PREOBRAŽAJ/METAMORFOZA :::natječaj::::

[cranberryCherry]

Preobražaj/Metamorfoza



----------------------------
Ovaj topic iskljucivo sluzi za postanje vasih PRICA a detalje mozete naci tamo gdje im je mjesto!

vasa darin

[TzU]

METAMORFOZA

Doista, nije bilo vrijeme za promjene. U svojem kaoticnom izbjegavanju postojanju, vrijeme se smirilo u svojem bazenu. Tako se zaustavilo i u nasem spiralnom rukavcu galaksije, obamrlo u Suncevom sistemu i tromo se obavilo oko Zemlje, postizuci beskonacnu ustajalost na predjelima blizim ekvatoru, uslijed Zemljine centrifuge.
Gotovo da je stalo i u ficleku obiljezenim pod nazivom Hrvatska, ali posto je Hrvatska ipak zemlja, koja lezi vise na sjeveru, tu se nastavilo sicusnim, vrtoglavo usporenim otkucajima. Tako je kljuckalo, u svojem hipnotickom, omamljujucem ritmu i u glavi Martona Kuljerica, Zagrepcana privremeno nastanjenog u Zagrebu. Marton, slikar po pozivu, imao je umjetnicki atelje, ustvari sobu u studentskom domu koju je otkupio od nekih studenata iz Primostena. Ta dvojica su mu preko oglasne ploce prodali sobu za nekoliko stotina, jer su im roditelji osigurali bolji smjestaj u Zagrebu.

Marton je volio spajati ugodno s korisnim, tako se posjedovanje ateljea u studentskom domu, na njegovo veselje nije svodilo samo na beskrajne sate buljenja u napeto platno sa kicicom u ruci i bez ideje sto naslikati, nego mu je omogucavalo i druzenje sa studentima, paralelnu konekciju sa drugom generacijom, kako je on znao reci kad bi ga uhvatila inspiracija. Tako je obilazio studentske sobe, pio kavu s njima, obilazio studentske tulume i obiljezavao rodjendane, na kojima bi obicno kao poklon slavljeniku davao svoje crteze, a u iznimnim slucajevima znao je i nacrtati autoportret. Kao sto je njegova crtacka i slikarska vjestina, stecena kroz temeljit studij slikarstva i dizajna u Zagrebu, Pragu i Becu, s lakocom impresionirala brucosice i apsolvente s kojima se druzio, tako bi i on ponekad ostao osupnut pred njima, jer su im lica zracila svjezinom kakvu samo mladost moze imati, a onda bi ih on pohvalnom vjestinom uoblicio na papiru, pa na platnu, i teska srca poklonio svoj trud portretiranome. Nacrtao je vec cetvero njih, u devet mjeseci otkako ima atelje, i odlucio da ce prestati. Sada su ga vec dovoljno poznavali da mu nije bilo potrebno izvoditi trikove, vec si je mogao priustiti i omanje ekscentricnosti, od kojih je u pocetku zazirao. Na primjer, znao je provoditi noci sjedeci na klupici u parku, pusiti i osluskivati kakofoniju studentskog zivota. Onda bi sjeo na bicikl i otisao do pekare, vratio se, istusirao i popio prvu kavu u kaficu.

Zahvaljujuci svojoj istancanoj, umjetnickoj intuiciji, Marton je znao za fluktuaciju u vremenskom kontinuumu. Odlucio se ipak ne zamarati radi toga, jer se vrijeme srecom uljepilo bas na pocetku ljeta, sto je bilo njegovo omiljeno godisnje doba, a osim toga znao je da vrijeme ponekad stane, ali i da je to neuporedivo bolje nego kad krene unatrag, razulari se i divlje zagrize vlastiti rep, kada ljudi postaju sirove, krvozedne bestije koje zaboravljaju i odbacuju silom im nametnuti jaram civilizacije. Marton se nasmijesio. Pomislio je da mu sreca ide na ruku, jer je upravo kretao na tulum u bloku C, na koji je bio pozvan. Pa taj bi tulum mogao trajati par dana! To mu je savrseno odgovaralo, jer je bio izmoren i zasicen obavezama na fakultetu gdje je radio, i upravo mu je trebalo jedno zestoko ispuhavanje da bi se mogao posvetiti konacnom dovrsavanju priprema za samostalnu izlozbu. Ne, nije mu islo lose u zivotu, i ako bi se vrijeme odlucilo zaustaviti, on svojim zivotom do tog trena ne bi bio razocaran. Zato je navukao traperice, zakopcao remen, uskocio u tenisice, dignuo bicikl na rame, izasao iz stana, zakljucao vrata i stustio se po stepenicama. Kad je polozio bicikl na plocnik pred ulazom, vani je bila mrkla noc.

***

Marton se ne bi vise iznenadio ni da se pred njim otvorila crvotocina iz koje bi izasao Belzebub, kad ju je spazio. Bez pogreske ju je prepoznao. Bila je, naravno, puno drukcija jer prosle su vec 4 godine otkad ju je zadnji put vidio, ali bila je ona. Ona, u koju se zaljubio kad ju je prvi put u zivotu ugledao i kojoj je dvorio punih mjesec dana dok se konacno odvazio da ju pokusa poljubiti, na nekom zadimljenom mjestu, usred neke nezamislive guzve, ludnice i vasara. Znao je tocno vrijeme i mjesto kad se to dogodilo, prije 4 godine. Ukipio se, sa pivom i cigaretom u ruci i izgubio iz vida sve osim nje. Bila je okrenuta ledjima i pricala sa prijateljicom. Osjetio je da mu cigareta dogorijeva medju prstima i zgazio opusak, prvim korakom na putu do nje.

“Ej, Nevena.” –izgovorio je kad je stigao do nje, dodirnuo je i osmjehnuo se.
“Ej, cao! Marti! Pa di si ti covjece, znala sam da negdje lutas!” Prsnuli su u smijeh.
“E, stara, krasno mi izgledas!”
“Valjda si htio reci, krasna, staro mi izgledas! Pa jel znas ti koliko se nismo vidjeli, ehej, covjece!”
“Cijeli olimpijski ciklus! Da, pa ja sam mislio da si se ti penzionirala, udala ne daj boze….”
“Ajd nemoj zajebavat, nisam jos zrela za penziju! Pa ti si od mene stariji cijelu osnovnu skolu, necu prije tebe, samo tebe cekam.”
“Ako ces mene cekat bus bila stara cura.”

Teatralno je ustuknula i izvela “bitch from da hood” tocku.
Scenski pokret bio je jedan od njenih jacih talenata, Martonu je uvijek bilo zao sto ga je zanemarivala i umjesto da pokusa upisati akademiju, studirala ekonomiju.

“Ma jel cujes ti njega! Pa da sam ostala s tim umjetnikom, nikad me ne bi ozenio! Samo bih ga cekala kod kuce, dok bi on trazio inspiraciju po Becovima i Pragovima!”

Zavijali su od smijeha, svo troje, zajedno s prijateljicom. Brisuci suze, zagrlili su se, bez prijateljice, dovoljno pijani da tom zagrljaju ne uskrate seksualni naboj. Ali Marton je znao, da Neveni nije drago sto ga vidi. Njihovu kratkotrajnu, burnu vezu prekinula je ona, s drugim, tako da ju nije niti stigao uvjeravati, iako je htio odbiti stipendiju i ostati s njom.

Toliko su se smijali da ga je uspjela zaliti pivom. Posluzilo bi mu to kao dobar izgovor da ih pozove u atelje, da bi presvukao majicu i da se malo prisjete starih vremena. No, nije ih pozvao. Primijetio je da ga Nevena gleda u oci, nista ne skrivajuci kao i uvijek, istim onim ocima koje je dobro poznavao, samo sto to sada nisu bile iste oci. Jos je nesto bilo u njima. Ili je necega, od ranije, nestalo. Nije bio siguran. Kao sto je bio siguran da je nikad nije prebolio.
Pricali su o starim znancima i novim trendovima, no zbunjenost u njemu je rasla i preuzimala mu sve vise resursa, tako da je ubrzo prebacio na autopilota. Sad je otkrivao sve vise znakova na njoj. Prica, mimika, gibanje, sve mu je to bilo poznato i milo. Ali, malo je drukcije govorila, intonacija glasa bila je druga. Malo je zustrije pripaljivala cigaretu. Gestikulacija, pokreti koji su u vrijeme njihove ljubavi bili napola plesni, i dalje su bili takvi, samo dodatno glazirani samouvjerenom rutinom. Opet, sve su to bile samo sitnice, nije bilo niceg konkretnog, a nepodnosljiva iritacija je rasla. Poput nepostojece trepavice u oku, koju se ne moze vidjeti a suze teku.

“I, jel te jos guzi onaj kreten?” – cuo je kako mu izlazi iz usta. A uopce nije mislio da je frajer kreten. Cak ga je cijenio. Pogledala ga je zabezeknuto, ali kod nje nije bilo zbunjenosti. Suzdrzavala se.
“Boze, kakav si ti postao.”-izgovorila je konacno.

Tog trena, vrijeme je ponovo poteklo, i tulum je bio gotov.

[Nemruth Dagi]

Jozo K. ljenčkareći kao i svake subotnje večeri, nakon što ga je iz polu drijemeža probudilo zvono, ipak nevoljko otvorio vrata svojeg stana.
Ljudi u crnom donjeli su veliku kutiju.
Na vratima je potpisao primitak tog paketa. Visoki čovjek strogim glasom je rekao Jozi K. da izričito radi prema uputama koje su priložene u kutiji.

Njegova supruga je odmahnula glavom i nastavila raditi večeru. Djeca su gledala TV, a kućni ljubimac išetan kao i obično ugledao se na gazdu i mirno drijemuckao na fotelji.

Tako je to krenulo. Nitko prisutan u stanu obitelji Joze K. nije niti slutio, metamorfoza je upravo započela.

Jozo K. odmah je otpakirao sve stvari iz donešene kutije i prema priloženom uputstvu posložio kompjuter. Stavio ga je u pogon i divio se njegovim perfomansama.
No, nešto je ipak nedostajalo.

U ponedeljak se odmah prijavio na internet i sa veseljem čovjeka koji ima novu igračku odmah je prosjedio cijelu noć na PC-u.
U utorak je na posao došao razdražljiv i pospan, no na neki način ispunjen veseljem jer je znao da kad dođe kući, da ga čeka njegova nova igračka.



U srijedu je jedva čekao da navuče svoje papuče i da utrči u svoj kut sobe. Onako zavaljen pred PC-om nije niti primjetio novu frizuru svoje supruge koja je satima prosjedila ispod haube, nije niti vidio djecu. Psa koji je držao vodilicu u gubici i sa nestrpljenjem očekivao najdraži povik IDEMO VAN, šutnuo je nogom. Kućni ljubimac je odletio i silom težom aterirao kao kruška na parket, a saznanje da nema ništa od šetnje zakucalo je njegovo psećje srce čavlima na parket.

U četvrtak nije otišao na posao, ne zato što je bio neispavan već što mu je trebalo više vremena da pretraži ono što ga je zanimalo na internetu.

U petak je spavao samo par sati, popio je tonu kave i ništa nije jeo. Zaključao se u sobu i nikog više nije puštao.
U subotu je ostavio kristalnu vazu iz vitrine pored svojih vrata da njen sadržaj isprazne u WC. Supruga je podivljala jer je ta vaza bila vjenčani dar njene kume.
Jozo K. je zatražio nove količine kave...i zatvorio se u okupiranu sobu do daljnjega. Vikend je prošao u miru a u ponedeljak je započinjao novi radni dan, ali bez njega...on je i dalje visio na kompjuteru.

Sin je sa dobrim prošao školsku godinu, a kći je uspješno startala sa novim dečkom. Pas je dan na selo jer ga nitko nije htio voditi van. Žena više nije kuhala. Smršavila je odlazeći na fitnes i pronašla staru ljubav iz škole. Automobil se raspao od hrđe, a stan je dan da se oliči da sasvim ne propadne. Soba Joze K. nije dirana. Samo se redovnim putem ispred nje stavljala svježa kava a izlazio sadržaj u kristalnoj vazi.
Kompjuter je bio danonoćno upaljen.

Vrijeme je prolazilo....

Sin je krenuo u vojsku, kći se zaručila, supruga je pronašla ljubavnika. Promjenila se još jedna vlada, marku je zamijenio euro, pojavila su se i sve veće posljedice globalnog zatopljenja, globalizacija je i dalje bila u tijeku....ali Jozo K. je sve to znao ...iz interneta.
Jedino što nije znao je to što se događa s njegovom obitelji.

I onda je jednog dana crko kompjuter...urlik Joze K. se prolio po cijelog zgradi. Stanari su ostali zamrnutih žila od straha....

Svijet Joze K. se srušio u trenu, kao kula od karata.
Stan je bio sablazno prazan. Ukućani su svaki na svoj način imali svoje živote. Jozo K. nije bio u njima. Jozo K. je imao PC koji nije radio. Jozo K. je bio ništa bez PC-a. Jozo K. nije više imao sebe.

Pogledao se u ogledalu u hodniku i zanijemio je od užasa.
To više nije bio on....on se preobrazio u .....kukca.

Zvono na njegovim vratima se oglasi i to ga prenerazi. Nije niti trebalo otvoriti vrata.....došli su ljudi u crnome. Došli su na vrijeme, na vrijeme kad je tempiran crkao njegov kompjuter. Djeca su na vrijeme odselila iz stana, žena je navraćala tu i tamo...i ispražnjivala sadržaj vaze i kuhala kavu. Bila je u sretnoj vezi sa čovjekom iz susjedne zgrade. Ona je sad imala svoj novi život.
Jozo K. je miskio da je on sam dio velikog i tajnog eksperimenta na globalnoj razini. Na internetu nije Jozo K. mogao pročitati ništa što bi upućivalo o tom tajnom programu.

Eksperiment se prekidao.....Jozo Kukac je premještan na zatvoreni psihijatrijski odjel za eksperimentalno liječenje.
"Čovjek koji metamorfira ispred ekrana"....bio je radni naslov istraživanja koje je bilo uspješno u 100% slučajeva.
Tako je o tome svemu mislio Jozo Kukac...no na internetu ništa o tome nije pisalo.
Mislio je da se teorijska znanstvena paradigma objasnila eksperimentalno u kojoj je učestvovao i on sam, ali ne svojom voljom.To je bio veliki uspijeh nauke i znanstvenika. Na taj način se dokazalo kako se lako manipulira centralnim nervnim sustavom...ljudi se pretvaraju...u kukce. Mislio je Jozo Kukac da su i zoolozi fascinirani....ali nije znao da je njegova kći je vodila svoju malu u vrtić, da je sin vodio svoj biznis, da mu se supruga preudala, a da je stan prodan.

Jozo Kukac je svojim buljookim očima i velikim ticalima dodirivao staklo zatvorenog prozora zatvorenog odjela, kao i ostali kukci na odjelu, svatko od njih je bio istog eksperimenta. Znao je da je sada nastupila faza ponovnog pretvaranja u ljude. To se pokazalo kao daleko teži posao nego metamofoza u kukce.
To je za naučnike novi veliki izazov, tako je mislio Jozo Kukac stanar zatvorenog odjela.

Jozo Kukac je tužno gledao kroz prozor kako sitna jesenja kiša namače prozore...poželio se zelene i mirisne livade, mekih latica cvijeća, njihovih zelenih hrustavih stapki...poželio je Jozo Kukac....ali nije znao da je sam od sebe, imao želje jednog običnog kukca zatvorenog ne svojom voljom na zatvorenom odjelu jednog psihijatrijske bolnice.

[Elysium]

Pošten sam, tako barem pričaju, bez da sam ih silio. Doduše, nisam ih ni uvjeravao u suprotno. Samo, kada me se upita zašto se nisam ponovno ženio, tada lažem. Mijenjam priče i razloge, i zbog toga one radoznale uvjeravam kako sam šaljivdžija, a sebe uvjeravam kako sam pošten. Sad, koliko poštenje ima veze s lažima i strahom, to je druga priča. Izlike su, za mene samog, izlizana forma, ali ujedno i saveznik koji niti jednom nije razočarao ili se, pak, ne odazvao na poziv.
Pijem, to je konstanta. Varijabla jedino bude dan u tjednu. A onu drugu stranu kakav jesam kada popijem muški rod ne poznaje, ako izuzmemo birtijske i komšijske priče. Znaju jedino žene, točnije jedna - moja žena. Bivša. I pokojna.

Mlatio sam je, i lagao bih kada bih rekao da to nije bila druga konstanta mog života, no opet, možda i nisam bio toliko revan dušebrižnik Jedne Gadosti. Mozak je čudna biljka kada je se dohvate šape alkohola. Pamtite izabrano, iako bih i to izabrano poslao u vražju mater jednog velikog Zaborava. Zato se i nisam ponovno ženio, nisam namjeravao strepiti pred naletima prisjećanja, a ni iščekivati još jedno jutro poput onog. Koje me obilježilo.

Kažu da se ljudi ne mogu promijeniti, da se jednom stečene navike rastaju s vama tek na Posljednjoj Stanici. Ne razumijem od kuda ljudima tolike spoznaje o smrti i događajima i zakonitostima koje uslijede nakon što duh napusti tijelo, ali ionako vrlo malo marim za ljudska trabunjanja. Ljudi se apsolutno mijenjaju, kad-tad stigne dan kada se nekoj od navika pridoda znamenit potez kista, nova nijansa na kaljavom platnu života. Mojoj tada svježe nanesenoj boji nije nedostajalo gorčine, a crna farba s početka proljeća te godine Gospodnje prekrila je sve radosne boje za koje su samo zlobnici mogli reći kako su bile u manjini. Ova je, eto, bila samo toliko crna da ostale radosti nisu imale nikakve šanse ukoliko bi se ravnopravno usporedile, poredale kao stranice herbarija...


Znao sam da je loše što ženu mlatim kao pseto, ali to bi doprijelo do mene tek popodne, nakon triježnjenja i loše prospavanog jutra. Uvijek bih je našao u kuhinji, sa svježim modricama, nekada i sa sasušenom krvlju oko usana, rasječenog čela ili ruku kojima se pokušavala braniti od bitange. Stisnulo bi se sve u meni, prošla bi me neka stravična jeza, jutrima kada bih je ugledao, ali riječima niti jednom nisam tražio oprost, sram je bio pretežak. Na prvi dodir uvijek bi zadrhtala, i to me boljelo jače no pogled na nju. Potom bih je zagrlio, pa poljubio u obraz. Uvijek bez riječi. Drugačije nisam umio, a ona drugačijeg nije poznavala. Kažu da je svaka rutina stravična, pa tako vjerojatno bijaše i ova.

Svoj život prožvakao sam bezbroj puta, uz njivu, u tišini i u društvu konja upregnutih u kola. Bijasmo poput aveti na širokoj ravnici, onako zatečeni u vremenu, neovisni o satima ili godišnjim dobima koja bi pored nas prolazila kao da ne postojimo. I komšije su s glavne ceste prestali pozdravljati dva bijela konja i gospodara im što čami i ne obraća pažnju ni na koga. Tko još pozdravlja čovjeka koji izgubi ženu od vlastite ruke?
Rijedak je svat koji pomogne, a da ne razumije.
I tko onda kaže da se čovjek ne mijenja?
Promijeni se u tili čas. Jedno jutro dovoljno je da izmijeniš sebe i drugog. Kišilo je na to prohladno jutro s početka proljeća. Častio sam komšije i oni mene, a birtija nije imala razloga da zatvara. Sve do rano ujutro, kada je i pet cigoša svirača polako posustajalo, a instrumenti bivali sve tiši. Kada sam stigao do svog plota, bijah poprilično nakresan - svježina jutra nije bila razbistrila glavu. Našao sam je kako me čeka, na stolici u kutu, s krunicom u rukama. Ne znam što me točno natjeralo da Đavlu pružim ruku; iritantnost što me čeka cijelu noć, a šuti kada dođem; ili što se moli za bestidnika poput mene; ili samo što sam popio jednu previše.. tko će ga znati?
Ili što se nije digla sa stolice odmah prvi put, čim sam je pijanim glasom potjerao u sobu? Nisam je mlatio ništa drugačije no inače, ali s ipak dvije različitosti, sjećam se toga jako dobro. Prvo, mlatio sam je puno duže, i bijah svjestan toga cijelo vrijeme. I drugo, želio sam da traje, da je namlatim za sve od prije, da joj šakama objasnim da joj je otac bio u krivu, u teškoj zabludi, kada me na samrti pljunuo u lice. Sve i da je znala istinu, ja sam uvijek živio kao da mi ne vjeruje.
Bila je na podu, skvrčena, kada sam je prestao mlatiti otišavši u sobu. Iza podneva, kada sam se probudio i ušao u kuhinju po malo vode, našao sam je na istom mjestu, jednako skvrčenu. Komšija me zvao s ceste, govorio da ide u selo u trgovinu, jel trebam nešto, a ja sam stajah u kuhinji. Nad mrtvom ženom.
I još se sjećam vjenčanja..
I smješka kojeg je tada nosila oko usana..

[ljamazoid]

U fotografskoj nepokretnosti stajao je Leon uz prozor. Stare je žućkaste zavjese pomaknuo u stranu; svoje je blijedunjave, rogobatne ruke uturio u traperice, kružeći pritom svojim pogledom po dvorištu. Proljetno zelenilo guste trave bilo je išpricano bjelinom malenih, krhkih tratinčica. Zdravi listovi starog, impozantnog duda skrivali su vrapce koji su u unutrašnjosti krošnje capkali po grančicama i pjevali svoju odu ničemu. Leon nije znao što da misli o onome što mu se maloprije dogodilo. Znao je da je u zadnje vrijeme češće nepromišljen i nagao u svojim postupcima i nekako oštriji u odnosima sa majkom, ali kako je mogao predvidjeti da će ga njegova tvrdoglavost, egocentričnost i egoizam dovesti u takav škripac?
Najdnom je začuo kucanje po vratima i po načinu kucanja već je znao tko je. U vidljivoj smetenosti zbog onoga što slijedi otvorio je vrata i ugledao starog pijanca Eugena. Bio je on Leonov susjed, udovac bez djece. Leon je često slušao priče da prije smrti njegove supruge Eugen nije nikada okusio alkohol ni udahnuo dim cigarete. Teško mu je bilo vjerovati u to s obzirom na sliku koju je imao ispred sebe, gadljivu i tužnu sliku jednog nekad naočitog, druželjubivog muškarca. Ta stvar koja je sada stajala ispred njega bila je naprosto čudovišna. Upaljena, jarkocrvena koža na licu bila mu je priljepljena uz kosti. Ispod prljave, prosjede kose bore žalosti i ubrzane starosti urezale su mu se u čelo poput dubokih rana, a velike, plave oči postale su mutne i bezizražajne, beživotno usmjerene u ništa, dajući tako dojam da taj čovjek zapravo promatra svoja sjećanja i nenadoknadive trenutake nepovratne prošlosti. Ali teško da je tako. Te trenutke stari Eugen svakodnevno otapa u alkoholu, a njegov pogled je zapravo prosti izraz besadržajne praznine i otupjelosti, zorna slika ravnodušnosti i rezigniranosti njegove opustošene duše. Kako mu uopće zamjerati što hoće zaboraviti? Kako?, razmišljao je Leon. Zar su sretni ljudi toliko kratkovidni za tuđe nesreće i slabosti? Hodajuće prikaze koje na svojim plećima nose breme razarajućih tragedija postaju tragikomični arlekini. Poraz koji su doživjeli od nadmoćnijeg protivnika, od okrutne nepredvidljivosti života, više se ne spominje. Građani, ponositi i čestiti u svom držanju, podsmjehuju im se šaljući im poglede prijekora i odbijanja; hodajući izbočenih prsa, napuhani poput mjeha, promatraju ih u njihovoj zazornosti sa svom odbojnom zazornošću svoje malograđanske nadmenosti. Oni nisu sudjelovali u preobrazbi tih gubitnika, tih slabića. Oni ne znaju što znaći istinski patiti, stajati i promatrati sebe potpuno samog u svijetu kojeg više ne razumiješ, ogorčen agoničnom tjeskobom i uplašen vlastitom slabošću i tugom koja ti čupa srce poput gladnog vuka, a ti plačeš, plačeš jer ne znaš kamo da se djeneš, kuda da kreneš prema toj budućnosti koju sada nazivaš uludom i ništavnom.
"Mali. Imaš malo vina za starog propalicu?", upitao je Leona.
"Imam. Čekaj malo"
Leon je otišao u konobu i iz velike mu je drvene bačve u jednu plastičnu bocu natočio litru i pol bijele, domaće malvazije. Pomislio je kako bi mu otac pobijesnio i kako bi ga ogrdio i kudio da sazna za tu njegovu darežljivosti, ali na tu se pomisao tek malčice nasmijao, znajući da nema načina da otac ikako sazna za to bacanje skupog vina u neutaživa usta jednog propalog skitnice. Misleći o tome već je bio došao do Eugena. Sažalno ga je pogledao i dao mu vino, odbijajući sitniš kojeg mu je Eugen nudio u svojoj oronuloj ruci. U jednom trenutku učinilo mu se da se Eugen i nekako nespretno nasmijao. Gledajući ga kako pogruženo i pogrbljeno kaska u smjeru svoje kuće, u otrcanoj kariranoj košulji i grubim smeđim hlačama, slušajući njegov spori hod, vucarenje i grebanje potplata odlijepljenih na petama njegovih crnih cipela, mirišući pri tome i ustajali miris starosti i usamljenosti koje je ostavljao za sobom kao žig svoje pojave, Leon je uvidio da su njegovi, u njegovom ponosu toliko razvikani, herojski i srceparajući problemi majušni i djetinjasti, lako riješivi i nevažni.
Ušao je u kuću i stao ispred prozora, a vani se pružala prekrasna slika – isti prizor od prije pet minuta.

[Lara]

Naše najbolje godine

Sonja ponekad pita svoje prijatelje što bi učinili kada bi se mogli vratiti u prošlost, u bilo koje vrijeme svog života i proživjeti to vrijeme ponovno. Kamo bi se vratili? Većina prijatelja odabere djetinjstvo. Osnovnu školu.

Sonja se ne bi voljela vratiti u to vrijeme. Tada se osjećala tako malenom i bespomoćnom. Jedina dobra stvar zbog koje bi se isplatilo vratiti bilo je njezino prijateljstvo s Dorom.
Sve je bilo kako treba kada su bile zajedno. Koračale bi zajedno i svijet bi se suzio u uzak prostor omeđen njihovim koracima. Sakrile bi se unutar velikog grma ispred Dorine kuće i planirale pustolovine koje će jednog dana ostvariti. Sonja je izmišljala igre, drugačije, samo njihove - tajnu abecedu koju su samo one znale čitati i čarobni kamenčić koji bi bio na čuvanju kod jedne od njih, a druga bi ga morala zaraditi izvršavajući neki zadatak. Često bi zaboravljala satove gitare, i morala kasnije izmišljati izgovore pred učiteljem.

Dora je rođena s deformacijom zglobova na jednoj nozi- lagano je šepala i nije mogla trčati. Ali svaki pokret njenog tijela pokazivao je da je prevladala taj nedostatak. Kada je bila u grupi, sva bi djeca nesvjesno počela hodati sporije, prilagođavajući se njenom koraku. Postajala bi centar grupe, njene velike oči i kratka smeđa kosa isticali bi se iako nije bila niti najviša niti najljepša. Sva su djeca željela biti Dorini prijatelji.

Kada je bila s Dorom, Sonja se osjećala izabranom. Čak i zaštićenom. Jednom joj je jedan stariji dječak oteo sat. Bio je skup - rođendanski poklon od njezinih roditelja. Dječak je uhvatio Sonju za zapešće i povukao sat tako snažno da je remenčić pukao. Nije se usudila zaplakati niti se usprotiviti. Ali Dora ga je ispružila ruku prema njemu, gledajući ga netremice svojim tamnom očima. Otvorila je dlan pružajući malu ali sigurnu šaku i rekla "Vrati!" Dječak ju je promatrao nekoliko trenutaka, a zatim polako položio sat u njezinu ruku. Dora je zatvorila šaku i predala sat Sonji s pobjedonosnim osmjehom.

Dora nije nikad imala novaca, ali nije dopuštala Sonji da joj išta kupuje, čak niti slatkiše. "To što tvoji roditelji imaju novaca ne znači da si bolja od mene," rekla bi. Ali jednom joj je dopustila da joj kupi album s naljepnicama. Naljepnice su bile u zasebnom paketiću i Dora ih je lijepila dok su sjedile na ljuljački u Sonjinom vrtu. Radila je to polako, s preciznošću gotovo neshvatljivom drugoj djevojčici, koja je počela njihati ljuljačku. "Budi na miru!" zahtijevala je Dora. Sonja se pokorila bez protivljenja. Osjećala se na neki način podčinjena drugoj djevojčici čvršće volje i taj osjećaj nije bio neugodan.

Nije se dogodila nikakva svađa niti nesuglasica za koju bi se moglo reći da ih je razdvojila. Jednostavno su, bez posebnog razloga, prestale biti prijateljice. Kada je kasnije razmišljala o tome, Sonja nije bila sigurna jesu li tada imale jedanaest ili dvanaest godina. Dora je uskoro bila okružena s drugima "najboljim prijateljicama", i nekoliko Sonjinih pokušaja da joj se ponovno približi bilo je neuspješno. Odustala je i počela se družiti s drugim djevojčicama, većinom iz bogatijih obitelji - prijateljstva koja su njezini roditelji odobravali mnogo više nego prijateljstvo s Dorom. Ali u jednom malom kutku unutar nje ostala je praznina.

***

U slijedećih nekoliko godina Sonja nije pronašla blisku prijateljicu. Nije nikada bila sama, ali prijateljstva su bila samo površna. Nikome se nije usuđivala priznati koliko je plaše sve češće svađe njezinih roditelja. Nedugo nakon njihovog razvoda, kada je već napunila četrnaest godina, čežnja za nekadašnjom bliskošću postala je snažnija od ponosa i tvrdoglavosti. Jednog nedjeljnog jutra odlučila je posjetiti Doru.

Nedjeljna jutra su nekada bila njihovo vrijeme. Provodile bi ih igrajući se u maloj sobi koju je Dora dijelila s bratom. Naravno, u to vrijeme dječak nije imao pristup u sobu.

Dora je otvorila vrata u pidžami. Izgledala je iskreno sretnom što vidi Sonju. "Uđi," rekla je. "Moji nisu kod kuće. Ali Ana je ovdje, prespavala je kod mene."

Ana je išla s njima u razred. Sonja se dobro slagala s njom, ali nisu se družile. Visoka, mršava djevojčica izgledala je starijom nego što je bila. Sjedila je na Dorinom krevetu, također u pidžami i iznenađeno pogledala u Sonju kada je ušla. "Nisam znala da ste vas dvije prijateljice?" rekla je. "Pa, bile smo nekad," odgovorila je Dora.

Na krevetu je bila rasprostrta ploča s malim figurama složenim na raznobojnim poljima - jedna od onih igara koje se igraju u dvoje. Dora ju je gurnula u stranu i sjela pored Ane. Sonji je bilo neugodno sjesti na krevet u trapericama, pa je privukla stolicu. Osjetila je ljubomoru, ne zato što je Ana prespavala kod Dore, nego zato što ona sama nijednom nije (roditelji joj nisu dozvolili).

Tri djevojčice sjedile su u tišini nekoliko trenutaka, sve dok Dora nije upitala: "Hej cure, jeste li napravile zadaću iz biologije za sutra?" Razgovarale su o školi i dječacima i razgovor je polako iz kratkih, suzdržanih rečenica prerastao u šale i smijeh. Dora je sjedila s prekriženim nogama, neraščešljana kosa dosezala joj je do ramena i dodirivala plavu platnenu pidžamu. Jedan gumb bio je otpao otkrivajući malo mliječno-bijele kože njezina trbuha. Sonja ju je promatrala razmišljajući kako izgleda lijepo i sretno.

"Nas dvije idemo šetati uz rijeku popodne. Ideš s nama?" odjednom je upitala Dora.
Sonja je osjetila neočekivanu toplinu iznutra, kao da joj se nešto prelilo iz grudi prema trbuhu. "Da, može. Kada ćete se naći?"

U tom trenutku je Ana rekla: "Sonja imaš prekrasnu vestu. Koliko si je platila?"
"Ne znam," odgovorila je Sonja. "Mama mi ju je kupila." Pogledala je dolje prema svojoj vesti, pitajući se izgleda li lijepo u njoj. Ali onda se sjetila pitanja na koje je Dora trebala odgovoriti i zastidjela se vlastite oholosti.

Dora joj je promatrala s vedrim, ali nezainteresiranim pogledom."Večeras je neki dobar film na TV-u. Jeste li gledale raspored?"
Ana je dodala nešto o filmu i Sonja se nije više usudila pitati za šetnju. Nakon nekog vremena ustala je s izgovorom da mora kući. Nadala se da će Dora ponovno spomenuti šetnju kada je bude pratila do vrata. Ali rekla je samo: "Bok, vidimo se u školi!"

Sonja je popodne otišla sam u šetnju. Kružila je parkom pored rijeke nadajući se da će sresti Doru i njezinu prijateljicu. Ali nisu bile tamo. Vratila se kući s osjećajem tuge i srama. Bio joj je previše neugodno da se ponovno pokuša približiti Dori.

***

[Lara]

Ubrzo nakon toga Sonja i njezina majka odselile su iz velike kuće i gradića, te iznajmile stan u gradu. Sonja je upisala srednju školu. Stekla je nove prijatelje, ali nikoga doista bliskog. Bila je ljuta na oca i prestala ga je viđati. Počela je imati probleme s ocjenama i neprestano se svađala s majkom. Nisu imale dovoljno novaca, majka je mijenjala poslove, a Sonja je pokušala raditi poslije škole. Odustala je ubrzo, jer je shvatila da ne može raditi i učiti u isto vrijeme.

Kada joj je bilo osamnaest godina ponovno je srela Doru. Susrele su se u polupraznom supermarketu, jednog proljetnog popodneva. Vidjela ju je s leđa, s kosom puno duljom nego nekada i sa svilenim šalom preko plavog kaputa. Nije bila sigurna je li to doista ona i na trenutak se uplašila susreta. Poželjela je da je mlada žena ispred nje netko drugi, ali nije se mogla suzdržati da ne priđe bliže. "Dora jesi li to ti?" upitala je.

Okrenula se i nasmijala: "Hej Sonja, što to radiš ovdje?"
Bila je iznenađena prisnošću tog osmjeha. Dora je bila viša i ljepša nego je se sjećala. "Živim u blizini," odgovorila je. "A što ti radiš u gradu?"
"Ja sam samo u posjeti. Moj dečko ima rođake ovdje pa smo došli na tjedan dana. Došla sam kupiti nešto za njih."
"Prekrasno izgledaš. Što se događalo s tobom sve ove godine?"
"Ma, ništa posebno. Samo škola. I to što sam se zaljubila."

Pričala joj je o svom dečku. I o zabavi na koju su bili pozvani. O cvjećarnici na trgu, koja je bila vlasništvo rođaka njezinog dečka. "Rekli su mi da mogu raditi tamo kada završim školu. Sviđa mi se tu u gradu."

Hodale su zajedno od marketa do autobusne stanice. Dorino šepanje bilo je jedva primjetno. Odjednom je pogledala Sonju s pitanjem na licu: "Ti izgledaš nekako drugačije - prije si uvijek nosila skupu odjeću?"
"Ma više nisam bogato derište, kao nekada. Ali nije mi to važno," odgovorila je sa sramežljivim osmjehom.

Dorin autobus je došao brzo. "Šteta da moram ići. Imale bismo puno toga za pričati," rekla je penjući se u autobus sa iznenađujućom gracioznošću.
Sonja je mahnula na pozdrav i promatrala autobus kako odlazi s izmiješanim osjećajima gubitka i nade.

Sljedećeg dana se vratila na stanicu i ostala tamo dva sata, nadajući se da će susresti Doru. Morala se vratiti kući da joj se majka ne zabrine, ali je ponovno došla sljedećeg dana. Pretvarala se da čeka autobus i satima promatrala prolaznike. Kada je konačno Dora bila tamo, izašla je iz autobusa u crvenoj vesti i s kosom spletenom u pletenicu.

"Sonja, drago mi je da te opet vidim. Čekaš autobus?"
"Ne, u stvari čekam prijateljicu. Trebale smo se naći i prošetati, ali ona već kasni pola sata." To je bila laž, ali joj je pružila izgovor da upita: "Ne da mi se čekati više. Bi li ti htjela prošetati kroz park sa mnom?"
"Zašto ne, ne žuri mi se."

Šetala su zajedno i Sonja je opet pratila Dorin korak, kao kada je bila dijete.
"Sretna sam," rekla je Dora. "Imam osjećaj da mogu postići sve što želim."
Te riječi su učinile da se i Sonja osjeti nekako snažnijom.
Dala je Dori svoj telefonski broj. "Moj broj se nije promijenio," rekla je. "Vraćam se kući za dva dana, nadam se da ćemo se ponekad čuti."

Sonja je pričekala tjedna dana i onda ju je nazvala. Dora je zvučala veselo, ali je rekla da ne može pričati jer se sprema za izlazak. Sljedeći puta kada ju je Sonja nazvala, rekla joj je da se zaručila. "Kupio mi je i prsten - stvarno je prekrasan. Jedva čekam da završi školska godina." Kada je treći puta nazvala, nije bila kod kuće. Njena majka je obećala da će je nazvati kada se vrati, ali nije to učinila.

Tijekom sljedeće godine, Sonja bi ponekad prošetala trgom pored cvjećarnice, nadajući se da će Dora biti tamo. Nakon nekog vremena je odustala.
***

Sonja se ne bi nikada vratila u rodi grad da joj otac nije oporučno ostavio kuću. Nakon 15 godina izbivanja, jedva da je prepoznavala ikoga na ulici.

Hodala je uz rub ulice kada je čula trubljenje. Pretpostavila je da vozač želi da se makne s parkirnog mjesta. Stala je u stranu i čekala da se automobil parkira.

Iznenadila se kada je vidjela Doru kako izlazi iz automobila. "Hej, nisam te vidjela godinama," rekla je. Kosa joj je bila kratka i grubo oblikovana. Nosila je crvenu vestu, preširoku da bi Sonja mogla odrediti je li jednako vitka kao sa osamnaest godina, ili se udebljala.

U kratkoj razmjeni očekivanih pitanja i odgovora, Sonja je saznala da se Dori ne žuri, osim što mora platiti neke račune. Dijelom iz nostalgije, a dijelom iz znatiželje, pitala ju je bi li željela otići na piće. "Ja mogu otići do banke s tobom, pa onda da odemo u kafić?"

"Može, to bi bilo lijepo. Samo ne smijem ostaviti auto ovdje dulje od 10 minuta."
"Parkiraj se onda negdje drugdje, možda dolje na trgu?" predložila je Sonja. "Rado ću pričekali."
"Ma ne, nema šanse da se ondje parkiram. Neću iz principa plaćati za parkiralište. Ne zaslužuju to, ne u ovom gradu. Sramota je što se svuda naplaćuje parkiranje, a što smo dobili zauzvrat?"

Sonja je bila iznenađena odgovorom, ali nije tražila objašnjenje. "Mogle bismo se odvesti do rijeke i onda prošetati do banke?"
"Ne, ja ne mogu hodati puno. Imam u zadnje vrijeme problema s nogom." Sonja ju je promatrala kako hoda prema njoj. Šepala je primjetno, ljuljajući se pri svakom koraku. "Idem na fizikalnu terapiju jednom tjedno, ali ne pomaže mi puno."

"Žao mi je. Slušaj, idemo onda zajedno do banke, a poslije u neki kafić pored rijeke?"
Dora se složila. Hodale su prema banci zajedno, sporim Dorinim korakom.
"Znači sada živiš ovdje?" pitala je Sonju.
"Da, muž i ja smo se složili da je mali gradić bolje mjesto za djecu od velegrada. Kuću još treba urediti, ali snaći ćemo se."
"Ja bih ostala u gradu na tvom mjestu," rekla je Dora s malo gorčine u glasu. "Ljuta sam na općinu. Poslali su mi račun za komunalije koji je tri puta veći od od onoga što ja trošim. Niti ne mogu to platiti, ne s mojom plaćom. Žalit ću se."

"Da, i trebaš se žaliti," odgovorila je Sonja, ne znajući što bi drugo rekla. Ušle su u malu podružnicu banke. Unutra je bilo samo nekoliko ljudi: žena iza šaltera, dvoje korisnika i čuvar koji je sjedio kraj vrata. Svi su podigli poglede kada je Dora ušla i pozdravili je s osmjehom i kimanjem glave. Njezin utjecaj na ljude bio je još uvijek prisutan, iako nekako drugačiji.

Kasnije su se u Dorinom automobilu odvezle do rijeke i sjele u mali kafić na obali. "Nije baš lijepo uređeno ovdje," reka je Dora. "Ali kada ne možeš puno hodati nemaš niti puno izbora."
Sonja je pomislila da bi se isplatilo platiti nekoliko kovanica za parking na trgu, ali joj se nije
učinilo prikladnim da to kaže. Umjesto toga je upitala Doru gdje radi.

"Na autobusnoj stanici. Prodajem karte i dajem informacije. Nije loše, samo plaća baš nije neka."
"Sjećam se te stanice – znale smo sjediti u čekaonici poslije škole kada je bilo hladno, sve dok moji roditelji nisu otkrili. Od onda sam morala ići ravno doma. Sjećaš li se?"
"Da, kako ne. Samo mi smo ipak imali više poštovanja nego današnja djeca. Ponekad su tako bučni. Ali već znaju da ja to ne dopuštam - pošaljem ih van osim ako ne dokažu da čekaju autobus."

Sonja je bila iznenađena Dorinim hladnim, pomalo zlobnim stavom. Ona nikada nije bila takva. Ali ona u stvari nije poznavala Doru. Ne ovakvu kakva je bila sada. Promatrala ju je dok je žličicom miješala kavu i pokušavala odrediti što se u stvari promijenilo. Dora je izgledala starija nego nekada, ali to je bilo očekivano. Nije se promijenila niti njena silna energija - još uvijek nije mogla ući u prostoriju bez da je primijete.

Sonja je pričala o svojoj obitelji. Dora nije spominjala muža, niti dečka. Sonja je pretpostavila da nije udana, ali nije joj se činilo prikladnim postaviti pitanje. Pitala se što se desilo s dečkom za kojega je bila zaručena prije mnogo godina. Onda je rekla:
"Mogu li te nešto pitati? Kada bi se mogla vratiti u prošlost, u bilo koje vrijeme svog života i proživjeti ga ponovno, kamo bi se vratila?"
"Ne znam." "Dora je slegnula ramenima. "Mislim da bih odabrala djetinjstvo. Osnovnu školu i vrijeme koje smo ti i ja provele zajedno. A ti?"
"Ja se ne bih željela vratiti u prošlost. Nikada se nisam osjećala snažnijom nego sada," odgovorila je Sonja tiho. To je bila istina, ali je odmah požalila što ju je izrekla. Izgledalo je nekako nepravedno i oholo, izreći je pred Dorom.

Dora je nastavila: "Bilo bi lijepo obnoviti ta stara vremena. Možda bismo mogle, što misliš? Sada kada opet živimo u istom gradu, mogle bismo se opet družiti?"
"To bi bilo lijepo," odgovorila je Sonja. Osjetila je staru čežnju i unutrašnju toplinu. Mješavinu lijepih uspomena i nade.

Pola sata kasnije Dora je rekla da mora ići. "Danas radim popodne, pa se moram spremiti za posao."
"Da, i ja moram ići, idem po djecu u vrtić," odgovorila je Sonja.
Dora ju je odvezla do centra grada. Izmijenile su telefonske brojeve i obećanja da će se uskoro čuti.

Dora je nazvala sljedećeg dana. Pričala je o poslu i o računu za komunalije. "Rekli su da ću morati dokazati da je račun pogrešan, ali neću odustati." Pitala je Sonju ima li vremena za kavu sljedećeg juta. Sonja je rekla da je zauzeta, ali da će se javiti za koji dan."

Jednim dijelom je bila oduševljena što će opet biti bliska s Dorom. No istovremeno je osjećala razočaranje. "Nije pošteno," pomislila je. "Trebala je bolje proći u životu, ona koja je uvijek bila snažnija od mene."

Tada je shvatila da više ne želi Dorino prijateljstvo. Željela je biti bliska s nekom drugom osobom, sa djevojčicom Dorom, snažnom i sretnom. Ne sa ovom ogorčenom i osamljenom ženom.

Ali ipak je znala da će je nazvati sljedećeg dana. Otići će s njom na kavu, pozvati je da upozna njezinu obitelj. Zato što je osjećala obavezu da to učini. I zbog još važnijeg razloga - nije bila spremna odreći se vlastitih uspomena. Barem ne još.

[Wall]

Corazon Forte ™

Budim se sporo i teško, baš kao i svakog radnog dana. Budilica još nije zazvonila, ali moj unutarnji sat zna da je vrijeme ustajanju. Polako se protežem, pružam noge do ruba kreveta. Osjećam pod nožnim palcima nešto hladno, mekano i ljepljivo, nešto što na dodir pulsira. Odjednom mi adrenalin glavu oblije vrelinom, a jeza širi zjenice. Naglo povlačim noge, u strahu odbacujem prekrivač, a oči užasnuto skeniraju dno kreveta. Palcem i kažiprstom lijeve ruke povlačim prekrivač preko ruba. Slika, koju vidim, iz jefitinih je horor filmova B produkcije: komad okrvavljenog mesa, što sliči na ljudsko srce, vibrira u ritmu srčanih otkucaja! Ne mogu vjerovati vlastitim očima. Mislim da još uvijek sanjam. Snažno se uštinem za nogu, jauknem od boli, a u taj se čas oglasi i budilica s noćnog stolića. Izgleda da sam budan i da se netko gadno našalio sa mnom. Moja poslovična radoznalost i sklonost bizarnome ipak pobjeđuje vlastitu gadljivosti i strah od nepoznatoga. Očito da se radi o ljudskom srcu, jer prepoznajem oblike, klijetke i arterije, baš kao na prvoj godini medicine. Uzimam radoznalo to pulsirajuće srce u ruke, začuđen što se kontrakcije nastavljaju bez ikakve logike i razuma. Čini se živo i savršeno u svojem stezanju izvan nečijeg tijela. Držim ga na dlanu kao opčinjen. Osjećaj nadrealnog prevladava i kroz glavu mi više ne prolaze misli poput ‘kako’, ‘zašto’, već – ‘otkuda’. Čije je to svježe iščupano srce i što radi u mojem krevetu?

Ustajem, odlazim u kupaonu, stavljam srce na perilicu rublja. Perem ruke, neprestano pogledavajući u ogledalo. Srce savršeno kontrahira, otkucava nečiji život, izvantjelesno i izvanrazumski. Bacam pogled na sat – debelo kasnim! Na brzinu perem zube, oblačim se. Odustajem od brijanja, premalo je vremena. Razmišljam je li pametno ostaviti to nepoznato srce u ovoj neurednoj kupaoni. Može li doći do infekcije? Hoće li od kontrakcija pasti na pod? Krajičkom uma okrznem ideju, da je srce nekome uzeto, oteto, izvađeno i da je taj netko sigurno mrtav. Možda se radi o zločinu iz strasti, ili poludjeloj domaćici, opsjednutoj vudu ritualom? Trebao bih potražiti i tijelo ubijene osobe – možda je zločin izvršen u mojem stanu. Uostalom, srce obično nije daleko od vlasnika i domaćina.

Jurim u lift, putem vežem kravatu, dok aktovkom žongliram pod pazuhom. Moje savršene cipele, u kojima se obično ogledam putem, ovog su puta bez sjaja. Trljam jednu, pa drugu, o stražnji dio nogavica hlača. Otključavam automobil, bacam aktovku na suvozačko sjedalo, startam motor i naglo dodajem gas. Stopedeset konja Volvoa poslušno juri prema odredištu, neboderima u centru grada. Na semaforu treperi žuto i jače pritiskam gas, dok motor urla omiljenu oktansku budnicu. Odjednom udar tijela o haubu, kao kad na šumskom putu okrzneš neku sitnu životinju. Ne stajem, nemam vremena. Uostalom, otkud životinje usred Zagreba? Stižem na posao, putem vadim fasciklu s dnevnim redom sastanka na koji kasnim. Da, neugodno. Danas treba otpustiti desetak ljudi iz Odjela nabave. Štednja, downsizing, cest la vie! Kolegij čeka samo na mene, kava je već popijena i žamor glasova utihne mojim ulaskom.

Dobro jutro, počnimo, napamet govorim brojke, statistiku. Projekcije, planovi, blabla, poznato i prežvakano štivo. Ovo sam već radio i govorio još prošli tjedan, kad je restrukturiranje tvrtke otpočelo. Negdje u pozadini mozga, pritajena pomisao na okrvavljeno ljudsko srce i njegovog nesretnog vlasnika proleti mi mislima. Da nije onaj pisac s trećeg kata? Ili švercer cigaretama, što stanuje u potkrovlju? Svejedno mi je, osim blage radoznalosti da saznam ime i sudbinu vlasnika.

Sastanak završava, odsutno primjećujem suspregnutu ljutnju i zabrinutost većine prisutnih. Šefica Nabave izgleda uplakano. Ljudi su danas preosjetljivi.

Tražim od tajnice da me spoji s mojom bivšom. Sjetio sam se da očekuje alimentacijski ček, koji nisam poslao. Halo, govorim u slušalicu, moj odvjetnik tvrdi da si ostala bez posla jer piješ. Misli da imamo osnove žaliti se na sudsku presudu. Mislim da od alimentacije neće biti ništa, jer ako piješ sada, sigurno si to činila i u braku. Možda si me i varala, ne znam. Kad razmislim, to je moguće, još prije sam mislio da mi sin uopće ne sliči. Koji je on sada razred? Da, moj odvjetnik će te nazvati. Spuštam slušaslicu, zadovoljan kako sam smireno podnio neugodni razgovor. Uopće se ne uzrujavam, kako sam nekad znao. Niti jednog povišenog tona, bez ikakvog uzbuđenja, kao da govorim o vremenu. Sjajno.

Pogled mi privlači hrpa neotvorene pošte. Uzimam perorez, energično povlačim. Krv pošprica stol. U k.urac! Tražim maramicu da zaustavim krvarenje, Začudo, ništa ne boli. Zamotavam posječeni prst, tražim alkohol za dezinfekciju. Radoznalo promatram duboku posjekotinu, opipavam je. Ne boli, ne pulsira. Bit će, da sam sinoć popio više nego je dovoljno za lokalnu anesteziju.

Možda biste trebali do liječnika, govori tajnica. Idem radije doma prileći, odgovaram odsutno i oblačim kaput. Na parkiralištu tek sad zamjećujem da mi je prednji lijevi blatobran ulubljen i krvav. Životinjia koju sam udario mora da je poveća. Ne razmišljam o tome previše, iako mi u podsvijesti kucka pomisao da bi to mogao biti i neki pješak.

Ipak, jedino što me istinski zanima jest, čije je srce i otkud u mojem krevetu. Otključavam stan, razvezujem kravatu i bacam je još u predsoblju. Idem ravno prema kupaoni. Hoću li se upravo probuditi i ustanoviti da su jutrošnji događaji samo san? Otvaram vrata i gledam prema perilici rublja. Srce je još tamo, a ispod njega tamna mrlja krvi polako curi na pločice. Ono i dalje pulsira, naizgled samodostatno, kao vatreni organ neke mitske kreature iz paralelne dimenzije. Uzimam ga u ruke i razmišljam, je li i moje vlastito ovakvo? Suluda ideja polako dobija obrise. Otkopčavam košulju na grudima. Što ako je to moje vlastito srce? Petljam s gumbima na košulji, Prsti ne slupšaju. Skliski su. Ljepljivi, Nespretni. Ne žurim se previše. Osjećam da bi za mene bilo najbolje da se probudim. Odlažem srce, prestajem se raskopčavati. Štipanje za obraze ne pomaže. Potrebno je nešto drastičnije. Ohrabren spoznajom da jutrošnju posjekotinu nisam ni osjetio, uzimam najveći kuhinjski nož. Mislim da ću si ga zabiti u lijevu stranu grudi, tek da se osvjedočim da ispravno sumnjam. Nekako znam da mi neće biti ništa.Da si time ne mogu nauditi.

Ako nemate srce, ako niste živi, malo krvarenja vam neće nauditi.

[Druid]

METAMORFOZA


Stajao je pred ogledalom kupaonice, samo sa umivaonikom i svojom refleksijom da mu budu svjedocima. Glava mu je bila čista, gotovo bez ikakvih misli, spokojstvo. Ako je i pokoja složenija misaona konstrukcija prošla kroz njegovu glavu, ona je uglavnom bila ugodna. Baš je lijepo. Što? Pa postojati, mislio je David i održavao na životu konstantno meta-osjećaj koji mu je ispunjavao um i tijelo lijepim osjećajima satelitima i slikama iz djetinjstva, ali i iz onog djela života, koji nije prošao tako davno. Ali taj osjećaj navrati rijetko, prerijetko. Čak i ako navrati često, to nije dovoljno. Ne, to je kao droga, jednom kada osjetiš spokojstvo, poželiš na sve načine vratiti se u njega, neki idu normalnim i postepenim (rekli bi prirodnim) putem, no toga poslijepodneva, David nije bio jedan od njih. Stavio je ruku u džep i napipao mali karton veličine gume za žvakanje u obliku dražeja. Tu je. Pogledao je u oči liku u ogledalu i slatko se nasmijao. Vrijeme je. Vrijeme je za još jedno životno iskustvo, za put u središte sebe, za spoznaju, možda prečicu i kartu za Vrt Spokojstva, ključ za vječnu spoznaju, ekstazu egzistencije napajanu u samoj kozmičkoj inteligenciji. Izvadio je karticu LSD-a, kartu za nezaboravno putovanje. Ne treba ni aviona, ni goriva, ni dosadnih ali jebozovnih stjuardesa, ni dobar auto i gužve u prometu, ne. Ovo putovanje će biti drugačije. Samo treba staviti ovu magičnu karticu natopljenu kapljicom lizergične kiseline ispod jezika, ili između nepca i jezika. Negdje gdje će slina natopiti karton, pomješati se sa Nektarom Bogova, i ući u njegov krvožilni sustav.

Osmijeh na licu proširio se, tvoreći duboke jagodice na licu. Dvije sekunde su prošle od tog trenutka, kada je David stavio slatki kartončić u pretinac organizma koji je predstavljao ulaz njegova probavnog sustava. No sada je ovo ulaz za nešto novo, za duhovni put. Putovanje je počelo. Nije ni primijetio da je djelovanje tripa počelo, jednostavno se desilo. Postepeno ili brzo, riječi su koje su sada izgubile svaki svoj smisao, a vrijeme, faktor koji ne postoji.

Prva stvar koju je napravio nakon što je počelo djelovanje ove čudnovate kapljice, bila je puštanje vode na umivaoniku. Otvorio je pipu, puštajući na slobodu mlaz vode. Ouuuuuiiiiiiiiii hehehehe , pomislio je, a možda čak i izgovorio glasno David, neposredno nakon što je voda potekla. Aaaa heheeheh hihihihih, David nije bio lud, jednostavno je bez prevelikog razmišljanja osjetio da želi gledati vodu i ispuštati čudne, za jednog obrazovanog i uglednog čovjeka kao što je on, nedolične zvukove.Aaaaaahahahahahaha, hihihihihihihi, ouuuuiiiiii , nastavio je sve jače i psihodeličnije zavijati, a nedugo zatim i vrištati te ispuštati neartikulirane zvukove koje je teško opisati onomatopejom. Prvi zanos je potrajao kojih deset minuta zemaljskog vremena. David je sjeo na bide nasuprot umivaonika, smirenog lica, očiju kao u kakvog mudraca. Voda je i dalje curila, no nešto blažim intenzitetom, pošto ju je David, usporedno sa smirivanjem svojeg zanosa, smanjio. Sada je sjedeći u tišini, zurio u tihi mlaz. Voda je mjenjala boju i Davidu se to baš svidjelo. Nasmijao se sam sebi i vodi. Koju god boju da je zamislio, voda bi se u istom trenutku obojila u istu. Tako je voda začas postala čudna tekućina koja je u pola minute bila u mogućnosti proći cijeli dugin spektar, ali i mnoge druge boje, koje u prirodi ni ne postoje. Nije znao zašto, ali gledajući tako vodu, David se sjetio svog starog psa iz djetinjstva kojem je zaboravio ime, ali u glavi mu je trenutno bila slika istog, kako se linjao. Bilo je kasno proljeće, pas je stajao u dvorištu i jednostavno se linjao. Nečija ruka prolazila mu je dlakom i ostavljala ga nešto golišavijim no što je bio kada je krenula niz njegova leđa. Dlake su letjele sve po svuda. Bilo ih je previše, odvratno, ne može se disati od silnih dlaka. Jedna zapne u Davidovim ustima, pa za tom jednom, još cijela hrpa. Pfff, pff, fuj, David je počeo pljuvati jer mu je odvratni osjećaj dlakavosti posjetio ždrijelo. No nakon što shvati da je zapravo sve to samo zamislio, slatko se nasmije i proguta imaginarne dlake. Vizualizirao je kako hrpa dlaka odlazi u njegov želudac i znao je da ga više neće mučiti. Otpio je malo vode iz nepresušne slavine, isprao dva puta usta i zatvorio pipu.

Tišina se razlomila kupaonicom, a jednu finu solo dionicu Tišine neodređena trajanja, slijedio je grom ritam sekcije eksplozije koja se trenutno događala u Davidovoj glavi. U Davidovoj glavi otvorila se Pandorina kutija, samo što nigdje nije bilo atmosfere u koju bi sve otišlo, isparilo, pa eventualno kišom iz kondenziranih oblaka palo. Davidova lubanja bila je prepreka, u tom trenutku čvrsta prepreka za sadržaj kutije, no ipak nedovoljna da spriječi otvaranje same kutije. Davida je počela obuzimati čudna smjesa raznih osjećaja, mahom neugodnih. Možda su oni sami za sebe bili i ugodni, ali njihova smjesa to sigurno nije bila. Glasovi: njegovi, tuđi; misli za koje nije ni znao da je jedan čovjek kao što je on u stanju misliti. David se šokirao, hvatao ga je neki čudan osjećaj. Gledao je u svoje ruke i čas im se smijao, čas je vrištao. Bio je savršeno svjestan tijela u kojem se nalazi, ali nažalost ne na lijep način. Osjećao se prljavo, a ruke u koje je gledao, predstavljale su čudnu misaonu konstrukciju koja je Davidu govorila da su one neki neobični, uvrnuti dodaci sa izglačanim i izravnanim kukama, koji su tu igrom slučaja zakačeni. David je počeo plakati, razuzdano i divlje, nastojeći pustiti demone iz svoje glave u tekućem obliku kroz svoje oči. Ponovo je otvorio vodu, i stao mahnito prati ruke, divljački sipajući tekući sapun u jednu, kojoj bi se druga odmah zatim približila trljajući se u prvu. Miris, čistoća, to je trebao. Dio demona uspio je izaći kroz njegove oči, dio je oprao sa ruku.

David nije znao koliko je vremena prošlo od početka svega toga kada se probudio u tišini na ručnicima postavljenim po pločicama kupaonice. Osjećao se tupo, prazno, čudno. Ono najjače je prošlo, možda i najgore. No što je on sada, što tu radi, gdje je Vrt Spokojstva? Znao je samo da je sada postao tiha sjenka, ni u ovom, ni u onom preko svijetu. Čovjek na granici dvaju potpuno drugačija svijeta, predstavljao je samo granicu koja nikad ne prelazi ni u jedan ni u drugi, osuđenu da vječno pati što nigdje ne pripada. Propali glasnik neke druge dimenzije, nijem u nastojanju da prenese što je vidio.

[Porto]

Recepcija se izvalila duž zida predvorja poput lijene mačketine. U golemom holu zrak je suh, težak, mučan. Marinko ga srče na mahove kao toplu čokoladu i uživa. Unutra je toplo. Dobro je. U tišini, čistačica prelazi krpom preko mramornog poda. Dok se saginje podiže joj se rub kute i kroz čarapu, poderanu tu odmah ispod guzova, zabijeli se čvrsto mlado bedro. Uh, što bi je derno.., pomisli Marinko dok je promatrao Marijinu zategnutu guzu.

- To mala! Vježbaj, vježbaj da budeš fit! He, he.. - dobaci joj Marinko.

Pod je čist, sterilan kao apoteka, no ona svejedno prelazi preko njega po ko zna koji put i ogledava se u njegovu zrcalu. Da li sam to ja? Dali je to uopće važno? I prelazi krpom preko svojeg lica kao da ga želi potpuno izbrisati iz tog mramora. A ovaj mramor je njen živi spomenik i njeno lice kao da je zauvijek tamo urezano.

On kao da joj čita misli i veli šta je, šta se gledaš, lijepa si. Frizura ti je uh, ko božićna jelka! Kako poetično pomisli ona, ćuti to od osobe koja se ševi pet puta dnevno po skladištima, priručnim sobicama, kotlovnicama i prostorijama za lift. Njegova cijela egzistencija je jedan grozničavi pokušaj da ostavi iza sebe traga u ovom svijetu, da se multiplicira i umnoži. Čovjek štakor. A ona ? Ona sva je samo bezuspješni pokušaj da se izbriše s lica ovog svijeta. Da nestane. Kao što je nikada nije niti bilo. Pogleda ga krajičkom oka. On je više ne primjećuje. Zabavljen je križaljkom, muči ga neka Armenska spisateljica pod okomito i on glasno negoduje, psuje. Ne ljute li ga žene enigme koje ne može dokučiti i koje kao da prkose njegovom svijetu, upita se Marija i zaključi kako su u stvarnosti njegova svijeta žene sasvim prirodno postavljene u horizontalu gdje im je i mjesto.

Marinko je djelatnik firme za fizičku i tjelesnu zaštitu. Već koju godinu ćuva ovo ogromnu poslovnu zgradurinu. Uvečer kada se sve smiri i kada ostane samo osoblje za održavanje, Marinka spopadnu pesimistične misli. Kad i oni odu, Marinko ostaje sam sa sobom i tada se osjeti nekako rascijepljen između svojeg unutrašnjeg bića i zahtjeva ove uniforme koju nosi. Kada malo bolje razmisli, nikada nije ništa zaštitio. U stvari, jedan od direktora ukrao je pred nosom cijelu firmu koju je on čuvao. Oh, jadan li sam ja čovjek, pomisli, pa čak i u stvarnosti ne stavljam nikakvu zaštitu... samo naskočim ko sivonja. Osjećao se totalno promašen i neostvaren. S jedne strane, snatrio je da jednog dana zaštiti firmu, uhvati lopova, izađe u crnoj kronici u Areni kao junak godine, a s druge strane stvarnosti? Što je stajalo tamo? O jesam neki junak.., rastuži se, a ne usudim se ni pogledati na drugu stranu. Radije bi brže bolje prebacio pogled prema Marijinim sisicama kad bi izlazila iz firme i zakopčavala kaput. Pokušao bi ih što duže zadržati u mislima prije nego li će ponovno utonuti u svoju samotnu tjeskobu.

Ovu večer izašla je zakopčana do grla. Umjesto sisica, primijeti ispupčenje na jakni ispod njih. Uh pa nije valjda trudna? I sama pomisao da u svojoj utrobi nosi plod sjemena nekog drugog muškarca, dovede ga do ludila. Od svih čistačica i personala jedino nju nije imao, jedino je ona ostala imuna na sva njegova udvaranja.

Ujutro je bolje promotri. Ispupčenja nije bilo, a uvečer kad je odlazila kući, hop, ispupčenje je opet bilo tu. To se ponovilo u srijedu i u četvrtak. U petak je Marinko ulaštio značku, popravio kosu, zategnuo čvorić na kravati i u usta ubacio mentol bombon. Kad ju je ugledao kako izlazi iz lifta krenuo je prema njoj sigurnim korakom. Zujalo mu je u ušima, doslovce je čuo kako mu nadbubrežna žlijezda luči adrenalin u krvotok. Osjećaj posve sličan onom kad je ljetos ubacivao šodar u staru miješalicu za beton. Betonirali su deku na kumovoj kući i on je naprosto uživao u vidljivim plodovima svog rada. Uh, pomisli, zar je to to? Zar je to ta akcija?

- Dobro veće gospođice.- izvukao je sigurno notu svojim baritonom - Oprostite na smetnji, rutinska kontrola. Možete li molim vas otvoriti svoju torbu i raskopčati jaknu. Ona stane sa strane, leđima se nasloni na pult i polako otvori tašku. Unutra nije bilo ničeg sumnjivog, uobičajene ženske sitnice, ostatak sendviča zamotan u staniol. Marija polako raskopča jaknu, sisice iskoče, a ispod njih ispadnu i dvije role toalet papira. Jednu Marinko spretno uhvati u padu, druga se otkotrlja od Marijinih nogu i razmota preko cijelog hola sve do ulaznih vrata. Marinka preplavi osjećaj uzbuđenja i nadmoći. Znao je da je po prvi put IMA u svojim šapama. Znao je da je napokon posjeduje.

- Aha! uzvikne Marinko, što je ovo?-
- Toaletni papir - odgovori Marija.
- A što će ti on?-
- Pa za brisanje guzice. Što.., ti ne brišeš svoju guzicu? -
I sad se tu Marinko zbuni. Jebemu, pa da..., naravno da je za brisanje guzice, ali.., ali…, nije znao što bi joj odgovorio. Isklizne mu iz ruku i nestane, a njegov um razvuče se između dužnosti i naklonosti prema Mariji. I tu u holu, ispod velike božićne jelke, Marinko dobije viziju:

Sije Marinko žito a ludi gavran
leti mu nad glavom i ruga se
Zašto prosipaš sjeme glupi čovječe?

Sije Marinko žito i razmišlja o gavranu
Uzalud mi dug život moj gavrane
kad nisam budio klasje u sjemenu

Sije Marinko žito
jer zna da će sutra umrijeti

I nato se Marinko prosvjetli.