Kriještave vrane iznad litica

[Eflatun Halmahe]

Put prohodan, putokaz ka odredištu usmjeren.
Prije njih, Lammar Clearwater bit će već noćas na dogovorenom mjestu.
Bisage su zazvečale nakon truckanja kamenja prolazeći kroz nasušnu rječicu koja je sijekla ulaz među litice..Voda je bila čista.
Odavala je znak jedinog spasa..

-Neću umrijeti od žeđi, pomisli Lammar.
Nije mario da će potrošiti još pokoji paket hrane sada kada je bio pred ciljem.

Odredište udaljena utvrda Nestor..Smještena tik ispod litica na jednoj ravnoj svjetozelenoj plohi sa finom travom omeđena šumom u svim prikazima jeseni.

Egon Longin, kapetan potkapetanata Sobol i komandant utvrde koja je brojala nešto više od 135 stanovnika uključujući garnizon od 98 unajmljenih paravojnika osmatrao je na novoizgrađenoj kuli rešetkastog oblika obzor ispred sebe očekujući dolazak rečenog nam putnika.

-Ne vidim još ništa..- kazao je žmirkajući u dvogled kap.Egon kojem su se svi obraćali kao kapetane Longin.
-Bit će da je prespavao u zemlji Nausiona- susretljivo doda podčinjeni potkapetan Leonidas Da Aldana.
-Bit će..- odgovori Egon, sada već slobodnog pogleda u daljinu..I k tome krene se spuštati niz kulu na tek istesane stepenice koje su postojale iznutra vrteći se u spiralu..

[Eflatun Halmahe]

Put koji je vodio kroz neprijateljsko područje Thas-Nasuiona bio je nepredvidiv.
Litice visoke, sivih stijena kraj, odbljesak zraka sunca na plavom obzorju.
To je prva slika u očima Lammara koju je zapamtio kada je napustio pustinjske predjele Teixere..Ovdje je imao prilike ugledati orlove kako visoko lete nepomičnih krila u naletu prema plijenu..Il tek u preletu svojeg gnjezda.
Promatrao je okolinu koja mu je ispunjavala narativnu dušu.

Za to vrijeme u utvrdi Nestor dovršavao se sjeverozapadni zid. Visoki trupci načinjeni od crnogoričnih debla, obrađeni do mjere da su premazani tvarima koji spriječavaju da ih žeravica.Ukopani su u u zemlju pa potom podignuti i spojeni.Konstrukcija utvrde iznutra već je imala stepenice i niz predviđenih okvira za izgradnju objekata.
Nadzornik gradnje Ira MacCullan već je mjesec dana vodio 20-ak ljudi koji su rušili i izvlačili drvnu građu. Dva puta su doživjeli napad odmetničkog plemena koja su obitavala na jezerima na rubu ovih šuma, ali sa suprotne strane.

Ira MacCullan imao je nacrt izgradnje koji je trebao biti završen tek u vrijeme kada Lammar pristigne sa prijekim stvarima koje su žudno očekivane u Nestoru.

[Eflatun Halmahe]

Utvrda se gradila par mjeseci nakon prvog napada domorodaca koji su bili vrlo vješti u ranojutranjim napadima..Znali su iznenaditi spretnim šuljanjem, prikovavši se uz tlo, klizeći niz travu, otpuhujući lišće koje bi proizvelo zvuk nemira sa suprotne strane. Kamen je bio poput njihovih kožuha obiljenjenih nekim sastojicima koji su dobivali od riblje ljuske, a oni su bili odijeveni u te skrpane, ali ipak sa stilom spletene odjevne predmete, u kojem je dominantno prednjačila duga košulja koja se znala povlačiti do koljena.

Stanovnici utvrde u nastajanju strepili su od tih Kijous-Nasuiona naroda. Nemilosrdno su postupali sa onima koje bi zarobili i nisu se odvažili pregovarati za svoje zarobljene već su ih prepustili smrti.

Nitko nije bio sretniji od dana kada se podizao posljednji obrambeni zid, posložen od velikih, obrađenih debelih trupaca sa oblim vrhovima na kojima će uskoro nicati kule iz kojih će se spokojno moći promatrati u daljinu s visine..Svi će biti sigurniji što je ulijevalo nevjerojatno povjerenje u komandu utvrde.
MacCullan, glavni izvođač radova svakim danom je svakoga podsjećao što znači dovršetak sjeverozapadnog zida.
-Zid je uskoro pred nama- želeći vijest pretvoriti u poštapalicu, znao je da ima previše vremena u razgovoru sa stanovnicima utvrde koji su mu htjeli svaki ponaosob čestitati.
Prije zime, svakako, zid pod svaku cijenu mora biti dovršen- ponavljao je onako odmjeriteljski potkapetan De Aldana.
I bit će- pokoji je stanovnik uvjeren od graditelja odgovorio, kao religijski supstrat neke molitve.

Zima, studen, kliktanje jastreba u visini..Opor, hladan zrak..Ljepota, bjelina uokolo..Dimnjaci u utvrdi su ostavljali tragove u nebu, kao mjestašce smješteno u središtu crnogorike, i divnih bijelih krpa porazbacanih posvuda. Mjesto topline, sigurnosti, a izvan zidina divljina, za mnoge surova.
Vukovi su pjevali svoje molitve ka zvijezdama, a domoroci su okom prelazili u daljinu prema utvrdi koja je sada bila ovdje, snažna crna kocka u bjelini udoline, kao komad drvene kutije nasred bijele plohe omeđene šumama.

U zgradi komande postojala i podoficirska prostorija u koju je bio smješten po činu potkapetan Ira Hella, iz generalata Zoege-Laxa, gdje je naravno upravljao J.K.L de Zoege-Laxa, iz plemenite kuće Laxa.
Spomenuti potkapetan bio je mjesec dana u izviđanju terenom uokolo 45 km u perimetru utvrde. Nekoliko je puta bio u okršaju sa Nasuionima. Ozlijeđen je u posljednjom okršaju kada je poginuo podčinjeni podnarednik Tobias Tiguas, koji je ostavio dvoje djece u utvrdi..
Koji nisu imali nikoga do njega.

Ira je ležao u kupelji drvene kade, izrebarene, štoviše otkupljene od lokalnih domorodaca koji su bili vični od debla načiniti kadu. Vruča kupelj opuštala je živce, prostorija je bila smještena na katu, uz hodnik kao posljednja, sa prozorom koji se maglio ali sa bistrim okom, okno je nadvisilo zidine, i Ira je mogao baciti pogled u šume iz kojih se vratio..Gledao je taj mrak i bjelinu. Tražio je slutnju, ali ona se nije pojavila. Bila je to samo daljina.