Projekcije i obrasci u ljubavnim odnosima

[rai_5]

U jednoj sam jako kompliciranoj vezi. Odmah u startu cu priznati kako ovdje pisem da bih pronasao neke odgovore, sto na moja ponasanja, sto za njena.

Kako sam vec rekao, jako je komplicirano i neda mi se u nedogled tipkati cijelu history, pa cu poci od nekog zadnjeg primjera koji se po mom misljenju uklapa u ovu temu.

Oboje smo se slozili da nam treba pauza dok si nesredimo zivote da ne ovisimo o drugima, dogovorili smo se da se necemo cuti nekih mjesec dana.
I sada, otprilike svaka 3 dana se ona meni javi, znaci ona popusta, a ja kada se hocu vidjeti, ona nezeli. I tu napravim gresku pa ja kada se ona hoce vidjeti odem i vidim se s njom(to je bilo samo jednom).
Zatim se posvadjamo, a ona u izlasku stane tocno da ja gledam u nju i s nekim frendom plese, baca se po njemu, cuga ovo ono.
Sada o meni:
Imao sam u proslosti nekih problema sa ljubomorom, cak sam za boljitak veze, ali prvenstveno sebe - otisao i nekoliko puta kod psihologa, procitao par knjiga, i najvise mi je utiska ostavila "voljeti se otvorenih ociju"
Nakon svih tih razgovora i knjiga, ja se osjecam boljom i emocionalno zrelijom osobom, jer sam se npr poceo pronalaziti u "posljedicama zapostavljene djece" itd.
Ali nju nemogu nikako shvatiti. Sto je najgore, kada joj ja pocnem pricati o tome da 70-80% problema u vezama dolazi iz osobnih problema i obiteljskih odnosa, njoj se ono smraci.
Ono sto znam i o cemu sam probao s njom pricati je da joj je otac bio alkoholicar, koji je vrlo vjerojatno tukao majku itd.
Zanima me, zasto je ona toliko sklona dramatiziranju ??cesto mi kaze da zapravo i nema neke pozitivne osjecaje za oca, da ga nikad nije bilo, da je parazit....
Sve vise si razmisljam da ona non stop tezi nekom skupljanju moje paznje, da iznova zeli da joj ja dokazujem da je ona meni sve, a u meni je to pocelo polako radjati ambivalentne osjecaje. Znaci da ju i volim i mrzim, to sam joj i rekao da ce napraviti ako tako nastavi, pa je nekih 10 dana bila mirnija, pa se posvadjamo preko telefona i ona u diskacu sa super frendom se zabavlja. Prije bih odma poludio, ne na nju, vec na sebe. Ali bi joj kad tad imao potrebu to nabiti na nos, sada mi je iskreno smijesno, nezrelo i djetinjasto, da se osoba od 20 i kusur godina tako ponasa, a uz to jos ima i dijete.
Uz tu ambivalentnost bi cak i volio da je bila s njim, pa da ju mogu u miru prekriziti za zauvijek.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[imemije]

Nisam procitala cijeli topik, ali da podijelim svoje iskustvo. Mozda se nade netko sa slicnim problemom.
Partneri s kojima sam bila nisu nimalo slicni mojim roditeljima, skroz suprotno.
Ali moje ponasanje u vezi je povezano s mojim roditeljima.

Evo kako:
Moja majka je uvijek bila distancirana,nekomunikaticna, nije pokazivala ljubav, pasivna, branila mi je uvijek neke stvari sto rademladi i normalni ljudi danas da se ja osjecam glupo i ne u skladu sa svojim godinama(20).

Otac strog, brzo plane, isto nikad ljubavi i ja sam se uvijek bojla reci sto mislim, sto i danas radim, nisam odlucna, neznam sto zelim, komunikacija izmedu roditelja i mene-NEMA JE!
od malena su me trenirali nesmijes to i to, sram te ora bit ovo i ono, itd itd da je mene i danas sram ista progovorit kad sam ja u drustvu sa njima ili sa bilo kim drugim kad su oni prisutni da ne naidem na neodobravanje toga sto sam rekla, dok bez njih u drustvu sam donekle normalnija, ne sutim non stop. itd itd.. duga prica ugl.. A kad sam u vezi ponasam se eto upravo tako da nista neznam, sto bi kak bi, zast bi , kad bi, sram me pricati, ukocim se, trazim odobravanje, čak sam i zahladila emoionalno i prema ljudima. :S eto to je moj problem i kako su moji roditelji utjecali na moje uspostavljanje emocionalnih veza s ljudima. tako da ih ni nemam xD

znaci pronadem partnere koji su cista suprotnost mojim roditeljima, otvoreni, zabavni, pricljivi, aktivni, pametni, vedri i ja ih onda NE tretiram kako oni zasluzuju i ne dajem sto im treba, povucem se, sutim, nista ne zelim raditi, zlockasta sam ponekad i tako.. :S

[wild rider7]

htjela sam otvoriti novu temu, ali onda vidjeh ovu.

probat ću biti kratka.


pričam jučer s jednom kolegicom. žena od 37 godina, inače doktor znanosti (mada nije presudno za ovu moju priču), majka djevojčice od 5, u dugogodišnjoj vezi s inteligentnim partnerom, pomalo doduše nestalnim. veza je ta takva da ima dosta uspona i padova i kako ona sama kaže dođe joj svakih 6 mjeseci cca da završi tu priču i da bazično, nije sretna s tim odnosom, najviše radi njegove hladnoće i nestalnosti po nekim pitanjima.

zašto je uzimam kao primjer? ona je inače kći jedinica, koja je eto na nekom profesionalnom i osobnom planu postigla dosta za svoje godine, dobila je i tu curicu koju je željela zajedno s partnerom, ali nije sretna do kraja.

upoznah nedavno pobliže i njene roditelje. u dugogodišnjem braku i vrlo skladan srednjovječni par, kakav se rijetko viđa. prizemljeni, topli, osjeti se zajedništvo među njima, bez obzira što su prošli sito i rešeto u životu.

obzirom da sama imam totalno sjebane obiteljske obrasce u kojima nije bilo ni z od zajedništva (a danas je nažalost takva većina priča) te obzirom da sam ih dosta koristila kao ispriku za vlastitu nemoć pri kvalitetnom uparivanju i postavljanju zajednice s potencijalom razvoja na noge, konstatirala sam s njom; 'vidiš, ja kada pogledam tvoje roditelje rekla bih da si imala dobar model za ostvariti skladan odnos u kojem ćeš biti sretna.
kako tvoji roditelji gledaju na to i da li osjećaš da si ispunila njihova očekivanja?'

ostala je poprilično paf na moje pitanje.

iznenađeno me pogledala i rekla; naravno da nisam potpuno ispunila njihova očekivanja; ponajprije zbog toga što imam obitelj, a nisam formalno u braku, a u drugoj liniji zato što oni vide da nisam u potpunosti sretna.

'ajmo reći da se ona suočila s visoko postavljenom letvicom po pitanju ostvarivanja sklada u odnosu i ispostavlja se da joj je umjesto facilitator, taj obiteljski model uteg na putu do sretnog okruženja i odnosa.

moja situacija je nešto drukčija, da ne kažem dijametralno suprotna. odrasla sam u kaotičnom i poprilično konfliktnom zajedničkom domaćinstvu na selu i odgojili su me bazno baka i djed s tatine strane, obzirom da je mama digla sidro kada sam imala 7, a brat 4 godine. imala je tada 25. tata je u svemu tome bio nezreli slučajni promatrač kojem se djeca i obitelj nikada nisu dogodili i koji je i dan danas na razini neiživljenog srednjoškolca. sa 6 i kusur banki. živi i dalje s roditeljima.

e sad, gledam malo brata, gledam malo sebe. ja sam nekako jači karakter i puno sam samostalnija od njega, on je veći emotivac, vezan za trenutnu dugogodišnju curu, ali pluta kao i ja bez nekog određenog cilja.

ono što mene muči je to da postajem upravo ono od čega bježim; distancirala sam se od obiteljske lokacije, što ideološki, što fizički već od svoje punoljetnosti, radila na tome da budem samostalna i o nikome ne ovisim, da si posložim život kako moji roditelji nikada nisu imali muda i na kraju se uza sve to pretvorim u nezrelo stvorenje koje nikada nije odraslo, uz jedinu razliku što sam bila dovoljno pametna da ne napravim djecu paušalno usput.

shvatila sam da bježim cijeli život. bježim od odgovornosti, baš kao što je mama pobjegla od svega, baš kao što tata radi cijeli život i zapravo shvaćam da nisam ništa bolja od njih.
onaj feeling kada vrtiš rubikovu i nikako je složiti…
vjerujem mnogima poznat, jer danas je takvih slučajeva pun kufer.

kako to riješiti? kako se odmaknuti od svega toga?

ponekad se osjećam tako glupo da je to milina….

[Vilenica]

Pa super, čestitam! Napravila si veliki korak: uspila si doći do uvida u to što radiš sama sebi.

Pretpostavljam da nisi baš u svemu neodgovorna i nezrela, zar ne: sama živiš, organizirala si sama svoj život. Pohvali se malo, ipak si nešto postigla!

Što to znači da bježiš, od čega bježiš? Ne samo od veze, nego?

[ex anais]

O, pa ova tema je živa. I Vilenica je tu. Sjetila sam se nedavno one Vileničine teorije da kad osvijestiš neke obrasce ti svejedno mora par veza prvo propasti pod teretom tih obrazaca i da bez prakse nema rješavanja obrazaca u vezama i koliko god mi tad bila nemila ta teorija, bila je u pravu.
Ali, šta vrijeme leti. A i to vježbanje s nekim mi nekako, meh, neromantično.

[brzi gonzales]

wild rider7 kaže:

shvatila sam da bježim cijeli život. bježim od odgovornosti, baš kao što je mama pobjegla od svega, baš kao što tata radi cijeli život i zapravo shvaćam da nisam ništa bolja od njih.
onaj feeling kada vrtiš rubikovu i nikako je složiti…
vjerujem mnogima poznat, jer danas je takvih slučajeva pun kufer.

kako to riješiti? kako se odmaknuti od svega toga?

ponekad se osjećam tako glupo da je to milina….

Ne možeš fizički pobjeći od nečega što nosiš u sebi. Što je utisnuto u tebi. A takve stvari jesu jer ih nosimo od svojih početaka svjesnosti i nesvjesnosti. Kažem stvari jer teško je naći odgovarajuću riječ za nešto što je splet osjećaja, ponašanja i određenih nesvjesnih poriva.
Sumnjam da bježiš od odgovornosti jer sa njome se, s obzirom da si se sama brinula za sebe i radiš to i dalje, sasvim dobro nosiš.
Prije bih rekla da bježiš zbog straha jer se ne znaš/bojiš nositi sa određenim stvarima u odnosu, ljubavi. Nisi imala prilike naučiti.

Upitaj samu sebe što u biti želiš. Što bi te činilo sretnom. I stvarno dobro razmisli. da budeš načistu. Bez pomisli na tvoje roditelje.
I od toga kreni. Budi hrabra na područjima gdje dosad nisi bila, možeš jedino naučiti iz toga, a znanje je ono što ti treba.

Vrijeme ide, tvoj život prolazi, kako ga želiš proživjeti..

ex anais kaže:

O, pa ova tema je živa. I Vilenica je tu. Sjetila sam se nedavno one Vileničine teorije da kad osvijestiš neke obrasce ti svejedno mora par veza prvo propasti pod teretom tih obrazaca i da bez prakse nema rješavanja obrazaca u vezama i koliko god mi tad bila nemila ta teorija, bila je u pravu.
Ali, šta vrijeme leti.

Nije nužno. Ovisi s kakvom si osobom. Možeš mnoge obrasce upravo osvijestiti u vezi i rješavati ih u vezi, naravno ako je partner dovoljno zreo i spreman da se sa njima/s tobom nosi.
Kod takvih stvari nije dobro voditi se po nečijim individualnim iskustvima jer "upadamo" u različite situacije. Nekad odaberemo nezrelijeg partnera od sebe, ponekad je obrnuto, nemamo svi jednaku strpljivost, ne ponašamo se u lošim trenucima jednako i sl. Znamo biti izrazito prijemčljivi za takve poruke pa i nesvjesno, ako čujemo nečije iskustvo, pomislimo da je pravilno tako rješavati situaciju. I izgubimo.



Nevezano i vezano uz to..

Ono što je meni nemila spoznaja jest da, kako vrijeme prolazi, sve više shvaćam kako se određenih osjećaja i reakcija neću nikada riješiti. Kao da sam pupčanom vrpcom i dalje vezana za njih. Preduboko su u meni, vjerujem u samim temeljima.

I zbog toga sam uvjerena da će jedan dio nas uvijek biti ono dijete koje za nečim čezne, a to ne dobiva. Koje se boji, a nije utješeno. Koje je sjebano, više ili manje.
I u lošim trenucima tijekom našeg života njegove reakcije će nagonski prve izlaziti iz nas.
Bojim se da po tom pitanju jedino što možemo učiniti jest truditi se i pokušati ih suzbiti prije što nekoga koga volimo ne povrijedimo. Osvijestiti to dijete u početku zbivanja i preokrenuti naš tijek reagiranja.
A nije lako baš u svakom trenutku imati dovoljno snage za borbu.

[wild rider7]

Vilenica kaže:

Pa super, čestitam! Napravila si veliki korak: uspila si doći do uvida u to što radiš sama sebi.

Pretpostavljam da nisi baš u svemu neodgovorna i nezrela, zar ne: sama živiš, organizirala si sama svoj život. Pohvali se malo, ipak si nešto postigla!

Što to znači da bježiš, od čega bježiš? Ne samo od veze, nego?

hvala.

diskutabilno je da li je ovo uspjeh. to je meni jednostavno – život. nešto što se posložilo po defaultu, kao posljedica mog životnog stava i to je nekako minimum minimuma onoga što očekujem od sebe.

međutim, koliko god sam odgovorna u stvarima u kojima moram biti radi svoje egzistencije, toliko sam s druge strane površna u odnosima i ne da mi se preuzimati odgovornost. većinom nakon nekog vremena stvari doživim kao još jednu obavezu u nizu. a ne bi smjelo tako biti. bar kažu.

bježim mislim od straha od neuspjeha. od poimanja konačnosti. užasno teško si postavljam vremenski ograničene ciljeve i izbjegavam bilo kakve determinističke postulate.

ex anais kaže:

O, pa ova tema je živa. I Vilenica je tu. Sjetila sam se nedavno one Vileničine teorije da kad osvijestiš neke obrasce ti svejedno mora par veza prvo propasti pod teretom tih obrazaca i da bez prakse nema rješavanja obrazaca u vezama i koliko god mi tad bila nemila ta teorija, bila je u pravu.
Ali, šta vrijeme leti. A i to vježbanje s nekim mi nekako, meh, neromantično.

hmmm....da...samo što ljudi nisu vreće za boks.
želim reći, prije ili kasnije povrijediš one koji to ne zaslužuju. ne želim takvu sebe nekome.

brzi gonzales kaže:

Sumnjam da bježiš od odgovornosti jer sa njome se, s obzirom da si se sama brinula za sebe i radiš to i dalje, sasvim dobro nosiš.
Prije bih rekla da bježiš zbog straha jer se ne znaš/bojiš nositi sa određenim stvarima u odnosu, ljubavi. Nisi imala prilike naučiti.

čitam vrlo često da zadovoljenost naših emocionalnih potreba ovisi o zadovoljenosti istih u djetinjstvu; dakle djeca koja su na neki način bila zakinuta u tom polju će uvijek tražiti to nešto, a da ne znaju zapravo što traže, uz vrlo veliku vjerojatnost da to neće nikada naći.

brzi gonzales kaže:

Upitaj samu sebe što u biti želiš. Što bi te činilo sretnom. I stvarno dobro razmisli. da budeš načistu. Bez pomisli na tvoje roditelje.
I od toga kreni. Budi hrabra na područjima gdje dosad nisi bila, možeš jedino naučiti iz toga, a znanje je ono što ti treba.

Vrijeme ide, tvoj život prolazi, kako ga želiš proživjeti..

u pravu si ovdje skroz.
jako puno razmišljam o tome zadnje vrijeme. što želim i što me čini sretnom.
mogu zaljučiti da su to sasvim banalne stvari.
neke situacije u kojima se probudi ona unutarnja lampica koja generira ideje. ljudi koji inspiriraju usput. trenuci u kojima shvatiš da je nešto što si napravio nekome promijenilo život na bolje.
ima toga, samo je disperzirano...

[ex anais]

brzi gonzales kaže:

Nije nužno. Ovisi s kakvom si osobom. Možeš mnoge obrasce upravo osvijestiti u vezi i rješavati ih u vezi, naravno ako je partner dovoljno zreo i spreman da se sa njima/s tobom nosi.

Uvijek ovisi i o tome, da.
Koliko ti je netko i dorastao, na kraju krajeva.

I zbog toga sam uvjerena da će jedan dio nas uvijek biti ono dijete koje za nečim čezne, a to ne dobiva. Koje se boji, a nije utješeno. Koje je sjebano, više ili manje.
I u lošim trenucima tijekom našeg života njegove reakcije će nagonski prve izlaziti iz nas.
Bojim se da po tom pitanju jedino što možemo učiniti jest truditi se i pokušati ih suzbiti prije što nekoga koga volimo ne povrijedimo. Osvijestiti to dijete u početku zbivanja i preokrenuti naš tijek reagiranja.
A nije lako baš u svakom trenutku imati dovoljno snage za borbu.

Ja, eto, više nisam tako sigurna u to suzbijanje. Znam što struka kaže o tome, sve mi je jasno, dugo sam mislila da mi je jedan odnos pao isključivo na tome, ali opet, kad danas gledam, dobro da je pao, da je opstao, ranio bi me daleko više, dakle, moje unutarnje (nepodnošljivo i nepodnošljivo zahtjevno te nadasve egoistično) dijete me zaštitilo. U drugom odnosu, kad sam već bila starija i zrelija, desio mi se jedan ispad i ne, ne mislim da je bio presudan za raspad, ne mislim da je bio presudan za išta osim što, da, istina, nepotrebno sam nekog povrijedila, ali iluzija je da partnere nikad nećemo povrijediti.

Zapravo je žalosno ako im ne možemo pokazati i taj najosjetljiviji dio sebe. Jer kako će nas onda uopće upoznati? I što prije shvate da nas ne žele (u)poznavati, tim bolje. Ja sam sa svojim unutarnjim djetetom konačno na ti. I znam da je užasno zahtjevno, da je ljubomorno, da želi biti jedno i jedino i da ne podnosi zanemarivanje. Mislim da ga ne trebam popravljati ni cenzurirati. Dugo sam to mislila.


@wild rider, a kakvu sebe želiš nekome?

[wild rider7]

ex anais kaže:

....da, istina, nepotrebno sam nekog povrijedila, ali iluzija je da partnere nikad nećemo povrijediti.

povrede su, kao i u sportu, ponekad neizbježne.
ali iluzorno je i štetno povredu smatrati kolateralnom štetom naše sjebanosti.
većinom se obije o glavu.

ex anais kaže:

Ja sam sa svojim unutarnjim djetetom konačno na ti. I znam da je užasno zahtjevno, da je ljubomorno, da želi biti jedno i jedino i da ne podnosi zanemarivanje. Mislim da ga ne trebam popravljati ni cenzurirati. Dugo sam to mislila.

negdje sam u toni self-helpa bila pročitala da treba pustiti naše unutarnje dijete da 'pomete' naše vanjske konflikte i probleme.
i sve sam si tada mislila; ma o čemu ovi pišu?
zvuči smiješno, ali imala sam jedan period kada bih se našla u nekim dvojbama i problemima, čak i na poslu, i kada bih pomislila; a ne, neću ja to riješavati, neka to riješi mala wr7, vizualizirajući malu sebe s metlom u ruci.
ponekad bi se doista rješenje nametnulo samo po sebi.

zaključak je jednostavan; mislim da je problem težak onoliko, koliko mu težine damo.

ex anais kaže:

@wild rider, a kakvu sebe želiš nekome?

pa prvenstveno uravnoteženu. koja neće pribjegavati krajnostima, a opet neće izgubiti svoje ja. koja će biti vjetar u leđa kada zatreba. poticati. voljeti cijelim putem. otprilike. (teško je to uopće sročiti)

[brzi gonzales]

ex anais kaže:

Zapravo je žalosno ako im ne možemo pokazati i taj najosjetljiviji dio sebe. Jer kako će nas onda uopće upoznati? I što prije shvate da nas ne žele (u)poznavati, tim bolje. Ja sam sa svojim unutarnjim djetetom konačno na ti. I znam da je užasno zahtjevno, da je ljubomorno, da želi biti jedno i jedino i da ne podnosi zanemarivanje. Mislim da ga ne trebam popravljati ni cenzurirati. Dugo sam to mislila.

Svakako je pravilno s njime se pomiriti, ipak je dio nas, ali zamka može bit velika što očekujemo da će se drugoj osobi većinom sviđati to dijete. Ono je "ružniji", " opasniji" dio nas. Da, možeš ga tolerirati rjeđe, ali češće ide na živce. Meni samoj ide na živce kad me uhvate zaredom loši sati pa i dani. Iscrpljuje me.
I ono što mi se najmanje sviđa jest što je poput vreće bez dna. Nitko nema mogućnosti ispuniti tu rupu, a vrlo često to očekujemo.
Dobro je zbog toga imati razumijevanja i za drugoga.
Nemoj biti užasno zahtjevna kad nije potrebno.

[ekspertica]

Bok svima! Rado bih se uključila u ovu temu jer o tome i sama puno razmišljam u zadnje vrijeme. Primjetila sam, nakon 10 godina "rada na sebi", whatever that means, da i ja funkcioniram po obrascima i to LOŠIMA i da ih se moram riješiti ako želim napredovati u životu, a posebno u vezama. Iza sebe nemam niti jednu kvalitetnu i dugu vezu i konačno sam shvatila da to i nije baš normalno

Netko je gore napisao da i kad osvijestimo koje obrasce nosimo u ljubavnim odnosima da nekoliko sljedećih veza treba propasti prije nego što sami sebe nadrastemo i riješimo problem i ostvarimo zdravu vezu. I ja bih se složila s time, recimo da je donekle i moje zadnje iskustvo tako. Iako sam otprilike već znala svoj "obrazac" opet sam se uhvatila za osobu iz obrasca i moram priznati da mi je bilo stvarno teško, jer sam ovaj put bila donekle svjesna svega.

Čini mi se da sam tek sad, i nakon tog iskustva, spremna na nešto kvalitetnije i bolje i nositi se sa svojim manama i problemima i strahovima i bjegovima...ali vidjet ćemo...

Ovo mi se jako svidjelo, jer mi se čini da je i moje dijete takvo:

ex anais kaže:

Ja sam sa svojim unutarnjim djetetom konačno na ti. I znam da je užasno zahtjevno, da je ljubomorno, da želi biti jedno i jedino i da ne podnosi zanemarivanje. Mislim da ga ne trebam popravljati ni cenzurirati. Dugo sam to mislila.?

Imam samo jedno pitanje - kako se u vezi nosiš s time što tvoje unutarnje dijete ljubomorno i želi biti jedno i jedino? Jel se to iskazuje na van ili ga kontroliraš?

Ja sam dugo mislila da je to moje potrebito dijete malo prenaporno i da ta moja opsesija da ja partneru moram biti JEDNA I JEDINA jest nešto nenormalno. Ali sad dolazim do toga - pa zašto bi to bilo nenormalno? Da inzistiram i da pretpostavljam u startu da želim i imam pravo željeti i tražiti da budem jedna jedina i na prvom mjestu 24 sata dnevno? Zar je to neki nenormalan zahtjev?

Naime, moja stvarnost je APSURDNA i totalno nešto drugo - uvijek sam bila u nekim odnosima u kojima sam bila druga...čak i u zadnjem odnosu, ali u tom sam završila kao druga na prijevaru...tip je slagao da je neoženjen....i nakon njega je još jedan probao na istu foru...ali sam bila jako ponosna na sebe što sam shvatila da laže...očito sam nešto ipak naučila, srećom!

Kažu da nam se situacije ponavljaju, dok ih ne naučimo rješavati...meni se čini da je stvarno tako! :-)

[wild rider7]

ekspertica kaže:

Ja sam dugo mislila da je to moje potrebito dijete malo prenaporno i da ta moja opsesija da ja partneru moram biti JEDNA I JEDINA jest nešto nenormalno. Ali sad dolazim do toga - pa zašto bi to bilo nenormalno? Da inzistiram i da pretpostavljam u startu da želim i imam pravo željeti i tražiti da budem jedna jedina i na prvom mjestu 24 sata dnevno? Zar je to neki nenormalan zahtjev?

pa stavi se u obrnutu situaciju na trenutak. zamisli da on inzistira da ti je on 24 h dnevno na prvom mjestu. to bi te činilo sretnom?

ja bih ostala bez zraka u hipu i osjećala se gore nego u klinču sa sumo borcem.
to jednostavno nije 'zdravo', ako želiš dugoročno uravnotežen i stabilan odnos s partnerom.

zadržati dio djeteta u sebi je predivna stvar. sve dok isto ne krene izvoljevati i škoditi, jer ti stvara osjećaj manje vrijednosti. jer o tome se zapravo radi, kada je riječ o ljubomori i posesivnosti; o nesigurnosti i osjećaju manje vrijednosti.

mislim da dok to ne riješiš sama sa sobom, teško da ćeš biti sretna u nekom odnosu.

[ekspertica]

ma to "od 0 do 24" je bila više figurativno, u odnosu na moju realnost, na kontekst.

nemam ja potrebu 0-24 jašiti na nikom, a isto tako ne želim da itko 0-24 visi na meni.

tek kad čovjek izliječi sve svoje probleme može imati kvalitetan odnos s nekim drugim. inače ima rat ili melodramu u nekoliko činova. a to nije baš neka sreća.

[Altec777]

Ako nekoga voliš voliš ga ako ne ne, eto toliko je jednostavno.

[ekspertica]

Ne slažem se. Ljubav nije uvijek dovoljna. Ljudi su previše kompleksni da bi samo ljubav bila dovoljna. Možeš ti voljeti nekoga, ako je on nezrela ili osoba s problemima - džabe ti.

[Altec777]

ekspertica kaže:

Ne slažem se. Ljubav nije uvijek dovoljna. Ljudi su previše kompleksni da bi samo ljubav bila dovoljna. Možeš ti voljeti nekoga, ako je on nezrela ili osoba s problemima - džabe ti.

Kako zamišljaš osobu koja je zrela i bez problema?

Ostajem pri svome mišljenju da ako se dvoje ljudi voli onda sve mogu
riješiti.

[ekspertica]

Ja mislim da je jako važno prepoznati svoje obrasce, da bi ih mogao mijenjati. Ja sam godina čitala o tome, ali nikako mi nije išlo u glavu niti sam prepoznavala svoje. Pa sigurno 15-20 godina sam bila upoznata s tim pojmom, ali nisam kod sebe mogla ništa uočiti ni zaključiti. Tek tamo negdje nakon 15 godina mi je sinulo što je moj problem.

Sad je već bolje. Prepoznajem vlastite obrasce i sad se trudim izboriti se s njima. I čak bih rekla da mi donekle i dobro ide.

[Altec777]

ekspertica kaže:

Ja mislim da je jako važno prepoznati svoje obrasce, da bi ih mogao mijenjati. Ja sam godina čitala o tome, ali nikako mi nije išlo u glavu niti sam prepoznavala svoje. Pa sigurno 15-20 godina sam bila upoznata s tim pojmom, ali nisam kod sebe mogla ništa uočiti ni zaključiti. Tek tamo negdje nakon 15 godina mi je sinulo što je moj problem.

Sad je već bolje. Prepoznajem vlastite obrasce i sad se trudim izboriti se s njima. I čak bih rekla da mi donekle i dobro ide.

Pa što te kočilo da kod sebe uočiš te obrasce i nešto zaključiš tih silnih
godina?

Ako ti "donekle dobro ide" možda bi ti trebao netko da te malo pogura,
voli te zbog toga što se toliko trudiš, cijeni to, voli te zbog tebe same?

Ja sam imao 4 duge veze u životu i sve 4 sam ja sjebo. Peta će bogami
biti malo drugačija.
Ja imam dijagnozu i imam svoje mušice ali mi je apsolutno svejedno
ima li moja partnerica dijagnozu ako zdravo razmišlja i ako me voli i ako ja nju volim.

P.S. ne nabacujem ti se, niti sam imao namjeru a i znaš zašto

[ekspertica]

hahaha koji si ti lik :-)

ne brini, nisam ni pomislila ;-)

bitno je da ti bude peta sreća! :-)

[Leteća]

Dižem temu. Sama po sebi je vrlo interesantna, no palo mi je na pamet još nešto - što ako do svih tih projiciranja, prenošenja obrazaca i sličnih tegoba dolazi samo zato što imamo prevelika očekivanja od romantičnih ljubavi?

U ovom tekstu to je artikulirano malo bolje:
http://www.thebookoflife.org/how-rom...m-ruined-love/