Želim da nikad nisam imala dijete, je li to normalno?

[MMovca]

Poznajem puno previše osoba koje bi osudile ovakvo razmišljanje autorice, a najgori su roditelji u svemiru dok se kunu u neizmjernu ljubav prema svojoj djeci.

Poznajem i puno previše osoba koje misle da vole, a ne znaju što znači voljeti, osoba koje su toliko loše u voljenju da se zapravo svede na to da vole samo sebe.

Kad bismo mogli planirati, što bismo time dobili? Kao da postoje nekakvi testovi kakav će tko biti roditelj, kakve će nam se prepreke postaviti na tom putu, koliko trauma će biti, koliko društvenih nepravdi, koliko brige, tuge, veselja, prosvjetljenja, potpunih preokretanja stavova i mišljenja.

Ne postoje, nitko ne zna kakav će roditelj biti, mnogi misle da su odlični, a na samom su dnu pametnoga i brižnog roditeljstva, a djeca su im planirana.

Kakve veze s ljubavlju prema djetetu ima činjenica da netko nekad pomisli da je bilo bolje prije ili da bi bilo bolje poslije, pa nemojmo se zavaravati, otkidamo dio sebe u te male ljude, naravno da dio gubimo, naravno da odlazimo na stranputice svog bića i ne možemo se naći pa izađu i ovakve ispovijesti iz nas.

Dobijemo hrpu, izgubimo hrpu, nekad trud vidimo, nekad ne, neki se nose s tim bolje, neki lošije, neki ništa en kažu nikad pa budu najgore svekrve, budu paraziti na vlastitoj djeci, neki kažu, dobiju signale da su se zaboravili, krivo ih interpretiraju (mislim da je ovdje baš to slučaj), treba im vremena da se prisjete tko su oni, samo oni.

Svi smo mi sami na ovom svijetu, i naša su djeca sama na ovom svijetu, želim biti u miru sa samom sobom i živjeti punim plućima, imam to pravo bez obzira na obveze koje imam prema drugim ljudima pa i svojoj djeci, kao što je njihova obveza imati sebe i biti sa sobom načisto.

Kad čovjek nije načisto sa sobom, poželi da sve osim njega nestane, da se maknu svi šumovi da bi se sjetio tko je.

[columna]

Meni se cini da se ti jednostavno nisi "izivela" pre deteta, mozda nisi imala vremena da putujes, ili da se ostvaris profesionalno ili prosto da izlazis s drustvom bez ijedne brige na pameti. Verujem da ima mnogo majki koje su u 24-oj spremne za tu ulogu i odgovornost ali u danasnje vreme sigurno ima vise onih koje nisu, to je potpuno normalno zivimo u takvim okvirima. Dobro je sto se sve to da nadoknaditi 😊

[Angry Bird.]

columna kaže:

Meni se cini da se ti jednostavno nisi "izivela" pre deteta

meni se čini da su se puno bolje prilagodile i snašle one koje su "sjedile doma" i čekale da se udaju i rode nego one kojima je život bio aktivan i zanimljiv.
možda jer je prvima bilo dosadno i dijete je došlo kao neki smisao oko kojeg će se sve vrtiti ostatak života, dok su druge svo vrijeme svijeta imale (i trošile) na svoje potrebe, svoje interese, obrazovanje, razvoj (...) pa je dijete došlo kao nešto što je sve to oduzelo i u prvi plan stavilo svoje potrebe.
voljeno i dobrodošlo, daleko od toga da ne, ali barem u prvim godinama ne ostavlja baš puno ni vremena ni prostora za išta drugo.
barem to ja vidim oko sebe. odrasla sam u gradu i prijateljice su mi većinom gradske cure koje su rađale u tridesetima i koje su itekako živjele prije nego što su dobile djecu. vidim da im (i meni) je teško premjestiti fokus i složiti svoj identitet sa uključenim novim ulogama a pogotovo obavezama.
istina je da s vremenom bude lakše, i zato što je dijete starije pa sve više toga radi samo a i zato što se naviknemo na novi život ali kad te kakva nemila situacija natjera da se zagledaš u to vrijeme koje ti nemilosrdno curi, skužiš (kao autorica) da si u svemu tome više ili manje svoj i svjestan. pa ako si manje, naravno da ti nije drago i da želiš to promijeniti. i moraš, ja bih rekla, jer nema druge prilike. možeš se zabiti u posao, obaveze, birtiju ili ljubavnika ali to je samo okretanje glave na drugu stranu i opet nije približavanje sebi. a najgore od svega je što kad jako dugo okrećeš glavu, više ne znaš ni kako pogledati u sebe a kamoli sjetiti se kaj te veseli, opušta, koga voliš i šta hoćeš. :dubokoumna:

[SummerNight]

i meni se tako cini

[zombie_chicken]

Ja se mogu potpuno poistovjetiti sa naslovom teme, ali ne i sa razlozima autorice. Naime, ja sam se dovoljno iživila prije djeteta, i ne nedostaje mi baš nešto društveni život. Čak mi ni pažnja ne fali od drugih ljudi, nisam baš zahtjevna po tom pitanju.

Ja sam milijun puta zažalila zašto sam imala dijete zbog užasnih strahova koje sam razvila, zapravo paranoje da će mu se nešto dogoditi. Tako da se jako teško kontroliram da ne stavim malog u staklenu neprobojnu kutiju i hranim na slamčicu.
Ovako kad me ljudi vide u RL, djelujem prilično bezbrižno, jer to nastojim jako dobro sakriti. Kako sam introvert, ne prakticiram niti pričanje o tome sa poznatima. Mislim da ljudi koji nisu roditelji, a i neki koji jesu bi to jako teško razumjeli. Borba je skoro svakodnevna, anksioznost oko svega što se tiče djeteta, a i redovne noćne more, tako da sam premorena jer užasno malo spavam.
Kad moram na službeni put, sleđena sam, ako ne uzmem neke tablete za smirenje.
Nažalost, taj osjećaj se sad širi i na moju užu i širu obitelj. Bojim se za sve oko sebe, da im se nešto ne dogodi. Nikad u životu se za sebe nisam bojala, a niti za ljude oko sebe prije djeteta.
Često mi pada na pamet -šta mi je to uopće trebalo?
Nekako sam postala fiksirana na to da nisam imala dijete, živjela bi i dalje bezbrižno.
Zapravo sam svjesna da je to sve bolesno, i da nisam kriva što se tako osjećam, ali sam mislila da će se sa vremenom to sve smanjiti, međutim, pogoršava se.
Naravno, vjerojatno sam imala predispozicije prije djeteta za tako nešto, a okidač je bio preuranjeni i težak porod i dijete sa hrpom dijagonza, od kojih, na svu sreću, skoro ništa nije ostalo.
Osim maming ludila..

I da, sve češće razmišljam o posjetu nekoj ustanovi, ili doktoru..

[SummerNight]

odi, odi sto prije super je sto si svjesna da to nije ok, potrazi pomoc

[majica_2008]

zapravo, ako si odgovoran, ma imalo, nikad ZAPRAVO ne živiš bezbrižno
ako preporznaješ ljepotu i dobrotu, nikad zapravo ne živiš bezbrižno
ako brineš o biću koje ti je dano,povjereno, nikad zapravo ne živiš bezbrižno...

život nije bezbrižan niti ga se takvim može učiniti...ali može se reći-''da, teško mi je'', ''da, mrzim svoju trenutnu i bezizlaznu situaciju'' (bog zna koliko sam puta i sama to rekla, a ne mogu biti iživljenija)...

ali gledaš na to praktično-dijete je divna stvar...i kad je teško, nažalost-vratit ga ne možeš...jbg.ne možeš....
a koliko će ti još biti teško i preteško?nebrojeno puta...
i tako sam prihvatila stanje.... ja se ''žrtvujem'' za dijete, dajem svoje tijelo,duh,emocije, ma sve....da bih ju podigla...i to ne traje zauvijek....znam da će mi to i jednom početi jako nedostajati...

jer ima, oooo ima života i pored djece i pored svih problema vezanima za njih....treba ih samo strpljivo dočekati i uživati u njima maksimalno...

ja sam svoje dijete već ''rođenjem'' pustila...oprostila se od nje, teško je to opisati....to je neka metafizička dimenzija....obožavam ju, ali mogla bih isto tako bez nje....ne da mi nebi nedostajala(ma sačuvaj bože), nego prihvatiš da je to sve život...i briga i tuga i radost i problemi i njihova mala i velika sranja,i bivanje i nebivanje....
zato pustite svoju djecu čim prije...umno,emotivno, gurajte ih što dalje svojom ljubavlju...
da se čim prije osamostale, da ostanu zdravi, spremni na život,svijet i sve što ih čeka,bavite se sobom nakon što odu,ne zaboravite da ste vi odgovorne i za sebe...

i onda stvarna briga ZAPRAVO i nije briga,nego način života...i razmišljanja

[anin1]

nuklea500 kaže:

Kaže on da ne voli dovoljno i pita me - možeš li ti voljeti nekoga, a željeti da ne postoji?

Potpuno krivo! Autorica nije navela da želi da joj dijete sad ne postoji, gdje ste to izvukli?? Rekla je da svoje dijete obožava i da bi bez premišljana vlastiti život za to dijete dala.
Rekla je da kad bi se vratila u vrijeme prije imanja djeteta, odlučila bi se ne imati dijete, a to je jako, jako različito od tvrdnje da želi da joj dijete ne postoji, koja, ponavljam, nije nigdje izrečena iliti napisana..

Svaka čast na temi!
Autorica je potegnula totalni tabu!

Jer svi, kao, obožavaju i najviše vole svoju djecu...većina ovo što je autorica napisala ne bi priznali ni svom privatnom psihijatru

a ipak...ogroman je broj ljudi na čijem se svakodnevnom ponašanju itekako vidi da bi najrađe da nemaju svoju djecu, to se vidi, izbija, iz načina života, odnosa s djecom itditd...naravno, tko želi gledat..

Mišljanja sam da velika većina ljudi prilikom realizacije vlastitog roditeljstva, bilo da se to dogodilo slučajno, ili je planirano, zapravo uopće nije svjesna u što se upustila..

[nuklea500]

Sve više sam na tragu da ovaj problem promatram kao problem tpova iz sithova TBF-: "Nisu se makli ni pedalj od euforičnog trenutka kad su pijanih glava kleli život za Hajduka".
Svi mi poznajemo cure i dečke iu srdnje škole koji i u tridesetima pokušavaju održavati isti život kakav su vodili tada, kao da su tada osegli vrhunac svog života.
Bilo kakav pomak ih plaši do jaja.
A dijete je najveći mogući pomak. I ništ nije strašno kao imati dijete. Nema veće odgvornosti. Obaveze.

Ako se netko osjeća potpuno sputanim zbog klipana od 7 godina, ej, 7 godina, to nešto ne štima. Misim da možemo mi tu naglabati do sutra, ali samo duboka psihoterapija može riješiti problem.

Ja se mogu u potpunosti identificirati a autoricom, ali samo u razdoblju kad su djeca one dosadne, glupe, nerazumne, napasne bebe. Imati razumnog dečka pored sebe, pa to je čisti užitak.

Jbt, jučer sam gledala svoju ni trogodišnjakinju na plivačkom treningu. Nema tog ponosa, nema te sreće u mom životu, koju bih mogla usporediti s tom euforijom dok sam je gledala kako trenira kao velika cura.

I nebitno je li dijete napredno ili zaostaje u razvoju, ponos i sreća su isti. Moj kolega je bio najsretniji čvjek na svijetu kad je njegov malac od 4 godine prohodao i kad je sa 6 godina naučio držati olovku u ruci.

Nema tog spontanog izlaska u kino koji može zamijeniti tu sreću. To te ispunjava u potpunosti. Ako sve u tebi štima. Ako ne štima, onda samo terapija i lijekovi mogu pokušati popraviti stvar.

[anin1]

nuklea500 kaže:

Ja se mogu u potpunosti identificirati a autoricom, ali samo u razdoblju kad su djeca one dosadne, glupe, nerazumne, napasne bebe. Imati razumnog dečka pored sebe, pa to je čisti užitak.

Ni s ovim se ne slažem

Po meni vrijedi ona "malo dijete mala briga veliko dijete velika briga"..

Neš ti "nerazumne napasne bebe" puno se lakše nosit s bebom nego s tinejdžerom..


I naravno da je masa trenutaka čisti užitak, ali ne treba lagati da nema sputanosti, i ta sputanost nema veze s tim da li dijete ima godinu, sedam ili petnaest...Jer kad imaš dijete, tvoje životne odluke su time obilježene i to je tako...Nema to veze s tim što netko može otić u kino kad mu dijete ima 12 jer ono može biti samo doma... To ima veze s tim kako planiramo, koji su nam prioriteti, kako život živimo...a to je sve vrlo, vrlo sputano... Ili ne poznaješ nijednog roditelja koji jede govna na poslu svaki dan, umjesto da se okrene i ode?? (Na ovo me navela priča s fejsa on prije neki dan kad se pričalo o nekakvoj pomoći nekom potrebitom, u vidu dara "pod bor", a jedna mama napisa "koliko ona govana pojede svaki dan da njena djeca imaju dar pod bor)
Sve je to sputanost..


I nisu sva djeca razumna. I nisu užitak. I ima roditelja koji čine sve, al krivo im je kocka pala pa imaju problematično dijete. I nije svejedno da li je dijete bez ili s poteškoćama..

[Hannah 3]

Malo sam zalutala na RiD...
Nadovezala bih se na post od anin1 od sinoć.
Nadam se da se nećete ljutiti i da me nećete krivo shvatiti, u smislu da uspoređujem dijete i psa.
Samo uspoređujem osjećaje.
U dobi od 33 godine uzela sam (ne znajući) bolesnog psa, kujicu od 5 mjeseci.
Da ne idem u detalje, ona je bolovala od nekoliko kroničnih i brda akutnih bolesti čitav svoj kratki sedmogodišnji život.
Spletom okolnosti, ovisila je isključivo o meni.
Zivot koji je mogao biti, da nissam nju uzela, pao je u vodu.
Dovoljno je reći da 7 godina nisam bila nigdje van Zagreba.
Nije mi bilo teško fizički brinuti za nju, nego me mučila stalna neizvjesnost, brojne ružne epizode s njenim zdravljem i potpuni gubitak psihičkog spokoja.
Stalno sam bila napeta i na straži zbog njenog zdravlja, žalosna i očajna što sam ostala zarobljena kao njen caretaker.

Voljela sam je i znala sam da se nitko ne bi toliko brižno skrbio o njoj, nisam ju niti pomišljala ikome dati (a tko bi ju i htio), jer sam htjela biti sigurna da će biti zbrinuta i jer sam znala da je vezana na mene jako.

Ali ja kao da nisam postojala, postojala sam samo u vidu uloge skbnika problematičnom jadnom psu.

Voljela sam je. Jesam. Nisam željela vratiti vrijeme i ne uzeti ju, jer sam znala da bi mi spoznaja da je na brizi nekome tko bi ju možda šikanirao, uzeo samo za rasplod ili bio s njom grub, bila pregrozna.

Ali, željela sam da se nije ni rodila.
Da sam mogla vratiti vrijeme,bila bih otkupila bih njenu mamu, sterilizirala ju i udomila, a ja bih imala mir i slobodu za kojom sam čeznula u svojim tridesetima.
U dvadesetima sam isto imala psa, no bio je zdrav, pa nisam imala ideju kako je to kad stvari krenu krivo.

[nuklea500]

U prvom postu sam autoricu pitala je li joj dijete bolesno ili problematicno. Odgovor sam dobila da je dijete iznimno zdravo i cak mirno za svoju dob.
Dakle, ne radi se o djetetu. Da nema djeteta, autorica bi bila depresivna zbog neceg drugog. Pravi uzrok depeesije nece biti otkriven na forumu.

[ChienSaintHuber]

nuklea500 kaže:

Svi mi poznajemo cure i dečke iu srdnje škole koji i u tridesetima pokušavaju održavati isti život kakav su vodili tada, kao da su tada osegli vrhunac svog života.
Bilo kakav pomak ih plaši do jaja.
A dijete je najveći mogući pomak. I ništ nije strašno kao imati dijete. Nema veće odgvornosti. Obaveze.

Ako se netko osjeća potpuno sputanim zbog klipana od 7 godina, ej, 7 godina, to nešto ne štima. Misim da možemo mi tu naglabati do sutra, ali samo duboka psihoterapija može riješiti problem.


Nema tog spontanog izlaska u kino koji može zamijeniti tu sreću. To te ispunjava u potpunosti. Ako sve u tebi štima. Ako ne štima, onda samo terapija i lijekovi mogu pokušati popraviti stvar.

Kak se ne bi osjecao sputanim? Uopce nije kod autorice bitna dob djeteta vec uloga roditelja/odgajatelja. To nju sputava. Njoj ce biti isto dijete imalo 2-7-14 godina. Nju ne ispunjava odgojiteljsko roditeljska uloga. Izvrsava je korektno ali duboko u sebi je nesretna. I ne treba takvim osobama terapija i lijekovi. To je uvredljivo. Nije ona bolesna.Ona se zajebala jer nije na vrijeme osvjestila i shvatila sto zeli od zivota i koja "uloga" je cini sretnom.

[SummerNight]

ma, malo tko moze biti sretan imajuci jednu ulogu u zivotu. zeni trebaju nove uloge, prujatelji, putovanja, tecajevi, hobi, bilo sto.

ononsto se nece promijeniti je da je odgovornost ogromna. kad imas dijete, tvoje odluke nisu vise tvoje.

netko je spomenuo otkaz, odlucan primjer

ja sam jednom dala otkaz titalno isprovocirana, u afektu. iako sam bila u podstanarima, iako mi dragi nije redovito dobivao placu, ja sam dala otkaz
jer kaj, najgore bi gladovali malo, jeli kod roditelja, frendova, krali wc papir iz birceva....
sada takva stvar ne dolazi u obzir
sad bi morala nastaviti jest govna dok ne nadjem nesto drugo
i to je samo banalan primjer

[anneb]

nuklea500 kaže:

U prvom postu sam autoricu pitala je li joj dijete bolesno ili problematicno. Odgovor sam dobila da je dijete iznimno zdravo i cak mirno za svoju dob.
Dakle, ne radi se o djetetu. Da nema djeteta, autorica bi bila depresivna zbog neceg drugog. Pravi uzrok depeesije nece biti otkriven na forumu.

ali ja uopće nisam depresivna, izgleda da vi ne čitate s razumijevanjem

[anneb]

ChienSaintHuber kaže:

Uopce nije kod autorice bitna dob djeteta vec uloga roditelja/odgajatelja. To nju sputava. Njoj ce biti isto dijete imalo 2-7-14 godina. Nju ne ispunjava odgojiteljsko roditeljska uloga. Izvrsava je korektno ali duboko u sebi je nesretna. I ne treba takvim osobama terapija i lijekovi. To je uvredljivo. Nije ona bolesna.Ona se zajebala jer nije na vrijeme osvjestila i shvatila sto zeli od zivota i koja "uloga" je cini sretnom.

ovo je više manje pogodilo točno kako se osjećam

problem je jedino što bih, da sam u pravo vrijeme znala koja uloga bi me činila sretnom, vrlo vjerojatno zbog toga ostala bez osobe koja mi je u međuvremenu postala suprug i otac mojeg djeteta, osobe koju obožavam i koju sam oduvijek obožavala

[tisi]

anneb kaže:

ali ja uopće nisam depresivna, izgleda da vi ne čitate s razumijevanjem

a što si?
nezadovoljna si svojim životom zbog činjenice koju ne možeš promijeniti.
dok su muž i dijete vani, rasplačeš se perući suđe i ne možeš stati.
kako bi ti to nazvala?

anneb kaže:

ovo je više manje pogodilo točno kako se osjećam

problem je jedino što bih, da sam u pravo vrijeme znala koja uloga bi me činila sretnom, vrlo vjerojatno zbog toga ostala bez osobe koja mi je u međuvremenu postala suprug i otac mojeg djeteta, osobe koju obožavam i koju sam oduvijek obožavala

ŠBBKBB.
nikad nećemo znati.

za razliku od chiensainthuber, ja mislim da bi ti psihoterapija pomogla.
i pod tim ne mislim ništa loše, jer mislim da i onima koji misle da su najzdraviji pomaže.

[anneb]

tisi kaže:

a što si?
nezadovoljna si svojim životom zbog činjenice koju ne možeš promijeniti.
dok su muž i dijete vani, rasplačeš se perući suđe i ne možeš stati.
kako bi ti to nazvala?

znači vi bi to nazvali depresijom? znate li vi uopće što je depresija?

[tisi]

anneb kaže:

znači vi bi to nazvali depresijom? znate li vi uopće što je depresija?

ne bih (bar još ne).
samo sam pitala kako bi ti to nazvala.

inače, znam jako dobro što je depresija, i činjenično i iskustveno.

[anneb]

tisi kaže:

ne bih (bar još ne).
samo sam pitala kako bi ti to nazvala.

inače, znam jako dobro što je depresija, i činjenično i iskustveno.

ne znam kako bih to nazvala, ali činjenica je da sasvim normalno funkcioniram i u društvu i u obitelji
čak nisam ni psihotična iako vidim da ste se uhvatili mojeg plakanja prilikom pisanja prošle objave, plačem relativno često, pogotovo prije nego što trebam dobiti stvari

iako su neki u topicu već pokušali odvesti raspravu u tom smjeru, ne radi se o tome da sam neiživljena niti mi fali ljubavnik
partnera sam imala i prije muža pa znam kako je to, izlazila sam dosta od svoje šesnaeste pa skroz do trudnoće, kad bi htjela izlaziti, mogla bih bez problema to raditi i danas ali mi se jednostavno ne izlazi

radi se isključivo o tome da mrzim biti majka, kad bih se mogla vratiti u vrijeme prije trudnoće, nikad ne bih opet zatrudnjela i najvjerojatnije bih provela život bez da ikad rodim
to ne znači da ja ne želim da moje dijete ne postoji, to ne znači da ja svoje dijete ne volim više od ičeg na svijetu, to ne znači da bih ja svojem djetetu na bilo koji način naudila

s obzirom da je moj muž partner pun razumijevanja, fantastičan ljubavnik i osoba uz koju se i ja i dijete osjećamo sigurnije nego uz ikog na svijetu, jednostavno ne vidim kako bi problem bio u njemu i kako bih ja uz nekog drugog mogla voljeti biti majka