Brige iz prošlosti

[TakeWhatYouNeed]

Pozdrav svima, puno sam razmišljao da li da napišem ovu temu ili ne, ali zbog toga što ću izluditi sa glavom morao sam.
Pa dakle, dok sam bio dijete imao sam jednu pre veliku traumu koja me sputava u cijelom životu i koja se brutalno odrazila na moje učenje kroz osnovnu i srednju školu i zbog kojeg sam bio jako loš učenik. Kad god bi pisao ili učio kroz glavu mi je prolazila ta trauma zbog koje se nisam uspio niti malo koncentrirati na ono što trebam.
Tek pred kraj srednje sam se dosta razvio što se tiče nekih stvari i razmišljanja, malo čudno ali osjećam kako se brutalno razvijam u životnom znanju zadnje 3-4 godine.
Inače, u gradu od 30 000 ljudi sam dosta poznat jer sam jedan od najistaknutijih alternativaca i stvarno sam previše napravio za društvo i ljude oko mene u zadnje vrijeme i stvarno dosta ljudi cijeni moj rad, pa čak i gradonačelnik grada u kojem živim.
Oni koji me ne znaju baš najbolje, često me pitaju koji faks idem jer su oduševljeni mojim radovima i idejama a kad im kažem što sam završio ostanu iznenađeni. Koliko sam nesposoban za matematiku i ostale školske radnje toliko sam sposoban za organizaciju bilo čega, uvijek sam 2 koraka u nekim stvarima od mojih prijatelja.
Mislim dosta na svoju budućnost za razliku od nekih mojih vršnjaka koji su bili u osnovnoj za mene Einsteini.
Sama činjenica da sam se pobrinuo da nađem posao u Švedskoj u koju odlazim na ljeto govori puno.
To je ujedno i razlog mog pisanje jer kako se bliži datum mog odlaska sve se više bojim da će me ta trauma pratiti kad odem van raditi, da će mi zbog toga mozak blokirati na poslu kao što se nekad ovdje događa kada nešto radim. Hoće li me ta činjenica da sam bio loš učenik i da sam doživio nešto zbog čega si ljudi oduzimaju živote sputavati i hoću li misliti i dalje na nju kao što mislim svaki dan, jer svaki dan nositi jedan veliki teret sa sobom je pre teško. Ali naravno nisam jedan od onih šta će dignuti ruku na sebe. Do sada sam to sve samo kupio u sebe jer nitko od prijatelja ni ostalih ne zna da jedan veliki teret držim u sebi. Molim Vas dajte mi neki savjet kako da barem malo otpustim mozak od pritiska traume.
Prvi put da se nekome djelomično otvaram, jer ima toga jako jako puno za pisati ali ovo je može se reći ukratko. Pa Vas molim za neki savjet jer će sve dobro doći u ovoj situaciji.

[ciaan]

Kakva god trauma te pratila, bit ce ti gore ako ces imati negativna ocekivanja. Strahove mozes smanjiti desenzibilizacijom i manjim koracima. Najbolje bi bilo da se posavjetujes s psihologom ili s nekime tko ima iskustva s tom traumom. Danas postoje mnoge udruge pa se malo raspitaj. Ljudi cesto nisu svjesni da ima vrlo ucinkovitih terapija za neke probleme.

[neptun-1]

Slažem se da bi ti pomogao razgovor sa psihologom jer se ne možeš nadati da će traume samo tako nestati..... dok ih ne obradiš i procesuiraš sa svih mogućih aspekata i na načine koji će ti olakšati podsvijest.
Moraš pronaći snagu da o njima počneš otvoreno pričati, a tada je već pola problema rješeno.
Samo potiskivanje pod tepih ništa ne rješava, u to si se valjda uvjerio.
Sram od nečega je uvijek znak da se pojedinac odgaja u zatvorenoj/konzervativnoj/primitivnoj zajednici/sredini.

[amary]

TakeWhatYouNeed kaže:

Pozdrav svima, puno sam razmišljao da li da napišem ovu temu ili ne, ali zbog toga što ću izluditi sa glavom morao sam.
Pa dakle, dok sam bio dijete imao sam jednu pre veliku traumu koja me sputava u cijelom životu i koja se brutalno odrazila na moje učenje kroz osnovnu i srednju školu i zbog kojeg sam bio jako loš učenik. Kad god bi pisao ili učio kroz glavu mi je prolazila ta trauma zbog koje se nisam uspio niti malo koncentrirati na ono što trebam.
Tek pred kraj srednje sam se dosta razvio što se tiče nekih stvari i razmišljanja, malo čudno ali osjećam kako se brutalno razvijam u životnom znanju zadnje 3-4 godine.
Inače, u gradu od 30 000 ljudi sam dosta poznat jer sam jedan od najistaknutijih alternativaca i stvarno sam previše napravio za društvo i ljude oko mene u zadnje vrijeme i stvarno dosta ljudi cijeni moj rad, pa čak i gradonačelnik grada u kojem živim.
Oni koji me ne znaju baš najbolje, često me pitaju koji faks idem jer su oduševljeni mojim radovima i idejama a kad im kažem što sam završio ostanu iznenađeni. Koliko sam nesposoban za matematiku i ostale školske radnje toliko sam sposoban za organizaciju bilo čega, uvijek sam 2 koraka u nekim stvarima od mojih prijatelja.
Mislim dosta na svoju budućnost za razliku od nekih mojih vršnjaka koji su bili u osnovnoj za mene Einsteini.
Sama činjenica da sam se pobrinuo da nađem posao u Švedskoj u koju odlazim na ljeto govori puno.
To je ujedno i razlog mog pisanje jer kako se bliži datum mog odlaska sve se više bojim da će me ta trauma pratiti kad odem van raditi, da će mi zbog toga mozak blokirati na poslu kao što se nekad ovdje događa kada nešto radim. Hoće li me ta činjenica da sam bio loš učenik i da sam doživio nešto zbog čega si ljudi oduzimaju živote sputavati i hoću li misliti i dalje na nju kao što mislim svaki dan, jer svaki dan nositi jedan veliki teret sa sobom je pre teško. Ali naravno nisam jedan od onih šta će dignuti ruku na sebe. Do sada sam to sve samo kupio u sebe jer nitko od prijatelja ni ostalih ne zna da jedan veliki teret držim u sebi. Molim Vas dajte mi neki savjet kako da barem malo otpustim mozak od pritiska traume.
Prvi put da se nekome djelomično otvaram, jer ima toga jako jako puno za pisati ali ovo je može se reći ukratko. Pa Vas molim za neki savjet jer će sve dobro doći u ovoj situaciji.

Kako da ti bilo tko od nas da neki objektivan ili konkretan savjet,kada nema ni naznake u koje područje spada tvoja trauma.
Po mom iskustvu(desetljeća rada s ljudima)ljudi nisu u stanju bilo kome reči ništa o doživljenoj traumi iz dva razloga:
-samozaštita(kriminalna podloga traume,od ubojstva naniže)
-stid i strah od osude(seksualna orijentacija, iskorištavanja,od silovanja nadalje)
Tvoj opis samoga sebe,pokazuje da se nosiš i sa osječajem manje vrijednosti.
Ni zvanje ni školovanje ne određuju tvoju ljudsku vrijednost,samopouzdanje ili prosperitet u životu.
Prošlost,ma kakva bila mora postati i ostati samo prošlost.
Ne postoji ni jedno ljudsko biće koje je nema i koje nema nekih tajni,bolje rečeno nečega što nikome ne bi rekao..

[TakeWhatYouNeed]

amary kaže:

Kako da ti bilo tko od nas da neki objektivan ili konkretan savjet,kada nema ni naznake u koje područje spada tvoja trauma.
Po mom iskustvu(desetljeća rada s ljudima)ljudi nisu u stanju bilo kome reči ništa o doživljenoj traumi iz dva razloga:
-samozaštita(kriminalna podloga traume,od ubojstva naniže)
-stid i strah od osude(seksualna orijentacija, iskorištavanja,od silovanja nadalje)
Tvoj opis samoga sebe,pokazuje da se nosiš i sa osječajem manje vrijednosti.
Ni zvanje ni školovanje ne određuju tvoju ljudsku vrijednost,samopouzdanje ili prosperitet u životu.
Prošlost,ma kakva bila mora postati i ostati samo prošlost.
Ne postoji ni jedno ljudsko biće koje je nema i koje nema nekih tajni,bolje rečeno nečega što nikome ne bi rekao..

Znam da si u pravu, ali ipak shvati me, ne bi pisao da imam traume od toga što me je pas napao nego one najteže.
Tako je, to što ja znam, zna i moja obitelj, ali to uopće ne žele spomeniti jer vjerojatno znaju da bi me to povrijedilo ili nešto slično , a i mene je stid pričati o takvim stvarima (ne, nisam gay ), tako da baš ne želim kazati ovdje o čemu se točno radi, i ispričavam se radi toga.
Ali moram priznati da nakon samo ovoga teksta danas osjećam se puno lakše jer sam ipak malo progovorio o tome 1. put u životu. Hvala

[zoki89]

Pohvalno je što si se barem malo otvorio ovdje na forumu Samo tako nastavi, korak po korak se otvaraj, kako tebi odgovara. To može biti pred bližnjima, psihijatru ili barem virtualno. Također možeš za početak pisati svoj dnevnik - to također pomaže jer izbaciš sve misli i emocije na papir i možeš isto kasnije realnije sagledati.

Što se tiče školskih uspjeha, to je sve ok. Mnogim uspješnim ljudima nije išlo u školi, što niti ne začuđuje. Školski pristup obrazovanju je veoma zastario, te nije pokazatelj sposobnosti, znanja, niti uspješnosti. Često čak stvori odbojnost prema učenju. U današnje vrijeme to počinju uviđati i neki poslodavci, pa mijenjaju svoje stavove. Samo se bavi onime što tebe zanima i ide ti. Djela su pokazatelj uspješnosti, a ne diploma na zidu

Ako bilo kad poželiš razgovarati, slobodno se javi i privatnom porukom.

[F.A.Q]

TakeWhatYouNeed kaže:

Molim Vas dajte mi neki savjet kako da barem malo otpustim mozak od pritiska traume.
Prvi put da se nekome djelomično otvaram, jer ima toga jako jako puno za pisati ali ovo je može se reći ukratko. Pa Vas molim za neki savjet jer će sve dobro doći u ovoj situaciji.

na dobrom si putu .. nastavi samo .. bilo bi idealno uz strucnu pomoc .. pa se nadam da imas priliku/mogucnost .. a moguce da covjek i sam rjesi punjo tog a.. tja .. nije psihologija pala s marsa .. niti s venere

cuvaj se i sretno