Baviti se dokolicom

[gji perpetum]

arna kaže:

Rekla bih onda kada u dokolici može uživati jednako punim plućima kao i kad nešto važno radi, jer svrhu pronalazi u sebi, a ne u izvanjskom...onda je fakat slobodan... barem meni je to "filozofsko"- u smislu promišljanja.

važnost dokolice je tolika da se za nju zaista vrijedi izboriti, ako treba i oružjem ..ostaje pitanje kakva je kvaliteta takve dokolice

planinar kaže:

Kad je dokolica u pitanju, čovjek prvo mora razjasniti (u) sebi njeno pravo značenje. To nije dosada, nije neko nezadovoljenje djelovanja (izostanka zabavljenosti). Zabava/zabavljenost bi bila posljedica nekog vanjskog utjecaja, poticaj za djelovanjem da bi se čovjek osjećao kao da ne gubi vrijeme.
To je oslobođenje vremena za sebe.
Oslobođenje ne dolazi kao poklon, nego je izboreno

dokolica je živ, živ potencijalno opasna potreba vrludavog uma, suprotnost dosadi, zaposlenosti i zabavljanju..onaj koji je treba mora je pronaći, u suprotnom bi mrtav živio..apostrofiram mrtav živio!

martin007 kaže:

A da bi mogao uživati u toj i takvoj slobodi ,prvo mora proći dolinu suza i osvijestit važno od nevažnog ...te bit sposoban osjetit taj gušt dokoličarenja :klap:

Neki ljudi uvijek moraju nešto raditi ...pa još sami sebe slave kao radoholičare ...a ustvari se iza toga krije -bijeg od samog sebe ,kaj ne

radoholičarstvo (kao i lijenost) kao patološka osobina, radoholičarstvo iz gluposti, radoholičarstvo usađeno ne/kulturnom tradicijom nekih društava, radoholičarstvo iz nužnosti koja to nije već se samozavarava, uglavnom svjesno...nema tu pomoći.

volver kaže:

Odavno već mislih pitati za nešto, pa nikako....
Kad uzmemo iz gornjeg članka njegovu drugu tezu - da je rad proizvod slobodnog vremena odn. najprije imamo slobodu i slobodno vrijeme a potom rad i radno vrijeme te da je tek zaborav ljudske biti izokrenuo taj odnos

Misliš li da tvoja teza problematizira ovu drugu? Naime, slobodnog vremena nema "najprije" pa utoliko, nije li ova druga teza pogrešna u tom svom dijelu gdje o tome govori? ...

na @planinarov link na Maticu nadovezuje se intervju s Igorom Mandićem u kojem je Igor u svom britkom neuvijajućem stilu vrlo precizno odradio , s guštom sigurna sam , ovu temu.


http://www.jutarnji.hr/mandic--dokol...-duhom/182082/

[planinar]

volver kaže:

Odavno već mislih pitati za nešto, pa nikako....

Ti si rekao da je istina da slobodno vrijeme nije ono koje nije osvojeno - recimo da je to jedna teza.

Kad uzmemo iz gornjeg članka njegovu drugu tezu - da je rad proizvod slobodnog vremena odn. najprije imamo slobodu i slobodno vrijeme a potom rad i radno vrijeme te da je tek zaborav ljudske biti izokrenuo taj odnos

Misliš li da tvoja teza problematizira ovu drugu? Naime, slobodnog vremena nema "najprije" pa utoliko, nije li ova druga teza pogrešna u tom svom dijelu gdje o tome govori? ...

Odgovor je u metafori rajskog vrta; Adam je bio u raju, nesvjestan i u neznanju sto raj jest. Treba napraviti taj krug, vratiti se u raj, na pocetno mjesto, ali ovog puta sa svijescu da je u raju.

To, dakle, znaci da covjek nije svjestan da je slobodan prije nego shvati da je neslobodan. Sloboda je nesto sto je izgubio vec prije svijesti o slobodi. Tek neslobodan, moze slobodu osvojiti i zadrzati, sa svijescu i znanjem o njenom znacenju.

[Sforza Aspang]

Koliko je dokolica ugrožena današnjim stanjem društva i pogotovo što kažu konvencionalne religije u Evropi..?
Ipak,dokolica je bila snažan rimski simbol za vrijeme najboljih dana Rimskog Carstva..

[Fantasist]

Sforza Aspang kaže:

Koliko je dokolica ugrožena današnjim stanjem društva i pogotovo što kažu konvencionalne religije u Evropi..?
Ipak,dokolica je bila snažan rimski simbol za vrijeme najboljih dana Rimskog Carstva..

i grka..robovlasništvo.

[RobCat]

meni se naslov teme jako sviđa.

Za početak, nisam filozof po knjizi, nego sam upravo aktivni filozof iz dokolice.

Vjerujem da je dokolica u životu potreba i da se na njoj treba aktivno raditi. Ne mislim pritom na dosadu i vrijeme lišeno bilo kakvog rada nego upravo na ono vrijeme, koje smo svjesno stvorili da bi se bavili sobom.

Ljudi su različiti i ispunjavaju ih različite stvari. Nekome je dokolica pogledati utakmicu nakon napornog radnog dana, nekome je pečenje kolača svojoj obitelji i uživanje u obiteljskim druženjima, a nekome koktel na plaži na privatnom otoku nakon 50 godina rintanja u tko zna kakvoj profesiji bez dana godišnjeg odmora.

Ono sto sto, po mom mišljenju, definira pravu dokolicu je stanje stvarne opuštenosti, nekog osobnog mira dok ona traje.

Na primjeru ribara: ako je ribar istinski zadovoljan sa svojom ulogom i ne pita se što bi bilo da je napravio ovo ili ono, ako nema žaljenja za propuštenim prilikama ili neostvarenim snovima, onda on dokolicari.

Ali nisu svi ljudi na cistu s time sto ih veseli; mnogi su željni novaca, znanja, uzbuđenja, pobjeda, osvajanja. I to je u redu, zbog takvih svijet napreduje. Ali upravo su ti ljudi oni koji bi najviše morali raditi na svojoj dokolici. Jer ih njihova ambicija zanese, zaborave na dokolicu, a time zaboravljaju na sebe. I onda postaju nezadovoljni i frustrirani i ode sve u patologiju.

Kao sto i "dokolicarenje" koje je rezultat odustajanja od vlastitih potencijala, ambicija i želja, također vodi u patologiju.

Dakle, da bi postigao pravi nivo dokolice, da bi ona predstavljala vrijeme i aktivnost koja te čini ispunjenim, zadovoljnim, sretnim i istinski opuštenim, ocito je da se na tome mora raditi. Treba otkriti sto je to, stvoriti vrijeme i uvjete za to i paziti da ne ode u PM. A to mi se čini kao jako puno posla, zbog čega, koliko god izgledao kao oksimoron, da, dokolicom se treba baviti.

A onda se znati opustiti i uživati u njoj kad se postigne.

[gji perpetum]

da ne ostanem/o zakopana/i u po meni i passe ograničenosti prakticiranja dokolice u današnje vrijeme a čiji je opis, vrlo realističan i tegoban dao Igor Mandić (vidi-u mom prethodnom postu), evo prijedloga Pascala Brucknera o mogućnosti da se dokolica pokuša modificirati u nešto slično njoj kada se ne može drugačije.

Daleki potomak britanske flegmatičnosti i bliska rođakinja riječi 'cool', riječ 'fun', anglo-saksonskog podrijetla, proizašla iz svijeta dokolice i djetinjstva, nije nekakva pouka o zabavi, a još je manje poremećaj svih čula.
Naprotiv, ona je sustav odabiranja, izdvajanja iz običnog života čiste jezgre užitka, ni prejakog ni preslabog, koje nema nikakve negativne posljedice i prenosi nas u svijet ugodnih uzbuđenja.
Sve može postati 'fun', tj. predmet laganog uzbuđenja, i seks i čednost, i brak i putovanje, i kakva vjera i kakav politički angažman, pod uvjetom da u njima ne izgaramo. 'Fun' je dakle disciplina prosijavanja, koja podiže neprimjetne obrambene zidove, uspostavlja aseptično ozračje uživanja u životu, ne priznajući mu pravo da nas povrjeđuje, kažnjava. Diskretno disidentstvo koje odbacuje histeriju intezivnog života, poput histerije zaposlenosti, a zabavu zamišlja samo kao filtriranu, stavljajući između zbilje i nas jastuk koji će nas zaštititi od oporosti i grubosti. Dakle, sve možemo pokušati pod uvjetom da ništa nije važno.

[Nea--]

gji perpetum kaže:

Sve može postati 'fun', tj. predmet laganog uzbuđenja, i seks i čednost, i brak i putovanje, i kakva vjera i kakav politički angažman, pod uvjetom da u njima ne izgaramo. ...
Dakle, sve možemo pokušati pod uvjetom da ništa nije važno.

Ovo me sjetilo rečenice iz jednog francuskog romana: "U Parizu možeš uraditi apsolutno sve - pod uvjetom da to uradiš veselo"

Meni je riječ "dokolica" čarobna, nešto kao Sezame-otvori-se; ulazak u tajni skriveni svijet prepun neiskorištenog blaga ...

Evo nekih (nefilozofskih) citata o dokolici:
"„Shvatio sam da dokolica rađa sve naše vrline, naše najpodnošljivije sposobnosti – razmišljanje, jednakost raspoloženja, lijenost, sposobnost da pustiš ljude na miru, stvara dobru mentalnu i fizičku probavu: mudrost da možeš usredotočiti svoju pažnju na fizičke užitke – jelo, defeciranje, putenu ljubav, da možeš ležati kao gušter na suncu. Nema ništa ljepše, ništa što se može s tim usporediti, ništa drugo na ovom svijetu nego živjeti ono malo vremena što nam je dano, disati, biti živ i biti svjestan toga ...“ (Faulkner)

„O lijenosti još nitko nije razmišljao. Ona je izvor svake sreće i kraj svake filozofije“ (Remarque)

„Vrlo je teško biti jako lijen, jer za to trebamo imati dovoljno mašte da ne bismo osjetili potrebu da nešto radimo, potom da imamo u sebe dovoljno povjerenja da nas neće peći savjest što ništa ne radimo i na kraju, da dobrano volimo život. Da bismo mogli ništa ne raditi, valja imati i dobre živce, da bi nam obzir prema nasim bližnjima i čin kojim bismo sebi dokazali da smo za nešto sposobni, postali mrtva slova. Da plandujem, da imam vremena, da ne moram žuriti, da živim kao da vrijeme ne postoji, to je moja najmilija razonoda...“ (F. Sagan)



E da... možda bi umjesto "Baviti se dokolicom" sretniji naziv teme bio "Prepustiti se dokolici". Osim ako to "bavljenje" u stvari ne podrazumijeva "filozofiranje"