Zadaćnice - spojeno

[Meadow]

Nove teme nam dolaze od Ambadassora i Depeche Extreme.

The Ambadassor kaže:

Moja tema nek bude: Da danas umirem...


Pišite o tome kako biste se osjećali da saznate da danas (ili sutra) umirete.

Zamislite da imate kroničnu bolest (rak, sidu...) i saznate da vam je prognoza "još koji dan, možda dva...". Može biti posrijedi bilokoji uzrok, ali glavno da su vam dani odbrojani (ili ste bar uvjereni u to). Također, smrt ne mora biti sigurna, ali vrlo vjerojatna (recimo, idete na frontu s koje se vrlo vjerojatno nećete vratiti).

Što kada ovaj dan više nije isti onaj, kao i drugi, i kad je sad sve, baš sve stavljeno na kocku...?

Što biste učinili? O čemu biste razmišljali?


Sad kad je sve otvoreno, i nemate što izgubiti, kad možete dati sve od sebe.
Kako bi taj dan izgledao, u vašoj glavi, i u vašem životu? Kako ćete se nositi s time, hoćete li zapjevati i zaplesati slaveći mirno sve što ste doživjeli, ili ćete gorko plakati za onim što niste? Možda ćete dati sve od sebe da ipak napravite ono što niste, čak i ako se ne radi (samo) o plemenitim djelima; čak i ako se ne radi o stvarima koje jednostavno odgađate zbog životne rutine već o nečemu za vas nekarakterističnom i/li nezamislivom u svakodnevnici?

Ako imate potrebu, možete pisati i o dužem periodu ... tjedan, možda i mjesec. Ne mora to biti danas ili sutra, ali mora biti u bliskoj budućnosti i (skoro) sigurno, barem vama.

The Ambadassor kaže:

Više mi je ideja bila - smrt mi je pred vratima, kako ću to doživit, kako ću reagirat? Kako ću to prihvatit, šta ću mislit, šta ću napravit? Kako ću iskoristit to vrijeme?

Osim toga, mogu se donekle zamislit u takvoj koži jer i sam imam kroničnu bolest (ali nije progresivna ni fatalna), isto kao šta se nosim sa dugogodišnjom depresijom, pa bi ja na takvu temu više gledao aspekt koliko mi to smeta, živcira, sputava u funkcioniranju, nego što bi gledao kako ću iskoristit preostalo vrijeme.

Moja tema bi se fokusirala na razmišljanje, doživljavanje, suočavanje s tim "zadnjim danom", ne "šta biste napravili/šta bi se desilo".

The Ambadassor kaže:

Nije toliko bitno kako ga se proživi, pa čak ni kako ga se planira proživit.
Ne radi se o planiranju ni o scenariju, a ni o provedbi (kad dođe u pitanje kako točno - recimo vremenski - proputovat svijet i sl).

Radi se čisto o pojmanju toga, o nošenju time, o tome što nam ide tad kroz glavu, kako se osjećamo, što želimo, kako se vidimo u tome, idejno. Da se stavimo u tu kožu, kako bi to izgledalo, ne kako bi trebalo ili kako bi mi htjeli da to izgleda.

Recimo, meni je velika, možda najveća vrlina (koju ne znam imam li osobno) ono "face death with dignity" - mislim da nebi mogao, mislim da u toj situaciji nebi tako reagirao, a opet, htio bi.

Depeche Extreme kaže:

Evo, na VH1 svira Say something pjesma Ako takve teme nije bilo, neka onda bude sada!

Dakle: Reci nešto ()

Pišite što vam padne na pamet, a da je vezano za naslov teme

Depeche Extreme kaže:

ALI evo, da pojasnim temu.

Zašto tema potaknuta tom pjesmom PA EVO zašto

Pjesma je taaaako jednostavna i toliko tiha .. polagana i dočarava osjećaj za potrebom da čuješ nešto. Neku vrstu odgovora ili da dobiješ odgovor koji bi ti dao neku nadu da se vrijedi truditi za dalje. Za odnos. Bilo ljubavni, prijateljski ..kakav god.

Evo, prije koja tri mjeseca šaltala sam programe i mislim da je negdje u tom razdoblju i izašao spot za pjesmu. Pogledala sam ga i baš me se dojmio prikaz ovog para koji leži na onom improviziranom krevetu i scene njih dvoje bile su mi pretužne. Agonija I pisalo mi se nešto pa sam srimovala osjećaje, tj. probala se staviti u situaciju ove cure i natipkati njezine osjećaje dok leži tamo na način na koji sam ih ja doživjela gledajući spot.

Izvol'te Kraj je alternativan Eto, tako sam ja shvatila ovu temu

Pošto su se autori tema stvarno potrudili detaljno pojasniti postavke istih, nema potrebe da daljnjim pojašnjenjima.











Teme su otvorene do nedjelje navečer, 30. ožujka.

[LittleDragonfly]

znam da znaš
i znaš da znam da znaš
i šutiš u prihvaćanju
i prihvaćam da šutiš.

volim te u tišini,
tišina mi daje ljubav.
ljubim te dok sanjam
sanjaj da te ljubim.

ostani u odlascima
i otiđi da možeš ostati,
nevezanošću okovan,
oslobođen povezivanjem.

jedan korak bliže
u svakom spajanju,
jedan korak dalje
na svakom raspoznavanju.

vodiš me za ruku
i slijedim tvoje misli,
vodim te prema sebi
dok misliš da te ne slijedim.

otvaram ti srce
otvorenim srcem,
bez straha il krinke
tvoj strah rastjerujem.

vraćaš mi mir
kad nemirna se gubim,
umirujem te tiho
da te ne izgubim.

čekam te na putu
kad budes spreman doći,
dok ti čekaš mene
da dođem ti spremna.

a jednom,
kad bude vrijeme,
vidjet ćeš da ne postoji vrijeme,
ne postoji ni mjesto.

jednom, postoji samo jedno.

[Ludica]

Drago mi je vidjeti te opet. Već si sijedi starac, koliko je godina prošlo. A onda smo bili mladi. Bili smo još zapravo djeca. Nismo znali kakve sve nam nedaće život donosi i kako se nositi s njima. Najviše od svega nismo se znali nositi sa nama samima. Zapravo, svatko od nas sa samim sobom.

Pozdravljaš me i vidim radost na tvom licu. Tako te je dobro ponovno sresti. Volim naše kave svakog prvog petka u mjesecu. Iako u odmaklim godina, tvoj korak je gibak i živahan. Još uvijek u kutku usana čuči onaj isti osmijeh koji si mi nekada darovao svaki dan. Osmijeh koji me grijao u svakom trenutku više nego išta, samo ja to nisam tada shvaćala. Nismo znali kako.

Raspitujem se o tebi, kako je život, žena, djeca, unuci…. Pričaš o njima sa velikom dragošću u srcu. Život nas nije mazio, ali eto, nekako smo došli do toga da smo ga proživjeli. Sad smo samo starci koji s vremena na vrijeme popiju kavu. Možda razdvojeni, ali nikad zaboravljeni. Pričamo satima, prepričavajući događaje kroz koje smo prošli, neke zajedno, neke sami. Kao da je vrijeme stalo. Gledam tvoje lice. Ona nekad sjajna crna kosa je sada poprimila srebrno sivu boju, veoma elegantno ti stoji. Nakupile su se i bore. Kako ne bi od tolikih godina i još više briga.

Ali pogled.. taj plamen u očima je još uvijek tu. Ono što sam toliko voljela. Taj pogled koji je govorio sve. Ali mene je bilo strah. Slušala sam druge, umjesto da sam poslušala vlastito srce. I tako je sve ostalo na pogledima. Nedorečenim. Život je ispričao druge priče uz druge ljude. Sad nakon tolikih godina, vidim da je to bilo to. On je bio taj koji je mogao izmamiti osmijeh na moje lice i u najcrnjim trenutcima. Tolike godine prijatelj….

Večeras smo nekako raspoloženi za priču. Sati su prolazili kao minute, sjedili smo dugo u noć. Znala sam da ga to moram pitati, jer cijeli život živim s tim.. što ako? Nisam mogla, a da ne izustim to pitanje, trebao mi je zaključak. Sad smo odrasli ljudi, proživjeli svoje živote, ali morala sam znati. Jednostavno je bilo jače od mene.

Već smo iscrpili tolike teme, preostalo nam je da se gledamo i osmjehujemo. Nisam mogla više. Njegov pogled mi je govorio previše…

- Ti si moja srodna duša. Znaš li ti koliko mi značiš u životu? -
Pognuo je glavu, u trenutku sam osjetila nemir. Odvratio je pogled. Gledao je kroz prozor u mrak i šutio. Znala sam da sad nema natrag. Željela sam to čuti.

- Molim te, nemoj šutjeti. Reci nešto. Reci bilo što. Reci da sam pogriješila.-
Gledala sam ga očekujući odgovor. Znala sam da on neće promijeniti ništa u našim već starim i izlizanim životima, ali morala sam znati.

- Kako uopće možeš i pomisliti tako nešto? - Upitao me gledajući ravno u oči. - I sama dobro znaš odgovor. Odustao sam od nas jer si oklijevala, mislio sam da me ne voliš dovoljno. Pa sam zavolio drugu, barem glavom, jer je srce ostalo kod tebe. Nije nam bilo suđeno, valjda. -

Pognula sam glavu. Život je prošao,a da tolike godine nismo jedno drugome rekli istinu. Samo smo je osjećali. A zašto? Bio je dovoljan trenutak oklijevanja da se život okrene naopačke. Mog oklijevanja i njegove nepromišljenosti. U trenu su u naše živote ušli drugi ljudi. I više nije bilo povratka.

No znamo, da nam je život zbog tog prijateljstva bio bolji, ljepši, draži. Pa čak i uz spoznaju da je moglo biti nešto više. Uz sve nedaće, probleme i ljude u našim životima, bili smo tu, jedno za drugo. Riječ podrške, savjet, osmijeh, zagrljaj.

A moglo je biti toliko više.
Da smo se samo usudili….

[plavi-safir]

Slušala bih omiljene pjesme,sve divne rječi koje volim. Večeras se ionako osjećam kao zadatak temepišite kako bi se osjećali da imate kroničnu bolest i da umirete. Nažalost,imam više kroničnih bolesti. Najvjerojatnije i tumor koji se vratio ,onaj isti iz 2007g. Kako se osjećam? Kao da stojim usred pustinje života. Velika je kao Sahara,a sva zrna pjeska su možda dani koji su bili,koji su sada odbrojani. Duša mi nije željna ničeg zemaljskog,nego dusevnog mira. Tjelo mi ne treba hrane,pića,nego ljudskog zagrljaja. Da me grle ruke voljenoga,kao što i čine. Da me ne boli njegov pogled koji sluti kao i ja miris kraja. Osjećam prisutnost dobre i zle sile. Zla sila hrani moje bolesti,napaja moje tjelo otrovima. Dobra sila drzi me za ruku. To je moj tata. Prečesto mi se prividja,zove me u snu na groblje. Osjećam ga tu negdje. Pjevam mu BEZ TEBE MI NE MIRIŠE CVJEĆE..da umirem,otišla bi s pjesmom,veselih boja,sa voljenim ljudima oko sebe..

[Dorian.Gray]

posljednja pomast

- hvaljen isus i marija.
- na vijeke.
- ispovijedam se bogu svemogucemu i tebi oce. posljednji put sam se ispovijedao pred desetak godina. zelio bih ispovijediti svoje grijehe. ne bih isao previse u detalje, navesti cu samo podrucja u kojima nisam bio dovoljno dobar i mozda par izdvojenih dogadjaja u kojima se nisam proslavio. jer generalno, to s grijesima je bas kao u mitskoj pjesmi paula anke: "mistakes, i had a few, but then again, to few to mention. i did..."
- ma joj dorijan! neces mi valjda sada recitirati sansone, nisi valjda zato trazio bas mene?
- jok ivek, trazio sam tebe zato sto si drugar medju svecenicima, a ako s nekim covjek moze pricati, to je s drugarima. uvijek se sjecam kako si jeo rambo kekse u strazarskoj kuhinji i kako su te nepismeni dripci pokusavali isprovocirati upornim pustanjem pornica kad si bio u sobi.
- ah, gotovo odrasli ljudi, a s mozgom osnovnoskolaca. nikad nisu shvatili da me ne uspijevaju uznemiriti. nego, vratimo se ispovjedi, moze?
- moze da, imas pravo... uglavnom, mislim da ne zalim najvise za stvarima koje sam ucinio krivo, vec za onima koje nisam ucinio dobro, odnosno one kod kojih sam bio previse lijen i previse komotan da bi ih napravio kako treba. a zivot je skroz cudna stvar, od malena znamo da imamo ogranicen rok trajanja i svejedno se tako lako pogubimo i trosimo vrijeme na trivijalnosti. blogovi, forumi, face-space, politicke rasprave s desnicarima, kontekstualna prijateljstva poput onih s bajkerima, susjedima i slicno. i svadje. to je mozda i najgore jer nije samo izgubljeno vrijeme, nego izaziva i onu negativu koju imamo u sebi, ali vecinu vremena biva skrivena u nekom kutu i ceka priliku za erupciju pizdarija.
- dodo!
- sorry, sorry, znam. uglavnom, da se vratim na pricu, najvise se kajem zbog vlastite lijenosti da pametnije koristm vrijeme koje mi je dano. sad kad evidentno znam da je to vrijeme isteklo i dalje to bas i ne dozivljavam u potpunosti pa mi se valovi tjeskobe mijesaju s valovima tupila. i ne znam sto je gore, dal’ ta tupa razdoblja kad mi se cini da uopce ne razmisljam, ili ona tjeskobna u kojima mozak radi do sad neotkrivenom brzinom i obradjuje gomile sjecanja, slika, veselih i tuznih trenutaka. kao da se priprema za arhiviranje. a to je besmislica. ateisti bi rekli da ce sutra ujutro moj hard disc biti sprzen te da ovo sad arhiviranje sjecanja predstavlja samo gubljenje vremena. mi koji znamo bolje, znamo da ce svijest samo promijeniti formu. no ni nama ne treba arhiviranje jer, kad bi trebalo, sto bi bilo s ljudima koji iznenada stradaju u saobracajki ili od infarkta, ili pak s dementnima ciji mozak vise nije sposoban za arhiviranje?
- bog sigurno ne dopusta da mu se na takav nacin gube duse pa se slazem s tobom da arhiviranje ne moze biti od presudnog znacaja za prelazak.
- sjajno ivek! evo zasto si mi tako drag, iako si svecenik, nisi cijepljen protiv sireg razmisljanja.
- ajd mi reci kako si? bojis li se jako ovoga sto predstoji?
- ma ne znam sto ti reci na to... da mogu izbjeci kraj, rado bih ga izbjegao. no tada bih se i vise bojao, odnosno, bojao bih se mogucnosti da necu uspjeti s tim izbjegavanjem. a ovako znam da ne mogu nista pa skoro da sam miran. kao kad sam na operacijskom stolu cekao operaciju slijepog crijeva: znas da ne postoji rutinska operacija prije koje ti se anesteziolog dodje predstaviti i da bi moglo biti svasta. no nista vise ne mozes napraviti za izbjegavanje zahvata pa se jednostavno skuliras. i zapravo, ne mogu si predociti kako ce to biti ne postojati. ok, samo mijenamo formu, ali ne znamo u sto pa je stvar jos apstraktnija. no boljeti ne bi trebalo, a ako i bude, onda ce boljet jako kratko pa samo moram bit strpljiv i sutra u 11 cu imati odgovore. no zalim i tugujem zbog svojih bliznjih. ja valjda idem na bolje mjesto, ali oni ostaju ovdje sa sjecanjem na ovaj strasan dogadjaj. i to sami. nije da sam ja ikad bio neki superjunak sposoban obraniti obitelj od svih zala, ali i pomoc kakvu sam pruzao je bolja od nikakve. bojim se za sve njih. nemoj im to reci, jer ja im svima stalno govorim nek samo budu hrabri i da ce sve biti dobro. no zapravo, kad bih imao izbora ne izgubiti zivot, svejedno bih ga dao kad bih zauzvrat dobio sigurnost da ce zaista biti tako. a valjda hoce, jebemu sve.
- ma bit ce sve dobro, dodo, nemoj se prepustat ovakvom ocaju. imas lijepi broj prijatelja koji ce uskakati kad bude trebalo. evo, vidis da i veceras dolaze, nitko se nije ispricao i izbjegao stres zadnjeg susreta. sto si isplanirao?
- vidjet ces ivek, vidjet ces. zapravo, mislim da mozes fino pretpostaviti... klopamo junece bifteke, moj ce bit u umaku od zelenog papra i s mladim krumpirom, a drugima po njihovim zeljama. nakon toga palacinke s lino ladom i podravkinim djemom od sljiva. i onda laganini... donose mi hrpe ploca s big bandovima i nesto floyda i beatlesa. i bowiea, naravno. i cd s djangom. dok to bude sviruckalo, cugat cemo amaro i southern, mozda neki i pivo, a mozda netko uspije i pljugu prokrijumcarit. bit ce kao uvijek, malo igara na ploci, malo smijeha i zajebancije, malo kvazifilozofiranja... i onda, kad svi odu, ostaje samo obitelj i najtezi dio. no ima i tu lijepa stvar: draga mi je obecala svoj savrseni blowjob za oprostaj. kako bi mi put lakse pao.
- siguran sam da ce ti put bit bezbolan i destinacija sjajna, prijatelju. pustit cu te sada malo i ostalima. gospodin ti odrijesio grijehe, idi u miru u ime oca i sina i duha svetoga.
-amen.

[Meadow]

Kako na proteklom ciklusu nije bilo odaziva na ponuđene teme, naši su pobjednici, ja-cu-poludit i Dorian.Gray, smislili dvije nove:

ja-cu-poludit kaže:

Kako nam stiže Uskrs, evo onda jedna uskrsna tema.


Opišite svoje najljepše iskustvo Uskrsa.

Hoće li to biti sjećanje na neki koji vam je ostao nezaboravan u djetinjstvu, ili neki koji još niste dočekali, a želite da bude proveden u krugu određenih osoba ili pak vam je bitan onaj vjerski aspekt odlaska u crkvu i slavljenja uskrsnuća ostavljam vama na izbor.

Što mislite, kako bi trebali provesti taj dan? Što vam je važno?

Postoje li neke tradicije, običaji koje njegujete i u kojima uživate? Ili vam je bitno da je obitelj na okupu? Bogat blagdanski stol? Druženje? Oslikana jaja?
Dajte mašti na volju

Uskrs je pred nama; opišite ono čemu se najviše veselite i što za vas stvara atmosferu Uskrsa.
Ili pak, ako su vam proslave u djetinjstvu ostale u sjećanju, pokušajte nam ih dočarati.

Dorian.Gray kaže:

Nije problem u tebi, nego u meni


Iskoristio bih ovu klišjeiziranu rečenicu za naglasiti sljedeće:

većina nas je imala iskustava puknutih ljubavnih veza. Lakše je kriviti drugu stranu i u skladu sa gledanjem na život kroz ružičaste naočale, često i radimo tkao. no ako stanemo na trenutak i zagledamo se u ogledalo, vidjet ćemo i neke stvari kod sebe samih koje nam se ne svidjaju.

Ideja ove teme je navesti primjer svog vlastitog ponašanja za koji mislimo da je doveo do toga da neka naša veza dođe u probleme.

Alternativno, da smo svoj potencijalni partner/partnerica, što bi nas kod nas smetalo. Ilitiga, što bih sam sebi prigovarao da sam ja druga strana.

Vrijeme je za introspekciju i iskreno suočavanje sa samim sobom: što smo pogrešno napravili što je dovelo probleme u odnos?

Da možemo pogledati kroz prizmu druge strane u odnosu, što bismo prigovorili sebi, na kakvom bismo si ponašanju zamjerili, a preko čega ne bismo mogli prijeći? Da, problem je u nama, a sada otkrijmo koji.








Teme su ovorene do nedjelje navečer, 27. travnja.

[Gorštak]

Bez da mi je prethodno najavila svoju namjeru, zabila se autom drito u mene.

Ostao sam osupnut prizorom. Zena u ranim 40im je sjedila u svom automobilu nasuprot mene, grcevito drzeci volan objema rukama.

Ja sam maknuo desnu ruku sa svog kurca, ugurao ga nazad u hlace i povukao patent, dok sam istodobno, lijevom rukom ugurao posljednji zalogaj bureka s mesom u usta. Razgoracio sam oci i pokusao povezati sto se dogodilo.

Ona me prekinula u tom razmisljanju, time sto je izasla iz svog vozila i dosla do mog suvozackog prozora. Spustio sam staklo pritiskom na dugme i ugledao prvo masivan dekolte, a zatim i njeno nervozno lice.

-Jeste li dobro- upitali smo se u isti mah. Nasmijesio sam se, a ona je rekla da joj je jako zao, da je pogrijesila skretanje jer je prvi put u gradu.

-nema problema gospođo, ako vam auto radi, maknite ga tu pored ceste, da ne smetamo ostalima u prometu.- rekao sam joj, smirenim glasom. Rekla je u redu, rukom namjestila kosu i skoro otrcala nazad do svog auta.

Sjela je u auto i okrenula kljuc. Upalio je od prve. Nasmijesila mi se i dala u rikverc. Tada sam ugledao razbijeni blatobran, na kojem je visjela zagrebacka registracija na samo jednom sarafu. Parkirala je auto pored ceste i ja sam zatim parkirao svoj do njenog.

Izasli smo van, ja sam procijenio stetu na svom autu onako odoka, i izjavio njoj da mi je blatobran ostecen i da je steta negdje oko 500 kuna.

Na moje iznenadjenje, ona se rasplakala i pocela rukama skrivati lice. Rekoh, u redu je gospodjo, osiguranje ce vam to pokriti, nema razloga za plac, osim ako niste u soku?

Kroz suze mi je objasnila da ona nema osiguranje, i da joj automobil nije registriran. Rekla je da je u nekim financijskim problemima, otkako se rastavila s muzem i pocela me moliti da ne zovem policiju, ako ikako mogu.

-Gospodjo, nije meni problem ne zvati policiju, ali netko mi mora platiti za stetu, dajte mi broj vaseg muza, pa cu se ja dogovoriti s njim, rekao sam joj.

Ne, ne, to niposto ne, izjavila je, skinula ruke s lica, pogledala me i rekla, postoji li bilo koji drugi nacin?

-Pa zgodni ste gospodjo, poprilicno ste privlacni za vase godine, rekao sam.

Prestala je plakati i rekla samo kratko: -gdje?

-Bas ovdje gospodjo, meni je to nekako draze u javnosti.- rekao sam

-Ali, svi ce nas vidjeti, pobunila se.

-Nitko vas ne zna u ovom gradu, gospodjo, sve je u redu.-

Naslonio sam ju na rub mog auta, zadigao joj suknju i jednim potezom spustio gacice dolje. Cucnuo sam i maknuo gacice s jedne noge, zatim otkopcao slic i zario se u nju. Ona se naslonila s obje ruke na moje auto i rasirila noge koliko je mogla.

Par minuta kasnije, neki autombili su prosli, polako, trubeci, a jedan mi je cak doviknuo, tako treba majstore!

Kad sam svrsio, spremio sam maloga u slic, zahvalio se gospodji, sjeo u auto i odvezao se...

Baš lijep Uskrs!

[Nadprosječan]

A storm of ducks


John was a student when he fell in love with her teacher, only 5 years older than him at the time and never thought that one day, many years after, he will encounter a women he had never met before that looked at first stance again older than him and moreover a women that reminded him a lot of his mother and therefore impossible to have anything other than a friendly relationship, any thoughts of having sex with her was outrageous and disgusting, strange actually because it was a very beautiful woman, very appealing for the eye even though a bit older for his standards. He met her while she was playing with her dog in the local park of what was not his home town, it was one out of the many holidays he had with his wife in the first few months they were married, the day he decided to take a peak at the lake and it was the last day after which, early in the morning, they were supposed to get back home. The dog she was playing with got scared when he came out of the corner and while it was not a big dog it was a bit scarry when the dog got infuriated, fortunately she was there after him and after a few calm downs John startet laughing and the dog got scared again and ran away, at this point she was also surprised by the entire event and started laughing as well. The dog simply vanished and at one point they started a conversation that took so long to finish that it looked like they were some good friends from high school that had a lot to talk about and not two people that have met each other for the first time.
He explained her why he was laughing, she named her dog after him and she was shocked at first saying sorry I didn't know the reason why you were laughing but it was a very strange thing indeed, while they were looking for that funny dog and he was explaining her that he was at holiday with his wife John captured some strange feeling with that women, she was looking at his mounth but obviously not listening much and at one point they decided to sit on the grass nearby the lake, they were both caught by some beatiful site, at the other side of the lake a storm of ducks landed, the landing was amazing and it was not much distant from the eye. They continued the conversation they started and even though they never got married they started seeing each other on a daily basis and lived happily ever after.



P.S. Don't know for his wife but the dog was never found.

[djurdja]

Bijeg

Hmm, sto da kazem. Lijepo nam je. Uzivam u njegovoj paznji i njeznosti. Vec dugo vremena nisam bila ovako prisna s nekime. I vec dugo vremena se nisam tako lijepo ljubila. Stvarno uzivam...
I stvarno se pokusavam uvjeriti u to. Sve je tako kako sam napisala, ali opet nesto smeta.

Dugo sam trazila osobu koja je u stanju prihvatiti me kakva jesam. Koja me nece blijedo gledati ako joj kazem da bih radije umjesto na veceru otisla na obliznju planinu. Ili pustu plazu zimi... Mogu tako lijepo sutati kraj njega. I podvuci mu se pod ruku...
Nikad ne moram cekati da mi odgovori na poruku. Nema glume, iskren je kao i ja. Ispricala sam mu cijeli svoj zivot. Sve cega se sjecam. Jer tako je lako pricati mu. Ne osudjuje, samo me gleda tim lijepim ocima i suti.

Mrak je u sobi, legla sam mu pod rame i razmisljam. I tada mi sine. Lampica se upalila, impuls je poslan.
Ledjima sam okrenuta prema njemu i okrenem glavu preko ramena. Vidim mu torzo, ali ne i lice. Samo mu kazem: "Bilo bi bolje da se vise ne vidimo".
Obucem se i odem.
Bez okretanja, brzo...
Mogla sam opet duboko udahnuti. Uspjela sam pobjeci.
Bijeg od bliskosti i nijeznosti.


Nakon toga se nikad vise nismo vidjeli niti smo se culi. Izbrisala sam njegov broj.
Kao da nikada nije postojao.
Bilo je tako lako. Nismo imali zajednicke slike da se izbrisu, nismo imali zajednicke prijatelje da biraju stranu.

Ali ispricala sam mu se u mislima.
Ne vjerujem u nadnaravno, ali tada sam stvarno htjela da mu netko ili nesto prenese moju iskrenu poruku:
"Nije do tebe, do mene je."
Da mu ublazi bol. Da nekako smanjim svoju krivnju... I da mu zahvalim na divnim trenucima.

I sada se grizem sto sam uopce usla u tu vezu, sto sam si dopustila da se tako vezemo. Nisam mu to smjela uciniti.
Ja sam kriva, moj nemir, moje bjezanje samo ce te raniti. Prenesi mu poruku. Reci mu da mi je zao.
Molim te, neka shvati.

[Dorian.Gray]

(prethodno potrebno pročitati Gorštakovu zadaćnicu par postova iznad)

Užasno me je nervirao već neko vrijeme. Još od onoga slučaja kad mi je radi brze ševe pokupio komada do kojeg mi je zaista bilo stalo. Kakav highlander... No nisam mu htio pokazati koliko me to smeta. Zapravo, nastojao sam da se to uopće ne vidi. Ali želja za osvetom u meni je cvala. Znao sam da će se prilika pojaviti, samo moram bit strpljiv i pažljiv da mi ne promakne. Nije to bio lijep osjećaj, znao sam da nisam ispravan, ali unaprijed sam osjećao zadovoljštinu od milo-za-drago osvete. Tim više što je onu krasnu curu šutnuo nakon što ju je par puta poševio. Nije mu uopće bilo stalo do nje, samo do toga da je pokvari meni.

Kad se je prilika pojavila, gotovo da mi je promakla. Trebalo je pospajati točkice i to se dogodilo sasvim slučajno, zamalo da nisam. Naime, upoznao sam slučajno ženu njegova kolege iz ureda. Zapravo, gotovo bivšu ženu, ali tehnički još uvijek ženu obzirom da još nisu bili formalno rastavljeni, iako je ona to doživljavala kao gotovu stvar. Kako smo se slučajno zatekli na kavi sa zajedničkom frendicom (tako smo se i upoznali) kroz riječi upućene frendici saznao sam više nego što bih inače mogao jer se strancima ne pričaju tako osobne stvari. Rekla nam je da ju je majmun od muža šutnuo kao stare šlape kad ga je suočila s time da zna kako ševi uokolo i da želi da prestane, ili da se pomiri s time da će se i ona početi ponašati isto. Muž je na to popizdio... Bilo mu je normalno jebavati što god stigne, ali od svoje žene je očekivao da bude žena, majka i svetica koja će držati sva četiri zida njihova doma. Rekla nam je da je sretna da ju je samo izbacio iz stana kad na to nije htjela pristati jer, lud kakav je, bio je na rubu toga da ju najprije malo prođe kroz šake. Sama pomisao da će se i ona jebavati naokolo ga je činila ludim od ljubomore. I sve što je imala bila je torbica sa par kartica koje joj muž još nije poništio (ali ni ona nije baš tih dana trošila s njih jer ih je čuvala kao safety net) i posuđeni auto njegove sestre iz Zagreba. Naime, u njemu se odvezla od doma jer je bio parkiran iza njezinog pa se u ljutnji i strahu nije htjela baviti preparikiravanjima. Muž joj je bio lud zbog toga i sms-om joj je u nekoliko navrata prijetio i molio je da vrati šogoričina kola. A ona mu se željela osvetiti pa nije. Ali ova osveta joj nije bila dovoljna, željela je još.

Tada sam povezao...
Ostatak plana je bio kompliciran za smisliti, ali se ispostavio relativno jednostavan za realizaciju. Znao sam da on nedjeljom ujutro, prije odlaska u svoj omiljeni kafić sa sportskim rezultatima (kako se uopće nazivaju ti kvartovski kafići u kojima se skuplja kladioničarska ekipa?) voli pojesti burek iz albanske pekare na pola puta. Bilo je tako i ovog puta. Najteže je bilo postići da ga ona lupi autom bez da izazove nekakve ozlijede kod sebe ili njega i da cijela stvar izgleda slučajno. Kad je to uspjela, dalje je išlo predvidljivim sljedom. Kao na lošim pornićima, izašla je iz auta obučena u novi, najdroljastiji dekolte koji je muževljava kartica mogla kupiti u dućanu. Bila je toliko uvjerljiva da bi ga vjerojatno bila zavela i da je do tada u glavi razmišljao o harmonicima gregorijanskih korala. Uglavnom, u svega par minuta da ga dovela do toga da ju pojebe umjesto da mu plati minornu štetu na blatobranu. No bilo je i bolje nego što sam se nadao: ne znam uopće kako, ali navela ga je da ju poševi vani, na otvorenom, pored auta. To je snimku učinilo drastično atraktivnijom nego što bi bio slučaj da sam na daljinu snimao u unutrašnjost njegovog starog džipa, kao što sam prvotno namjeravao.

Vidio sam ju kako neskriveno uživa. Osveta i ševa zajedno, tko to može platit. Automobili su trubili u prolazu, netko je nešto i doviknuo i to je stvar činilo još boljom. Čak i da snimka zataji, netko će sigurno vidjeti.

Par minuta kasnije, vidio sam ga kako svoj zalsinjeni ponos vraća u hlače, ulazi u auto i odvozi se. Znao sam da ide u kladionicu. Koju će samo priču imati za tamošnju ekipu u trenirkama. (Kladim se da će većina misliti da izmišlja.) I onda će odabrati parove. Nadam se da će imati sreće i nešto dobiti. Jer, nakon što u utorak dođe na posao, saznat će i koga je poševio i kako to izgleda iz perspektive njezina donedavna muža. No to dalje nije bila moja stvar. Prije uskrsne mise sam s njome još trebao na kavu na kojoj ćemo pogledati snimku i usporediti impresije. Prije toga ona samo još mora skoknuti ostaviti udareni auto svoje šogorice i pokupiti svoj.

[LittleDragonfly]

Jucer si mi tom jednom recenicom opet poslao tracak svoje duse, dao si mi emociju zbog koje sam bila sretna.
Danas me ta emocija boli, danas mi bolno falis...
Nemoj mi vise govoriti da ti je zao sto me nisi vidio, nemoj mi nikad vise reci da ti je zao sto me ne mozes vidjeti jer tim rijecima mi govoris da ti je stalo, a ja to ne zelim znati.

Rekao si mi davno da mi ne mozes nista dati, da nije do mene, da je do tebe. Prihvatila sam to da je tako, prihvatila sam da cu te voljeti izdaleka i lako te voljeti na taj nacin. Lako, bezbolno i sigurno.

Nemoj mi nikad reci da ti falim jer sjest cu u auto i pokucat ti na vrata, a kad ti dodjem u zagrljaj, znaj da vise necu moci otici, ostat ce dio mene u tvom narucju, necu vise moci iza osmijeha sakriti ljubav, necu vise moci poricati da te trebam, necu vise moci presutjeti koliko mi znaci tvoje postojanje, tvoja prisutnost u svakom jutru u kojem se budim, svakom danu kroz koji me pratis, svakoj noci u kojoj zaspim misleci na tebe.

Nauci sutjeti ko sto ja sutim i drzi svoje emocije izvan dohvata mog srca jer sa svojima se znam nositi, al s tvojima ne znam sto bi.

[zabogi]

Znam,da sam voajer i seksualni manijak te psiho manijak.Ti si tkz bolja i krhka polovina kao sve dame,nisam ja kriv što me priroda alatom nadarila a vas
stvorila da riskirate kozni metak.Opalio sam puno zena al nijedna tebe nije
vrijedna,opisat ću ti svoju psiho stranu,sve je to istina ti si prezivjela.

Curo spremi se za nešto novo,donosim ti jednog kalibra,bjeg ti je uzaludan,
spremi se suočit sa dosad neviđenim iskušenjem,moj kožni metak brži je od
zvuka,kad te pogodi pukneš ko minirana baza,ako prihvatiš bit će ti manja
kazna,ja volim u krevetu puno igara,nek počne naša oaza,nije to strašno,
nije to zub al boli manje,bit ću tvoj ginekolog,tvoj vaginalni otvor ću
punit spermom,iz mog zmaja čija egzistencija doseže veličinu mont everest
klanca,bit će vezana od lanca.kad te pošpricam ličit će
tvoja faca na bijeli krajolik planinskog klanca,iz njega će teći slapovi
veći od nijagare ne izostavi pojas za plivanje,kad završi orgazam da budem
miran provjerit ću kondom,neće nit štos,jer ćeš tražiti još,nakon mog alfa
men stava,tebe obuzima strava i budi ti se larma,nezasitnost mog zmaja,
sve slatke sado mazo igre su predigre,moj kurac je podnio i ozon tvoja
pička je prolazni fazon,svaki pokušaj da pušiš je izgubljen,ne stane ti u
usta,pomislih na tren da si neiskusna a stara si škola
najviše mrzim ciklus menge kad ne mogu
da jebem ali kad prođe meni euforija dođe,strast se budi onda žene kitom
jurim,težine udara atomske bombe,kroz kičmu ljudima jeza prođe,oni plave
krvi se useru,englenski nasljednik georg zaplače jer zna da se rodio u
svjetu,gdje moj kurac klade lomi,kad lupim u ocean,tsunami pohara koreu,
rušeći zgrade u domino stilu,na vjestima najavljuju plimu i lošu kimu.

[Hopery]

Nisam ni slutila što će se dogoditi te večeri. Uvijek sam imala običaj planirati. Stvarati u glavi scene budućih događaja. Zamišljati ljude s kojima ću se vidjeti, pripremati u mobitelu poruke koje ću u određenom trenutku poslati, izgovarati u sebi riječi koje ću tek za koji trenutak i na glas izreći, i naravno, smišljati izgovore za slučaj da me netko uhvati u laži.

Vidiš, te večeri ništa nije išlo po planu. Nisi mi bio u mislima, ni najmanje. Čak ni onda kad sam te ugledala, nisam još predosjećala što mi se sprema. U jednom trenutku, sve one glupe poruke postale su nevažne. Riječi su željele izaći iz mojih usta, ali neuspješno. Niti jedan izgovor mi nije padao na pamet u tom trenu. Niti jedna laž nije te uspjela maknuti od mene... Jednostavno si mi prišao tako blizu da je sve ostalo izgubilo smisao. Previše blizu. Ne znam zašto nisam pobjegla od tebe, kao što uvijek bježim od svih. Možda zbog utjecaja alkohola? Previše alkohola, da napomenem. Ili je ona trava bila toliko jaka da mi je pomutila zdrav razum u tolikoj mjeri? Čisto sumnjam. Priznajem da su sve to samo moji izgovori kako bi pomislio da mi ta večer ništa nije značila. Da je sve slučajnost. Pa, već odavno znam da slučajnosti ne postoje. Sve se dešava s razlogom. Vidiš, te večeri ti si bio moj razlog.

I evo nas sada, nekoliko mjeseci kasnije. Još uvijek si mi blizu. Čak i bliže nego te večeri. Puno bliže. Zapravo, jedino što me još drži da ne pobjegnem glavom bez obzira iz ovog grada si ti. Ali, zašto ipak odlazim onda? Ti nisi dovoljan razlog da ostanem? Ne slušaj me kad tako olako izgovaram riječi koje ne mislim. I znaj da, nije problem u tebi, u meni je. Aaaah, kako je lijepo jednom u životu reći to, i stvarno misliti tako.

Kriva sam što se i dalje pretvaram da mi ništa ne značiš. Kriva sam što te ponekad namjerno, u zezanciji, pokušavam povrijediti i potaknuti da se osjećaš kao da si mi bio zadnji izbor. Kriva sam što te namjerno puštam da čekaš, kako bi pomislio da mi nije stalo do tebe i da si mi nevažan. Kriva sam zbog toga što samoj sebi ne mogu priznati koliko se bojim da ćeš me povrijediti, pa onda, za svaki slučaj, ja se požurim povrijediti tebe. A samo sebi na štetu radim... Vjeruješ li mi sada, da je problem u meni? Kriva sam i zbog toga što ti nikad neću reći da si prva osoba s kojom sam potpuno iskrena. Mrzim se zbog toga što ti nikad neću reći da si mi pomogao da se otvorim samoj sebi. Da barem samoj sebi dopustim da nešto osjećam, kad već drugima ne dopuštam da preskoče zid koji sam davno podigla između sebe i ostatka svijeta. Rekla sam si, preko tog zida ne ide nitko tko ne zasluži. Samo netko vrijedan će moći. Vidiš, ti si to uspio... A ja ti, naravno, to nikad neću reći. Jebeni ponos. U onom trenutku kad si, samo iz zezancije, spomenuo planove o budućnosti koji se tiču mene i tebe, koji se tiču nas, nešto se u meni prelomilo. Po prvi put u životu se mogu zamisliti s nekim u budućnosti. Po prvi put želim vjerovati da je sve moguće, kako god se završilo. Ali naravno, to ti neću reći jer... jer... jer sam jebeno glupa i očajna. Misliš li još uvijek da nije problem u meni?

I zato te molim, da bježiš od mene. Što brže možeš. Jedino tako ćeš spasiti sebe. A i mene.Ti si kriv jedino zbog toga što mi se uporno vraćaš. Nemoj više. Vratiš li se opet... I opet, pa još koji put, pomislit ću da ne mogu bez tebe. A uvijek bježim od svojih osjećaja, tako da će mi biti samo još gore. Idi, ostavi me, molim te. Nije problem u tebi, u meni je... Shvatit ćeš to jednog dana. Možda za godinu, možda za dvije, možda za pet, možda... nikada.

A ja ću ti se javiti jednog dana. Kad se promijenim i dopustim sebi da nekoga iskreno zavolim i bez ustručavanja mu pokažem svoje osjećaje. Možda za godinu, možda za dvije, možda za pet, možda... nikada.

[Meadow]

Gorštak i LittleDragonfly su nam odabrali nove teme:

Gorštak kaže:

Moja tema bi bila:

Kad se male ruke slože


nek ljudi pišu o tome gdje su se uspješno uklopili, u koju i kakvu ekipicu, ako jesu, koje zajedničke rabote imaju, možda da opišu neku zajedničku avanturu, izlazak, opijanje, drogiranje, ili grupno prcanje neke budale, što god da im je izmamilo osmijeh na lice, a bio je zajednički effort te ekipe...može i opis neke redaljke ako je bila koja...

Imate neku avanturu ili dobar izlazak s ekipom koji vam je ostao u sjećanju?
Kad razmišljate o prošlim vremenima, postoje dogodovštine koje vam još uvijek izmame osmijeh na lice.
O čemu se točno radi?
Ispričajte nam.

LittleDragonfly kaže:

"Nikad ti nisam rekao/la..."


Ima li nešto što se nekom htjeli reći, a niste imali priliku, hrabrosti ili ste iz nekog drugog razloga to zadržali za sebe?
Ako jeste, pišite o tome, recite to što je ostalo čučati u vama.

Ako postoji nešto što, unatoč želji koju ste imali, niste rekli drugoj strani, podijelite sada. Koje su to skrivene misli, želje, čežnje koje su ostale presućene, i zbog kojeg razloga.












Teme su otvorene do nedjelje navečer, 11. svibnja.

[zabogi]

Nikad vam nisam priznao svoju zivotnu tugu zvana peti sakrament.

Ozenio sam se mlad,ne mogu s jaranima na marihuanu u grad,moram joj kupit
bajadere da se zabavlja dok igram playstation.Kad kreće na posao i meni
budilica na lady gagu zvoni,kuham joj espresso u praznu kiflu pekare dzem
s tavana punim.Kad dođe s posla taksi joj zovem,onda spava uz reprizu dok
ja Chihuahua pedikiranog parkom vodim,ima poremećaj pišanja pa moram
triput dnevno.Kad ona kuha mene djeta drzi,sutra idemo posjetit njenu baku
na groblje a kasnije strinu,iskočila mi sjeda,internet mi svako malo provjerava.
Navečer na poker kod cimerice uz tursku al na tv,kamo ću ujutro u petak
bit pogađajte jednom?gledat u dili uzavrele scene.Bio sam krkan i frajer
sa sela sad sam gradski šmeker s papučama i kilo speze pod dva ranca.
Ekipa me zove na party alkohola i trave a ja lazem da idem na poslovni put.
Na licu joj tretman,pičke neda samo jednom na tjedan.Polako gubim osjećaj
iz kafane.

[soe4]

Drug nam je u nekoj levatskoj stotoj ligi BiH poceo da igra za neko selo, i s obzirom da su tekme vikendom, mi zaglavili do podne po kafanama ( vikend naravno i jest ) i odlucimo na utakmicu tu da odemo zbog druga, nas 5-6 sa svega tri funkcionalne mozdane celije koje obezbjedjuju disanje, govor i gutanje jos alkohola.

I tako dolazimo do tog sela vidno urokani, sunce upeklo svi sa po tri reda podocnjaka, s prethodno kupljenim potkosuljama i sprejom na kojem smo napisali po jedno slovo imena tog druga i njegov broj na dresu. Punih ruku kesa u kojima je alkohol ulazimo na iznenadjujuce ne tako losoj livadi koja inace vidno naginje na jednu stranu. Preciznije receno: u jednom poluvremenu ces napadat nizbrdo.

Lik koji je naplacivao ulaznice 2 KM ( 7-8 KN ) kad nas je vidio, samo se odmakeo i produzio dalje. Nismo platili jer nismo ni ocekivali da se placa. Vec od samog starta su pocele zajebancije, i nas ocajno rasporedjen tim navijaca koji igracima na terenu u tom losem rasporedu slova na majicama daje rijec KITA umjesto Tika kako zovemo druga. Kako se utakmica priblizavala pocetku, poceli smo da pjevamo 'You'll never walk alone' sto je izazvalo opce cudjenje lokalne populacije koja je gledala u nas kao u svadbeno kolo u Etiopiji

Ispostavilo se da je to fol derbi visokog rizika, ( selo do sela ) sto je nasim pritiskom s tribina, urlanjem i negodovanjem zbog rezultata domacina na kraju izazvalo i tucu na terenu. Golmana koji nam je psovao sve redom jer smo ga karali iza ledja smo skinuli golog i uvaljali u blato. Linijskom sudiji su skinuli cipele u kojim je sudio ( zamisli idiota ) a glavni sudac se popeo na drvo i stitio ga je jedan jedini policajac kojem dugmici na uniformi pucaju od stomacine. Utakmica je registrovana 0:3, domacini su kaznjeni sa neigranjem na domacem terenu, a mi smo ispraceni aplauzom s tribina u lokalnu piljaru gdje smo na gajbama jos se dousrali od alkohola na racun domacina i jos jednom otpjevali You'll never walk alone. I dan danas redovno zaskocimo njihove lokalne djevojke kad sidju u grad, a koje su ocito bile odusevljene necim sto nije traktor, motika i paprika. Ne ponovilo se.

[J'etaisÉCRIVAIN]

Jesam li još uvijek mlad, ako ovaj čas mladosti provodim razmišljajući o starosti? I bez obzira koliko mi je nezamislivo provesti ostatak života bez tebe, vjerujem da će nikad u ''nikada ti nisam rekao'' ostati vječno... I zapravo ti neću prešutjeti koliko te volim; ali ti nikada to neću izreći tim ukletim riječima.

A volim te gotovo jednako koliko sebe mrzim. Sve dobro što mi se dogodi, želim podijeliti s tobom; sve loše što me zadesi, želim da me baš ti od toga spasiš... Jer ja sam čovjek kojeg samoća truje, i baš zato ti nikada nisam rekao da te volim; same te riječi, baš bi one bile dovoljne da me napustiš.

Nikada ti nisam rekao koliko me tvoj osmijeh izbavlja iz tuge. Nikada ti nisam rekao da si, ljubeći drugoga, moje srce grizla. I ne, nikada, baš nikada ti nisam rekao da te volim...

Nikada ti nisam pričao o svojim snima u kojima si me posjetila. Nikada ti nisam opisao svoj portret što ga naslikah u tvojoj suzi kada si preda mnom zaplakala zbog nekakvoga tužnoga filma. Nikada ti nisam rekao koliko cijenim tvoju suosjećajnost, svu tu divnu ljubav koju meni nisi htjela dati...

Naposljetku, možda i jesam prešutio da te volim, kao i činjenicu da zbog tebe, prokleta bila, uviđam svaki životni zakutak; kao cvijet, preda mnom si cvala i venula, i kao da si ukrala svijetu svu njegovu misterioznost... Ostala je tek pokoja tajna, također utkana u damske oči, ali sve ostalo pripada tebi; i jesam li ti ikada rekao da si postala mojim svijetom, mojim životom, mojom tugom i srećom, mojom mišlju, mojim kajanjem, mojim bijesom i smirajem, mojom željom, mojom uspomenom, mojom patnjom i lagodom... Jesam li ti ikada rekao da te volim? Jesam li barem spomenuo da bih za tebe umro?

Jesam li ti rekao da me plašiš? Da, jedino se tebe bojim, i hvala ti na tome...

Jesam li ti rekao da sam umjetnik? Jesam li ti rekao da sam ponekad mrtav? Nikada ti nisam rekao da te volim...

Ja te volim...

[Nuria Monfort]

; da se u meni polako talože sva godišnja doba
kao talog kave u džezvi

da svakodnevno samu sebe dovodim do krajnjih granica izdržljivosti

da svake večeri umorna liježem u krevet i
da se svakog jutra još umornija budim i
da ne znam kako je moguće osjećati se tako umorno i strano u tako mladom tijelu

da osjećam kako sve prolazi pored mene kao da sam nevidljiva
(ili još gore, kao da ne postojim)

da me često strah vlastitih snova jer su tako jasni i gotovo prstima opipljivi
(a opet, rekla bih ti možda kako mi uvijek sasvim malo treba da ih konačno uhvatim
i pretočim u svoj život
i kako mi uvijek baš to 'malo' nedostaje
i kako mislim da nikad neću pogoditi pravu mjeru)

da mi je duša puna nemira
i da često ne znam kuda sa svojim rukama
i da nekad imam poriv vrisnuti, ili, još gore, rasplakati se i plakati dugo, plakati danima
(plakati u vlaku, na ulici, na blagajni u Konzumu, u liftu prije posla, u kupaonici),
plakati dok ne isplačem sve što je u meni trulo i prokleto

da ne znam je li moj problem što za druge mnogo marim i što ih previše volim
(više od svojih kapaciteta)
ili to što sebe uvijek volim nedovoljno
(kao da su svi dostojni moje ljubavi osim mene same)

da pamtim lica stranaca iz tramvaja,
da pamtim glasove,
mirise,
riječi,
citate misleći da će mi jednog dana trebati
(da ću ih baš jednog dana iskoristiti za nešto pametno, za nešto više od mene same)

da čekam nekog da me spasi dok bih zapravo trebala spašavati samu sebe
(jer voda ide lagano do grla)
jer ionako, koga zapravo boli briga, jel tako

da sam umorna od vrludanja s jedne na drugu stranu kao da sam luda, ili još gore - izgubljena

da me strah da je meni preostalo samo trajanje
(jer koliko bez ljubavi čovjek uopće može trajati?)

da želim samo jednostavan život
i međusobno osjećanje
i da kršim ruke dok razmišljam o tome jer su mi takve slike očaravajuće lijepe i daleke,
i unatoč daljini, malo me peku oči od te ljepote
jer znam da ona nije za ovaj svijet, za ovaj svemir, za ove ljude

...

kad bih ti mogla reći (napisati),
rekla (napisala) bih ti,
a možda i ne bih

[Hopery]

Nikad ti nisam rekla koliko puta sam krajičkom oka gledala u tvom smjeru. Onako, slučajno. Dok se još nismo pravo ni poznavali. Pažljivo promatrajući tvoju reakciju kad bi nam se pogledi sreli. Možda i bolje da ti nisam rekla, jer ti si vrlo vjerojatno gledao u nekog drugog, nekog dalekog. U mene sigurno nisi. Nikad nisi vidio pravu mene. Nikad nećeš to ni moći...

Nikad ti nisam rekla da me uopće nisu zanimale tvoje prazne priče. Priče o nekom drugom, i o meni. Ili o nekom drugom, i o tebi. U mojoj glavi smo oduvijek postojali samo "mi" i naše priče, za koje sam mislila da ću ih jednog dana imati priliku ispričati nekome do najsitnijih detalja. A upravo sada se svim silama trudim zaboraviti sve detalje i sitnice koje me vežu za tebe, jer shvaćam da sam ja za tebe bila samo prolazna priča. Priča koju nisi ni do pola pročitao, a već si iz zabave i dosade počeo trgati preostale stranice.

Nikad ti nisam rekla da se zapravo savršeno sjećam one večeri. I tvog osmijeha. I pogleda. I svakog trena te večeri. Istina, ne sjećam se okoline. Niti prostora, niti ljudi koji su nas gledali. I komentirali kako smo pomalo ludi. I kako nismo normalni. Mislila sam da si ti, kao i ja, uživao u tim savršenim trenucima i nisi želio dozvoliti nikome da ih pokvari. Na sreću, nisam ti to rekla. Jer sada znam da se nisi obazirao na ostale samo iz tog razloga što si bio mrtav pijan.

Nikad ti nisam rekla kako sam se osjećala onog dana. Nikad u životu nisam dopustila nekom da me tako povrijedi. Nisam im ni priliku pružila. I bila sam tako ponosna na sebe zbog toga... Tada, toga dana, shvatila sam da sam samo slijepa ulica u tvome životu, u koju si slučajno, zabunom krenuo. Iz koje si odlučio otići bez pozdrava i bez objašnjenja. Nisam pitala kako, zašto... Samo sam se nadala da ćeš se vratiti. Danas, nadam se da te tvoj lak korak neće više nikad dovesti u moju blizinu. Da si otišao negdje daleko, gdje ćeš se igrati s nečijim trulim srcem, lakim nogama i glavom punom propuha jer si očito u potrazi za tim. Ja, na sreću, nemam to što tražiš.

Nikad ti nisam rekla da sam ponekad poželjela probati zabranjeno voće. Da, to sam i napravila. Nekoliko puta. Ali znaš, ostalo je samo na to "poželjela". Jednom - i nikad više. Uvijek me, već i prije počinjenog zločina, neki kreštavi glasić u mojoj glavi podsjećao na tebe. Govorio mi da nije u redu raditi to i to. Isti taj glasić mi je nabijao grižnju savjesti. Zbog svega. I ničega. Na sreću, večeras sam taj glasić u potpunosti izmrcvarila. Odbacila. Ostavila sam ga samog u sobi gluhonijemih. Pa sad nek priča koliko hoće i šta hoće. Ja ga i ovako i onako više ne mogu čuti, čak ni da želim...

Nikad ti nisam rekla da sam poželjela da nas vide zajedno. Da sam nakon toliko godina željela u javnosti biti viđena s nekim. Sada, mogu samo biti presretna jer je tvoj pametan i britak um složio priču koju mi je tvoj prekrasni glasić priopćio. Da, ne bi bilo pametno da nas vide zajedno... U potpunosti se slažem. Jer, kako bi sada prijateljima objasnila tvoje glupo i djetinjasto ponašanje u svakoj prilici, nekulturu u komunikaciji s ljudima i ono najvažnije, proćelavost koju si ne želiš priznati.

Nikad ti nisam rekla da obožavam način na koji mi pišeš. Da je svaka tvoja poruka budila davno zaspale leptiriće u mom stomaku. Da su tvoje riječi slatke poput najfinije čokolade. Na svu sreću, nedavno sam otkrila da sam alergična na čokoladu, tako da mi ih ne moraš više slati.

Nikad ti nisam rekla da si jedini s kojim sam bila iskrena. Ne baš potpuno, ali najviše koliko sam mogla biti. Ne možeš ni zamisliti koliko je to za mene bilo teško. I riskantno. I bolno... Ali, nešto sam i naučila. Moramo pažljivo odabrati ljude prema kojima ćemo biti iskreni. Ljude koji to zaslužuju. Ja sam sjebala ovaj put, ali bit' će bolje. Uvijek se sjetim one: "Iskrenost je skup poklon, ne očekuj ga od jeftinih ljudi." Ti si definitivno jako jeftin. Kol'ko para, tol'ko muzike.

Nikad ti nisam rekla da sam uživala s tobom. Svim svojim bićem. Potpuno uživala. Bila sam sretna, zaista jesam. Smijala sam se. Iskreno, potpuno. Sada znam da se ti nisi tako osjećao samnom. Sada znam da je sve to bila samo predstava. Ah, šta da ti kažem... Uvijek si govorio da si dobar glumac, tako da ti moram čestitati. Dobro odrađena predstava. Za amatera, naravno. Srest' ćemo se možda još koji put na svijetlima pozornice. A onda ću ti pokazati scenarij svog života. Možda ćeš se pokušati tražiti u njemu. Ali, nažalost, te su stranice scenarija potrgane. Uskoro će ih zamijeniti neke nove. Nitko neće ni primijetiti da si jednom i ti imao ulogu. Doduše, sporednu, ali i to ti je bilo previše, kad bolje razmislim.

Nikad ti nisam rekla da ti je razina kreativnosti na nuli. Razina opće kreativnosti. Znat' ćeš i tu na šta mislim. O, dragi moj... Ne znam jel' bilo smješnije ili žalosnije. U svakom slučaju, nadam se da ćeš jednog dana znati obaviti posao kak' treba. Jer, budimo iskreni, takvom tehnikom ne bi zadovoljio nikog živog. Doslovno. A mrtvi bi se možda probudili i rekli da ih prekineš zajebavat'. Ali, u svakom slučaju, odličan smisao za humor imaš.

Nikad ti nisam rekla da znam kad lažeš. Da točno znam gdje ćeš u tim trenucima skrenuti pogled. I koje ćeš poštapalice koristiti. Bilo mi je žao rušiti tvoje samopouzdanje i stav "svakojmogulagatiimoguraditisnjomštapoželimkojisam frajerhellyea", pa sam samo potvrdno klimala glavom i pravila se kao da ti vjerujem. Sada vidim da nije bilo vrijedno. Klimanje glavom umara.

Nikad ti neću reći što mi je razbistrilo glavu. Zbog čega sam dobila pravu sliku tebe. Znaš, kada mi je netko u jednom satu pokazao više razumijevanja, ljubavi i brige nego što si ti ikada, zapitala sam se gdje je zapelo. U kakvo sam se to sranje uvalila... Nije ni važno. Važno je jedino da se, polako ali sigurno, izvlačim iz njega. A tebi sretno, gdje god krenuo... I zapamti http://www.youtube.com/watch?v=C69lDom1JVg.



Nikad ti nisam rekla.... I nikad ti neću reći.

[Dorian.Gray]

Nikad joj nisam rekao

Ona je bila jača i imala je snage potegnuti pitanje predstojećeg prekida. Oboje smo bili svjesni da je neminovan, no ja bih vjerojatno bio pokušavao nastaviti u nedogled. Bila je moja velika ljubav, djevojka iz moga kraja, cura uz koju sam odrastao, koju sam iznimno dobro poznavao, oduvijek jako cijenio i s kojom sam u vezi proveo više od pola desetljeća. No nije više išlo. Iako nisam dvojio da je u pravu, bio sam ljut na nju da je digla ruke od nas, da nije zeljela više biti sa mnom.

Oporavak je bio dug i težak. Do kostiju me izjedala ljubomora kad bih se vikendom samo sjetio da je izašla van kao solo cura, a da joj se brojni udvarači ponekad nisu oduprijeli prilaziti ni kad sam bio s njom. Naravno, nisu samo vikendi bili problem... Tuga zbog gubitka mi je mjesecima bila zadnje na umu prije utonuca u san, i prvo što me dočekalo pri jutarnjem buđenju. Mislio sam da se nikada neću oporaviti i da me je taj debakl trajno pokvario za ljubav. I krivio sam ju zbog toga. Tijekom tog sebicnog prepuštanja samožaljenju često sam želio samo jedno: da mi se pojavi na vratima i kaže da se predomislila i da je pogriješila kad je odustala od nas te da želi da ponovno budemo zajedno. Iako bih to volio više od bilo čega, uvjeravao sam se da bih bio karakter i rekao joj "Ne, nema povrataka na staro, taj most je srusen", samo kako bi osjetila kako je meni bilo kad me odbacila.

Prolazili su mjeseci i izmijenilo se par godišnjih doba. Uvidio sam da sam bar u jednom bio očito u krivu: nisam bio pokvaren za ljubav, svidjela mi se druga. Jako. No nju sam i dalje povremeno sretao. To je, valjda, gotovo neizbježno kad nakon zajednickih godina cijelo društvo postane zajedničko... Znalo je tu biti sitnih napetosti i ciničnih podbadanja, ali generalno smo se dobro drzali. Srdžba me napustila tiho i neprimjetno.

I tad se dogodilo... Nakon jednog od tih događanja unutar ekipe na kojemu smo se oboje pojavili, rekla mi je da želi popričati sa mnom nasamo. Znao sam da se to jednom moralo dogoditi i nisam bio iznenadjen... Neka loša šala ili cinična primjedba joj je “prelila cašu” i sad mi slijedi ili oštro špotanje ili zahtjev da se i u društvu počnemo mimoilaziti. Vec sam spremao isprike na neumjesnosti i strategiju smirivanja strasti. Stali smo na praznom parkingu, stala je ispred mene i kad je počelo, bio sam nepripremljen i u šoku. Ne, nije me špotala nit se ljutila na mene, htjela je da ponovno budemo zajedno. Rekla je sa sada vidi kako su joj motivi bili krivi, kako je naivno mislila da u Svijetu zbog toga tko zna što propušta jer smo započeli vezu premladi. Sada zna da nije propuštala nista.

Rekao sam joj da mi je bilo jako teško i da sam je dugo prebolijevao, no da neće biti povratka na staro. Dakle, lažem u naslovu, ipak sam joj rekao, baš kao što sam nakon prekida zamišljao da bih joj volio reći. No kad se to zaista dogodilo, riječi koje sam izgovarao bile su birane i nježne, a ne osvetnički gnjevne. I izgovarao sam ih iz potpuno drugih razloga. U meni više nije bilo ljutnje nit želje da bude povrijeđena kao što sam ja bio. Ta divna cura je zapravo uvijek bila korektna prema meni i želio sam takav i ja biti prema njoj. Nisam se htio vraćati u tu priču jer je u međuvremenu Svijet krenuo dalje, a ja sam krenuo dalje s njime.