Zašto Bog dopušta patnje?

[mravac8]

jedrilicar kaže:

da...



ne, majka pati, nitko nijednom riječju nije rekao drugačije, niti bi se to dalo na bilo koji način zaključiti ako razgoravamo u dobroj vjeri

odakle ti ta čudna pomisao da gornja tvrdnja isključuje donju, da jedna patnja isključuje drugu

ako nisi u dobroj vjeri, onda reci pa da znam što mi je činiti

Pa napisao si tako.

Citiram: ... tvoj dedek je rano ustajao i mnogo kopao ajd ne drami .... jer to i nije objektivno mjerljivo..... DUŠA PATI KAD JE U GRIJEHU ............

Dakle?

[jedrilicar]

mravac8 kaže:

Pa napisao si tako.

Citiram: ... tvoj dedek je rano ustajao i mnogo kopao ajd ne drami .... jer to i nije objektivno mjerljivo..... DUŠA PATI KAD JE U GRIJEHU ............

Dakle?

da

ali ne na način da iskasapiš citat i onda iz toga izvučeš tako monstruozan silogizam

promatraj ukupan kontekst i nastoj izbjegavati sterilnu polemiku oko teze što je pisac htio reći, jer to nikamo ne vodi, a nije ni korektna niti je u dobroj vjeri kao što sam te netom upozorio

i to je ostracizam koji šteti

(zato ja ovdje za danas prekidam)

[Fjodor SM]

mravac8 kaže:

Da, čitala sam o tome. Čitala sam negdje da se majke nisu željele vezati za svoju djecu sve do njihove pete, šeste godine života.

Sad, ne znamo niti što misli i osjeća naš susjed, a usuđujemo se tvrditi da znamo što su mislili i osjećali naši predci.

Moguće je da je bilo tako, da su se majke nastojale manje vezati za svoju djecu, ali opet nisam sigurna da se sa osjećajima može tako upravljati. Zna to svatko tko se zaljubio, ne možeš jednostavno kazati: od sutra više Marka ne volim.

Ako su ondašnje majke bile manje osjećajne to je onda bilo zato što su bile takve, ne zato što su mogle upravljati osjećajima.

A opet je li moguće u jednoj ili dvije generacije toliko se promijeniti ......

Čini se sa je, jer opet sjetimo se spaljivanja vještica prije 300 godina - ljudi su u tome uživali. Danas takve scene ne bi mogli gledati niti na televiziji.

Samo se čini da su se promijenili. Promijenio se standard života i masovno obrazovanje, raja ima stvari koje su prije bile dostupne samo najbogatijima. A onda dođe nekakav rat, pljačka ili neka druga bijeda i opet se sve vrati na staro. Klanje i silovanje, kao i za vrijeme Turaka.

Ali majke su uvijek bile osjećajne, samo što su buržoaski romantičari XIX stoljeća tipa Dickens napravili od toga cijelu dramu. Prije su MORALE upravljati osjećajima. Zamisli da ti neprijatelj ubije muža, a ti s djecom na put bez igdje ikoga, kao u čergi. Nemaš vremena za osjećanje, mora se preživjeti.

[mravac8]

Fjodor SM kaže:

Samo se čini da su se promijenili. Promijenio se standard života i masovno obrazovanje, raja ima stvari koje su prije bile dostupne samo najbogatijima. A onda dođe nekakav rat, pljačka ili neka druga bijeda i opet se sve vrati na staro. Klanje i silovanje, kao i za vrijeme Turaka.

Ali majke su uvijek bile osjećajne, samo što su buržoaski romantičari XIX stoljeća tipa Dickens napravili od toga cijelu dramu. Prije su MORALE upravljati osjećajima. Zamisli da ti neprijatelj ubije muža, a ti s djecom na put bez igdje ikoga, kao u čergi. Nemaš vremena za osjećanje, mora se preživjeti.

E pa sad ne može i jedno i drugo.

Ili se nismo promijenili pa su majke prije 100, 300, 800 godina jednako patile kada bi im umrlo dijete kao što pati majka danas.

Ili smo se promijenili, pa su majke prije 100, 300, 800 godina manje patile i lakše preboljele smrt troje, četvero, petero ili koliko god već djece.

I danas majke moraju preživjeti. Istina nisu u čergi, ali se, već nakon tjedan, dva moraju sabrati i otići na radno mjesto. Smiješiti se kupcima u veletrgovačkim centrima.

[arna]

Ne pate samo majke koje izgube djecu. Patimo uglavnom svi i to na svim planovima- od osobne unutarnje patnje čiji uzrok često ne znamo detektirati, a očituje se kroz osjećaj ispraznosti, nepripadanja ovom svijetu, kroz tjeskobu, depresiju itd, preko ljubavnih patnji, pa patnji uzrokovanih socijalnim konfliktima, ekonomskim problemima, do patnji prouzročenih zdravstvenim tegobama, raznim tragedijama od nesreća, prirodnih katastrofa do ratnih razaranja...

I koliko god je tehnologija unaprijedila čovjekov način življenja, koliko god ljudi napredovali u znanju, patnje ne samo da nisu nestale, one se još umnažaju i produbljuju. Tolike pogodnosti i olakšice u svakodnevnom životu, a toliko nesretnih ljudi!...a sunce i mjesec su i dalje tu, dani se jednako izmjenjuju s noćima već tisućljećima...
U čemu je keč?

[mravac8]

arna kaže:

Ne pate samo majke koje izgube djecu. Patimo uglavnom svi i to na svim planovima- od osobne unutarnje patnje čiji uzrok često ne znamo detektirati, a očituje se kroz osjećaj ispraznosti, nepripadanja ovom svijetu, kroz tjeskobu, depresiju itd, preko ljubavnih patnji, pa patnji uzrokovanih socijalnim konfliktima, ekonomskim problemima, do patnji prouzročenih zdravstvenim tegobama, raznim tragedijama od nesreća, prirodnih katastrofa do ratnih razaranja...

I koliko god je tehnologija unaprijedila čovjekov način življenja, koliko god ljudi napredovali u znanju, patnje ne samo da nisu nestale, one se još umnažaju i produbljuju. Tolike pogodnosti i olakšice u svakodnevnom životu, a toliko nesretnih ljudi!...a sunce i mjesec su i dalje tu, dani se jednako izmjenjuju s noćima već tisućljećima...
U čemu je keč?

Ne bi se složila da se patnje umnažaju i produbljuju. Vjeruj mi, nema veće patnje od majke koja je izgubila dijete, dogodilo se to mojoj frendici pa znam ....

A sad zamisli, prije stotinjak godina, rodiš dijete pa ti umre, pa rodiš drugo pa i ono umre ......... ili gledaš gladnu djecu i nemaš im što dati za jesti .... ili ti je dijete teško bolesno a ti nemaš novaca da kupiš lijek ......

[Fjodor SM]

mravac8 kaže:

E pa sad ne može i jedno i drugo.

Ili se nismo promijenili pa su majke prije 100, 300, 800 godina jednako patile kada bi im umrlo dijete kao što pati majka danas.

Ili smo se promijenili, pa su majke prije 100, 300, 800 godina manje patile i lakše preboljele smrt troje, četvero, petero ili koliko god već djece.

I danas majke moraju preživjeti. Istina nisu u čergi, ali se, već nakon tjedan, dva moraju sabrati i otići na radno mjesto. Smiješiti se kupcima u veletrgovačkim centrima.

Moraju, ali im je ipak lakše nego kad su djeca i ona radili u rudnicima i svako malo je netko umirao od odronjavanja. Onda su ili prolupale skroz ili oguglale na patnju.

[Fjodor SM]

mravac8 kaže:

Moguće je da je bilo tako, da su se majke nastojale manje vezati za svoju djecu, ali opet nisam sigurna da se sa osjećajima može tako upravljati. Zna to svatko tko se zaljubio, ne možeš jednostavno kazati: od sutra više Marka ne volim.

...

Čini se sa je, jer opet sjetimo se spaljivanja vještica prije 300 godina - ljudi su u tome uživali. Danas takve scene ne bi mogli gledati niti na televiziji.

Ne može se samo tako upravljati, ali čovjek pod pritiskom postaje efikasniji, ili pukne. Zato se neki namjerno dovode pod pritisak, da budu efikasniji. Ali ne možeš kazati "više ne volim" od danas na sutra. Ti misliš da bi bilo efikasnije kad bi se to moglo?

Spaljivanje vještica na televiziji "uživo" bi bilo gledano par dana kao Big Brother, a onda bi postalo predosadno. Ima boljih filmova s lažnim čudovištima, živa ljudska patnja nije više zanimljiva. Uostalom, možeš okrenuti CNN i gledati u živo kako dijete u Africi s muhama na ogromnom trbuhu crkava od gladi. I na internetu. A "snuff" filmovi (gdje se snimaju zvjerstva, ubojstva) su bili jako in za vrijeme rata u BiH, ljudi su na tome zarađivali.

[mravac8]

Fjodor SM kaže:

Samo se čini da su se promijenili. Promijenio se standard života i masovno obrazovanje, raja ima stvari koje su prije bile dostupne samo najbogatijima. A onda dođe nekakav rat, pljačka ili neka druga bijeda i opet se sve vrati na staro. Klanje i silovanje, kao i za vrijeme Turaka.

Da, to je opća predrasuda - da nestane civilizacije sa svojim metodama prisile, zakonima, policijom, zatvorima ..... da bi ljudi opet postali okrutni divljaci.

Ja se nekako ne i s tim složila. Ja osobno ne bi nikada mogla ubiti čovjeka. Jednostavno to ne bi mogla učiniti. Danas ne ubijam ne zato što se bojim da će me policija uhvatiti i strpati u zatvor, već zato še ne želim nikoga ubiti. Da mi ovog trenutka dođe netko i kaže - evo, idi i ubij koga god hoćeš, nećeš za to biti kažnjena - ja ne bi ubila nikoga.

Isto tako ne bi mogla prisustvovati spaljivanju vještica, ne bi mogla stajati na nekom trgu i gledati kako žena gori na lomači. Ne bi mogla niti sjediti u gladijatorskoj areni i gledati kako jedan gladijator ubija drugoga.

Ne mislim da sam ja nešto posebno, vjerujem da sam ljudska jedinka koja reagira i osjeća kao jako puno drugih ( iako, naravno, ne sve ) ljudske jedinke, dakle pretpostavljam da ima još poprilično ljudi koji misle i osjećaju poput mene.

Bi li mi, takvi ljudi, da dođe do kataklizme i da nestanu tekovine civilizacije odjednom pretvorili u ljude koji bez ikakvog problema idu ubiti drugog čovjeka?

Ne, ne mislim da bi. Mislim da bi se trudili i nastojali ponovo uspostaviti društvo u kojem nitko ne bi nikoga ubijao već bi svi zajedno surađivali i radili.

[mravac8]

Fjodor SM kaže:

Ne može se samo tako upravljati, ali čovjek pod pritiskom postaje efikasniji, ili pukne. Zato se neki namjerno dovode pod pritisak, da budu efikasniji. Ali ne možeš kazati "više ne volim" od danas na sutra. Ti misliš da bi bilo efikasnije kad bi se to moglo?

Spaljivanje vještica na televiziji "uživo" bi bilo gledano par dana kao Big Brother, a onda bi postalo predosadno. Ima boljih filmova s lažnim čudovištima, živa ljudska patnja nije više zanimljiva. Uostalom, možeš okrenuti CNN i gledati u živo kako dijete u Africi s muhama na ogromnom trbuhu crkava od gladi. I na internetu. A "snuff" filmovi (gdje se snimaju zvjerstva, ubojstva) su bili jako in za vrijeme rata u BiH, ljudi su na tome zarađivali.

Nisu svi ljudi isti. I danas imaš ljudi koji uživaju gledati patnje i smrt drugih živih bića pa i djece.

Međutim, neku cjelinu, u ovom slučaju današnje Čovječanstvo, ocjenjuješ prema karakteristikama većine članova a ne prema manjini odnosno izuzetcima.

[Fjodor SM]

mravac8 kaže:

Da, to je opća predrasuda - da nestane civilizacije sa svojim metodama prisile, zakonima, policijom, zatvorima ..... da bi ljudi opet postali okrutni divljaci.

Ja se nekako ne i s tim složila. Ja osobno ne bi nikada mogla ubiti čovjeka. Jednostavno to ne bi mogla učiniti. Danas ne ubijam ne zato što se bojim da će me policija uhvatiti i strpati u zatvor, već zato še ne želim nikoga ubiti. Da mi ovog trenutka dođe netko i kaže - evo, idi i ubij koga god hoćeš, nećeš za to biti kažnjena - ja ne bi ubila nikoga.

Isto tako ne bi mogla prisustvovati spaljivanju vještica, ne bi mogla stajati na nekom trgu i gledati kako žena gori na lomači. Ne bi mogla niti sjediti u gladijatorskoj areni i gledati kako jedan gladijator ubija drugoga.

Ne mislim da sam ja nešto posebno, vjerujem da sam ljudska jedinka koja reagira i osjeća kao jako puno drugih ( iako, naravno, ne sve ) ljudske jedinke, dakle pretpostavljam da ima još poprilično ljudi koji misle i osjećaju poput mene.

Bi li mi, takvi ljudi, da dođe do kataklizme i da nestanu tekovine civilizacije odjednom pretvorili u ljude koji bez ikakvog problema idu ubiti drugog čovjeka?

Ne, ne mislim da bi. Mislim da bi se trudili i nastojali ponovo uspostaviti društvo u kojem nitko ne bi nikoga ubijao već bi svi zajedno surađivali i radili.

Misliš da su prije ljudi bez problema ubijali druge ljude? Prije su se puno manje ubijali. Dva svjetska rata su bez premca svemu što im je prethodilo. Prije toga, ratovi su izgledali kao zafrkancija -nađu se dva plemena na poljani, malo puškaraju, bacaju koplja... poslije prebroje mrtve, kulturno se nađu i zaključe tko je pobijedio i tko ima kome što za platiti, pa se odu napit.

Tek u novije vrijeme je netko zaključio da bi se moglo ubijati milijune, milijarde ljudi. Cijele narode pomlatiti u logorima. I poštivale su se neke norme. Mogao si možda skalpirati mrtvog protivnika, što danas izgleda kao divljaštvo, ali se nije bacao napalm na djecu, ili atomske bombe na gradove, od kojih ostaju posljedice desetljećima iza eksplozije.

Danas ljudi imaju grižnju savjesti, reagiraju na ubijanja iz prošlosti. U vrijeme 2. svjetskog rata nije se tako razmišljalo, nego otvoreno koga treba poklati... Pacifisti koji ne bi mogli nikoga ubiti sve da im se to i nudi bili su u manjini. Takvo stanje duha imamo tek posljednjih 50 godina, i sad opet neki kažu da nam treba rat da bi se pokrenula ekonomija. Ej, da nam treba RAT. Jer inače ljudi nisu kadri naći drugi motiv da rade. Samo za pare ili da popravljaju štetu koju su prethodno sami napravili. Onda kako smo mi to evoluirali i nismo i dalje divljaci. Jasno, dopuštam da većina tako ne misli i da bi se rado motivirali za daljnji razvoj bez rata - ali nekako ništa se ne događa, nema pomaka u pravom smjeru, raspada se Irak, gori Ukrajina, Sirija, i svima se fućka, sjede doma i kažu "ja ne bih nikoga ubio". A "ubija" već time što sjedi i ne radi ništa da to promijeni.

[arna]

mravac8 kaže:

Vjeruj mi, nema veće patnje od majke koja je izgubila dijete, dogodilo se to mojoj frendici pa znam ....

..

Ne kažem da to nije patnja, sigurno je. No vidla si link koji je stavio Jedriličar o onoj Talijanki koja očito i pojam smrti i gubitka djeteta doživljava drugačije, i ne veže se patnjom za to svoje iskustvo, već u njemu pronalazi dar, blagoslov za ono što sama mora odraditi u ovom životu.

Btw, a zamisli patnju majke čija kćer je npr. anoreksičarka, alkoholičarka ili narkomanka, pa mora gledati njeno samodestruktivno ponašanje, često u nemogućnosti da joj pomogne jer ova to odbija.
Meni se to čini čak većim razlogom za patnju, jerbo na smrt gledam kao na svojevrsno oslobođenje duše, a tuga i tako ostaje samo onima koji oplakuju odlazak drage osobe.

[mravac8]

arna kaže:

Ne kažem da to nije patnja, sigurno je. No vidla si link koji je stavio Jedriličar o onoj Talijanki koja očito i pojam smrti i gubitka djeteta doživljava drugačije, i ne veže se patnjom za to svoje iskustvo, već u njemu pronalazi dar, blagoslov za ono što sama mora odraditi u ovom životu.

Btw, a zamisli patnju majke čija kćer je npr. anoreksičarka, alkoholičarka ili narkomanka, pa mora gledati njeno samodestruktivno ponašanje, često u nemogućnosti da joj pomogne jer ova to odbija.
Meni se to čini čak većim razlogom za patnju, jerbo na smrt gledam kao na svojevrsno oslobođenje duše, a tuga i tako ostaje samo onima koji oplakuju odlazak drage osobe.

Slažem se, ali pitanje je bilo da li danas ljudi pate više ili manje od ljudi prije 100, 300, 500 ..... godina.

Što se tiče Talijanke to - čovjek koji doživi veliki gubitak i izložen je ogromnoj patnji kojoj nema kraj može izabrati dvoje - ili se ubiti ili nastaviti živjeti. Većina nastavlja živjeti, moja prijateljica kojoj je poginuo sin mora nastaviti živjeti jer ima kćer koja ju treba i sada ne želi da kćer koja je izgubila brata izgubi i majku. Ako čovjek odluči nastaviti živjeti onda traži utjehu i *lijek* za svoju bol na sve moguće načine. Tako će se netko okrenuti crkvi, religiji, bibliji i tu potražiti utjehu, drugi će početi vrijeme trošiti na humanitarni rad, treći se se zatrpati poslom ........... to i još toga su reakcije ljudi na patnju.

[Fjodor SM]

mravac8 kaže:

Slažem se, ali pitanje je bilo da li danas ljudi pate više ili manje od ljudi prije 100, 300, 500 ..... godina.

Što se tiče Talijanke to - čovjek koji doživi veliki gubitak i izložen je ogromnoj patnji kojoj nema kraj može izabrati dvoje - ili se ubiti ili nastaviti živjeti. Većina nastavlja živjeti, moja prijateljica kojoj je poginuo sin mora nastaviti živjeti jer ima kćer koja ju treba i sada ne želi da kćer koja je izgubila brata izgubi i majku. Ako čovjek odluči nastaviti živjeti onda traži utjehu i *lijek* za svoju bol na sve moguće načine. Tako će se netko okrenuti crkvi, religiji, bibliji i tu potražiti utjehu, drugi će početi vrijeme trošiti na humanitarni rad, treći se se zatrpati poslom ........... to i još toga su reakcije ljudi na patnju.

I prije su ljudi umirali. Sposobnost ljudi za vezivanje bila je ista i rizik da ćeš nekoga izgubiti je i dalje negdje isti. Ove druge stvari - napredak tehnike, produživanje života - zanemarive su ili imaju jednako velike negativne učinke kao što su i pozitivni. Neimaština i glad uzrokuje patnju, ali uzrokuje patnju i prejedanje, bolesti povezane s debljinom, anoreksija... Moguće je da pate isto kao i prije, možda čak danas i više, jer "utjeha" više nije uvjerljiva, religija je izgubila svoju vjerodostojnost, a zamjene nema. I patnja ima granicu, nakon koje ili prolupaš ili ne osjećaš više patnje. Ali kad vidimo koliko ljudi je na antidepresivima ili u ludnicama... vjerojatno ipak danas pate jednako, ako ne više.

[Lord Humongous]

Postojanje prekomjerne patnje daje naslutiti da iza ove kreacije ne stoji nista inteligentno.

Svaki argument tipa "da nema patnje ne bi znali što je uživanje" je besmislen.

Da bi ja znao kako cijeniti život i npr. uživati u hrani uopće nije potrebno da tisuće (milijuni?) umiru od gladi. Čemu onda?

I takvih primjera ima na stotine, tisuće. Besmislene patnje je mnogo na svakom koraku i dopuštena je jer nije napravljen nikakav sigurnosni mehanizam da se ona suzbije. Inteligentni Tvorac bi napravio nekakav mehanizam ako je vec išao stvarati smislen svijet.

Umjesto da se traže opravdanja i smisao u akcijama Inteligentnog Tvorca, da se prvo pozabavite pitanjem postoji li On uopće? Na ovoj temi je u startu uzeto da takav postoji, a bar što se mene tiče ovakve stvari ukazale bi na suprotno. Osjećam da se ljudima teško odviknuti od shvaćanja svijeta nametnutog u djetinjstvu, a to je u prvom redu svijet koji nekako mora imati smisla, gdje sve mora imati neki razlog, pa se na koncu sve mora opravdati.

[mravac8]

Fjodor SM kaže:

I prije su ljudi umirali. Sposobnost ljudi za vezivanje bila je ista i rizik da ćeš nekoga izgubiti je i dalje negdje isti. Ove druge stvari - napredak tehnike, produživanje života - zanemarive su ili imaju jednako velike negativne učinke kao što su i pozitivni. Neimaština i glad uzrokuje patnju, ali uzrokuje patnju i prejedanje, bolesti povezane s debljinom, anoreksija... Moguće je da pate isto kao i prije, možda čak danas i više, jer "utjeha" više nije uvjerljiva, religija je izgubila svoju vjerodostojnost, a zamjene nema. I patnja ima granicu, nakon koje ili prolupaš ili ne osjećaš više patnje. Ali kad vidimo koliko ljudi je na antidepresivima ili u ludnicama... vjerojatno ipak danas pate jednako, ako ne više.

Prije je rizik da ćeš nekoga izgubiti bio puno veći. Nije bilo obitelji u kojoj nije umrlo dijete od neke dječje bolesti. Istina, i danas imaš majki kojima će dijete poginuti u saobraćajki ili umrijeti od leukemije, ali imaš i jako puno majki koje će umrijeti prije svoje djece i neće doživjeti njihovu smrt.

Što se tiče antidepresiva tu se radi, u većini slučajeva, o ljudskoj gluposti i razmaženosti. Nisam za to da se bespotrebno trpi bol, smatram da samo budala ne bi uzela tabletu ako ima zubobolju, ali piti tablete za sve i svašta je druga krajnost. Ne mislim da je potrebno popiti tabletu ako ne možeš zaspati, neće nikome ništa biti od probdjevene noći, a sutra ćeš utonuti u san bez problema. A ako ti se nesanica i sutra ponovi - promjeni način života, više se kreći, fizički se umori ....., ali ne, današnji čovjek će progutati tabletu i ako samo misli da neće moći zaspati.

[mravac8]

Lord Humongous kaže:

Postojanje prekomjerne patnje daje naslutiti da iza ove kreacije ne stoji nista inteligentno.

Svaki argument tipa "da nema patnje ne bi znali što je uživanje" je besmislen.

Da bi ja znao kako cijeniti život i npr. uživati u hrani uopće nije potrebno da tisuće (milijuni?) umiru od gladi. Čemu onda?

I takvih primjera ima na stotine, tisuće. Besmislene patnje je mnogo na svakom koraku i dopuštena je jer nije napravljen nikakav sigurnosni mehanizam da se ona suzbije. Inteligentni Tvorac bi napravio nekakav mehanizam ako je vec išao stvarati smislen svijet.

Umjesto da se traže opravdanja i smisao u akcijama Inteligentnog Tvorca, da se prvo pozabavite pitanjem postoji li On uopće? Na ovoj temi je u startu uzeto da takav postoji, a bar što se mene tiče ovakve stvari ukazale bi na suprotno. Osjećam da se ljudima teško odviknuti od shvaćanja svijeta nametnutog u djetinjstvu, a to je u prvom redu svijet koji nekako mora imati smisla, gdje sve mora imati neki razlog, pa se na koncu sve mora opravdati.

Mora li sve i jedna diskusija završiti na pitanju - postoji li ili ne postoji Bog ?

Ima toliko tema na kojima se o tome raspravlja do besvjesti već godinama, pustimo da neke teme ne krenu istim putem.

Jer osim pitanja - postoji li ili ne postoji Inteligentni Tvorac postoji još bezbroj vrlo zanimljivih pitanja na koje bi bilo lijepo naći odgovor.

Naslov ove teme je - zašto Bog dopušta patnje, ali ajmo vidjeti ima li patnje manje ili više.

Kao što vidiš ne slažemo se ni oko tog pitanja, ja mislim da je patnje manje, neki misle da je patnje više nego prije.

[omen4k]

Lord Humongous kaže:

Postojanje prekomjerne patnje daje naslutiti da iza ove kreacije ne stoji nista inteligentno.

S obzirom da je covjek taj koji dopusta patnje dovodi se u pitanje njegova razina kolektivne inteligencije.

Lord Humongous kaže:

Da bi ja znao kako cijeniti život i npr. uživati u hrani uopće nije potrebno da tisuće (milijuni?) umiru od gladi.

Potrebna je odluka kriticne mase da to promijeni.

Lord Humongous kaže:

I takvih primjera ima na stotine, tisuće. Besmislene patnje je mnogo na svakom koraku i dopuštena je jer nije napravljen nikakav sigurnosni mehanizam da se ona suzbije. Inteligentni Tvorac bi napravio nekakav mehanizam ako je vec išao stvarati smislen svijet.

Sigurnosni sistem pobrise civilizacije kada covjek pretjera i kap prelije casu.

Inteligentni Tvorac imao bi sistem kompleksnoscu nepojmljiv bicu sa 1200 cm3 fizicke tvari za razmisljanje.

Lord Humongous kaže:

Osjećam da se ljudima teško odviknuti od shvaćanja svijeta nametnutog u djetinjstvu, a to je u prvom redu svijet koji nekako mora imati smisla, gdje sve mora imati neki razlog, pa se na koncu sve mora opravdati.

Takvo shvacanje svijeta uopce nije nametnuto u djetinjstu.
To je sasvim prirodno i intuitivno percipiranje stvari prije uplitanja posrednika u interpretaciju.

Nametnuto je ono suprotno.

[Fjodor SM]

mravac8 kaže:

Prije je rizik da ćeš nekoga izgubiti bio puno veći. Nije bilo obitelji u kojoj nije umrlo dijete od neke dječje bolesti. Istina, i danas imaš majki kojima će dijete poginuti u saobraćajki ili umrijeti od leukemije, ali imaš i jako puno majki koje će umrijeti prije svoje djece i neće doživjeti njihovu smrt.

Što se tiče antidepresiva tu se radi, u većini slučajeva, o ljudskoj gluposti i razmaženosti. Nisam za to da se bespotrebno trpi bol, smatram da samo budala ne bi uzela tabletu ako ima zubobolju, ali piti tablete za sve i svašta je druga krajnost. Ne mislim da je potrebno popiti tabletu ako ne možeš zaspati, neće nikome ništa biti od probdjevene noći, a sutra ćeš utonuti u san bez problema. A ako ti se nesanica i sutra ponovi - promjeni način života, više se kreći, fizički se umori ....., ali ne, današnji čovjek će progutati tabletu i ako samo misli da neće moći zaspati.

Točno. I sve je to izmišljeno da olakša patnju, život je produžen, uvjeti života su za većinu ljudi sve bolji, i još uvijek ispada kao da patnje ima više, a ne manje. Možda bi bilo točnije reći da patnje ima manje, ali besmisla života ima više, i to takvoga koji ne uzrokuje baš patnju, ali zato uzrokuje gađenje, odvratnost prema životu.

[mravac8]

omen4k kaže:

S obzirom da je covjek taj koji dopusta patnje dovodi se u pitanje njegova razina kolektivne inteligencije.



.

Mojoj frendici je poginuo sin u saobraćajnoj nesreći. Kako se ona, i svi oni koji su izgubili djecu u saobraćajkama ili zbog bolesti, uklapaju u tvoju teoriju da je čovjek taj koji dopušta patnje?