PERO-REZ p.kvesica

[drugar'ca]

MENUET

Razgovor - to je kao jedan kolodvor;
rečenice - to su debele pletenice;
misli - što smo u njih ih stisli
male su bube što se ljube.

Rečenice - to su prazni ko vagoni;
misli - to je ono što ih goni;
mi smo - dva leptira se ganjaju
oko cvijeta koji sanjaju.

I to krhko znanje (ko pjesnikove riječi)
što nam govori? Što nam ima reći?

Ovaj je svijet veoma smušen,
u ovom se svijetu ne mogu snaći,
posvuda se tražim, posvuda te tražim;
i ne mogu naći!

Listam dušu poput praznih stranica:
gdje su mi granice? Da li imam granica?

Tek jedna riječ, jedan pokret,
Lagani naklon, nježni okret;
prozračni, zeleni, plešući menuet,
ko zgužvane plahte ostavit ćemo svijet
i znanje krhko ko pjesnikove riječi.

[drugar'ca]

PJESMA ROZA

Provodili smo noći usred šume
s napuhanim djevojkama od kaučuka i gume,
sve se to slilo poput rijeke u me;
tko to može da razumije?

Vi ne bi vjerovali što smo sve vjerovali,
(naivni lapani u velikoj podvali)
natjerani proći po šahovskoj ploči
na kojoj smo pješaci
protiv figura.

Protiv nas su bili
vojska i škola,
novac i kultura
i sretan brak.

I vuče se vrijeme
kao po špagi,
začudo smo i dalje
naivni i dragi,

vuku se peroni
ko makaroni
(odoše nam snovi
ko šareni baloni),

i cijela je Zemlja
jedna žemlja.
Lutamo tragom ptica selica
za beskrajnim mirisom vječnih marelica
jer u nama želja divlja
otplovit preko mora
pa makar da je tamo
more samo.

I ako ništa
ne ostane od nas
već jedna pjesma
i dobar glas

i to će biti mnogo.

[drugar'ca]

UVOD U HEROJSKU AUTOBIOGRAFIJU

Jošte davno je moja mama
svako poslijepodne išla sama
na Trg Republike ispod sata
gdje ju je čekao moj tata.

Tad su navrle komplikacije razne:
lijepe riječi, bijes i kazne,
al su se mama i tata voljeli
i tu ljubav nisu preboljeli
i moj je tata opsjedao vrata
sve dok nije dopustila baka
da dođe do braka.

Srećom su se brzo dokopali stana
i obilje se prelijevalo sa svih strana
a jednog dana roda iz daljina
donese im sina.

I ja sam rastao u visine,
moje su misli išle u daljine,
molio sam tatu da dobijem brata
pa mi je brata nabavio tata.

A ja nešto mislim:
da je moj tata
malko manje opsjedao vrata
i da nije pristala baka,
i da nije došlo do braka:
šta bi ja?

Ili da je tata neku drugu mamu
sreo u parku sasvim samu,
s da se ta za njega udala,
i da je vječno kćerku željela,
i da je Bog tu želju pogodio:
da li bih se ja kao žensko rodio?

Ili da je mama srela nekog drugog tatu
kada se išla sklizati na Šalatu
i da su oni dobili sina,
neku budalu punu vrlina,
ja ne znam odgovor pa sam u tugi:
da li bih ja bio netko drugi?

To je slučajnost da su se sreli,
i da su jedno drugo htjeli,
moja mama i moj tata,
i da su dobili baš mene i brata.

S tom slučajnošću kako da se vladam?
da li da je grdim ili pravdam
Bi li bilo bolje da se nisam rodio
i da je tata drugu mamu oženio,
il da je dvjesta žena promijenio?

Bi li mu bilo tužno bez mene,
i bez moje buduće žene,
i bez mojeg budućeg sina
kojeg je davno planirala roda
daleko preko plavih voda?

Oooooooooooooooooooj!