJE

ups

[Anne Elliot]

kad nekog stvarno voliš, moraš ga znati pustiti ako je tako bolje za njega

-ona je tebe pustila jer je (ispravno) procijenila da je tako bolje za tebe
-to što si napravio je normalna reakcija dečka tvojih godina
-sada ti moraš pustiti nju da počiva u miru, sjećati se lijepih tenutaka i ponekad zapaliti svijeću njoj u spomen

[marinella284]

ivica_iz_zg kaže:

Uff neznam uopće kako o ovome pisati. Užasno se osjećam i trunem svaki dan zbog toga. Znam da će me većina nazvati smeće i govno, ali svejedno to je moja prošlost. Iako se sramim sam sebi to priznati, pokušat ću to tu napisati.

Dakle, moje djetinjstvo... Bilo je jako teško, djetinjstvo sam odrastao na selu, samo uz majku (otac ju je napustio još prije nego sam se ja uopće rodio) i živjeli smo u gotovo pa nemogućim uvjetima. Ja sam jedinac i moja majka se užasno krvavo mučila da zaradi za kruh i mlijeko, a uz to se morala brinuti još i o svojoj majci (mojoj baki). U osnovnoj školi sam bio glavni predmet sprdnje jer sam uvijek bio u strganoj odjeći, i općenito jer sam svrstan u ono dno društva. Zamrzio sam život, zamrzio sam i svoju mamu, ni krivu ni dužnu, mislio sam da je ona kriva što mi je tako užasno, iako sam njoj trebao biti najzahvalniji što sam danas uopće živ. Sad je kasno, nažalost za to. Na kraju osmog razreda, ona se stvarno više nije mogla brinuti za mene, što jer je ona već bila psihički iscrpljena, i fizički bome, a još sam ja bio bezobrazan prema njoj, uglavnom nemam pojma kako ali valjda se čula sa mojim tatom, i on je samo jedan dan došao po mene da živim kod njega u Zagrebu. Sad mi cijela duša plače jer opet vrtim taj stari film u glavi. Sjećam se da se s njom nisam htio pozdraviti, moje zadnje riječi s njom bile su hvala bogu (u smislu hvala bogu šta odlazim). Kad je moj tata došao po mene, osjećao sam neku ljutnju i prema njemu, jer je ko zadnje smeće otišao, ali još više ljut na mamu, njemu sam nekako oprostio. Jer sam bio budala koja nije znala ko se trudio toliko za mene, i ko me je jedva prehranio
S njim mi je sad ok, dobro se slažemo, ali ta gorčina, ta tuga, to nikada neće prestati. Najgore mi se sjetiti jednog događaja u mojoj srednjoj školi u trećem razredu (bio sam se super uklopio tamo), na jednom natjecanju bio sam drugi iz matematike, bila je neka priredba pa smo primali diplome pa slavlje poslije i tako. Pričao sam sa prijateljima i vidio svoju mamu. Došla mi je čestitati, došla je vidjeti svoje dijete, a ja kad sam ju vidio sam pobjegao jer me bilo sram da me ljudi vide zajedno sa njom, pošto nije bila super obučena i dotjerana kao ostali, sada nemogu opisati koliko mi je grozno kada se toga prisjetim. Poslije me tata pitao jesi li se vidio sa majkom, a ja, govno od čovjeka slažem ne, nisam ju vidio
Par mjeseci poslije toga je umrla. Poslije toga mi je došlo u glavu šta sam ja napravio, kako sam se ponašao. Tugu koju sam njoj sigurno stvorio, sve te godine... Nemogu više tako živjeti, nemogu živjeti sa tom činjenicom što sam napravio. Svaki put zaplačem kada se toga sjetim, obično navečer, u svjoj sobi, nemogu niti zaspati, vrte mi se te užasne scene. Oprostite na ovom dužem tekstu, ali mi je stvarno užasno. Ne očekujem da svi pročitate, ma ništa ne očekujem. Nemogu pobjeći od toga, a i ne želim bježati, samo znam da nemogu trpit više

uf,ovo je fakat tuzna prica.... ja imam gotovo isti slucaj! Samo kaj sam ja strasno vezana uz svoju mamu(ma kakva ona bila, ne diraju me misljenja drugih), a ponekad se cujem s tatom (onak reda radi) ! a vjerujem da ti tvoja mama nista nije zamjerila.... ipak te je rodila! a pravoj majci je najsvetije njezino dijete ma kakvo ono bilo ! steta sto je tako tuzno zavrsilo... samo se nadam da si nesto i nauci od ovoga!

[Teressa]

Majka sam. Da, može me trenutno povrijediti postupak mog djeteta. Ali je majčinska ljubav jača od bilo čega. Dovoljno jaka da sve oprosti.