Pomoć molim: stalno sam tužna, a psihologu ne želim

[justme0]

Imam problema koliko god mi je to teško priznati. Već sam gotovo 3 godine u užasnom stanju. Nemam volje za ništa, nemam snage, ne vjerujem da će se stvari ikada promijeniti. Neprestano sam tužna. Uz to sam izgubila i samopouzdanje (kojeg nikada ni nisam imala previše) i vjeru u ljude. Znam koji je početni razlog moje promjene raspoloženja, ali TO sada više nema nikakve veze sa mojim osjećajima. Problem je nestao, no ja se i dalje osjećam isto, ma i još gore. Ponekad vrištim u sebi i jedini način da prestanem vrištati je da ispustim zrak iz sebe (kroz svoju kožu, kroz rane koje si namjerno napravim). Neprestano razmišljam o samoubojstvu no preumorna sam i da bi skovala pravi plan. Jednom prilikom sam se pokušala ubiti i naravno, nije mi uspjelo (bila sam pijana, a tada su mi planovi još gori nego sada).
Ne mogu ići psihologu. Kao prvo, kod psihologa sam bila još u osnovnoj školi i nemam ugodnih iskustava sa njima. Kao drugo, nemam para, a ne mogu otići svojem doktoru i reći mu što me muči pa da mi da uputnicu. Ne želim da ljudi koji me poznaju znaju za moje probleme, a pogotovo ne moji roditelji (doktor bi se izlajao). I zadnje – kada bi i otišla psihologu, što reći? Nikome se ne povjeravam, sa nikime ne mogu iskreno razgovarati..
Ne znam što učiniti.. Stvarno ne znam..
Ima li netko od vas kakav savjet?
Znam da sam očajna...

[mirka]

kolko imaš godina? s čim se baviš? ideš u školu, faks?

[ja_a]

justme0 kaže:

Imam problema koliko god mi je to teško priznati. Već sam gotovo 3 godine u užasnom stanju. Nemam volje za ništa, nemam snage, ne vjerujem da će se stvari ikada promijeniti. Neprestano sam tužna. Uz to sam izgubila i samopouzdanje (kojeg nikada ni nisam imala previše) i vjeru u ljude. Znam koji je početni razlog moje promjene raspoloženja, ali TO sada više nema nikakve veze sa mojim osjećajima. Problem je nestao, no ja se i dalje osjećam isto, ma i još gore. Ponekad vrištim u sebi i jedini način da prestanem vrištati je da ispustim zrak iz sebe (kroz svoju kožu, kroz rane koje si namjerno napravim). Neprestano razmišljam o samoubojstvu no preumorna sam i da bi skovala pravi plan. Jednom prilikom sam se pokušala ubiti i naravno, nije mi uspjelo (bila sam pijana, a tada su mi planovi još gori nego sada).
Ne mogu ići psihologu. Kao prvo, kod psihologa sam bila još u osnovnoj školi i nemam ugodnih iskustava sa njima. Kao drugo, nemam para, a ne mogu otići svojem doktoru i reći mu što me muči pa da mi da uputnicu. Ne želim da ljudi koji me poznaju znaju za moje probleme, a pogotovo ne moji roditelji (doktor bi se izlajao). I zadnje – kada bi i otišla psihologu, što reći? Nikome se ne povjeravam, sa nikime ne mogu iskreno razgovarati..
Ne znam što učiniti.. Stvarno ne znam..
Ima li netko od vas kakav savjet?
Znam da sam očajna...

Moraš početi dijeliti sa ljudima to kako se osjećaš. Ako se sramiš toga i ako misliš da će te ljudi oko tebe zbog toga osuđivati, tada ti niti ne trebaju takvi ljudi, pa ćeš ih se bar riješiti. Prvenstveno je, vjerujem, tvoj problem taj što sve to kuhaš u sebi i s nikime ne dijeliš. Vrijeme je da svoje probleme podijeliš sa nekime- prijatelji, roditelji, psihijatar, rođaci ili sa kime već.

[justme0]

mirka kaže:

kolko imaš godina? s čim se baviš? ideš u školu, faks?

18, završavam srednju školu.. znam, sada ćeš reći da sam teenagerka i da je normalno da se tako osjećam.. no to nije normalno, znam to! da je normalno, tada bi već pola pola svijeta napravilo suicid (svi su nekad bili, jesu ili budu teenageri)..

[justme0]

ja_a kaže:

Moraš početi dijeliti sa ljudima to kako se osjećaš. Ako se sramiš toga i ako misliš da će te ljudi oko tebe zbog toga osuđivati, tada ti niti ne trebaju takvi ljudi, pa ćeš ih se bar riješiti. Prvenstveno je, vjerujem, tvoj problem taj što sve to kuhaš u sebi i s nikime ne dijeliš. Vrijeme je da svoje probleme podijeliš sa nekime- prijatelji, roditelji, psihijatar, rođaci ili sa kime već.

znam da bi mi to koristilo, ali jednostavno ne mogu.. roditelje ne želim zamarat svojim problemima. imaju dovoljno problema i bez mene. psihijatar - kao što rekoh - lova, ne želim da moj doktor sazna (kada bi tražila uputnicu).. a prijatelji..nemam takve prijatelje sa kojima bi mogla razgovarati o tome, a kada bi i našla nekog potencijalnog jednostavno ne bi mogla. Vjeruj mi, pokušala sam ali kada bi već i započela, pomislila bi kako sam glupa zato što nekoga uopće zamaram time. Samo će pomisliti kako nisam normalna ili će mi reći - ne smiješ se tako osjećati, postoje ljudi koji su invalidi i njima je teže a ti imaš sve i onda se buniš.

[n0ra]

Probaj otići na stranicu www.cdp.hr Meni je pomoglo skupa sa ljudima koji tamo rade. Samoubojstvo je sranje na koje nemoj ni pomišljati. Vrijedna si življenja jer te puno ljudi voli. Vjeruj mi. Drži se!

[Chansomps]

A čuj,skupi malo hrabrosti i idi kod psihologa (još bolje ako imaš frenda ili frendicu pa s njim) ,to ti je najpametnije,punoljetna si i možeš na svoju ruku otići.
Nego da gubiš vrijeme razmišljajući kako ćeš se izvući iz svog problema i upadati u još veće depresivno stanje.
Znam,lako je reći, ali probaj

[Devil inside]

Mogu samo reći da sam se i ja jedno vrijeme osjećala slično.Dobro,nisam se samoranjavala i takve stvari,ali sam također pomišljala na samoubojstvo.Nisam mogla ni sa kime podjeliti svoje probleme jer me ne bi razumjeli,pošto sam vukla grozne traume iz djetinjstva koje sam u to vrijeme vjerovala da nitko nije prošao.I onda sam u jednom trenutku uspjela narediti sama sebi da jednostavno se ''ispušem'' nekome.Mislim da bi ti,koliko god teško izgledalo,bilo najbolje reći to nekome,bilo kome.To je stvarno jedino rješenje.Samoubojstvo nemoj uzimati kao izlaz,mlada si i imaš život pred sobom.I vjeruj mi,ima sigurno netko ko će te poslušati.

[justme0]

n0ra kaže:

Probaj otići na stranicu www.cdp.hr Meni je pomoglo skupa sa ljudima koji tamo rade. Samoubojstvo je sranje na koje nemoj ni pomišljati. Vrijedna si življenja jer te puno ljudi voli. Vjeruj mi. Drži se!

hvala na savjetu, no meni to ne može pomoći. ja sam ateist i duhovna pomoć..ne..
svejedno, hvala..

[thumb]

justme0 kaže:

znam da bi mi to koristilo, ali jednostavno ne mogu.. roditelje ne želim zamarat svojim problemima. imaju dovoljno problema i bez mene. psihijatar - kao što rekoh - lova, ne želim da moj doktor sazna (kada bi tražila uputnicu).. a prijatelji..nemam takve prijatelje sa kojima bi mogla razgovarati o tome, a kada bi i našla nekog potencijalnog jednostavno ne bi mogla. Vjeruj mi, pokušala sam ali kada bi već i započela, pomislila bi kako sam glupa zato što nekoga uopće zamaram time. Samo će pomisliti kako nisam normalna ili će mi reći - ne smiješ se tako osjećati, postoje ljudi koji su invalidi i njima je teže a ti imaš sve i onda se buniš.

Psihijatar nije zanimanje da bi ti naškodio, njihova edukacija prije nego što postanu to što jesu je prilično opširna. U pravilu rade odličan posao, problem je u tome što je naš mentalitet (baš kao i tvoj, ništa osobno) pomalo zadrt, ljudi svugdje u svijetu izdvajaju veliku lovu za terapije dok je kod nas to besplatno i još stigmatizirano,zapravo strašno !

Ti moraš isključivo misliti na sebe,boli te briga što drugi misle ili će misliti o tvom odlasku psihijatru.
Mislim da sam gore pročitao da si posjećivala psihologa u ranijoj životnoj dobi, to je zapravo zanemarivo.
Trebaš stručnu pomoć i kada je potražiš već ćeš biti na pola puta ka boljemu.

[PussyLicker]

Ja imam neke probleme (nisu slicni tvojim) , ali oouuaj , jucer sam bio kod psihologa , i on mi je rekao da je najbitnije da cijeli dan ispunim bilo kakvim stvarima , koliko god nebitnim, samo da ispunim dnevno vrijeme da ne moram razmisljat o tim glupostima . . . Evo da objasnim sta je : dakle , oouuaj , patim od blazeg oblika anksioznosti i zbog tog imam nekih blazih problema sa pritiskom. I nakon par pitanja koje mi je postavio , oouuaj, rekao mi je da je najbitnije da nemam slobodnog vremena.
Dakle , pretpostavljam da jos uvijek ides u skolu , radnim danima ce ti to ispunit 6-7 sati otprilike , onda malo ucenja kod kuce, malo setnje , nabavi neku igricu i igraj i to je , valjda, to.

[mirka]

ma nisam mislila reci da je normalno. i nisu svi tinejđeri depresivni.
stvar je možda da osjećaš prevelik pritisak okoline.
istina je da moraš s nekim razgovarati, evo za početak došla si ovdje.
ima dosta ljudi koji su depresivni i koji se jako loše osjećaju, a mi ti ovdje ne možemo rješit problem, možeš ga rješit jedino sama.
neki ljudi idu na terapije, idu kod psihijatra, idu bilokuda, jer ako ces se zatvoriti u sebe i to drzati u sebi, nece ti biti bolje.
sve kad tad izađe na vidjelo.
bolje da to pokusas rješiti što prije.
suicid nije nikakvo rješenje.
imaš puno toga lijepoga u životu što možeš napraviti i doživjeti,
a moraš se samo boriti.
nemoj biti lijena za sebe i prepuštati se lošim osjećajima.
umrijet stigneš uvijek, a život je dragocijen i samo je jedan.
zašto ne bismo od njega uzeli maksimalno kolko možemo.
a ti si još mlada, stvarno možeš puno toga napraviti.
za početak pričaj s nekim o stvarima koje te muče.
kužim da ne možeš s roditeljima, ni da imaš novaca za psihijatra,
a nisu ni psihijatri najbolje rješenje, oni daju tablete i misle da su rješili slučaj.
moraš imati vjere u sebe i vidjeti zbog čega se zapravo osječaš tako loše i to eliminirati.
nije najbitnije naći krivca, i kriviti. najbitnije je pokušati naći rješenje i rješavati.

[justme0]

CHANSOMPS kaže:

A čuj,skupi malo hrabrosti i idi kod psihologa (još bolje ako imaš frenda ili frendicu pa s njim) ,to ti je najpametnije,punoljetna si i možeš na svoju ruku otići.
Nego da gubiš vrijeme razmišljajući kako ćeš se izvući iz svog problema i upadati u još veće depresivno stanje.
Znam,lako je reći, ali probaj

Devil inside kaže:

Mogu samo reći da sam se i ja jedno vrijeme osjećala slično.Dobro,nisam se samoranjavala i takve stvari,ali sam također pomišljala na samoubojstvo.Nisam mogla ni sa kime podjeliti svoje probleme jer me ne bi razumjeli,pošto sam vukla grozne traume iz djetinjstva koje sam u to vrijeme vjerovala da nitko nije prošao.I onda sam u jednom trenutku uspjela narediti sama sebi da jednostavno se ''ispušem'' nekome.Mislim da bi ti,koliko god teško izgledalo,bilo najbolje reći to nekome,bilo kome.To je stvarno jedino rješenje.Samoubojstvo nemoj uzimati kao izlaz,mlada si i imaš život pred sobom.I vjeruj mi,ima sigurno netko ko će te poslušati.

Ma stvar je i tome da sam jednom tzv.frendici rekla samo dio svojeg problema i ona je odmah željela zvati moje roditelje, socijalnu, hitnu..koga sve već ne. Ja stvarno ne želim svoje bližnje uvlačiti u sve ovo. A psiholog...rado bi probala bez obzira na neugodna iskustva sa njima ali stvarno nemam novaca za privatnog, a doktoru ne mogu otići po uputnicu (poznaje moje roditelje i nema šanse da bi šutio o tome)

[thumb]

justme0 kaže:

Ma stvar je i tome da sam jednom tzv.frendici rekla samo dio svojeg problema i ona je odmah željela zvati moje roditelje, socijalnu, hitnu..koga sve već ne. Ja stvarno ne želim svoje bližnje uvlačiti u sve ovo. A psiholog...rado bi probala bez obzira na neugodna iskustva sa njima ali stvarno nemam novaca za privatnog, a doktoru ne mogu otići po uputnicu (poznaje moje roditelje i nema šanse da bi šutio o tome)

Psiholog ti neće pomoći, ti trebaš pomoć psihijatra.. nije niti slično!
A i doktor ne smije davati informacije o tvojim kretanjima po drugim institucijama jer si punoljetna i to je tajna pa čak niti roditeljima.

[justme0]

PussyLicker kaže:

Ja imam neke probleme (nisu slicni tvojim) , ali oouuaj , jucer sam bio kod psihologa , i on mi je rekao da je najbitnije da cijeli dan ispunim bilo kakvim stvarima , koliko god nebitnim, samo da ispunim dnevno vrijeme da ne moram razmisljat o tim glupostima . . . Evo da objasnim sta je : dakle , oouuaj , patim od blazeg oblika anksioznosti i zbog tog imam nekih blazih problema sa pritiskom. I nakon par pitanja koje mi je postavio , oouuaj, rekao mi je da je najbitnije da nemam slobodnog vremena.
Dakle , pretpostavljam da jos uvijek ides u skolu , radnim danima ce ti to ispunit 6-7 sati otprilike , onda malo ucenja kod kuce, malo setnje , nabavi neku igricu i igraj i to je , valjda, to.

i ja sam mislila da će mi to pomoći..no nije! definitivno nemam slobodnog vremena - škola, učenje, pripreme za upis na fax, glazbena škola.. U početku je djelovalo..ali samo nekoliko dana. Uskoro mi je to postalo zamorno i nisam više stigla sve napraviti.. umjesto da sam učila za školu, ja sam ponovno počela razmišljati..a to je najgore - razmišljati.

[mirka]

thumb kaže:

Psiholog ti neće pomoći, ti trebaš pomoć psihijatra.. nije niti slično!
A i doktor ne smije davati informacije o tvojim kretanjima po drugim institucijama jer si punoljetna i to je tajna pa čak niti roditeljima.

eh, a ak je sa sela onda to pravilo ne vrijedi, tamo svi sve znaju.

[justme0]

thumb kaže:

Psiholog ti neće pomoći, ti trebaš pomoć psihijatra.. nije niti slično!
A i doktor ne smije davati informacije o tvojim kretanjima po drugim institucijama jer si punoljetna i to je tajna pa čak niti roditeljima.

ali ja se bojim..jedno je što se ne smije a drugo je što ljudi rade (bez obzira na to što ne smiju)..a ja si jednostavno ne mogu dopustiti da itko sazna (mislim na roditelje i ljude koji mi nešto znače).

[thumb]

mirka kaže:

eh, a ak je sa sela onda to pravilo ne vrijedi, tamo svi sve znaju.

Aha, i to znači da ne treba tražiti pomoć i da bude u svojoj agoniji ?

justme0 kaže:

ali ja se bojim..jedno je što se ne smije a drugo je što ljudi rade (bez obzira na to što ne smiju)..a ja si jednostavno ne mogu dopustiti da itko sazna (mislim na roditelje i ljude koji mi nešto znače).

Uvijek možeš reć doktoru da ne bi baš bilo zgodno da kaže roditeljima, da ćeš sama kada budeš mislila da je to najpametnije.

Mada mislim da bi zbilja to roditelji trebali znati.

[mirka]

thumb kaže:

Aha, i to znači da ne treba tražiti pomoć i da bude u svojoj agoniji ?

ma nisam to mislila, nego znam točno kako joj je zato što sam ja to sve proživjela gotovo identično.

[thumb]

mirka kaže:

ma nisam to mislila, nego znam točno kako joj je zato što sam ja to sve proživjela gotovo identično.

Ali išla si po stručnu pomoć na kraju, ne ?