Želim prestati biti princeza kolektivne mržnje I napadanja

[Luzzia]

Meni osobno su se u životu desile tolike odvratne i bolesne stvari ( većinom zahvaljujući mojim roditeljima) i konstantno primam neke uzasne vijesti na svoj račun, zlobu i zabijanje nozeva u ledja da mi se čini da je to moja karma od strane ljudi. Mogu ja završiti deset fakulteta ( prestiznih, da bi me drugi poštovali) i mogu bilo šta napraviti da me ljudi više vole ali to je jedna stvar koja mi se ponavlja neovisno o godinama, stupnju obrazovanja, trudu itd. Nakon 1001.zabijanja noža u ledja I meni je ovako glupoj ko noć svanulo da tako dalje više ne mogu i da ili ću izgraditi emocionalnu hladnoću i nedostupnost s drugima ili ću doživjeti novih tisuću udaraca. Do sad sam sve u životu radila zbog drugih I da bi me voljeli ili postovali. Od ljubavi i poštovanja nisam dobila ni v ili p. Ma ni točkicu. Nikad mi nitko nije pomogao. Šačica ljudi koja se može nabrojati na prste jedne ruke i to na kratko da opet od toga ne bi bilo ništa. Ali ja sam i dalje zadržavala ogromnu ranjivost i želju da mi netko pomogne i da tako shvatim da ljudi nisu baš toliko zli ( na žalost s nečim u svom karakteru cijelog života mi ljudi škode i izazivam veliko zlo). U školi me u svakom razredu grupa kolektivno napadala da bi se nastavilo i dalje kroz cijeli život uvijek to isto. A ja bi dotle zanesena u oblacima očekivala nešto sasvim drugo. Da ću dobiti pohvalu, da će netko primijetiti nešto dobro itd.. E sad nakon zadnje odvratnosti od strane ljudi mi je nešto puklo i napokon nakon milijuntog teškog razočaranja više nemam volje. Znam samo da ću od sad držati jezik za zubima i više i ni od koga neću tražiti nimalo razumijevanja, pomoći ili suosjećanja. Nek se jebu. Svi. Pa ćemo vidjeti kada ću opet biti u poziciji da me netko sjebe..ja sam cijeli život Carrie iz onog horora koju napada grupno tko stigne a očekujem suprotno. Neće me imati više oko čega napadati kad prestanem tražiti podršku i da me prihvati netko i zavoli. Kao što sam cijeli život. Uz malo prihvaćanja i podrške sam mogla čuda ali čini mi se da kad imaš ovakvu uzasnu karmu onda bi čovjek trebao prestati biti u iluzijama da će ikad biti neka zvijezda koju će drugi voljeti. Kod mene obrnuto. Ljudi me neopisivo mrze cijeli život a sve drugo su moje iluzije i želje i pukao mi više film od tih lažnih sranja. Ja sam "princeza kolektivne mržnje i napadanja" i ne znam kako mi se da stalno ponavljati iste greške. Roditelji me nisu voljeli nimalo pa to valjda radim iz nekog samoprezira i mržnje prema sebi. Da se ne mrzim onda bi odlučila živjeti u realnosti i shvatila kako stvari stoje oko mene a to definitivno nije da imam alfa zenski karakter koji je cijenjen ili voljen od ljudi. Nego imam gama ženski karakter. Među zadnjima. A možda općenito moj karakter i nije toliko očajan ali me ubije želja za tuđim prihvaćanjem koju valjda pokazuje na krivi način pa dobivam obrnuto. Tako da mi je jedini izbor s ovako nelikeable karakterom prestati ga otvoreno pokazivati, raditi svoje i šutit jednom o bilo čemu što bi me moglo sjebat. I prestati ocekuvati ljubav, razumijevanje i sl.. Toga nema. Bar ne za mene.. Ako i ima to je u mini kolicinama. Da li mi je napokon došlo sve to iz dupeta u glavu ili ću se do smrti hvatati istih obrazaca i pokazivati iznimnu naivnost koja graniči s teškom gluposti, to ćemo vidjeti. Moram reći da mi je cijeli život od najranije dobi velika patnja jer biti svako malo vreća za kolektivne udarce je jebena odvratna koma. Nemam drugog odgovora nego da sam samu sebe mrzila. Da nisam, već bi jebeno naučila kako me ljudi doživljavaju. Sigurno im nisam simpa većini.

[Luzzia]

Valjda je moj problem ogromno samozavaravanje i da ne znam čitati tuđe emocije i sebe često dovodim u centar pozornosti. Glumim nekog klauna a kako očito ljudi ne kapiraju moj smisao za humor i glupiranja onda mi naškode. Prvo trošim energiju uzalud a onda dobijem i tudju zlobu. Blago se meni.

[Azz]

Da, život nije fer, to bi valjda trebala biti prva životna lekcija. No, vidim da si samoj sebi odgovorila na mnoge nedoumice i ovaj upis mi je više u "dragi dnevniče" formatu. Ima nešto što smatraš potrebnim za diskutiranje, nešto na što bi forumaši mogli replicirati (osim u stilu "da, u pravu si, samo tako nastavi")?
Vjerujem da nisi usamljena u ovome, očekuješ iskustva drugih?

[Luzzia]

Azz kaže:

Da, život nije fer, to bi valjda trebala biti prva životna lekcija. No, vidim da si samoj sebi odgovorila na mnoge nedoumice i ovaj upis mi je više u "dragi dnevniče" formatu. Ima nešto što smatraš potrebnim za diskutiranje, nešto na što bi forumaši mogli replicirati (osim u stilu "da, u pravu si, samo tako nastavi")?
Vjerujem da nisi usamljena u ovome, očekuješ iskustva drugih?

Nisam si odgovorila na sva pitanja. Na tom sam putu da promijenim osobnost pa da mi ne desavaju konstantno grozne stvari. Nefleksibilnost, prevelika iskrenost i svojevrsna lijenost je pripomogla tome da loše kotiram u poslovima i da često dobivam otkaz. U privatnom životu je to bilo zbog nefleksibilnosti i forsanja svojega.. itd. Teško je promijeniti osobnost ali očito da ovako dalje više baš i ne mogu. Živjeti na način da mi se konstantno obrušava "cijelo nebo" na glavu je užas. Bolje je biti pristojan i vrijedan i šutljiv pa se ne bi trebalo nista toliko loše desiti. Može se reći o nekim svojim dvojbama ali ne zatrpavati druge s nekim glupostima, emocijama itd. Ne naturavati svoje a to radim cijeli jebeni život.

[OrnellaVanoni]

Pozdrav,
Moje mišljenje o tvojoj situaciji je da eventualni manjak roditeljske ljubavi pokusavas kompenzirati odnosima s ljudima oko sebe a to samo po sebi (oprosti ako griješim) nosi i to da si se u stanju vrlo brzo vezati uz ljude i vrlo brzo im pokazati onu nfantilnu stranu sebe koja je često emocionalna,dramatična i sl. To ljudi često koriste protiv drugih a neki i ne znaju reagirati na to. Pokušaj tu ljubav naći u sebi i što manje ovisiti o drugima, al nemoj se zatvarati u sebe i hejtati sve ljude,samo budi malo opreznija i smanji očwkivanja dok se ne uvjeriš ds je netko zaista kvalitetan i kolko toliko s tobom kompatibilan. Poz

[free.thinkerica]

Luzzia, ne možeš mijenjati osobnost, ona je urođena karakteristika svakog pojedinca. Karakter, doduše, možeš, jer on se gradi kroz život, odgojem, odnosima s ljudima, životnim iskustvima... No, nije ni to baš mačji kašalj. Treba jebeno puno svakodnevnog rada na sebi i mijenjanja dosadašnjih navika i ustaljenih obrazaca ponašanja. Često je za te promjene potrebno stručno vodstvo i proces traje godinama.

Ono što primjećujem je da što je čovjek strariji to se teže mijenja, iako ima i onih koji uspiju, no više su iznimka nego pravilo.

Svojedobno sam napravila jedan test, također zbog velikog razočaranja u ljude i radi svoje vječne uloge crne ovce. Odlučila sam biti par dana isključivo ono što drugi očekuju od mene, samo da vidim što će se dogoditi. Znači, totalna prilagodba društvu, bliskim ljudima, idealna verzija osobe koja svima ide niz dlaku...i znaš što se dogodilo? Bilo je to najnapornijih 4 dana mog života, iako je život tada tekao glatko jer nje bilo nesuglasica, napetosti, neg. energije itd. Prihvaćala sam sve kako je, dobro ili loše, nisam se miješala u ništa, zadržala komentare za sebe, bila people pleaser.

Problem je što sam se ja osjećala 5x gore nego kad sam svoja kakva god da jesam. Ići kontra sebe znači osjećati se isprazno, tupo, pokoreno i slabo, dok biti u skladu sa sobom (makar ti to donosilo probleme) znači živjeti i bivati, a život je, među ostalim, i patnja.

Zaključak bi bio da svakako treba naći neki balans jer patit ćeš kako god se postavila prema ljudima i situacijama, tako da ti neke drastične promjene neće puno pomoći jer ćeš opet patiti samo na drugi način. Najbolje ti se fokusirati na par relevantnih ljudi/odnosa u svom životu, osigurati si egzistenciju, baviti se nečim što te veseli, a ostalo prepustiti toku života jer ne možemo na sve utjecati. Druge (nebitne) ljude doživljavaj samo kao prolazike i ne troši svoju životnu energiju na njih i na borbe koje ne možeš dobiti.

[Luzzia]

OrnellaVanoni kaže:

Pozdrav,
Moje mišljenje o tvojoj situaciji je da eventualni manjak roditeljske ljubavi pokusavas kompenzirati odnosima s ljudima oko sebe a to samo po sebi (oprosti ako griješim) nosi i to da si se u stanju vrlo brzo vezati uz ljude i vrlo brzo im pokazati onu nfantilnu stranu sebe koja je često emocionalna,dramatična i sl. To ljudi često koriste protiv drugih a neki i ne znaju reagirati na to. Pokušaj tu ljubav naći u sebi i što manje ovisiti o drugima, al nemoj se zatvarati u sebe i hejtati sve ljude,samo budi malo opreznija i smanji očwkivanja dok se ne uvjeriš ds je netko zaista kvalitetan i kolko toliko s tobom kompatibilan. Poz

Nedostatak majčinske ljubavi sam tražila u nekim ženskim osobama sa strane od kojih sam dobila bodež u ledja. To dobivam jako često. Ne znam prihvatiti istinu da nikad neću dobiti majčinsku ljubav koja mi je falila u nekim prijateljicama ili ženama. Nisam lezbijka ali nekad pomislim da jesam koliko vapim za ženskom ljubavi. Nikad ju dobila nisam. Obrnuto samo.

[Luzzia]

free.thinkerica kaže:

Luzzia, ne možeš mijenjati osobnost, ona je urođena karakteristika svakog pojedinca. Karakter, doduše, možeš, jer on se gradi kroz život, odgojem, odnosima s ljudima, životnim iskustvima... No, nije ni to baš mačji kašalj. Treba jebeno puno svakodnevnog rada na sebi i mijenjanja dosadašnjih navika i ustaljenih obrazaca ponašanja. Često je za te promjene potrebno stručno vodstvo i proces traje godinama.

Ono što primjećujem je da što je čovjek strariji to se teže mijenja, iako ima i onih koji uspiju, no više su iznimka nego pravilo.

Svojedobno sam napravila jedan test, također zbog velikog razočaranja u ljude i radi svoje vječne uloge crne ovce. Odlučila sam biti par dana isključivo ono što drugi očekuju od mene, samo da vidim što će se dogoditi. Znači, totalna prilagodba društvu, bliskim ljudima, idealna verzija osobe koja svima ide niz dlaku...i znaš što se dogodilo? Bilo je to najnapornijih 4 dana mog života, iako je život tada tekao glatko jer nje bilo nesuglasica, napetosti, neg. energije itd. Prihvaćala sam sve kako je, dobro ili loše, nisam se miješala u ništa, zadržala komentare za sebe, bila people pleaser.

Problem je što sam se ja osjećala 5x gore nego kad sam svoja kakva god da jesam. Ići kontra sebe znači osjećati se isprazno, tupo, pokoreno i slabo, dok biti u skladu sa sobom (makar ti to donosilo probleme) znači živjeti i bivati, a život je, među ostalim, i patnja.

Zaključak bi bio da svakako treba naći neki balans jer patit ćeš kako god se postavila prema ljudima i situacijama, tako da ti neke drastične promjene neće puno pomoći jer ćeš opet patiti samo na drugi način. Najbolje ti se fokusirati na par relevantnih ljudi/odnosa u svom životu, osigurati si egzistenciju, baviti se nečim što te veseli, a ostalo prepustiti toku života jer ne možemo na sve utjecati. Druge (nebitne) ljude doživljavaj samo kao prolazike i ne troši svoju životnu energiju na njih i na borbe koje ne možeš dobiti.

Da, trebala bih se orijentirati samo na dečka i dijete jer su oni jedini koji me vole. Umjesto toga bjesomucno ljubav tražim u svakome. I što više to tražim to više dobivam bodeža u ledja. Žestokih napada na sebe. Od raznih psihopatkinja ( ugl), a manjim dijelom psihopata. Žene su jebeno i neopisivo okrutne prema meni. Možda sam trebala biti lezbijka pa da tu nadjem tu žensku ljubav koja mi je falila a koju mi dečko ne može nadoknaditi.

To nikad neću nadoknaditi i cijelo život ću se nadati da ću naći neku dobru prijateljicu a do toga nikad nece doći. I ne samo to nego veliko zlo samo I isključivo dolazi. Od strane ženskih. Ko da sam im ne znam šta napravila. Vjerujem da je problem u tome što sam ponosnog karaktera i ne saginjem dovoljno glavu pred njima, a emocionalno su jako hladne osobe i to bi htjele. Jedino ih to omeksa. Takodjer imam u sebi ludu naivnost s kojom stalno vjerujem u stvari koje nisu istina. Iskrena sam i vjerujem u dobro kojega nema.

Netko bude jednom dobar prema meni i već vjerujem da smo prijatelji i da bi napravio neko dobro za mene a kad ono to nema veze s vezom. Ne mogu vjerovati da u svojim godinama mogu biti do te mjere naivnom. Otkad sam rodila dijete kao da živim u paralelnom svemiru, nesvjesno toga da ljudi niti su dobri, niti žele pomoći. Pogotovo ženske osobe. To su baš rijetki ljudi.

Mozak mi ne radi realno uopće. Na žalost kad pomislim da ljudi ne mogu biti gori prema meni - itekako mogu. Ne znam kad će to zlo prestati i da li ću cijeli život imati veze samo s gadurama nekim.

[descender]

Luzzia kaže:

Da, trebala bih se orijentirati samo na dečka i dijete jer su oni jedini koji me vole. Umjesto toga bjesomucno ljubav tražim u svakome. I što više to tražim to više dobivam bodeža u ledja. Žestokih napada na sebe. Od raznih psihopatkinja ( ugl), a manjim dijelom psihopata. Žene su jebeno i neopisivo okrutne prema meni. Možda sam trebala biti lezbijka pa da tu nadjem tu žensku ljubav koja mi je falila a koju mi dečko ne može nadoknaditi. To nikad neću nadoknaditi i cijelo život ću se nadati da ću naći neku dobru prijateljicu a do toga nikad nece doći. I ne samo to nego veliko zlo samo I isključivo dolazi. Od strane ženskih. Ko da sam im ne znam šta napravila. Vjerujem da je problem u tome što sam ponosnog karaktera i ne saginjem dovoljno glavu pred njima, a emocionalno su jako hladne osobe i to bi htjele. Jedino ih to omeksa. Takodjer imam u sebi ludu naivnost s kojom stalno vjerujem u stvari koje nisu istina. Iskrena sam i vjerujem u dobro kojega nema. Netko bude jednom dobar prema meni i već vjerujem da smo prijatelji i da bi napravio neko dobro za mene a kad ono to nema veze s vezom. Ne mogu vjerovati da u svojim godinama mogu biti do te mjere naivnom. Otkad sam rodila dijete kao da živim u paralelnom svemiru, nesvjesno toga da ljudi niti su dobri, niti žele pomoći. Pogotovo ženske osobe. To su baš rijetki ljudi. Mozak mi ne radi realno uopće. Na žalost kad pomislim da ljudi ne mogu biti gori prema meni - itekako mogu. Ne znam kad će to zlo prestati i da li ću cijeli život imati veze samo s gadurama nekim.

Jebeno i neopisivo okrutne? U životu sačinjenom od tragedije princeze vjerojatno ih ne nedostaje, možeš pokušati opisno predložiti nekoliko, ili barem jedan primjer, te jebene i neopisive okrutnosti? Iskrena si i vjeruješ u dobro kojeg nema? Iskrena prilikom kritike ili samokritike? Zašto si kreirala dijete u takvom neparalelnom univerzumu kolektivne mržnje, u kojem su ljudi čudovišta — ako nije primjetiti ili je nekim razlogom izostaviti "Mozak mi ne radi realno uopće." prijedlog, ne baš razumno? Kako odgajaš dijete, da bude nevino i naivno kao i ti (optimizam), ili da (pesimizam, poznat i kao realizam) nikome ne vjeruje, posebno ne jebeno i neopisivo okrutnim gadura-ženama?

[Igor Zligor]

Prekrizis one koje ti rade sranje i ides dalje u nove pobjede.

[Coeli]

Luzzia kaže:

Mozak mi ne radi realno uopće. Na žalost kad pomislim da ljudi ne mogu biti gori prema meni - itekako mogu. Ne znam kad će to zlo prestati i da li ću cijeli život imati veze samo s gadurama nekim.

A zbog čega te ljudi konkretno napadaju? Što im se ne sviđa, neki tvoji postupci, mišljenja?

[Velika zemska]

Luzzia kaže:

Meni osobno su se u životu desile tolike odvratne i bolesne stvari ( većinom zahvaljujući mojim roditeljima) i konstantno primam neke uzasne vijesti na svoj račun, zlobu i zabijanje nozeva u ledja da mi se čini da je to moja karma od strane ljudi. Mogu ja završiti deset fakulteta ( prestiznih, da bi me drugi poštovali) i mogu bilo šta napraviti da me ljudi više vole ali to je jedna stvar koja mi se ponavlja neovisno o godinama, stupnju obrazovanja, trudu itd. Nakon 1001.zabijanja noža u ledja I meni je ovako glupoj ko noć svanulo da tako dalje više ne mogu i da ili ću izgraditi emocionalnu hladnoću i nedostupnost s drugima ili ću doživjeti novih tisuću udaraca. Do sad sam sve u životu radila zbog drugih I da bi me voljeli ili postovali. Od ljubavi i poštovanja nisam dobila ni v ili p. Ma ni točkicu. Nikad mi nitko nije pomogao. Šačica ljudi koja se može nabrojati na prste jedne ruke i to na kratko da opet od toga ne bi bilo ništa. Ali ja sam i dalje zadržavala ogromnu ranjivost i želju da mi netko pomogne i da tako shvatim da ljudi nisu baš toliko zli ( na žalost s nečim u svom karakteru cijelog života mi ljudi škode i izazivam veliko zlo). U školi me u svakom razredu grupa kolektivno napadala da bi se nastavilo i dalje kroz cijeli život uvijek to isto. A ja bi dotle zanesena u oblacima očekivala nešto sasvim drugo. Da ću dobiti pohvalu, da će netko primijetiti nešto dobro itd.. E sad nakon zadnje odvratnosti od strane ljudi mi je nešto puklo i napokon nakon milijuntog teškog razočaranja više nemam volje. Znam samo da ću od sad držati jezik za zubima i više i ni od koga neću tražiti nimalo razumijevanja, pomoći ili suosjećanja. Nek se jebu. Svi. Pa ćemo vidjeti kada ću opet biti u poziciji da me netko sjebe..ja sam cijeli život Carrie iz onog horora koju napada grupno tko stigne a očekujem suprotno. Neće me imati više oko čega napadati kad prestanem tražiti podršku i da me prihvati netko i zavoli. Kao što sam cijeli život. Uz malo prihvaćanja i podrške sam mogla čuda ali čini mi se da kad imaš ovakvu uzasnu karmu onda bi čovjek trebao prestati biti u iluzijama da će ikad biti neka zvijezda koju će drugi voljeti. Kod mene obrnuto. Ljudi me neopisivo mrze cijeli život a sve drugo su moje iluzije i želje i pukao mi više film od tih lažnih sranja. Ja sam "princeza kolektivne mržnje i napadanja" i ne znam kako mi se da stalno ponavljati iste greške. Roditelji me nisu voljeli nimalo pa to valjda radim iz nekog samoprezira i mržnje prema sebi. Da se ne mrzim onda bi odlučila živjeti u realnosti i shvatila kako stvari stoje oko mene a to definitivno nije da imam alfa zenski karakter koji je cijenjen ili voljen od ljudi. Nego imam gama ženski karakter. Među zadnjima. A možda općenito moj karakter i nije toliko očajan ali me ubije želja za tuđim prihvaćanjem koju valjda pokazuje na krivi način pa dobivam obrnuto. Tako da mi je jedini izbor s ovako nelikeable karakterom prestati ga otvoreno pokazivati, raditi svoje i šutit jednom o bilo čemu što bi me moglo sjebat. I prestati ocekuvati ljubav, razumijevanje i sl.. Toga nema. Bar ne za mene.. Ako i ima to je u mini kolicinama. Da li mi je napokon došlo sve to iz dupeta u glavu ili ću se do smrti hvatati istih obrazaca i pokazivati iznimnu naivnost koja graniči s teškom gluposti, to ćemo vidjeti. Moram reći da mi je cijeli život od najranije dobi velika patnja jer biti svako malo vreća za kolektivne udarce je jebena odvratna koma. Nemam drugog odgovora nego da sam samu sebe mrzila. Da nisam, već bi jebeno naučila kako me ljudi doživljavaju. Sigurno im nisam simpa većini.

Svako ti daje pažnju, ljubav, vrijeme koliko je može dati. Neko ti ne može dati nešto čega nema... Isto kao što ti daješ ono što imaš. Ne možeš od leda tražiti da te zagrije, od njega se smrzneš i hladno ti je... Postavka od koje krećeš, da svi nešto krivo rada a ti dobro je pogrešna. Sve je uzajamno, ti nešto daš, neko nešto da... tako da i ti možda nešto krivo radiš ako te ljudi odbacuju. Prvo kreni od sebe, uživaj u svome društvu, budi zahvalna, zadovoljna, susretljiva, dobronamjerna prema drugima pa će to prirodno doći, sve što tražiš... ako i ne, navikla si se na samoću i odbacivanje, utjehu potražiš u nećem drugom..... Jedno je što mi želimo a drugo je realnost kakva je..

[Luzzia]

Sve je bilo u redu dok nisam rodila dijete. Kako me muž otkantao i nikoga nije bilo da me zaštiti, postala sam jako nervozna i možebitno nagazila nekima ( iz institucija) na žulj. E onda su postali nemilosrdni prema meni i desila mi se neopisiva gomila grozota. Reci ću samo jedno a to je da ako si žrtva zlostavljanja od strane muža ili nekoga iz obitelji, kad izadjes iz ormara, tek tad te čeka gomila grozota. Kad zatražis iciju pomoć. Bolje da si si pucala u nogu nego tražila pomoć.

Mene je max shebalo pokazivanje ranjivosti, moje teške situacije i traženje pomoći. Dobila sam pakao a ne pomoć. Mislim na czss, sudstvo, pakao, a kolege isto dno dna. Ok kolege su bili od mjesec, dva. Normalno da sam im bila nebitna

[Art With Heart]

A dje ti nađeš sve te silne zle ljude?

[Konoyo]

Art With Heart kaže:

A dje ti nađeš sve te silne zle ljude?

A gdje ne. Idem doma u 3 ujutro iz kluba, lik i ženska hodaju zajedno, frajer se okrene prema meni u facu i pita, da li imam cigaretu, ja kažem "Nemam, Sori, ne Pušim."
Frajer kaže "Tko je tebe pitao, seronjo?"

I onda ja kao dobra osoba ga šutnem u glavu sa šakom na pod i kažem "Kaže se, Sorry to have bothered you." , jer sam jednako dobar kao i svi ostali dobri ljudi kada im se digne živac.

Osoba u svakoj situaciji može biti pristojna, dostojanstvena, i dobra. Te definitivno ne agresivna. Ali ovo nije jedna od tih situacija.
Prvo, nemoj me pitati ako me misliš vrijeđati, drugo, što si očekivao da ću napraviti nakon toga? "Ok, oprosti što sam seronja?" Mrš.

Ali da budemo fer, ja sam dobar prema onima koji su dobri prema meni, i očekujem jednako od njih za uzvrat. Možda ne dobrotu, ali barem određenu dozu pristojnosti. No naučio sam se da ima hrpu idiota koji uživaju vrijeđati druge, jednako koliko i ja uživam bacati šake kada netko ode preko granice.

Mislim da smo tu even.
Definitivno ima dobrih ljudi. Upoznao sam ih mnogo, totalno random ljude. Ali za istu količinu ima i budala koji će te htjeti spustiti na svakome trenutku.

[Luzzia]

Došli smo do zaključka zašto mi se to desava a to je zato jer nisam bila pokorna prema onima koji imaju moć. Nego sam im odgovarala i inatila se. Zapravo većinom sam bila prgava pa bi reagirali prestrašno na mene.

Ili s institucijama ili u običnim društvima. Nisam kuzila kako društvo funkcionira i da se nije dobro opirati i inatiti onima koji imaju i najmanju moć.

[Konoyo]

Ja mislim da je nekada to u redu. Pogotovo na poslu. Naravno, uvijek možeš reći ne, ali svaka akcija ima svoje posljedice.
Jako je bitno imati stav, i svoje "Ja". Ako te netko spušta dolje namjerno, spusti i ti njega, ili još bolje, pravi se da te boli briga i da si iznad njih. Jer zapravo, zašto ne bi bila iznad njih? Koju moć oni imaju da su bolji od tebe? Po čemu? Ne postoji nikakva pisana pravila u životu da je netko bolji od drugoga. Možeš im odgovoriti, ali nemoj biti submissive i uvijek reći "Da." ako se nešto traži od tebe da te iskorištavaju. Najbolje je ignorirati takve ljude i napraviti facu "I don't fucking care."

To sve zavisi sa kakvim si ljudima okružena. Ja nikada nisam dao da me netko spušta u životu, ni najmanje. Bilo na poslu, bilo u društvu, bilo vani sa random ljudima. Tko su oni? Iako, na poslu ne možeš uvijek reći ne. I ne možeš se uvijek svađati i ignorirati ako se nešto traži od tebe. Ali recimo ako su to kolege, i oni se prave iznad tebe, nisu. Niti će ikada biti. Čak i ako duže rade od tebe tamo. Što je najgore što mogu napraviti? Tužiti te jer ne želiš biti inferiorna naprama njima? Za bilo kakvu stvar treba dobar razlog. Nećeš recimo dobiti otkaz ako su kolege seronje.

[Art With Heart]

Konoyo kaže:

A gdje ne. Idem doma u 3 ujutro iz kluba, lik i ženska hodaju zajedno, frajer se okrene prema meni u facu i pita, da li imam cigaretu, ja kažem "Nemam, Sori, ne Pušim."
Frajer kaže "Tko je tebe pitao, seronjo?"

I onda ja kao dobra osoba ga šutnem u glavu sa šakom na pod i kažem "Kaže se, Sorry to have bothered you." , jer sam jednako dobar kao i svi ostali dobri ljudi kada im se digne živac.

Osoba u svakoj situaciji može biti pristojna, dostojanstvena, i dobra. Te definitivno ne agresivna. Ali ovo nije jedna od tih situacija.
Prvo, nemoj me pitati ako me misliš vrijeđati, drugo, što si očekivao da ću napraviti nakon toga? "Ok, oprosti što sam seronja?" Mrš.

Ali da budemo fer, ja sam dobar prema onima koji su dobri prema meni, i očekujem jednako od njih za uzvrat. Možda ne dobrotu, ali barem određenu dozu pristojnosti. No naučio sam se da ima hrpu idiota koji uživaju vrijeđati druge, jednako koliko i ja uživam bacati šake kada netko ode preko granice.

Mislim da smo tu even.
Definitivno ima dobrih ljudi. Upoznao sam ih mnogo, totalno random ljude. Ali za istu količinu ima i budala koji će te htjeti spustiti na svakome trenutku.

Nekulturni ljudi su automatski zli? Wtf.
Pričamo o zločestim ljudima, ne o krkanima bez manira.
Kak vi uspijete kroz život izgurati sa tako debelo pomiješanim definicijama.

Luzzia kaže:

Došli smo do zaključka zašto mi se to desava a to je zato jer nisam bila pokorna prema onima koji imaju moć. Nego sam im odgovarala i inatila se. Zapravo većinom sam bila prgava pa bi reagirali prestrašno na mene.

Ili s institucijama ili u običnim društvima. Nisam kuzila kako društvo funkcionira i da se nije dobro opirati i inatiti onima koji imaju i najmanju moć.

To si ti došla do zaključka, a ne mi hahah.
Zvučiš kao moja mama, koja je valjda za mene pojam zločestoće, osobno zločestiju osobu nisam upoznala, i ne razumije kako ljudi niti odnosi funkcioniraju. Samo ja ja ja, njen ego i svi drugi ne valjaju ja sam najbolja. Ili je sve ili ništa, nema između, nema kompromisa, samo što je njoj tad na srcu - a 99% vremena agresija, drama, spuštanje, ruganje itd - je bitno i moraju biti uvaženi istog trena. Ne znam jesam li ikada doživjela lijepu riječ od nje il dijalog koji je imao smisla i nije bio u podrugljivom i agresivnom tonu.

Nije SF da moraš biti suptilna u odnosima i znati kada i kako nešto reći, pogotovo ako ti nešto treba od druge osobe. Pa to je common sense.. aj da ja danas dođem šefu koji radi ko konj usred posla krenem pametovat il bit bezobrazna, poslat će me kući isti dan. Ako imam problem ili nešto mi ne odgovara trebam naći mjesto i vrijeme. Il službeniku kod predaje za socijalu, usput ga malo izvrijeđam dok ispunjavam formular.. bude ga bacil u smeće.

I onda se čudiš što te ljudi ne vole, socijalna ti je za vratom, ne možeš zadržati posao.. smanji ego, nauči se kontrolirati. Nisi centar svemira niti može uvijek sve biti po tvom, a i ne moraš sve i svakog trpiti, a za to moraš znati pregovarati i znati sa ljudima komunicirati.

[descender]

Art With Heart kaže:

To si ti došla do zaključka, a ne mi hahah... Samo ja ja ja, njen ego i svi drugi ne valjaju ja sam najbolja...

Self-absorbed, koji je progutao preveliki zalogaj sebe, pa se "opstipacija ubija" održanja zdravog zdravlja pokušava rasteretiti viška. Da, svaki čovjek živi svojevrstan solipsizam. Njegov ili njezin univerzum je ono centralno mjesto svih ikada događanja. Geocentrizam. Ili možda Heliocentrizam, ako je on(a) veliko Sunce. Jedino osobna zbilja postoji. Sve što se obznani u tom fantastičnom univerzumu od neke je, do iznimne je važnosti, a sve što se ne objavi kao postojeće, ne postoji u istome kao da i ne postoji uopće. Gladna dječica u Afrikama gladuju, kažu. U Ukraini je rat, kažu. Mirela, susjeda od profesora Jakova, opet je napravila kremšnite za bogove, kažu. Kada je čovjek bogomdano takav kakav već jest, nije kompatibilan svojoj okolini koja reaktivno reagira tako kako reagira na takvog njega(nju), moguće je da je zaista sva okolina (koja je također dio velikog solipsističkog univerzuma, nije eksterna) zla, i kao takva, kao zla, uroti se protiv nevinog i nedužnog njega(nju). Nije lako čovjeku, u takvom "sam(a) protiv svih" okruženju. Herojski je to put, sveta je to misija. Skoro pa ko "križarski rat(ovi)" križni put. Nije lako, teško je.

[Gingerina]

Luzzia kaže:

Sve je bilo u redu dok nisam rodila dijete. Kako me muž otkantao i nikoga nije bilo da me zaštiti, postala sam jako nervozna i možebitno nagazila nekima ( iz institucija) na žulj. E onda su postali nemilosrdni prema meni i desila mi se neopisiva gomila grozota. Reci ću samo jedno a to je da ako si žrtva zlostavljanja od strane muža ili nekoga iz obitelji, kad izadjes iz ormara, tek tad te čeka gomila grozota. Kad zatražis iciju pomoć. Bolje da si si pucala u nogu nego tražila pomoć.

Mene je max shebalo pokazivanje ranjivosti, moje teške situacije i traženje pomoći. Dobila sam pakao a ne pomoć. Mislim na czss, sudstvo, pakao, a kolege isto dno dna. Ok kolege su bili od mjesec, dva. Normalno da sam im bila nebitna

U uvodnom postu si jako općenito opisala situaciju, a iz ovog posta mi se čini da si imala problema s institucijama. Ali zapravo, tko nije? Meni su npr sudovi zagorčali život. Kako moja frendica kaže - pravda se ne traži na sudu.