Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija > Psihokauč

Psihokauč Prozac Nation

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 15.11.2010., 19:20   #1
Traume iz djetinjstva... posljedice sada

Da li netko još od vas, ima iza sebe teško i traumatično djetinjstvo zbog kojeg danas ima probleme u funkcioniranju i trpi posljedice istog??

Uvjeren sam da je to uzrok mnogih mojih tjeskoba. Stalne svađe roditelja, nasilje, plač, vika, pogrdan govor...sve to sam godinama upijao kao dijete, živio u strahu i nemiru. Danas, kad sam odrastao, sestre i ja često znamo analizirati te događaje i kriviti roditelje zbog njihovih propusta i grešaka i još mi se vrati onaj osjećaj nemira koji sam imao kao dijete. I to je isto jedna vrsta post tramatskog stresnog poremećaja.

Molim vas , ukoliko ima netko sa sličnim mučnim iskustvom iz djetinjstva, da se javi na ovu temu. Možda nešto naučimo jedni od drugih i počnemo živjeti malo normalnije. Damo savijet i ohrabrimo se.

Bit će mi drago ak nisam jedina žrtva nemudrih roditelja zbog čijih grešaka ispaštaju njihova dijeca- ni krivi ni dužni!! Kako nepravedno !!!
khari is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.11.2010., 19:30   #2
isto i kod mene,moji predragi roditelji imaju 3 djece,i svo troje se liječi na psihijatriji
prežalosno kakvi ljudi mogu imati djecu
danas i sami kažu da bi bilo bolje da su nas u dom dali
__________________
Sometimes you can't make it on your own...
lamija is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.11.2010., 19:37   #3
Quote:
lamija kaže: Pogledaj post
isto i kod mene,moji predragi roditelji imaju 3 djece,i svo troje se liječi na psihijatriji
prežalosno kakvi ljudi mogu imati djecu
danas i sami kažu da bi bilo bolje da su nas u dom dali

ajme, i tebi tako znači!!! Ja sam užasno ogorčen na svoje. Od nas su napravili nestabilne, nemirne, tjeskobne, neuravnoteženei emocionalno nezrele ljude. Mi smo svi bili kod psihijatara... ali nije nam nikome od nas troje baš puno pomoglo. Same te kljukaju tabletama i vele ; mi ne možemo ništa više!!!
khari is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.11.2010., 19:44   #4
Tijekom svog čitavog djetinjstva bila sam svjedok nasilja u obitelji, fizičkog i psihičkog (od strane oca prema majci). Ponekad bi se to znalo usmjeriti i na nas djecu.
Takve situacije sam tada proživljavala veoma intenzivno, pogotovo jer sam i po prirodi osjetljiva.

Imam nekih unutrašnjih borbi, no ne znam jesu li posljedica toga. Tu su nisko samopouzdanje, preosjetljivost, te moguća disformija i poremećaj u prehrani ( prema vlastitoj procjeni), ali mislim da bi u tom slučaju stručnjak trebao procjeniti jesu li to posljedice trauma iz djetinjstva ili ne.

Traga na psihi je ostavilo sigurno, jer ponekad imam neugodne snove u kojima se odigravaju scenariji nasilja koje sam proživjela. Također, kada o tome intenzivno razmišljam, u meni se javlja ogroman bijes i gađenje prema tom čovjeku, bez obzira što mi je tata i što ga (bez obzira na sve) volim.

Iako je to neopisivo traumatično iskustvo za jedno dijete, ne bih mijenjala taj dio svog života. Na neki način me ojačalo i naučila sam puno kroz to. Nasilje i netoleranciju prezirem, vjerujem kako se sve može riješiti razgovorom, nema šanse da bih ikada dopustila da muško digne glas, a kamoli ruku na mene. (iako nemam apsolutno nikakvog iskustva u muško-ženskim odnosima tog tipa, što je potencijalo posljedica neimanja kvalitetne figure oca ).
fionna is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.11.2010., 19:50   #5
Forumaš Parsifal je postavio neku tezu na temelju životopisa raznih filozofa kako su oni u ranom djetinjstvu ostali bez oca ili tako nešto. Moj je pokojni od dobi kada sam navršio 7 godina, i možda neka tako djeca razviju veću radoznalost i kritičnost naspram onog jednog roditelja, pa i društva općenito...

A birajući kao mjesto na kojem sam često uživao slobodu koju može ponuditi šuma koja uokviruje neki zaseok na brdu, vikendima još od ranog djetinjstva, na viku dida i babe; ne na mene već jedno na drugo i slično sve skupa kada se govori o mentalitetu, padaju mi na pamet oni opisi kosim slovima koji predstavljaju ono što glumci sa scene rade u pozadini dijaloga, a rekao bih da je to odlazak u podrum i otvaranje one rupice s bačve iz koje curi vino.

Tako sam nekako naviknut na tu vrstu dijaloga, postao i sumnjičav prema ljudima koji su šutljivi. Možda mi je i zbog toga u kasnijoj fazi odgovaralo društvo huligana, a o svim scenarijima u odgoju i ono što čini ljudsko biće, od vremena djetinjstva teško je govoriti, ali su mi se razne scene urezale u pamćenje, poput smrti oca. Prateći tako radoznalo sve moguće odnose s bilo kim, obiteljske i bilo kakve, nisam dobio dojam da je svijet u kojem se nalazim u većoj mjeri "normalan", a isto takvo mišljenje čuo sam od psihijatara, svećenika, alternativnih pisaca i slično.

Djecu se nekad pokušava štititi od informacija i svađa, ali bi nekad uživo čuo scenu gdje majka svoju kćer od dvije do tri godine starosti naziva kurvom i slično te vrišti nekih pola sata na nju, tako da cijelo susjedstvo odzvanja. Djeca se od malena navikavaju na one scene koje su već im pružene, a sve skupa svijet je čudno mjesto, kao vrtić i ludnica na otvorenom u isto vrijeme, bez obzira na dob. Slike, umjetnost, književnost, igre, glazba, ovisnosti svih vrsta služe gomilama da od njega pobjegnu prije nego da mu se približe. Kriviti roditelje, na neki način čudno je, jer treba uzeti u obzir da kroz sve katarze, ratove, čudne međuljudske odnose kako pojedinaca, tako i društava - ni roditelji sami nisu odgojeni da bi znali kontrolirati sami sebe i djelovati dobro na ljude uokolo, pa tako ni djecu. Treba tek priznati da čovjek treba pomoć, a i psihologija je relativno mlada znanost. O tehnici se zna svašta, a što se poznavanja čovjeka kao bića tiče, još je čovječanstvo u vrtiću.

Ipak, spoznaja polako napreduje, mada vrluda između svih mogućih istraživanja i polako se uklapa u cjelovito znanje o čovjeku:

Novo istraživanje pokazuje da smo mislima odsutni od stvarnosti gotovo pedeset posto vremena, i zbog toga smo tako često nesretni.

Ljudi provedu 46,9 posto budnih sati razmišljajući o stvarima koje nemaju veze s onim što trenutno rade i vide, a ovo lutanje mislima ih obično čini nesretnima...


http://www.net.hr/zdravlje/page/2010/11/12/0033006.html

http://www.net.hr/zdravlje/page/2010/11/10/0561006.html
pavaogc is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.11.2010., 19:55   #6
Ovo nikada nisam rekla, pa ću iskoristiti anonimnost koju forum pruža.

Kad sam imala svega negdje oko 6 godina prvi put sam svjedočila nasilju - tata je pred menom istukao mamu. Isto se ponovilo nekoliko mjeseci/ili godinu dana kasnije. Za treći put mi je i sam priznao. Čak je priznao da je to napravio jednom i prije nego su se vjenčali.

Mama nekada zna pretjerati s pićem (većinom kada on nije kod kuće). To je bio i razlog nasilja. Prije je više pila, što sam ja starija, to manje ona pije.

I ja sam bila zlostavljana, ali to je ono 'klasično': šibom. Čak i kada nisam nešto loše napravila.

Sad mi je 14, u 2. mjesecu će 15. Evo nekih teza o mojem životu kako je bilo i kako je sada.

- kad sam imala 10 godina prvi sam se put potukla s tatom. Al baš ono potukla. Uzvratila sam. S 11 drugi put. Otada me ne dira.

- kad god u sobi čujem da se starci malo žešće svađaju, odmah pojurim u kuhinju s izlikom da sam došla po vode ili po grickalice. Istina je da sam došla da spriječim moguće nasilje. Jer ako kao mala nisam mogla, sada ću moći. Ne tuče je više, ali ja sam na oprezu.

- stalno se svađamo. Ne možemo se podnijeti nas troje u istok prostoriji. Čak se i oko najbanalnijih stvari svađamo.

- ja mogu reći da mrzim svoje roditelje. Da, mržnja je prava riječ. Nisam ih birala, ali da jesam, izabrala bih neke koje bih voljela i koji bi mene prihvatiti kakva jesam.

- ja ne dam na sebe. Mene uvijek okrivljuje za sve što se dogodi (nešto slično ovome je iz njegovih usta izašlo nedavno: ''samo zlo praviš'') ali ja se ne dam. Ne dopuštam da me tako tretira.

- obećala sam sebi da nikada, ako budem imala dijete, neću udariti dotično, niti da ću mu pružiti dojam da se osjeti neželjeno. Radije neću ni imati dijete ako će mu biti kao meni.

- imam socijalnu fobiju, kompulzivni poremećaj i iako sam ja rekla mojim dragim roditeljima da trebam pomoć psihologa, po njihovom mišljenju ja sve zamišljam i nikada ''nemaju vremena'' da me odvedu psihologu.

- potiskujem osjećaje. Teta mi je umrla, a ja nisam ništa osjetila. Baš ništa. Kao da se ništa nije ni dogodilo. Tako je bilo i s još dvoje dragih mi ljudi. Ovo krivim na svoju dragu mamu jer je ostala s dragim tatom nakon onog nasilja.

- ove godine dan prije svoga rođendana sam se htjela ubiti. Imala sam problema s bullingom u školi, a još su mi i oni srali. Htjeli su mi uništiti rođendan. Ja sam se odmah bila bacila na Google i googlala samoubojstva. Htjela sam tabletama. Frendica s neta me spasila.

- preosjetljiva sam na promjene. Lako se rasplačem, nekada čak i kada nema razloga.

- imam problema s težinom. Ne, nisam debela, no imam mali višak koji ne mogu skinuti (a želim) jer sam stalno depresivna zbog dragih mi roditelja. Ali njima to naravno ništa ne znači. Kao da me žele uništiti. Ja krenem na dijetu, a oni umjesto da me ohrabre, obeshrabruju me. I ne, nisu to one neke dijete s izgladnjivanjem, samo malo smanjim količine papice i gotovo. Ali ne, oni mene moraju trpati. Još mi stari keksima maše pred nosom kao na reklami i to mu je smiješno.

- sve što ja volim, njima je 'sranje' i 'drkalice'. Da, baš tim riječima. Moja omiljena glazba i serije. Ne kažem da moraju voljeti ono što ja volim, ali neka se bar klone toga ako im se ne sviđa.

- kod kuće sam prava 'buntovnica'. Oni su meni uništili djetinjstvo, imam se pravo osvetiti.

- iako sam kod kuće buntovna, u školi ili negdje u javnosti sam kao bubica. Jednostavno nemam samopouzdanja. Soc. fobija gore nabrojana.

A znate što me najviše boli? Što se oni predstavljaju kao super roditelji i da su uvijek na mojoj strani. Ali to je samo zato što ih ja 'natjeram' da budu.

A stari je još i policajac. Predstavlja zakon. Onda bi taj zakon mogao katkad i poštovati u svojoj kući.

Ovo je trenutno sve čega se sjećam. Ako se sjetim još, napisati ću.

Ako ima netko kome se slično dogodilo, neka se javi.

Napominjem da sam samo morala nekome reći. Bilo mi je teško ovo pisati, ali drago mi je da netko zna.


Edit: Da nadopišem samo. Meni treba odjeća za školu, a oni jadni 'nemaju' novaca. A imaju svaki/svaki drugi tjedan po sto i više kuna za šteku cigareta
__________________
DeviantArt | FanFiction | MyAnimeList | Tumblr | YouTube

Zadnje uređivanje Marril : 15.11.2010. at 20:42.
Marril is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.11.2010., 20:52   #7
Smile

Quote:
Marril kaže: Pogledaj post
Ovo nikada nisam rekla, pa ću iskoristiti anonimnost koju forum pruža.

Kad sam imala svega negdje oko 6 godina prvi put sam svjedočila nasilju - tata je pred menom istukao mamu. Isto se ponovilo nekoliko mjeseci/ili godinu dana kasnije. Za treći put mi je i sam priznao. Čak je priznao da je to napravio jednom i prije nego su se vjenčali.

Mama nekada zna pretjerati s pićem (većinom kada on nije kod kuće). To je bio i razlog nasilja. Prije je više pila, što sam ja starija, to manje ona pije.

I ja sam bila zlostavljana, ali to je ono 'klasično': šibom. Čak i kada nisam nešto loše napravila.

Sad mi je 14, u 2. mjesecu će 15. Evo nekih teza o mojem životu kako je bilo i kako je sada.

- kad sam imala 10 godina prvi sam se put potukla s tatom. Al baš ono potukla. Uzvratila sam. S 11 drugi put. Otada me ne dira.

- kad god u sobi čujem da se starci malo žešće svađaju, odmah pojurim u kuhinju s izlikom da sam došla po vode ili po grickalice. Istina je da sam došla da spriječim moguće nasilje. Jer ako kao mala nisam mogla, sada ću moći. Ne tuče je više, ali ja sam na oprezu.

- stalno se svađamo. Ne možemo se podnijeti nas troje u istok prostoriji. Čak se i oko najbanalnijih stvari svađamo.

- ja mogu reći da mrzim svoje roditelje. Da, mržnja je prava riječ. Nisam ih birala, ali da jesam, izabrala bih neke koje bih voljela i koji bi mene prihvatiti kakva jesam.

- ja ne dam na sebe. Mene uvijek okrivljuje za sve što se dogodi (nešto slično ovome je iz njegovih usta izašlo nedavno: ''samo zlo praviš'') ali ja se ne dam. Ne dopuštam da me tako tretira.

- obećala sam sebi da nikada, ako budem imala dijete, neću udariti dotično, niti da ću mu pružiti dojam da se osjeti neželjeno. Radije neću ni imati dijete ako će mu biti kao meni.

- imam socijalnu fobiju, kompulzivni poremećaj i iako sam ja rekla mojim dragim roditeljima da trebam pomoć psihologa, po njihovom mišljenju ja sve zamišljam i nikada ''nemaju vremena'' da me odvedu psihologu.

- potiskujem osjećaje. Teta mi je umrla, a ja nisam ništa osjetila. Baš ništa. Kao da se ništa nije ni dogodilo. Tako je bilo i s još dvoje dragih mi ljudi. Ovo krivim na svoju dragu mamu jer je ostala s dragim tatom nakon onog nasilja.

- ove godine dan prije svoga rođendana sam se htjela ubiti. Imala sam problema s bullingom u školi, a još su mi i oni srali. Htjeli su mi uništiti rođendan. Ja sam se odmah bila bacila na Google i googlala samoubojstva. Htjela sam tabletama. Frendica s neta me spasila.

- preosjetljiva sam na promjene. Lako se rasplačem, nekada čak i kada nema razloga.

- imam problema s težinom. Ne, nisam debela, no imam mali višak koji ne mogu skinuti (a želim) jer sam stalno depresivna zbog dragih mi roditelja. Ali njima to naravno ništa ne znači. Kao da me žele uništiti. Ja krenem na dijetu, a oni umjesto da me ohrabre, obeshrabruju me. I ne, nisu to one neke dijete s izgladnjivanjem, samo malo smanjim količine papice i gotovo. Ali ne, oni mene moraju trpati. Još mi stari keksima maše pred nosom kao na reklami i to mu je smiješno.

- sve što ja volim, njima je 'sranje' i 'drkalice'. Da, baš tim riječima. Moja omiljena glazba i serije. Ne kažem da moraju voljeti ono što ja volim, ali neka se bar klone toga ako im se ne sviđa.

- kod kuće sam prava 'buntovnica'. Oni su meni uništili djetinjstvo, imam se pravo osvetiti.

- iako sam kod kuće buntovna, u školi ili negdje u javnosti sam kao bubica. Jednostavno nemam samopouzdanja. Soc. fobija gore nabrojana.

A znate što me najviše boli? Što se oni predstavljaju kao super roditelji i da su uvijek na mojoj strani. Ali to je samo zato što ih ja 'natjeram' da budu.

A stari je još i policajac. Predstavlja zakon. Onda bi taj zakon mogao katkad i poštovati u svojoj kući.

Ovo je trenutno sve čega se sjećam. Ako se sjetim još, napisati ću.

Ako ima netko kome se slično dogodilo, neka se javi.

Napominjem da sam samo morala nekome reći. Bilo mi je teško ovo pisati, ali drago mi je da netko zna.


Hvala ti na iskrenosti. Drago mi je da se možemo "jadati" na ovaj način jer svi imamo potrebu da te stvari izbacimo iz sebe. Bože dragi, nekada mislim da imam 100000 psihijatr, dijagnoza, posvuda se vidim...manija, pa depra, pa bipolarni poremećaj, često znam naglo mijenjati raspoloženja, tjeskoba naravno , nesanica zna doći, pa napadi histerije, strah od ljudi, ... ma sramota me nekad bude samoga sebe... al što ću, ne mogu van iz svoje kože.
Osjećam se prevareno.
Jel si ti jedinica ili imaš još koga? Ja imam još dvije sestre i one isto osjećaju kao i ja. Mislim da nasilje u kući na djecu jako utječe, pogotovo se razorne posljedice osjete kad se odraste.
khari is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.11.2010., 20:58   #8
neke ljude bi trebalo sterilizirati prije nego se razmnoze i ne dati im priliku da unistite tudji zivot kao sto unistavaju svoj vlastiti!!! Totalno istinito. Ovo sam sad pročitao ne forumu i skroz je dobro tip rekao!!!
khari is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.11.2010., 21:05   #9
Jedinica sam.

Još samo da kažem da nekada znam i imati psihotične ispade. To je većinom kada znam da sam u pravu, a oni me uporno ignoriraju i trube svoje. A ja mogu pomoći. I tada padam u depresiju jer se osjećam izostavljeno. A nekad sam i depresivna jer jednostavno jesam. Nekada imam napade bijesa. U tim situacijama vičem, derem se, nekad i razbijam stvari. Koliko sam puta vrata srušila u naletu bijesa. Kasnije se osjećam ko idiot i sram me toga što sam napravila, ali kada sam u tom 'stanju' ne mogu se zaustaviti. Znam nekada biti takva kad staru zateknem pijanu. E onda sam ko uragan.

Jednom sam u školi skoro imala bijesni napad kad sam se naljutila na lika koji se samo šalio sa mnom. Bio mi je loš dan. Skoro sam pukla, ali uspjela sam se svladati na vrijeme. Da nisam, bilo bi svašta. To kao da sam druga ja.

Dobro da je naša kuća udaljena od drugih jer tko zna što bi bilo da imamo susjede.

Ako netko ovdje može pokušati protumačiti ove bijesne napade, bila bih zahvalna. Bar da znam što ih uzrokuje. Jel se možda pokušavam zaštititi od nečega na taj način? Jel to neka vrsta podvojene ličnosti ili nečega? Bilo koja pretpostavka je dobrodošla.
__________________
DeviantArt | FanFiction | MyAnimeList | Tumblr | YouTube
Marril is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.11.2010., 21:52   #10
Marril, možeš li sama otići psihologu?
Ne trebaju te roditelji odvesti. Ako ne želiš školskom, uvijek možeš u obiteljsko savjetovalište.
__________________
PIČKA!
Nica is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.11.2010., 22:06   #11
Ne znam kako i što tu treba. Jel mi treba uputnica ili nešto? Gdje uopće bude psiholog?

Ja sam iz Vinkovaca.
__________________
DeviantArt | FanFiction | MyAnimeList | Tumblr | YouTube
Marril is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.11.2010., 22:34   #12
bok svima

imam i ja traume,tek to sada vidim,da većinu problema nosim ja na leđima.
možda zbog toga što mi je jedan roditelj poginuo,a onda još kad pribrojim bespomoćnost drugog i vječita ne zaštita.

uglavnom,meni je pomogla knjiga Susan Forward Otrovni roditelji.

...i kao što u knjizi piše morate si obečati rad na sebi...
someproblems is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.11.2010., 22:38   #13
Quote:
Marril kaže: Pogledaj post
Ne znam kako i što tu treba. Jel mi treba uputnica ili nešto? Gdje uopće bude psiholog?

Ja sam iz Vinkovaca.
treba ti uputnica za psihologa,psihijatra ako ne želiš plaćati,a ja bih na tvom mjestu probala i telefonski-imaš popis udruga negdje na temi forum psihologija.
evo budem ti ja pronašla.
someproblems is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.11.2010., 22:41   #14
Quote:
someproblems kaže: Pogledaj post
treba ti uputnica za psihologa,psihijatra ako ne želiš plaćati,a ja bih na tvom mjestu probala i telefonski-imaš popis udruga negdje na temi forum psihologija.
evo budem ti ja pronašla.
evo

https://www.forum.hr/showthread.php?t=549910
someproblems is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.11.2010., 23:08   #15
Quote:
someproblems kaže: Pogledaj post
Puno hvala
__________________
DeviantArt | FanFiction | MyAnimeList | Tumblr | YouTube
Marril is offline  
Odgovori s citatom
Old 15.11.2010., 23:32   #16
Marril podsjećaš me na mene

ja sam ljuta,bijesna na njih

tata je umro mama je psycho brat u zatvoru

maltretirali me mama i brat

dok tata nije maltretiro nego je bi hladan,ko led,ja sam se njega uvijek stidila,znam da je smijesno ili čudno,al mene uvijek bio stid kad je on tu,kao šta ću reći,bojim se pjevušiti,ma sve,čudno uglavnom

sad nema nikog od njih osim mame,i ja i dalje imam probleme

boli me ŠTO SAM izgubila obitelj,a zapravo nisam je nikad ni imala
Maddie is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.11.2010., 00:40   #17
@Marril malo me steglo kad sam ovo sve pročitao, pogotovo neke detalje, jer i ja sam proživljavao nešto slično i vidim sebe u nekim stvarima kad sam bio mlađi. Danas na to sve gledam nekako ravnodušno, jedva da se sjećam da sam to i proživljavao, čak mi je to sve skupa malo i cinično, ili sam to potisnuo potpuno i izgnorirao (jer odavno je gotovo) ili sam prebolio, ne znam ni ja.

Uglavnom stari je bio alkoholičar i sve što ide uz to kad je bio pijan. Nije previše tukao staru, možda 2-3 puta se sjećam, ali je cijelo to djetinjstvo je bilo ko neka serija, sapunica, film, beskrajni dan. Ali mene i sestru recimo nisu nikad dirali, tj. on, mi smo bili njegovi junaci, al zato se na mami iživljavao psihičkim maltretiranjem uglavnom.

I sad ne znam što bi ti rekao, recimo da ovako s odmakom, smatram i mamu dosta odgovornom, jer ona je bila ta koja je trebala nas zaštiti kad nismo mogli sami i otići, ali isto shvaćam da nije mogla, znala, bila je jednostavno tako odgojena, da bude kao krpa, servilna, subimisivna, to joj je jednostavno bilo usađeno. A s druge strane shvaćam da što se tiče ponašanja starog da su to čiste posljedice njegovog djetinjstva koje je još bilo gore koliko sam uspio skužiti iz priča i povezati, ono djed ih je naganjao sjekirom po kući i slične stvari. Uglavnom na kraju je to sve prestalo negdje oko moje 14-15 godine, ali recimo da je onda tek počelo potpuno osipanje obitelji ako je ikad i bilo. Jednostavno do tada su svi živjeli u tom nekom filmu, a kad je on prestao piti (ma prestao je ubiti sa životom, samo sjedi, bleji u tv, jedva da i priča, tj. sad je i bolje, resocijalizirao se malo), tek tada su počeli izlaziti svi problemi koji su do tad nekako gurani pod tepih.

I ne znam što bi ti savjetovao, jer ne znam ni sam što bi trebao misliti, ono idem dalje sa životom, recimo sestra je starija, ona je već završila studij, ide na magisterij, ima super posao, u dugogodišnjoj je vezi i ona mi je neki uzor sada da jednostavno se treba nastaviti, nema smisla sada živjeti u prošlosti, niti ikog kriviti, nego jednostavno ići dalje. Ali ono lakše je reći nego napraviti. Nekad se osjećam potpuno usamljeno, ono nejasno mi je da nije bilo nikog da pomogne, da zaštiti, nije mi jasno kakvi su to uopće ljudi ta rodbina, prijatelji, ono kao da cijelo djetinjstvo moliš za pomoć, a nitko te ne čuje.

A sad da li imam sad nekih problema, pa ne znam recimo da za razliku od djetinjstva gdje sam bio super uzoran, ozbiljniji, sad se osjećam pomalo neodgovorno, neiživljeno, možda i pasivno, kao da pokušavam nešto nadoknaditi, a ne znam kako. Ili pokušavam nastaviti gdje sam stao, a ne znam uopće gdje sam stao i slično. Ali nemam nekih problema, funkcioniram normalno u društvu, studij pri kraju, jedino što imam više emocionalne posljedice, ono teško mi se vezati za nekog emotivno, uopće nisam imao vezu, niti se na kraju krajeva ikome i povjerio o svemu ovome, osim što ja i sestra nekada znamo pričati o svemu tome. Ali imam dojam da je to sve daleko iza nje, ipak je i starija, a da ja još nisam sasvim prešao preko toga.

Ne znam uglavnom, savjetujem ti da gledaš sebe i samo sebe, jer oni to očito nisu u stanju. Misli o svom obrazovanju, svom životu danas - sutra nakon njih, jer to i te čeka, nemoj sebe uništavati ili se inatiti, pokušavati osvetiti na svoju štetu. Završi školu, upiši dalje, zaposli se i misli o svom životu! A i odi kod psihologa, mislim da će ti pomoći, jer jednostavno ne shvaćaš sada sve stvari kao što bi trebala, nisi još odrasla, a doživjela si neke stvari koje si ne možeš racionalno objasniti, tek kad sazriješ, zato bolje odi popričaj, mislim da će ti puno pomoći.

Eto sve najbolje i sretno, nedaj se!
E65A3 is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.11.2010., 01:08   #18
Quote:
fionna kaže: Pogledaj post
Tijekom svog čitavog djetinjstva bila sam svjedok nasilja u obitelji, fizičkog i psihičkog (od strane oca prema majci). Ponekad bi se to znalo usmjeriti i na nas djecu.
Takve situacije sam tada proživljavala veoma intenzivno, pogotovo jer sam i po prirodi osjetljiva.

Imam nekih unutrašnjih borbi, no ne znam jesu li posljedica toga. Tu su nisko samopouzdanje, preosjetljivost, te moguća disformija i poremećaj u prehrani ( prema vlastitoj procjeni), ali mislim da bi u tom slučaju stručnjak trebao procjeniti jesu li to posljedice trauma iz djetinjstva ili ne.

Traga na psihi je ostavilo sigurno, jer ponekad imam neugodne snove u kojima se odigravaju scenariji nasilja koje sam proživjela. Također, kada o tome intenzivno razmišljam, u meni se javlja ogroman bijes i gađenje prema tom čovjeku, bez obzira što mi je tata i što ga (bez obzira na sve) volim.

Iako je to neopisivo traumatično iskustvo za jedno dijete, ne bih mijenjala taj dio svog života. Na neki način me ojačalo i naučila sam puno kroz to. Nasilje i netoleranciju prezirem, vjerujem kako se sve može riješiti razgovorom, nema šanse da bih ikada dopustila da muško digne glas, a kamoli ruku na mene. (iako nemam apsolutno nikakvog iskustva u muško-ženskim odnosima tog tipa, što je potencijalo posljedica neimanja kvalitetne figure oca ).
Da, apsolutno se slažem s tobom. Teško je sada uopće razlučiti što je posljedica čega, mislim da je i nemoguće negirati to sve što si proživjela i osjećaje koji se javljaju zbog toga, pa i posljedice neke, sumnje, one su jednostavno dio tebe. A sada kako bi se trebali nositi s njima i kako se nosimo..

Jedino se ne slažem s ovim da ih ipak voliš jer su roditelji, recimo ja svoje ne volim , mislim ne mrzim ih također, ali sam jednostavno ravnodušan naspram njih, tim više što nikada nisu rekli oprosti, ne bi danas bilo identično, ma samo da kažu sorry, zajebali smo, meni bi olakšali neke stvari. Ali oni jednostavno stvari negiraju, ne žele se vraćati na to, umanjuju, čak sa smiješkom pričaju o tome kao "ma to si ti sve krivo bio shvatio", što sve u meni izaziva nevjericu, ono shvaćam da i njima samima lakše neigrati valjda nego se suočiti sa time, ali valjda imate dovoljno godina i obraza sada kad je sve odavno gotovo, ali eto.

A i ne znam baš da ne bi mijenjao to djetinjstvo, jednostavno mislim da sam dosta toga propustio baš zbog tih stvari koje su se odvijale doma, da sam bogatiji za jedno iskustvo veliko jesam, ali iskreno radije bi da nisam.

A i za ovo neimanje muško - ženskih odnosa, ista stvar, što me apsolutno ni ne čudi, pored primjera koji sam gledao 15 godina ili bolje rečeno u kojem sam sudjelovao, užas.
E65A3 is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.11.2010., 01:30   #19
Imam i ja sličnu priču al jbg, vrijeme ti lječi sve rane. Nije lako, to iz djetinjstva ostane jako upečatljivo al samo guraj. I budi bolji prema svojoj djeci, nauči iz toga.
Franooe is offline  
Odgovori s citatom
Old 16.11.2010., 02:12   #20
Quote:
Franooe kaže: Pogledaj post
Imam i ja sličnu priču al jbg, vrijeme ti lječi sve rane. Nije lako, to iz djetinjstva ostane jako upečatljivo al samo guraj. I budi bolji prema svojoj djeci, nauči iz toga.
Istinito,ali
ovako šturo rečeno,neće biti shvačeno,jer mislim da ovdje pišu mladi ljudi kojima život još nije dao dovoljno vremena,da se distanciraju od trauma i pogledaju ih na način kao da nisu njihove.
Jer to je ispravan način da se shvate uzroci(što je uzrokovalo da i roditelj zlostavljač postane takav),sagledaju posljedice po samog sebe,protumače si,nastoje ispravljati,neke brisanjem neke shvačanjem,neke prihvačanjem, a nadasve voljom da se ne postane isti ili sličan roditelju zlostavljaču.

Obzirom da sam i sama iz obitelji u kojoj je zlostavljanje bilo svakodnevnica,a sada sam roditelj troje odrasle djece,iskusila sam koliko je težak i dug put koji sam gore navela.
No moguć je!
Danas mogu bez bola i povrijeđenosti pogledati unazad,vlastito teško djetinjstvo,shvačam zašto su moji roditelji bili takvi kakvi jesu,što ne znači da neke događaje mogu zaboraviti ili pak oprostiti,ali patnje više nema.
Svi oni koji mogu biti samostalni,trebali bi kao prvi korak udaljiti se iz dohvata i po potrebi komunikacije s roditeljem zlostavljačem,barem na nekoliko godina,da sami sebi omoguće mir i pronalaženje načina samoizlječenja,sa ili bez tuđe pomoći.
I to treba učiniti bez ikakve grižnje savjesti ili potajne želje za priznanjem ljubavi roditelja zlostavljača,te se istom stalno vračati ili tražiti kontakt.
Zlostavljači nikada neće moći ili htjeti dati objašnjenje zašto su to što jesu,
Jer da su shvatili nebi ni bili takvi.
A zlostavljana djeca obično čine grešku da traže od njih objašnjenja.

Svako zlostavljano dijete i kad odraste osjetljivo je i teško prima povređivanje i sa strane drugih ljudi,a na njih nailazimo u svakom danu i svakom segmentu življenja.
Što znači treba izgraditi samopoštovanje.
I nikad ne idealizirati ljude niti previše očekivati od njih.
Jer bit čemo uvijek ponovno povrijeđeni.
Nepovjerenje prema ljudima ili određenom spolu,također je jedna od posljedica trauma.No onaj tko nauči promatrati ljude,brzo će moći razlučiti kome se i do koje granice može ili ne može vjerovati.
Težak zadatak za nekog tko vuče traume iz djetinjstva,ali moguće je!

Svima vama koji ste već ovdje pisali i koji čete pisati o svojim traumama:

Gore glavu,pogled u budućnost,ne osvrčite se prečesto na ono što je bilo,jer moguće je živjeti svoj o roditeljima neovisan život,moguće je biti sretna osoba uprkos proživljenog!
__________________
Kamo vodi plovidba ne ovisi o tome kamo puše vjetar, već kako su postavljena jedra.

Stara njemačka uzrečica
VeronikaN is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 14:02.