Životni put - bez braka i djece

[QuercusRobur]

HelenaCROjanska kaže:

Evo, od jucer razmisljam o tom mom susretu sa mladim udovcem sa dvoje manje djece, i bilo bi mi draze a su djeca sa vec zavrsenom srednjom skolom. Ovako, on ce traziti zenu da odgoji njegovu djecu, a ne zenu za sebe.

Zašto to misliš? Nije da je nemoguće, ali u uopće ne mora bit tako.

Lady_Tila kaže:

Realno, on i nema vremena za vezu. Sve je podređeno djeci, još i više jer su djeca izgubila mamu. Tu bi se uvijek od tebe očekivalo da ti imaš razumijevanja, da se ti prilagodiš, da staviš svoje želje po strani i da tvoji planovi ovise o njegovoj djeci. Bojim se da bi ti samo davala, a nebi ništa primala.

Zakaj ne bi imao vremena za vezu? Kaj bi onda svi koji su sami s djecom zauvijek ostajali sami? I kaj znači točno "sve je podređeno djeci"? Podređeno je ono kaj mora bit podređeno, tj. jasno da se za djecu treba brinut. Kako se to radi je već druga stvar. I ne vidim zašto ne bi bilo vremena za vezu. Eto, ja ga nisam niti tražila, pa ga imam .

Vrlo mi je drago da sad trajno živim s još jednom odraslom osobom u kući, i to osobom koja je vrlo različita od mene, jer mislim da to svakako obogaćuje djetetov život. Ali to nije ni bio razlog niti povod veze i suživota, iako je sretan nusprodukt.

[Lady_Tila]

HelenaCROjanska kaže:

To mi je jasno, ali to su faze promjena, u kojim su sve osobe ukljucene.

Mislis da ni njega ne bi isfrustriralo odgadjanje planova za dvoje. On, kao roditelj, je i sebe postavio na drugo mjesto. Mislis da je njemu svejedno da nema taj dio vremena za sebe i drugom osobom.

Puno je potrebno suradnje i kompromisa.

Naravno da bi i njega frustriralo, ali on zna zašto se odriče nekih stvari, za dobrobit svoje djece. Da li ti znaš zašto se odričeš stvari koje ti želiš? Pitanje za razmišljanje.

QuercusRobur kaže:

Zašto to misliš? Nije da je nemoguće, ali u uopće ne mora bit tako.



Zakaj ne bi imao vremena za vezu? Kaj bi onda svi koji su sami s djecom zauvijek ostajali sami? I kaj znači točno "sve je podređeno djeci"? Podređeno je ono kaj mora bit podređeno, tj. jasno da se za djecu treba brinut. Kako se to radi je već druga stvar. I ne vidim zašto ne bi bilo vremena za vezu. Eto, ja ga nisam niti tražila, pa ga imam .

Vrlo mi je drago da sad trajno živim s još jednom odraslom osobom u kući, i to osobom koja je vrlo različita od mene, jer mislim da to svakako obogaćuje djetetov život. Ali to nije ni bio razlog niti povod veze i suživota, iako je sretan nusprodukt.

Kad pogledaš jedan prosječan dan osobe samohranog roditelja, ide na posao, možda nakon posla mora obaviti dućan ili neku drugu obavezu, pa nakon posla je umoran ali poteže snagu da provede još neko kvalitetno vrijeme s djecom i nakon toga je crknut i ode u krevet. Za vikend ima više vremena al onda nekako postaje i vikend partner. Taj čovjek jedva da ima i vrijeme za sebe realno.

Puno samohranih roditelja će ti reći da je dijete na prvom mjestu. Ne mogu reći da život roditelja nije podređen djeci, ako i ima takvih, u manjini su. Stvar je u tome nekome je to prihvatljivo a nekome nije. Meni bi bilo izrazito nelagodno da netko možda mora tražiti od roditelja pokojne žene da pričuvaju djecu da on može izaći na dejt samnom, ali to sam ja. Sto ljudi, što ćudi.

[HelenaCROjanska]

QuercusRobur kaže:

Zašto to misliš? Nije da je nemoguće, ali u uopće ne mora bit tako.



Zakaj ne bi imao vremena za vezu? Kaj bi onda svi koji su sami s djecom zauvijek ostajali sami? I kaj znači točno "sve je podređeno djeci"? Podređeno je ono kaj mora bit podređeno, tj. jasno da se za djecu treba brinut. Kako se to radi je već druga stvar. I ne vidim zašto ne bi bilo vremena za vezu. Eto, ja ga nisam niti tražila, pa ga imam .

Vrlo mi je drago da sad trajno živim s još jednom odraslom osobom u kući, i to osobom koja je vrlo različita od mene, jer mislim da to svakako obogaćuje djetetov život. Ali to nije ni bio razlog niti povod veze i suživota, iako je sretan nusprodukt.

Drago mi je procitati tvoj post jer si ti majka, koja je sa djetetom upoznala i zivi sa osobom koja prihvatila gas dvoje i vi nju. Djelim tvoj stav.

Razlika je, ako se dobro sjecam, ti si razvedena, nemas traumu gubitka osobe. Zato sam se upitala, kako bi se sve ovo moglo razvijati sa njim.

@Lady Tila, QuercusRobur jeste bila samohrana majka, nakon razvoda, a danas je u sretnom braku.

[Erewhon]

Pragmatičnost jest često zanemarena vrlina. A to da taj čovjek ima dvoje relativno male djece zaista jest relevantna činjenica koja informira mnoge aspekte potencijalnog budućeg suživota s njime, i sasvim je okej ako se nekome ne sviđaju potencijalne posljedice te činjenice. Ali, uza sve to, ne mogu opisati koliki mi osjećaj ispraznosti ostavlja cijeli taj "uvijek ću/ćeš biti na drugome mjestu" pravac razmišljanja.

Nisam, doduše, nikad bio u vezi s nekim tko ima djecu, niti bio u prilici da takva veza bude zamisliva mogućnost, ali nadam se da, ako takav dan dođe, neću mjeriti koliko će to djeca biti ispred mene, već se zapitati: je li ovo netko koga bih mogao voljeti potpuno? A ako je odgovor "da", i ako se nisam prevario u procjeni svog potencijala za tu ljubav , teško mi je zamisliti situaciju u kojoj bi mi njezina potencijalna ljubav i briga za djecu zasmetala – pa i to bi bio, zamišljam, tako prekrasan dio nje. (A da ne spominjem to koliko bi i meni samome ta djeca vjerojatno postala bitna, itd.)

[Aurora1]

Lady_Tila kaže:

Puno samohranih roditelja će ti reći da je dijete na prvom mjestu. Ne mogu reći da život roditelja nije podređen djeci, ako i ima takvih, u manjini su. Stvar je u tome nekome je to prihvatljivo a nekome nije. Meni bi bilo izrazito nelagodno da netko možda mora tražiti od roditelja pokojne žene da pričuvaju djecu da on može izaći na dejt samnom, ali to sam ja. Sto ljudi, što ćudi.

Baš sam htjela reći, ogromna je razlika kad su roditelji rastavljeni, a kad je netko jedini roditelj toj djeci.
Baš što kažeš, da roditelji pokojne supruge čuvaju dijete dok ide na dejt, i meni bi bilo nelagodno.

Naravno da ne mislim da čovjek treba zauvijek biti sam, ali trenutno djeci treba više njegove pažnje jer su nedavno ostali bez majke što mi je apsurdno uopće uspoređivati sa rastavljenim roditeljima.

[QuercusRobur]

Lady_Tila kaže:

Kad pogledaš jedan prosječan dan osobe samohranog roditelja, ide na posao, možda nakon posla mora obaviti dućan ili neku drugu obavezu, pa nakon posla je umoran ali poteže snagu da provede još neko kvalitetno vrijeme s djecom i nakon toga je crknut i ode u krevet. Za vikend ima više vremena al onda nekako postaje i vikend partner. Taj čovjek jedva da ima i vrijeme za sebe realno.

Puno samohranih roditelja će ti reći da je dijete na prvom mjestu. Ne mogu reći da život roditelja nije podređen djeci, ako i ima takvih, u manjini su. Stvar je u tome nekome je to prihvatljivo a nekome nije. Meni bi bilo izrazito nelagodno da netko možda mora tražiti od roditelja pokojne žene da pričuvaju djecu da on može izaći na dejt samnom, ali to sam ja. Sto ljudi, što ćudi.

Pa ovisi čim se baviš i kak se organiziraš. Nije da nemam puno obaveza, ali smatram da je važno da imam svoje interese i gušte i to razumije i moje dijete.

Iako mi je potpuno besmisleno uspoređivat partnera i dijete (isto je uostalom i ako je partner biološki roditelj), naravno da je dijete na prvom mjestu, u smislu da se za njega moram brinut. Ono ne može odlučit otić od mene, moja je odgovornost dok ga ne postavim na noge. I dok je to tako, na meni je da mu pružim to kaj mu treba.
Između ostalog, to znači i da on treba naučit da ljudi imaju svoje potrebe, pa i njegova mama. Zapravo, na taj način i uči kako brinut o sebi iz primjera svojih roditelja.


Naravno, govorim o nekom prosječnom djetetu i ljudima, ima svakakvih karaktera, a nažalost i bolesti i razlika je od slučaja do slučaja. I naravno da nije za svakoga, jer je u startu u vezu uključena treća osobe ili više njih i to u pravilu zahtijeva puno želje i ljubavi da uspije.

HelenaCROjanska kaže:

Razlika je, ako se dobro sjecam, ti si razvedena, nemas traumu gubitka osobe. Zato sam se upitala, kako bi se sve ovo moglo razvijati sa njim.

Da, to je skroz drugačija situacija i čini mi se teška i bez djece. Ali opet, ako osjećaš da je vrijedno pokušaja, onda i je vrijedno.

[Aurora1]

Erewhon kaže:

Pragmatičnost jest često zanemarena vrlina. A to da taj čovjek ima dvoje relativno male djece zaista jest relevantna činjenica koja informira mnoge aspekte potencijalnog budućeg suživota s njime, i sasvim je okej ako se nekome ne sviđaju potencijalne posljedice te činjenice. Ali, uza sve to, ne mogu opisati koliki mi osjećaj ispraznosti ostavlja cijeli taj "uvijek ću/ćeš biti na drugome mjestu" pravac razmišljanja.

Nisam, doduše, nikad bio u vezi s nekim tko ima djecu, niti bio u prilici da takva veza bude zamisliva mogućnost, ali nadam se da, ako takav dan dođe, neću mjeriti koliko će to djeca biti ispred mene, već se zapitati: je li ovo netko koga bih mogao voljeti potpuno? A ako je odgovor "da", i ako se nisam prevario u procjeni svog potencijala za tu ljubav , teško mi je zamisliti situaciju u kojoj bi mi njezina potencijalna ljubav i briga za djecu zasmetala – pa i to bi bio, zamišljam, tako prekrasan dio nje. (A da ne spominjem to koliko bi i meni samome ta djeca vjerojatno postala bitna, itd.)

Sve to stoji. Ali pita li netko kako se djeca koja su nedavno izgubila majku osjećaju da im dovedu novu osobu u život.
Kad su roditelji rastavljeni, djeci je lakše jer nisu pretrpili nikakav gubitak.
Ti kažeš prihvatio bi tu djecu jer su dio nje i to je za pohvalu. Ali teško da bi tebe djeca prihvatili tako brzo nakon smrti roditelja, posebno jer su djeca mala i dožive to kao da im želiš zamijeniti roditelja.
Ne kažem da je nemoguće, samo jako teška situacija, posebno za tako malu djecu.
Imam prijatelja kojem se otac oženio godinu dana nakon smrti majke, a tada je imao 6 godina. I to mu je dodatno otežalo cijelu situaciju, trebale su mu godine da to prihvati i dan danas kaže da ne može razumijeti zašto im je to priuštio u tako osjetljivom periodu.
Iako i danas kaže da je bolja bila prema njima nego sam otac. Ali eto, djeca dublje osjećaju i mislim da bi on trebao misliti prvo na njihove osjećaje, pa kad budu spremni i oni sami za nekog novog u životu.

[TNT1980]

AchilleaM. kaže:

Tehnički, mogu još roditi, koliko znam.
A takva želja se pojavila ili nije ovisno o uvjetima u kojima sam i s kime sam. Tako da ne mogu znati.
Nemam želju za još djece same po sebi.

S ajmoreć pravom osobom, u nekakvim meni osobno stabilnim uvjetima, postoji i mogućnost da bih poželila, zapravo bi mi bilo čudno za sebe samu da ne bi kad tad, ako već tehnički mogu. Ili barem da mi se još jedno dijete ne bi činilo kao neka strašna ideja.
Možda je i do biologije i nagona za razmnožavanjem u stabilnim uvjetima za to.

Tehnicki i ja mogu jos roditi

Smatram da sam prestar da imam jos jedno dijete.
Recimo da upoznam super osobu koja bi mi pasala u svemu i da ona pozeli dijete pristao bi ali radi nje bi pristao.
Jer evo recimo da mi se rodi djete u 45 godini pa kad ono bude imalo tek 10 ja cu vec 55 a to mogu biti i djeda...neznam smatam da sam star..

Poznajete li vi ljude koji su kasnije rodili postali roditelji?

[akbugger]

TNT1980 kaže:

Tehnicki i ja mogu jos roditi

TNT1980 kaže:

Poznajete li vi ljude koji su kasnije rodili postali roditelji?

Samo žene....znam ih par, da. Snađu se ljudi.

[Lord Byron]

Nalc kaže:

Kad bi svi tak razmišljali, nebi nas bilo.

Da, i?

[HelenaCROjanska]

QuercusRobur kaže:

Da, to je skroz drugačija situacija i čini mi se teška i bez djece. Ali opet, ako osjećaš da je vrijedno pokušaja, onda i je vrijedno.

Hvala