Želim da nikad nisam imala dijete, je li to normalno?

[SummerNight]

slazem se, nije kauzlarno
ali cinjenica je da ne mozes biti bas dobar roditelj kad si nesretan i nezadovoljan. naprosto ne mozes. pogotovo ako je uzrok toj nesreci postojanje tog djeteta.
macku o rep da dijete ne osjeti to.

[columna]

F.A.Q kaže:

normalno je .. jos uvijek si TI dijete tako da su sve tvoje reakcije u djetinjastom kontekstu posve normalne

nadam se da ce te djete prerasti brze bolje za svoje dobro .. sigurno da ce mu faliti djetinjstvo ali ima i gorih stvari u zivotu

Odlican komentar, pravo u centar. I nije osuda, neki ljudi naprosto sazrele kasnije od drugih ili nikad.
Moja majka nas je rodila jako mlada i uvek je bilo primetno da je "propustila mladost". U tinejzerskom dobu nam je pomalo zavidela a u ranim dvadesetim nas je uporedjivala sa sobom tj ocekivala od nas slicnu vrstu zrtve, nekako nikad nije umela da bude majka. Sigurno mi je to falilo dok sam bila mladja ali odavno mi je svejedno. Nazalost, koliko god da je razumem jer je bila mlada to ne menja cinjenicu da je moj odnos prema njoj uvek bio isto tako distanciran jednostavno je to two way street.
Njoj je danas krivo, ali sta ja tu da radim. Ja danas imam svoje dete za koje bih dala sve.
I da, i ona je funkcionisala potpuno "normalno". Sva okolina je uvek mislila da je ona savrsena majka koja sve stigne puno radi i sl.

[puffko]

MajaMama kaže:

Netko tko voli biti roditelj može biti najgori roditelj na svijetu.
.

Cekaj cekaj, nitko (ili barem ne ja!) kaze da ako "ne volim biti roditelj" = 'nisam dobar roditelj" istodobno znaci i "volim biti roditelj" = "dobar sam roditelj". To ne proizilazi jedno iz drugog!

Ja mislim da je za "biti dobar roditelj" nuzno, ali ne i dovoljno "voljeti ulogu roditelja".

[MMovca]

puffko kaže:

Cekaj cekaj, nitko (ili barem ne ja!) kaze da ako "ne volim biti roditelj" = 'nisam dobar roditelj" istodobno znaci i "volim biti roditelj" = "dobar sam roditelj". To ne proizilazi jedno iz drugog!

Ja mislim da je za "biti dobar roditelj" nuzno, ali ne i dovoljno "voljeti ulogu roditelja".

Ja mislim da nije nužno, pogotovo u smislu klasičnih podjela uloga, pa zbog toga i imamo cvjetanje permisivnog odgoja do krajnjih granica, jer roditelji ne vole biti policajci i nacisti.

Nije nužno voljeti tu ulogu, nužno je, po meni, biti dovoljno dobar čovjek da tu ulogu igraš sa svrhom stvaranja sretnoga čovjeka.

Može čovjek voljeti neku ulogu i biti potpuno prazan i neinventivan, bilo koju ulogu.

Evo recimo primjer. Silovana žena koja je zatrudnjela (iako je Damir Stojić uvjeren da takvo što nije moguće ) i odlučila zadržati dijete (iako feministkinje misle da takvo što nije normalno i moguće ).

Ne mora voljeti tu ulogu jer joj je silom nametnuta, može voljeti dijete, ne mora mu nikad pokazati da ne voli tu ulogu, može biti djelomično nesretna cijeli život, ali može biti dobar i cjelovit roditelj pun ljubavi prema tom čovjeku.

Može jer poznajem jednu. Samo jednu, meni je to dovoljno.

U ovom slučaju to nije na stvari, otišli smo svi predaleko, žena ima problem kako god ga mi nazivali (first world problem ili ne, svejedno je), žena ne voli biti majka i ne voli tu odgovornost, ali voli tog malog čovjeka i u njoj se događa klanje epskih razmjera.

Jebiga, nije promislila, dala je da je "prirodnost" toga dovede do svršenog čina, jer je prokreacija sljedeći normalan korak i nije postavljala pitanje je li dovoljno spremna biti roditelj i želi li to, shit happens.

Uostalom kak se zna, ima ih koji znaju i to cijenim, ima ih koji ne znaju i neće nikad znati, ima ih koji promijene mišljenje kad se dogodi, život je jebena kurvetina, neka ide na terapiju i liječi se, nema ona pojma što je njoj, a nije obijest, kad je netko obijestan, ne plače nad svojim razmišljanjima nego ga boli ona stvar i misli da je jedini bitan, ona to ne misli. Koliko god joj fali svega nečega obijesnoga.

[miss daisy]

puffko kaže:

Ja pokusavam razumjeti kako se moze razdvojiti uloga majke i majcinski odnos prema konkretnom djetetu

SummerNight kaže:

mislim da jako tesko mozes biti jednako dobar roditelj kao onaj koji voli biti roditelj ali mogu pojmiti da volis dijete svoje a ne volis ulogu majke

ja kao i puffko ne razumijem to razdvajanje "volim dijete više od svega i dala bi život za njega" i "ne volim odgovornost i obveze koje uloga majke nosi i nesretna sam jer sam roditelj".

odnosno, kad ovako napišem mi je razdvajanje jasno ali mi je podjela umjetna.
jer "ljubav prema djetetu zbog kojeg dajemo život" valjda proizlazi i iz obveza i odgovornosti koje to dijete uzrokuje. inače bi valjda više od tog svog djeteta voljeli neko random dijete koje je objektivno ljepše i pametnije i bolji čovjek

jednako tako, ako voli dijete najviše od svega, čovjek bi pomislio da bi joj ta ljubav koju ona sama osjeća trebala biti kompenzacija za odgovornosti i obveze.
drugi dio kompenzacije bi mogla biti ljubav koju dijete od 7.g. iskazuje prema njoj.
zato me čudi i cviljenje kako joj nitko ne iskazuje zahvalnost. jer ako je ne osjeća u ponašanju svog djeteta, onda nešto ne valjda. a ne osjeća, tako je krenuo topic.
bar tako mala djeca nagrađuju roditelje ljubavlju čak i kad je ovi ne zaslužuju ni malo.

[nuklea500]

Mislim da je iskrena kad kaže da bi odmah dala svoj život za život svog djeteta. Ali ne mislim da je to dokaz ljubavi. To je samo dokaz grižnje savjesti jer, možda ipak, trebamo svi uzeti u obzir da ona to dijete i ne voli. Želi ga voljeti, daje sve od sebe, pokušava mu biti izvrstan roditelj, ali ljubavi jednostavno nema... Ili se negdje sakrila u njoj, a samo dobar psihijatar će pronaći razlog zašto se ta ljubav ušuškala i zašto je ona ne može osjetiti.

[agathos]

Francesca kaže:

Ja ne mogu to razumjeti, zao mi je, već par dana čitam ovu temu i ne mogu razumjeti

Mogu razumjeti i shvatiti da ne vole sve žene djecu i da ih ne žele, ali takve to znaju oduvijek i velika je vjerovatno da djecu ni nemaju
Da sam ja osobno takva, dobro bi se pobrinula da do djeteta ni ne dođe
Jer sa 22-23 bi možda razmišljala da ne želim djete, ali sa 35 bi se možda i predomislila. Možda i ne.

Prvo bih se osvrnula na ovo poboldano: zašto ljudi smatraju da žene koje ne žele djecu (ili ih ne žele do ''nekih'' godina) ujedno ne vole djecu? Ne prozivam tebe niti ikoga, već me zanima zbog čega ljudi na taj način rezoniraju stvari?
Npr. ja volim djecu i već su mi neke bliske frendice ono korak do poroda i bila sam prehappy kad sam čula da su trudne, raspametila se na samu vijest i na to da ću im sad za klince kupovati plišance i koje kakve gluposti, baš ono full full, ali mi na kraju pameti nije vlastito dijete.
Mlađa sam godinu dana od autorice teme, a djeca su mi zadnja po listi prioriteta, a zbilja volim djecu. Nije što nisam iživljena ili nešto takvog, ali trenutno imam više drugih prioriteta i stvari koje su mi u prvom planu i koje želim napraviti prije nego se odlučim za taj korak, iako i to je upitno jer jesam sklona pretjeranoj brizi i dok to sama sa sobom ne riješim, nema šanse ići na dijete. Osim toga nije ni da mi situacija u državi baš nešto daje vjetar u leđa pri toj odluci.
Radije razmislim, promislim i izvažem milijun puta, nego da se upustim u nešto zbog čega neću biti sretna kasnije ili će mi dijete patiti jer sam dopustila da dođe na svijet na krivom mjestu, u krivo vrijeme. Iskreno mogla bih ne imati djecu uopće, ukoliko ne bih mogla imati djecu, ne bih išla na umjetnu, posvojila bih... i ta odluka je definitivna i tu se moj partner mora apsolutno slagati sa mnom (ili ću ga u suprotnom voditi u dom gdje su napuštena djeca koja čekaju posvajanje pa neka proba pomislit na umjetnu)

zombie_chicken kaže:

Ja se mogu potpuno poistovjetiti sa naslovom teme, ali ne i sa razlozima autorice. Naime, ja sam se dovoljno iživila prije djeteta, i ne nedostaje mi baš nešto društveni život. Čak mi ni pažnja ne fali od drugih ljudi, nisam baš zahtjevna po tom pitanju.

Ja sam milijun puta zažalila zašto sam imala dijete zbog užasnih strahova koje sam razvila, zapravo paranoje da će mu se nešto dogoditi. Tako da se jako teško kontroliram da ne stavim malog u staklenu neprobojnu kutiju i hranim na slamčicu.
Ovako kad me ljudi vide u RL, djelujem prilično bezbrižno, jer to nastojim jako dobro sakriti. Kako sam introvert, ne prakticiram niti pričanje o tome sa poznatima. Mislim da ljudi koji nisu roditelji, a i neki koji jesu bi to jako teško razumjeli. Borba je skoro svakodnevna, anksioznost oko svega što se tiče djeteta, a i redovne noćne more, tako da sam premorena jer užasno malo spavam.
Kad moram na službeni put, sleđena sam, ako ne uzmem neke tablete za smirenje.
Nažalost, taj osjećaj se sad širi i na moju užu i širu obitelj. Bojim se za sve oko sebe, da im se nešto ne dogodi. Nikad u životu se za sebe nisam bojala, a niti za ljude oko sebe prije djeteta.
Često mi pada na pamet -šta mi je to uopće trebalo?
Nekako sam postala fiksirana na to da nisam imala dijete, živjela bi i dalje bezbrižno.
Zapravo sam svjesna da je to sve bolesno, i da nisam kriva što se tako osjećam, ali sam mislila da će se sa vremenom to sve smanjiti, međutim, pogoršava se.
Naravno, vjerojatno sam imala predispozicije prije djeteta za tako nešto, a okidač je bio preuranjeni i težak porod i dijete sa hrpom dijagonza, od kojih, na svu sreću, skoro ništa nije ostalo.
Osim maming ludila..

I da, sve češće razmišljam o posjetu nekoj ustanovi, ili doktoru..

Mene brine upravo ovo što si navela. Brinem se jako do ljudi do kojih mi je stalo i tu je ponekada zbilja teško ići protiv samog sebe. Još odrasla osoba to nekako ishendla, otvoreno sjedneš i porazgovaraš, objasniš strah i riješite to, ali dijete? I ta energija koja se prenosi na dijete - strah koji kasnije prelazi u gušenje, posesivnost, ljubav koja to nije, već strah i mučenje za obje strane, to nikako ne. Haha nemojte me krivo shvatit, ali čovjek mora sa sobom ipak biti što više može načisto sa masom stvari općenito u životu, a naročito kad je u pitanju dijete. Dijete mora postati samostalna, zrela, odgovorna osoba, a ne fiksacija roditelja i sve ono što roditelj nije postigao ''dijete će''.
Promatram kako ljudi dišu, to mi je jedan od omiljenih hobija i primjećujem svašta lijepog i ne-lijepog u odgoju i već sam ljudima oko sebe rekla da jednog dana ako budem imala dijete, slobodno mi ga mogu oduzeti (ako treba potpisat ću i ovjerit kod bilježnika), ako se prema njemu budem ponašala kao histerična, psihotična, pretjerano brižna majka koja mu ne da da diše i koja će ga pilati i kontrolirati svaki njegov korak. Upravo zbog toga treba sam sa sobom raščistiti gro stvari prije tog koraka, a mnogi nažalost još uvijek idu na dijete - jer je vrijeme, pritisak okoline, godine su tu itd itd...

Autorici teme preporučam da sjedne i otvoreno razgovara s mužem, treba joj ispušni ventil i iskreni razgovor makar i sa stručnom osobom - nisam pročitala cijelu temu, možda se nešto i razriješilo u međuvremenu, u svakom slučaju sretno, nije to tako strašno dok god se ne odražava na dijete, ali pronađi nešto što te usrećuje, drugačije ćeš gledati na svijet oko sebe!

[Aarie]

nuklea500 kaže:

Mislim da je iskrena kad kaže da bi odmah dala svoj život za život svog djeteta. Ali ne mislim da je to dokaz ljubavi. To je samo dokaz grižnje savjesti jer, možda ipak, trebamo svi uzeti u obzir da ona to dijete i ne voli. Želi ga voljeti, daje sve od sebe, pokušava mu biti izvrstan roditelj, ali ljubavi jednostavno nema... Ili se negdje sakrila u njoj, a samo dobar psihijatar će pronaći razlog zašto se ta ljubav ušuškala i zašto je ona ne može osjetiti.

Slažem se s ovim, jer kad nekog jako volimo onda nam je i lijepo uz tog nekog i ne mozemo zamisliti zivot bez njega.

Ne krivim autoricu, ali mislim da ne bi trebala i dalje glumiti da je sve ok, vec reci sve muzu ako su toliko bliski il ici psihologu il nesto trece...
Mislim da problem nije u djetetu vec ona ima neki problem sa sobom...

[Dodagoda]

anneb kaže:

znači vi bi to nazvali depresijom? znate li vi uopće što je depresija?

Ja ovo nebih nazvala depresijom kao takvom ali neku psihološku pozadinu svakako ima. Da znam dati točnu dijagnozu bila bih psiholog . Nisam ni ja neka "žena, majka, kraljica" i često bih da imam daljinski i stavim klince na pauzu ili barem na mute ..često sam pregažena od obaveza i upitam se ponekad kad imam hrpu obaveza na šta se sveo moj život... ali klinci odrastaju i sve više vremena uspijem pronaći za sebe i neke svoje sitne radosti. Obiteljski život je naporan, žene često zanemare sebe, često odnos s partnerom padne u drugi plan , no uvjerena sam da npr. niste uopće imali dijete da bi ti možda opet ne bi bila sretna. Onda bi se pitala da li je to zato jer nemate dijete. Raspitaj se malo i nađi nekog dobrog psihologa kojemu ćeš se moći otvoriti i koji će znati prodrijeti u srž problema.

[My time]

anneb kaže:

ne znam kako bih to nazvala, ali činjenica je da sasvim normalno funkcioniram i u društvu i u obitelji
čak nisam ni psihotična iako vidim da ste se uhvatili mojeg plakanja prilikom pisanja prošle objave, plačem relativno često, pogotovo prije nego što trebam dobiti stvari

iako su neki u topicu već pokušali odvesti raspravu u tom smjeru, ne radi se o tome da sam neiživljena niti mi fali ljubavnik
partnera sam imala i prije muža pa znam kako je to, izlazila sam dosta od svoje šesnaeste pa skroz do trudnoće, kad bi htjela izlaziti, mogla bih bez problema to raditi i danas ali mi se jednostavno ne izlazi

radi se isključivo o tome da mrzim biti majka, kad bih se mogla vratiti u vrijeme prije trudnoće, nikad ne bih opet zatrudnjela i najvjerojatnije bih provela život bez da ikad rodim
to ne znači da ja ne želim da moje dijete ne postoji, to ne znači da ja svoje dijete ne volim više od ičeg na svijetu, to ne znači da bih ja svojem djetetu na bilo koji način naudila

s obzirom da je moj muž partner pun razumijevanja, fantastičan ljubavnik i osoba uz koju se i ja i dijete osjećamo sigurnije nego uz ikog na svijetu, jednostavno ne vidim kako bi problem bio u njemu i kako bih ja uz nekog drugog mogla voljeti biti majka

Autorice, ti si jako razmažena i imaš sve u životu o čemu mnogi mogu samo sanjati, a opet si nezadovoljna - 'voliš' svoje dijete, ali mrziš obaveze koje imaš oko njega i fale ti putovanja i izlasci jer ti smeta dijete
Ja ne mogu vjerovati da postoje tako samožive osobe.
Još više mi nije jasno o čemu si ti razmišljala kad si se jebala bez kondoma?
Pa što si ti mislila da je dijete lutka koju samo lijepo obučeš i šetaš ulicom, a kad dođeš kući baciš ju u ormar
Na kojoj planeti si živjela prije nego si postala mama?
Kažeš da imaš faks, a tek sad si skužila da su djeca velika obaveza?
I nemoj mi molim te pričati da baš toliko voliš to dijete. To nije točno, ti voliš sebe i žališ za životom koji si imala prije djeteta.
Znaš kako se kaže - poslije jebanja nema kajanja.
Stvarno mi nije jasno da jedna fakultetski obrazovana osoba nije znala da su djeca velika odgovornost za cijeli život. Em ti fakulteta i obrazovanja.

[SummerNight]

nisam znala da na hr faxevima ima.predmet "djeca, nuspojave i posljedice dugotrajnog izlaganja"

[My time]

SummerNight kaže:

nisam znala da na hr faxevima ima.predmet "djeca, nuspojave i posljedice dugotrajnog izlaganja"

To nema, ali zato ima subotnje opijanje i partijanje
Šta se pravite blesavi, brak i djeca su velika odgovornost i to jako dobro znate, samo je problem u tome što bi vi do smrti samo uživali i bili vječni studenti koji samo partijaju i ševe se tko s kim stigne.
Onda neke mamine princezice imaju želju udati se i roditi i onda poslije kukaju kako im je teško, pa se rastaju jer nije sve kako su zamislile.
Dijete je živo biće i čim ga rodiš budi svjesna da nikada više nećeš imati svoj život onakav kako bi ti htjela.
Pametnoj curi dosta, a ostalima ne treba ni objašnjavati jer ionako ne bi skužili.

[Afro Dita]

My time kaže:

To nema, ali zato ima subotnje opijanje i partijanje
Šta se pravite blesavi, brak i djeca su velika odgovornost i to jako dobro znate, samo je problem u tome što bi vi do smrti samo uživali i bili vječni studenti koji samo partijaju i ševe se tko s kim stigne.
Onda neke mamine princezice imaju želju udati se i roditi i onda poslije kukaju kako im je teško, pa se rastaju jer nije sve kako su zamislile.
Dijete je živo biće i čim ga rodiš budi svjesna da nikada više nećeš imati svoj život onakav kako bi ti htjela.
Pametnoj curi dosta, a ostalima ne treba ni objašnjavati jer ionako ne bi skužili.

Je, stoji.

[Dragonfly]

anneb kaže:

nema problema sa zdravljem, stvarno je najnormalnije moguće dijete
čak se ne mogu požaliti ni na njegovu hiperaktivnost, u usporedbi s nekom drugom djecom koju znam je stvarno anđeo

rijetko kad si mogu priuštiti cijeli vikend samo za sebe, eventualno jednom godišnje kad se tisuću stvari poklopi pa onda mali ostane kod roditelja mojeg muža ili kod njegove sestre i njenog dečka tako da ja i muž možemo negdje otići, ali čak i onda to bude na način da odemo u subotu ujutro i jurimo natrag već u nedjelju rano popodne
ne znam, možda bi tako nešto pomoglo, ali nije da ja ne provodim vrijeme bez djeteta, pa barem 8 sati dnevno koliko sam na poslu ne vidim malog

od fitnessa i vremena provedenog na otvorenim prostorima ionako nikad nisam bila, ali tu i tamo odem na kavu s kolegicama ili prijateljicama s fakulteta i srednje škole
ne mogu se požaliti što se tiče toga, muž stvarno bez ikakvih problema ostane sam s malim kad god situacija to od njega zahtijeva




nismo planirali dijete u pravom smislu riječi, ali oboje smo završili fakultete, imali posao, vjenčali se i počeli živjeti zajedno tako da smo se složili da neće biti problem ako se ''dogodi'' i jednostavno nismo razmišljali o tome

suprug obožava život koji živimo i ne dolazi u obzir da mu kažem išta o ovome ili mu to u najmanjoj mjeri dam naslutiti jer i ja njega neopisivo volim, on je čovjek mojih snova i radije bih se ubila nego ga povrijedila na ovaj način

puno sam razmišljala o tome što bih htjela i kakav život bi me u potpunosti zadovoljio i ne mogu reći da sam ikad došla do točnog odgovora
znam da nikako ne bih htjela biti sama i nikako ne bih htjela biti bez supruga, tj osobe koja je uz mene, sama titula supruga mi je nebitna jer bih bez razmišljanja provela život uz njega i bez prstena
nedostaje mi vrijeme kad smo bili sami, nedostaju mi jeftina novogodišnja putovanja u gradove istočne europe i spavanja u jeftinim hostelskim sobama, nedostaju mi nedjeljna buđenja u 1 popodne i nebriga oko toga što ćemo taj dan pojesti, nedostaju mi spontani odlasci u kino petkom u 23:00 jer nam je u stanu dosadno

muž i mali su otišli u shopping centar kupiti nešto odjeće, a ja sam ostala kod kuće kuhati ručak i samo pišući zadnji odlomak sam se raspala na komadiće, plačem i ne znam hoću li se uspjeti sabrati prije nego se vrate
možda je ovo ipak topic za podforum psihijatrija, a ne za RiD

Super, osvijestila si da ti je naporna uloga roditelja i ne ispunjava te uopće i još k tome ti je "ukrala" partnera. To je ful ok, jer bolje da si toga svjesna, nego da se samozavaravaš jer iz te kože ne možeš, ali možeš dalje odrediti svoje postupke.

Prvo, angažiraj dadilju da biste ti i muž imali puno više slobodnih trenutaka, zatim pošalji malog na zimovanja, ljetovanja i slične radionice jer si tako možeš osigurati i po tjedan dana slobode i treće, podveži jajnike u slučaju da suprug vidi vašu zajednicu s dvoje ili troje djece

I sjeti se da ćeš kad mali bude imao 20, ti imati 44, a to su ti super godine da se opet vratiš načinu života koji obožavaš

I da, vjerujem da duboko voliš svoje dijete i ne dijelim mišljenje većine koja smatra da si loš roditelj ako ti se ta uloga ne sviđa.

Živjela!

[choupette]

puffko kaže:

Ja pokusavam razumjeti kako se moze razdvojiti uloga majke i majcinski odnos prema konkretnom djetetu i nije mi jasno kako nevoljenje uloge majke ne bi utjecalo na konkretno obavljanje uloge majke.

Pa sigurno da utjece. Ako cemo ici toĺiko daleko, sve utjece. Samo sto glavno pitanje nije utjecaj, nego njegove posljedice. Tako da nisu svi utjecaji nuzno razorni.
Ako zena voli svoje dite, to mu inace pokazuje i ako svoje roditeljske duznosti uredno obavlja, samo po tome se izdigla od dobrog dila populacije koji ce deklarativno ili cak i stvarno obozavati bivati roditeljem, a s druge strane zanemarivati svoje dite ili nesto jos i gore.

Inace ta floskula da je jedino sritno dite sritne majke je floskuletina kakve nema i savrsen alibi za neke roditelje.
Za razliku od onoga sto je popularno ponavljati, ja ne mislim da su dica neka superupijajuca vidovita bica kad je posrijedi cjelokupni unutarnji zivot njihovih roditelja. I sama sam se iznenadila koliko stvari kao dite u vlastitoj obitelji nisam uopce ubrala.
Dica su prvenstveno orijentirana na sebe (sto je normalno) i najbitnije im je da je njima dobro. Naravno, bitno je da je i roditelju dobro, ali to je ukoliko se srica diteta i roditelja sukobe, manje bitna stavka, koliko god se volilo tvrditi suprotno.
Jer ima sritnih roditelja koji npr. bas vole lutati okolo, ici po zabavama, biti non-stop na putovanjima i sto manje vrimena provoditi uz svoju dicu. Ima npr. oceva koji bas vole svaki drugi tjedan imati novu curu koju bi bas svaki put predstavili svojoj dici...i iako su u svim tim situacijama ti odrasli sritni, znaci li to da ce time biti i njihova dica? Znaci li to da je to sve skupa uopce dobro za dite, jer eto, roditelji su sritni?

Npr ako ne volis kuhati, a moras kuhati, izgledno je da to bas nece biti jednako dobro jelo kao u nekoga tko voli kuhati, zar ne? Taj drugi ce vjezbati kuhanje, posvetiti mu vrijeme, nece to obaviti preko volje.

Ne mora uopce znaciti.
Ja recimo ne volim kuhati. Uopce. Ali kuham redovno i kuham, kazu, odlicno. Svekrva mi je profi kuharica, koja je kuhala u super restoranima, doma kuha isto svaki dan...a kaze da nikad nije volila kuhati.
Moja mama odlicno sije, bas je talent, svim mojim lutkama je sila odjecu da su frendice bile ljubomorne. A ne voli siti.

Isto tako imas gro obratnih situacija u kojima npr. netko bas voli pjevati, ali je uzasno los u tome. Ili kuhati, pa siluje svoju okolinu sa specijalitetima koji su u biti katastrofalni.

Ili recimo ja ne volim bas voziti pa kad ne moram, vozi netko drugi. I tako i nisam jednako dobar vozac kao recimo moja prijateljica koja voli voziti.

Ima i takvih situacija, a ima i obratnih.
Voljenje je jedan dio, ali uopce ne mora biti odlucujuc u tome kakav ce finalni rezultat biti.

Kuhanje, voznja, sivanje, naravno nije to kao roditeljstvo koje je mnogo kompleksnije i ozbiljnije, ali ne bi ja automatski rekla da ce dite "propasti" jer majka ne uziva u svojoj ulozi roditelja. Mislim da je vec u njenoj situaciji velika stvar i dobra polazisna tocka sto kaze da je ljubav neupitna i sto svoju ulogu obavlja savjesno.

Druga stvar, stvarno virujem da postoji sansa da bi bas na tim temeljima neki oblik psiholoske pomoci polucio dobre rezultate. Sve i da se radi o tome da autorica nije depresivna, nego iskljicivo nezadovoljna jednom od svojih uloga, razgovor sa strucnjakom bi joj mogao pomoci da usvoji neke mehanizme pomocu kojih ce se na bolji nacin moci nositi sa svime. Jer nije psiholoska pomoc samo za depresivce i ne znam zasto je tu od autorice odmah odbacena. Valjda zato jer dozivljava da je takva vrsta pomoci za ljude s kojima nesto nije u redu.
Mislim da kad je vec ionako u odredenoj vrsti pat pozicije, a zeli uciniti najbolje za svoje dite i sebe, nije lose potraziti pomoc sastrane i pokusati si uciniti situaciju sto laksom.

Inace, nevezano, ono sto me cudi je spominjanje nekog perfektnog muza i odnosa u kojem autorica ne samo da ne pomislja otkriti jedan bitan dio sebe, nego doslovce kaze da to sto se u njenoj nutrini dogada ne zeli muzu dati ni naslutiti.
To niti je dobro niti ukazuje na dobar brak i normalnu initmu koju bi bracni partneri tribali imati.
Da ne pricam koji je teret drzati takve emocije u sebi i ne moci ih podiliti s osobom koja bi joj valjda tribala biti najbliskija.

[B&G&L]

Nisu sve zene stvorene da budu majke.Imam jednu blisku osobu pored sebe dala je dijete na posvojenje nikad ga nije trazila i pitala za njega sad ima dvoje male djece i nema osjecaja za njih niti ce imati kao i za prvo ..

Poslano sa mog HTC Desire 620 koristeći Tapatalk

[puffko]

Ma da, jasno, nije roditeljstvo kuhanje i voznja, ali time jos gore: kompleksnije je, obuhvatnije, i tim vise je teze 'fejkati'.

Ono sto je mene iziritiralo ovdje su tvrdnje 'ali sam bolja majka no mnoge koje kazu da vole biti majke' ili 'bila bih bolja majka no mnoge..' Kako znas? Tko to kaze? Ja se prva za sebe ne bih usudila reci da sam "bolja majka no mnoge". Prvo, ne znam sto drugi ljudi rade u svojim domovima kad nema publike. Drugo, dok moja djeca ne odrastu, dok ne vidim kakve su odrasle osobe, dok se oni ne budu u stanju osvrnuti na svoje djetinjstvo, ja ne mogu takav sud donijeti. Columna je lijepo opisala svoj slucaj gdje su drugi mislili da je njezina majka jako dobra (ona kaze 'savrsena') majka, a ona je kao dijete znala da to nije tako. Naravno, vjerojatno sam bolja majka no mnoge, no pretpostavljam da sam i gora no neke druge--sto cemo, gledati na lowest common denominator?--i ne bi mi palo napamet se ovako unaprijed tapsati po ramenu.

[MMovca]

puffko kaže:

Ma da, jasno, nije roditeljstvo kuhanje i voznja, ali time jos gore: kompleksnije je, obuhvatnije, i tim vise je teze 'fejkati'.

Ono sto je mene iziritiralo ovdje su tvrdnje 'ali sam bolja majka no mnoge koje kazu da vole biti majke' ili 'bila bih bolja majka no mnoge..' Kako znas? Tko to kaze? Ja se prva za sebe ne bih usudila reci da sam "bolja majka no mnoge". Prvo, ne znam sto drugi ljudi rade u svojim domovima kad nema publike. Drugo, dok moja djeca ne odrastu, dok ne vidim kakve su odrasle osobe, dok se oni ne budu u stanju osvrnuti na svoje djetinjstvo, ja ne mogu takav sud donijeti. Columna je lijepo opisala svoj slucaj gdje su drugi mislili da je njezina majka jako dobra (ona kaze 'savrsena') majka, a ona je kao dijete znala da to nije tako. Naravno, vjerojatno sam bolja majka no mnoge, no pretpostavljam da sam i gora no neke druge--sto cemo, gledati na lowest common denominator?--i ne bi mi palo napamet se ovako unaprijed tapsati po ramenu.

Morat ću pročitati temu još jednom da vidim gdje su napisane baš takve tvrdnje jer ih se ne sjećam, ja sam pisala nešto o mogućnostima, ne o tome da je to zapisano u kamenu.

Nitko ne zna kakav je roditelj, zapravo nećeš znati ni kad ti djeca odrastu jer je to tvoja percepcija zbivanja, a djeca imaju svoju i s obzirom na to koliko smo spremni tajiti ili zadržavati u sebi ono što zaista mislimo, možda će ti zamjerati stvari koje su tebi bile sasvim normalne. Skloni smo frojdovski gledati na stvari i tražiti uzroke u djetinjstvu za svako govno.

Mislim postoje i u ranoj dobi neki pokazatelji koji bi rekli da je obiteljska dinamika dobra i da su roditelji dobri u svojim ulogama, vidiš to po djeci koja odrastaju u stabilne jedinke, a onda nekad otvoriš kutiju i vidiš da u njoj ima koječega tužnoga i depresivnoga, da su roditelji neispunjeni i osim te uloge nisu se ostvarili na drugim poljima.Sve to na kraju izađe na vidjelo.

Žena je locirala problem i sad samo treba shvatiti da njegovo rješavanje ne leži u kontempliranju o tome što bi bilo kad bi bilo, nego u traženju pomoći da si složi život i time ne povrijedi osobe oko sebe i sebe samu.

[puffko]

MajaMama kaže:

Morat ću pročitati temu još jednom da vidim gdje su napisane baš takve tvrdnje jer ih se ne sjećam, ja sam pisala nešto o mogućnostima, ne o tome da je to zapisano u kamenu.

Nitko ne zna kakav je roditelj, zapravo nećeš znati ni kad ti djeca odrastu jer je to tvoja percepcija zbivanja, a djeca imaju svoju i s obzirom na to koliko smo spremni tajiti ili zadržavati u sebi ono što zaista mislimo, možda će ti zamjerati stvari koje su tebi bile sasvim normalne. Skloni smo frojdovski gledati na stvari i tražiti uzroke u djetinjstvu za svako govno.

Mislim postoje i u ranoj dobi neki pokazatelji koji bi rekli da je obiteljska dinamika dobra i da su roditelji dobri u svojim ulogama, vidiš to po djeci koja odrastaju u stabilne jedinke, a onda nekad otvoriš kutiju i vidiš da u njoj ima koječega tužnoga i depresivnoga, da su roditelji neispunjeni i osim te uloge nisu se ostvarili na drugim poljima.Sve to na kraju izađe na vidjelo.

Žena je locirala problem i sad samo treba shvatiti da njegovo rješavanje ne leži u kontempliranju o tome što bi bilo kad bi bilo, nego u traženju pomoći da si složi život i time ne povrijedi osobe oko sebe i sebe samu.

Nisi ti napisala, napisala je postavljacica topica i jos jedna sudionica koja nema djecu i ne zeli 'ali bi bila savjesnija'. Mene UZASNO takve izjave iritiraju, kao sto je ocito

Slazem se da nitko ne zna, ali takodjer se i slazem da 'sve na kraju izadje na vidjelo'. Svi visemanje prodjem kroz fazu gdje optuzujemo svoje roditelje za kojesta, ali svi (ako smo uspjeli sazrijeti i ako roditeljski grijesi nisu ogromni) ih na kraju sagledamo kao ljude koji grijese.

A naravno da se neke stvari vide i ranije, ali, ako gledam svoju djecu, ja mogu reci: 'oni nemaju nekih vidljivih problema' i 'po svemu sudeci razvoj tece normalno' ali ne mogu reci i 'bolji sam roditelj od mnogih'.

A sto se postavljacice topica tice, mislim da je nju prije svega mucio grozan PMS.

[anneb]

puffko kaže:

Nisi ti napisala, napisala je postavljacica topica i jos jedna sudionica koja nema djecu i ne zeli 'ali bi bila savjesnija'. Mene UZASNO takve izjave iritiraju, kao sto je ocito

očito vas iritiraju s obzirom da ste ih počeli izmišljati tj. vidite ih tamo gdje ih nema

naime ja nigdje nisam napisala da mislim kako sam bolja majka od bilokoje druge žene