Natrag   Forum.hr > Društvo > Usamljena srca

Usamljena srca Lonely Hearts Club Band
Podforumi: Druženje forumaša

Zatvorena tema
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 28.06.2011., 13:47   #261
Polako se dižem iz kreveta. Nema tvog mirisa na jastuku. I neće ga biti još neko vrijeme. Jer ovo nije TAJ jastuk, taj je jastuk kilometrima daleko. A nosnice su mi pune istog. Flashback me vraća u jutro, potpuno drugačije od ovog, kada je zazvonio alarm na satu, a ti si ga pomaknuo još pet pa pet i opet pet minuta, da zadržimo toplinu ispod prekrivača. Zarila sam ti nos opet u ono malo udubljenje kod vrata… I skupljala snagu za nadolazeće dane. Njih 47 koji nadolaze kao vojska kruti i stameni i nikako ni jednog od njih ne mogu srušiti… Olovni vojnici koje svakodnevno jednog po jednog samo mogu slati u borbu s osjećajem iščekivanja, što im je broj manji, osjećaj je jači.

Gledam slike, prelazim milo pogledom preko tvojih i znam da nisam ništa sanjala. Da je uistinu bilo savršeno kako je bilo. Toliko obično, normalno, jednostavno, a toliko posebno i neobično, vanzemaljsko baš u svojoj nepretencioznosti. Sjene oke mene poprimaju nijanse plave i pretaču se jedna u drugu… Na koži osjećam vrućinu sunca i plahi dodir vjetra, čujem šum vode i kvakanje pataka… Oči su mi zatvorene jer je bljesak sunca toliko jak da ne mogu gledati… I onda osjetim na moment samo taj dodir blag na usnama…

Otvaram oči… Preda mnom je samo slika…
__________________
...I just died in your arms tonight, must've been some kind of kiss...
Bellemorte is offline  
Old 28.06.2011., 16:55   #262
“Danas ce biti divan dan”- pomislio je Nick slusavsi kako kroz prozor dopire zubor ptica.
To je bio dan kakvih se Nick sjecao iz djetinjstva, obasut suncevim konopcicima koji su dirali kuteve njegove sobe. Navukao je stare, izlizane papuce i krenuo nesto pojesti. Prisjecao se jucerasnje oluje, kako je kisa rastjerala usahlog starcica koji je sepuckao po poplavljenoj cesti, a vjetar raznio sarene haljine neke oku ugodne dame. Neke oku ugodne dame.

“Gle taj mir… mir koji dodje samo nakon oluje. Da covjek ne povjeruje. Varljiva igra prirode”.

Razmisljao je kako bas obozava oluju, svu tu ljepotu koja slijedi i osjecaj sigurnosti nakon vatrene noci.

Pokusao je uhvatiti trenutak, zapamtiti sliku procvalog vrta sa drvenom kucicom za ptice, koju je nekoc napravio sa ocem. Znao je da svake godine pokusava isto i vec je jasno shvacao da Tren nikada nece uhvatiti. Ali to je vec bio obicaj, a obicaji su tu da se prakticiraju.

Sjetio se zvijezda iznad rodakova kreveta, pseceg laveza u selu i zelje da ta noc nikada ne zavrsi. To je bio zadnji Tren njegovog djetinjstva iza kojeg vise nista nije bilo isto. Pocela ga je grliti melankolija.

“Vise nikada nista nije isto”.

Pozelio je ponovno prozivjeti barem jedan dan kao onaj maleni, bezbrizni djecak titravog glasica i vrelog srca. Dane kada je sa rodakom pikao starog Commodorca, bio veliki heroj i spasitelj citavog univerzuma. I bolio ga je dzon za svijet, svijet je mogao pricekati.

I svijet je cekao. I visestruko naplatio cekanje kao jasnu ideju da ne ostaje nikome duzan.

“Mozda zbog ruznih stvari cijenimo one dobre, kao da tek vrijeme pokazuje kakve na kraju one i jesu. Mozda je sve to tako trebalo biti, mozda se treba sjecati prvog prijatelja koji je otisao na putu do vrtica dok Nick nije ni shvacao sta to znaci “otici”. Mozda je Danicu trebao ubiti tetak premlativsi je do smrti. Mozda je teta Ruzica trebala umrijeti od raka, cesto skrivajuci svoju celavu glavu makar su je svi voljeli upravo takvu kakva je. Sva ona bol i patnja koju je gledao kroz male lece prilagodene samo njemu, da se ne ugusi u grcanju dusevne mozdine. Mozda je to zivot. Saka suza, vrica smija. Zapravo obrnuto. Neprestana mijena, zbog koje i naucimo cijeniti one kratke trenutke srece. Jer najljepse jutro je ono koje dolazi poslije oluje. To vec valjda svatko zna.”
__________________
Homo doctus in se semper divitias habet
Tu trembles, carcasse, mais tu tremblerais bien davantage si tu savais où je vais te mener

Κατὰ τὸν ἑαυτοῦ δᾲιμονα
Nietreink is offline  
Old 28.06.2011., 17:59   #263
Da barem mogu reći - sjećam se kao da je bilo jučer. Al sve je teže zadržati ta sjećanja, a još manje osjećaje. Ni fotografije ne pomažu i sve postaje kao sjećanje na sjećanje...

Bilo je to vrijeme kad je trava bila zelenija (vjerojatno jer se redovito zalijevala), al ipak JE bila zelenija. Maslačaka bezbroj, a jedina zvučna pozadina bila je cvrkut ptica. Kad se probudiš ujutro i to je prvi zvuk koji čuješ... Neopisivo ili kak bi rekli danas, neprocjenjivo. Kad auti nisu vladali cestama na kojima su se još mogli vidjeti konji s kolima. Sad bi skoro sve dala za one njihove kupčeke pa makar baš i stala u koji

Nedjelja. Budim se polako. Još ne otvaram oči, al čujem grlice. Nema buke automobila ni ljudi, neka prirodna tišina...osim Vinka Coce ili kogaveć na radiju dok se kuha nedjeljni ručak. Nije bilo bitno kaj nedjeljini ručak i nije bog zna kaj... Krećemo u šumu pa na sok. Jej!
Nije sve savršeno, naravno... Moram nositi neudobne haljine koje sad nose samo porculanske lutke na tv prodajama, imat kečke s mašnicma, rupičaste dokoljenke i lakaste cipelice... one s mašnom, naravno... Teže se penjat u tome, al gdje ima volje, ima i načina...

A volje je bilo. U galonima... Način ionako nije bio toliko bitan. Uzbuđenje, sreća, veselje. Bez straha, bez posljedica... Bezbrižnost koju sad ne mogu ni zamisliti. Sloboda...
Isto kao i ona ljubav u koju ne sumnjaš. Koja je bezuvjetna i neupitna. I sveprisutna. Kad se ne bojiš baciti na leđa jer znaš da će uvijek biti netko tko će te spreman dočekati...

Bila je to igra od jutra do mraka... Do trenutka kad staviš glavu u udoban, meki, mirisni jastuk i ne moraš razmišljat o ciljevima, rokovima, očekivanjima... jer znaš da te sutra čeka isti takav dan, tko zna, možda i bolji.
__________________
Uvik kontra, takva sorta
Akina is offline  
Old 29.06.2011., 00:20   #264
Precious things

„U jednom vrtu među cvije-e-e-ćem
Sićušan grad se sakri-o…“


Nikada nisam imala vrt sa cvijećem. Imala sam sedmi kat nebodera s pogledom na Savu i Željeznički kolodvor. Imala sam i vlažni, hladni podrum početkom tih nesretnih devedesetih. Imala sam još mamu, tatu i dvije starije sestre. Nije to bilo dobro vrijeme za djecu; svi su nas ušutkivali, stišavali, smirivali; van se nije smjelo otkako je na dječje igralište bačena „krmača“. Ma, nije to bilo dobro vrijeme ni za odrasle. Poremećene sijede glave igrale su se rata na nekim fiktivnim kartama, pomičući sumanuto svoje pijune, pomičući granice koje su na tim fiktivnim kartama uvijek bile nekako nejasne. Poremećeni su, stoga, bili i priroda i društvo, i vrijeme i ljudi. Dok su djeca čamila po podrumima, odrasli su čekali u redovima za crni kruh. Umjesto graje i smijeha, naseljem su odjekivale sirene. Zračna opasnost, opća opasnost, spavanje u tenisicama, život u strahu Tako je, otprilike, izgledao moj svijet kad sam imala četiri ili pet godina. Ali, imala sam još nešto. Nekoga.

„…u njemu žive mala biiića…“

Kako se zvao, pitate me? Pojma nemam. Zvali smo ga Keki. Možda je bio Krešo, ili Kristijan…? Sad kad razmislim, mogao je imati šesnaest ili sedamnaest godina, mada je to onda bilo potpuno nebitno. I dok su odrasli skamenjenih lica slušali zloslutni glas spikera s malog tranzistora na baterije, Keki bi nas djecu odveo u drugi dio skloništa i tamo nas čarobnom prašinom i čarobnim osmijehom odnosio dalje od tog mjesta, izvan tog vremena. Pjevali bismo naslovnu pjesmicu Graškograda i Letećih medvjedića po desetak puta za redom, svaki je put poprativši smijehom i pljeskanjem.

- 'ajmo onu koju dugo nismo pjevali! - rekao bi zatim i otpočeo: - U jednom vrtu…

I tako u nedogled, dok nam ne dosadi i dok netko ne započne novu igru, oblačenje kartonskih lutaka ili izradu štapića „dinamita“ od starih novina.
Bio je Keki naš Guido koji nas je čuvao od vanjskih grozota, od smrti koju su sijale gruvajuće granate, od propagande koja je dolazila s radija, od ozbiljnih lica naših roditelja napaćenih besanim noćima. Činilo se to sve, zahvaljujući njemu, kao igra; dani u podrumu bili su najuzbudljivija pustolovina, a Graškograd je uvijek bio glasniji od zaglušujućih sirena.

„To znamo samo
Ti-i-i-ja,
Haj'mo ih posjetiti sad…“


Nije to bilo jedno od onih vremena u koja biste se rado vratili. Zapravo, bilo je to vrijeme za koje bih najradije da se nije dogodilo i da se nikada ne ponovi. Igra onih prolupalih sijedih glava donijela je samo tugu i bol, a granice koje su tako očajnički nastojali preurediti pokazale su se, nakon dvadeset godina, potpuno nevažnima.

Ipak, sve bi to u mom mikrokozmosu bilo mnogo ružnije i strašnije da nije bilo tog smiješnog i hrabrog Petra Pana koji je, opirući se valjda i sam odrastanju, pomogao djeci jednog nebodera da ostanu djeca i da ne odrastu prebrzo. Voljela bih znati gdje je Keki, kamo je odselio nekoliko godina nakon rata. Ima li još uvijek onaj čarobni osmijeh? Ima li obitelj, vrt sa cvijećem i zapjeva li još ponekad sa svojim mališanima i odvede li ih

„…u njihov Graško-o-grad!“.
Almost Rosey is offline  
Old 29.06.2011., 03:21   #265
Nostalgija, nostalgija
Niz dušu krenula
I cijeli život mene je za tebe vezala
Kad te nema ona mi je dom i rodbina
Nostalgijaaaaaa

ne znam kad,ni zasto,ali smo mjesecima na svaku maminu prodiku(znate ono:u moje vrijeme blabla,kad sam ja blabla) sestra i ja zapocinjale parodiju s tom pjesmom.
Sjecanjem se kolutanja ociju mame,pa smijeh na nasu "izvedu" pjesme..jedna je glumatala Lidiju(??jel se tako zvala operna pjevacica)..a druga je bila ("znalacki" mrdala ramenima i poskakivala u samo njoj znanom ritmu),Danijela

Sjecam se da nam je trebao samo pogled ,pa da krenemo..i nakon 2 min presavijene od smijeha ,brisemo suze i gledamo u maminu reakciju...

Nedavno samo bili okupljeni opet,all together,i prisjecajuci se tih ,nasih,djecjih,dogodovstina...ulovila je nas ta nostalgija...i da nas mama nije zenula,i zapocela mrmljati,potihu,pjevusiti tu istu nostalgiju...ne znam bi li i kad i osvjestile da je nostalgija stigla i na moja,nasa vrata
da, bas nostalgija..za tim lijepim,djecjim,bezbriznim zivotom....
__________________
''These days - the stars seem out of reach.''
sorr_x is offline  
Old 29.06.2011., 19:03   #266
Bez nekih ljudi, bez nekih mjesta život jednostavno izgubi boju, nema nekako...Nema one esencije koja me animira. Već duže vrijeme sam tako neobojana, okoštala. Nema više ni crnog ni bijelog, samo sivo. Ni sreća nije toliko sretna ni tuga nije toliko tužna. Tupilo. Nema trenutaka one uzbudljive trepetljivosti ni zbog čega, samo zbog promjene, zbog pokreta. Ljudi kažu da to dođe s odrastanjem. Mislim na emotivnu umjerenost. Juhu, inicirana sam u klub odraslih ljudi. Idem skakati od sreće.

I dobro, pomiriš se s time da je portal u prošlost zatvoren. Past simple. Sve dok ne osjetiš, šetajući, neki poznat miris ili ne naiđeš na neku poznatu lokaciju koja je opustošena od ljudi koji su ti nekad značili. Mirisi ruža u cvatu, domaćeg kruha ili oni posebni ''kućni'' mirisi me istovremeno i dotuku i reanimiraju.

I tako krene mozaik sjećanja. Počne kao lavina. Miris masivnog hrastovog ormara u mojoj staroj sobi, miris kruha koji je baka iz inata pekla (''Ja neću kupovati kruh kod šiptara ako mogu ispeći svoj!'' ), tamna olovka za usne kojima su žene bez ukusa obrubljivale usta u devedesetima , mrak i čučanje u skloništu, igra svjetla (koja me milijun i jedan put probudila) kroz krošnju duda u starom vrtu, hrpa mačaka koje su mi tijekom djetinjstva prošle kroz ruke, sve igre koje smo igrali, male ljubavi, pazipazidreknastazi, tomijerrypinkpanteri, svi oni ljudi iz djetinjstva kojima mi se danas teško javiti da se ne razočaram time što su se promijenili, smijeh i suze, gorčina i ljutnja, patnja i sreća, pohvale i dreka, sve ono što te iz male oblikuje u veliku osobu.

Sad sam cinična i sve gledam kroz svoje naočale s debelim okvirima. Sprdam se s ljudima koji na život gledaju s imalo optimizma jer ja znam (!) da je život sivilo, prozaika i bezokusna kaša ublaženih i u kontroliranim uvjetima održavanih emocija. Smijem se onim kretenima koji izvikuju parole poput ''Svi smo mi posebni, svaki je čovjek jedan i jedinstven, carpe diem, blablablabla...'' Održavam fasadu 99 posto vremena. Sve dok ne prođem pored neke stare zgrade ili ne osjetim neki poznati miris. Dok ne pokrenem lavinu. U tim se rijetkim trenutcima sve vrati, sve i jedan čovjeku poznat osjećaj tada postoji u meni. I pomislim ''Jebote, ja sam živa. Ja sam zbilja individua.''

I onda kreneš dalje (iako trenutno možda nemaš razloga), što iz nade da ćeš se jednom ponovno osjećati tako, što iz uvjerenja da ćeš nekome dati priliku da se jednom osjeća tako. I mislim da smo na neki način svi takvi. Mislim da je to ta neka točka u kojoj se svi spajamo.
__________________
So I fall in love just a little ol' little bit every day with someone new...

Zadnje uređivanje Velia : 29.06.2011. at 21:08.
Vina_Apsara is offline  
Old 29.06.2011., 19:22   #267
Sva godišnja doba dogovoriše se sastati kod ovog stabla, pod krošnjom koju tako dokono mijenjaju u svojim tako različitim dobima. I zaista, ako je čovjek lud pa u kiši neće vidjeti presliku vlastitih suza, tada i za ostale elementarne nepogode može reći kako su uzrokovane kemijskim djelovanjima prirode te kako u njima nema ničeg umjetničkog. Upravo estet umije proniknuti u tu loše čuvanu tajnu, njemu će biti sasma jasno da godišnja doba, iako nepobitno različita u svojim pojavama i naprosto monumentalnim kreacijama, ipak dijele jedan čimbenik koji ih sve usko povezuje, a to su osjećanja koja izazivaju kod ljudskog bića.

Ljeto.

On – pripadnik svoje najprofinjenije ubilačke vrste – stoji na plaži, pogled mu uprt kroz valove i na pučinu gdje se poput peraja morskih pasa bijele jedra razapeta preko jarbola jedrenjačkih, kolaca što probadaju srca providnih oblaka. Nostalgija u njemu pati i jeca, obala ga je okovala svojim nesmiljenim pješčanim nanosima, strašnim crvima koji kroz to nesigurno tlo ruju tunele.

Jesen.

On korača lišćem, po tom sagu kojim ga se dočekuje u šumskoj aleji pjevnog imena. Sa sobom vodi svoju nostalgiju, družicu od koje se ne rastaje. Sa tugom je htio začeti sreću, no ujesen ništa ne može uroditi plodom, pa tako ni ljubav. Vjetar s grana skida lišće kao što beznadni trgaju nevinom cvijeću latice.

Zima.

Posvuda okupljeni stari ljudi, dah im neizrecivo maglovit, u plućima im umiru zloguke crne ptice, vrane... U nepreglednoj bjelini crne se koračaji, no nekako se dogodilo da nostalgija ne ostavlja trag. Prolazi čovjek, sve sa sobom vodi, pa ipak je sam.

Proljeće.

Zelene se parkovi, na klupama odumiru i posljednje nesretne duše. Čovjek se šeće puteljkom i naslanja na lomljiv štap, a u tom štapu sačuvana njegova je sjeta, on se na nju naslanja i neće još pasti. Svaki taj bezbrižni šetač grozni je diktator, ubojica iza kojeg se žrtve broje u milijunima, jer puteljkom su posvuda iznikle zelene vlati, trava koja postoji jedino za milovanja, a usud u čovjeku zaboravio je sve osim grubosti. I nostalgija je s njim, emocija zbilja neizostavna.


Sad svršena sva su godišnja doba, vrijeme je stalo, mi smo ti koji odlazimo. Napuštamo sebe, jer postali smo sami sebi urušenim domom... I kada te sretnem, moja neznana, o čemu da ti pričam? Prisjećati se prošlosti, ah, to je poput žeđi koju smiješ utažiti samo gutajući oštar led!

O noći, o vjetru, o suhoj kiši? O kamenu na cesti, o cesti u kamenu, cesti kojom ishitreno korača beznačajan mrav? O listu, o načinu na koji je padao lelujajući se i zastajući pa se opet uzdižući na nježnim posteljama praznosti? O nebu, zvuku koji je proizvelo kada je palo i razbilo se kao vaza koju neoprezni i nesavjesni sruše s lijepo uređene police? O lomljavi grmljavine, nečujnoj i predalekoj da bi je se vidjelo? O pjesmi koju umjetnikov um polako kreira i dok se bavi nečim sasvim drugim? O prizorima kojima se slijepac ima diviti? O glazbi koja će gluhe uznositi? O riječi, ispisanoj crnom krvlju, koju će vjernik opipati kao reljefni odraz svoje duše na papiru? O čemu, draga, želiš ovdje saznavati? Znaš li, negdje drugdje, sve se to zaista zbiva... Zar o meni želiš saznavati? Zloduh nastranosti tebe opsjeda, i ja te ne mogu spasiti... Samo ću te, ako dopuštaš, žaliti.



Jer teško je, tako teško prisjećati se nekadašnjih nadanja sada kada su ona sva iznemogla, beskorisna i suvišna. Ni onda nisu donijela promjenu, a sada bi ih bilo, da nemaju svrhu dočaravanja razočaranja koja su prouzrokovala, sasvim uzaludno uopće spominjati...

I sve dok odlazim tamo gdje nikada neću doći, u društvu Nostalgije i drugih oplakanih djeva, jeka mojih koračaja odaje mi tajnu koju dosad nisam znao, nešto što me beskrajno plaši... Taj hod, ta jeka mojih cipela, sve to pripada čovjeku koji se ničemu ne vraća...

Zadnje uređivanje J'etaisÉCRIVAIN : 29.06.2011. at 19:47.
J'etaisÉCRIVAIN is offline  
Old 29.06.2011., 22:00   #268
Nedjelja je…kasno ljetno popodne lijepe ravnice.

Vozim lagano širokim šorom Sela cestom prema Gradu mog djetinjstva i u zraku osjećam blagi miris sušenog sijena, kratki lavež psa uznemirenog mojim prolaskom u popodnevnom drijemežu, nekoliko snaša sjedi u hladu oraha ispred kuća, jednog šokca na biciklu obiđem i kratko mu potrubim a on mi digne ruku na pozdrav, onako prijateljski, vedro i radosno kako to šokci inače čine.

Prolazim kroz centar Sela uspavanog dugim, ljetnim, tromim danom i instiktivno skrenem prema slastičarni koju ugledah tik uz cestu, stanem i parkiram uz željezničku prugu. Sjednem pod natkrivenu terasu na grubu drvenu klupu žmirkajući od igre sunčevih zraka na zalasku i lelujanja slamnate zavjese na terasi, pripremajući nepce za omiljenu porciju vanilije i punča.

Nestalo vanilije, reče mi djevojka koja me poslužila, nabrajajući preostali asortiman. Uzeh ipak dvije kuglice punča u čaši.

Čuh u daljini vlak.

Malom žličicom skinem sloj sa kuglice koji nestane i istopi se u mojim ustima… uživajući u okusu, mmmmm…punč, ah kakav božanstveni okus, okus koji me isti tren vrati nekoliko godina unatrag, u jednu drugu slastičarnu i Grad u koji sam krenuo, okus punča koji me podsjetio na usne jedne Jasmine.

Jasmine koja je voljela punč i sok od borovnice, ljetni pljusak i nemirne valove na rijeci, svog Pašu, zlatnog retrivera i Žućka, kanarinca kojega sam joj poklonio za njen rođendan, kapljice jutarnje rose na ruži i otpalo lišće starog kestena ispred njenog balkona.

Jasmine koja je voljela čitati moja pisma iz Splita duboko u noć, uz lampu oblika polumjeseca, ne mareći za dosadne mušice koje su nalazile put kroz zatvorenu zavjesu njene sobe, često dočekavši duboku noć s osmjehom na licu.

A kako sam samo volio taj osmjeh za kojim sam znao doći samo na par sati iz Splita, njene usne boje zalaska sunca i okusa punča, njene iskrice radosti u očima, njeno tijelo koje je sve moje snove držalo budnim, njene ruke koje su me pozdravljale sa kolodvora dok sam gledao kroz prozor vagona, jedna u zraku radosno najavljujući ponovni susret, a druga brišući izdajničku suzu rastanka.

Jasmina, djevojka koju sam učinio ženom i koja je mene učinila muškarcem, žena koja je to znala i željela biti, žena koja nije prešla preko uvrede koju sam joj učinio, žena koja je zbog toga rekla zadnje ne, žena koja je jedne kasne jeseni jednog petka prije puno godina, ušla u vlak bez povratka, isti takav koji je upravo stao u Selu, trgnuvši me iz sjećanja.

Gledao sam u ove vagone, nesvjesno tražeći dragi lik, njenu plavu kosu, njene tamne oči koje su vidjele duboko u moju dušu, usne koje su znale svaku tajnu mog tijela, tople ruke koje su me branile od hladne zime, njen osmjeh, toliko drag a kojega sam zaledio u trenu nepromišljenosti, bahatosti i nadmoći.

Čaša sa sladoledom je ostala prazna, ostao je samo okus punča u mojim ustima i sjećanje na Jasminu, sjećanje na mladost koju smo dijelili, na snove koje nismo ostvarili i obećanja koja si nismo ispunili.

Vlak je krenuo iz stanice i devet vagona kasnije, Jasmina je opet nestala iz mog života.

Sretno ti bilo, ma gdje bila, duboko vjerujem da si i ti koji put osjetila nostalgiju naših nadanja, barem dok čuješ zvuk nekakvog vlaka u daljini.

Lav.Karlo (Jasmini)
K@rlo is offline  
Old 29.06.2011., 23:07   #269
Nostalgija...


Poznat osjećaj. Jako poznat.

Kao da sam otvorila kutiju koja je presvučena sa 20 cm prašine i pokušavam razvrstati samu bit memorije tih dana. Nisam znala da će to otpuhivanje na zastarjelim pretincima u (n)ovim danima uzrokovati tako značajan pomak u mom shvaćanju same sebe.

I iz dana u dan guram naprijed i ne mislim se što je bilo. Sve dok jedan mali, toliko neznačajan trenutak ili slučajnost vrati Ono vrijeme i sjećanja navru.

Kažu da od prošlosti nitko nije pobjegao jer te sustigne u budućnosti, samo u nekoj neobjašnjivoj dimenziji, potpuno novom spektru svijesti, i osjećaj je kao kad gledaš isti film prije 2 godine, sada i za 10 godina...Ista osoba, a razumijevanje iliti poimanje događaja nadilazi sve za što si prije smatrao da razumiješ i pretvori isti zaključak ili poantu u novu istinu...sa malo bolnijim rezultatom.

Tata. Otac. Ćaća. Tajo.


Sve, ali ništa.


Moja nostalgija nije ona istinska.
Patim jer nije bilo kako inače biva. Nije bilo iskreno, nesebično i sa ljubavi. Nije uopće bilo. Ne postoji.

I nakaradan strah, da ako druga djeca vide tu glad u mojim očima, želju za zaštitničkom riječi, za ponosnim osmijehom i sretnim srcem...

I gdje sam ja tu? Gdje su naši dani, naša druženja? nema ih...
Samo očajnički žalim za nečim što nije uopće postojalo. I što sad hodam među izgubljenim dušama....tragam za nečim što ne poznajem niti razumijem, a čega me strah. Jer neće me shvatit ozbiljno. Jer ne znam što je ljubav...ne razumijem tu riječ. (Nijema).



.................................................
Žalim za onim što nisam znala...za bezbrižnošću koju gubim sve više. Žalim za danima kada sam mogla provesti cijeli dan na suncu i igrati igre koje svi znaju. Žalim jer moje djetinje u okrutnim uvjetima odrasle populacije ekstremno blijedi...dok ovaj drugi dio sazrijeva i zahtjeva glavnu riječ.

Nedostaje mi to vrijeme, ne i ljudi.
Okamenilo me.
__________________
Hot Iced Steamed Chocolate Vanilla Caramel Dark Latte Mocha Frappuccino Cappuccino Macchiato Coffee, Double or Triple (not sure) and extra Whipped Cream Syrup, make it all Decaf, ...yeah...thanks...
silly_lovefool is offline  
Old 29.06.2011., 23:35   #270
kad bih znala pjevati o sreći

u kaosu se najbolje snalazim i to je tako tužno.

a često razmišljam u natuknicama... bivam nedovršenom.
mislim da se ne mogu nositi sa samom sobom, ne u potpunosti, ne onako kako bih željela.

često je vidim kako prolazi kroz moju ulicu, pozdravimo se iz pristojnosti
ono kratko i gotovo nečujno 'bok'
ona podiže glavu i želi me pogledati u oči, a ne može pa je samo brzo okrene na drugu stranu i produži dalje.
jednom smo sjedile na onom starom vagonu i pile neko jeftino vino koje smo kupile u centru, bilo je ljeto i bilo je toplo, onako ugodno toplo kako zna biti ljeti navečer
topao vjetar nam je mazio ramena i leđa, mene je koža malo pekla od sunca, a kosa mi je bila svjetlija no sad.
ona me pitala kako znaš kad si sretan
"Ne znam... sretan si valjda kad ne poželiš nešto mijenjati. Barem tako mislim."
"Da, ima smisla."
pogledala sam je i rekla joj da je sunce još jednom umrlo, a ona mi je natočila još crnog vina u plastičnu čašu.
tad nisam shvaćala veličinu te večeri; pile smo, smijale se, gledale vlakove kako prolaze i osjećale. nekad bih željela da mogu vratiti vrijeme unatrag kako bih tu večer mogla iznova proživjeti.

naša je ljubav pojela samu sebe, izbrisala se, nečujno nestala.
često se uhvatim kako razmišljam o njoj
prijateljice, pa kako si? voljela bih kad bih te opet mogla razumijeti, onako, kao nekad.

meni one večeri nikako ne pomažu, baš nikako.
izađem, budem okružena ljudima, smijem se, slušam, pričam, a onda dođem kući, u svoju preveliku sobu, legnem na svoj preveliki krevet, gledam u preveliki plafon... i shvatim kako se činim samoj sebi daleko od same sebe.
tako bih voljela da mogu utrčati u sobu i zaspati. ne vidjeti i ne osjećati te večeri.

voljela bih i njoj opet pričati o sreći. ljudi uvijek žele sve, čak i onda kad tvrde suprotno.
Nuria Monfort is offline  
Old 30.06.2011., 00:05   #271
U ljetno doba, nakon završetka škole, kad se sunce konačno sakrilo iza kvartovskih zgrada a svi stariji su gledali Dnevnik, ja sam sam za stolom kopao po tanjuru. Brat mi se smijao prije nego je izašao vani, jer je pokvarenjaku uvijek uspjelo proći kod roditelja kako ne može više pojesti. A ja? Ja sam trebao jesti sve to zeleno i kuhano.

Dio sam pojeo a dio rasporedio po ostalim tanjurima. „Mama pojeo sam, idem vani!“ i već sam preskakao po tri stepenice odjednom. Nisam izašao iz dvorišta a već sam čuo mamin glas sa prozora i bijela vrećica je pala: „Ajde nam kupi sladoled, evo ti novac. Požuri prije nego se zatvori.“.

Izašao sam iz dvorišta. Zbog izgradnje nekakvog kolektora morali su zatvoriti čitavu ulicu i drugu koja ju je sjekla. Radovi još nisu počeli, pa se naše dvorište upravo proširilo za nekoliko stotina metara po dvije ceste koje su se križale ispred moje zgrade.

Na zidiću dvorišta sjedila je Jasna, dvije godine mlađa, kovrčave kose i blago zečjih zubiju.

„Gdje ćeš?“, upitala me nesvjesno njišući nogama koje nisu dosezale tlo.
„U dućan! Po sladoled.“, odgovorio sam u prolazu.
„Donesi i meni!“
„Neću, u kutiji je , znati će ako ga otvorimo!“
„Baš si glup!“, začuo sam u pozadini.

Ulica je bila potpuno novi svijet. Bez brujećih auta i semaforskih svjetala, ovo je sad bilo naše carstvo. Lopte su se odbijale, cure su preskakale konop, neka djeca su se hvatala. Graja je odjekivala na sve strane. Osjećao sam toplinu ljeta kako isijava iz asfalta, čak i sad kad sunce više nije pržilo. Ipak, još je bio dan, tamno plavo nebo bez oblaka.

Proletjeli su klinci iz donjeg dvorišta. Na vilice bicikla su stavili izrezane komade plastike od jogurta tako da bi žbice kotača proizvodile najiritantniji zvuk ikad. Frrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr. Oni su mislili da je to fora. I bila je fora.

Ušao sam u dućan. Kupio sladoled, dao novac, dobio natrag kovanicu i dvije čunga lunge. Na putu kući sam vidio Ivana. Jurio je na skejtu držeći se za Matijinu BMX-icu. I ja sam htio BMX-icu, ali sam nažalost imao zelenu ponicu sa dvije različite gume. Ipak, kad se sjetim, bila je to dobra bicikla.

„Idemo se voziti?“, Krešo se pojavio na svojoj ponici.
„Čekaj nek odnesem sladoled doma.“
„Ajde nagovori i Jasnu da se igra sa nama.“
„Zašto ja? Ti je nagovori!“
„Mene ne sluša, ali tebe oće!“
„Zašto će mene poslušati?“
„Zato jer joj se sviđaš!“
„Nije istina!“
„Crveniš se, istina je! Haha!“
„Baš si budala. Nego, vidio sam ti brata na skejtu dole. Matija ga vozika.“
„Znam, rekao sam mu da pripazi, još je mali.“

Odlazim trkom doma i ostavljam sladoled u frižider. Moji se nisu pomakli sa fotelja. Samo zure u taj Dnevnik i namršteni komentiraju stvari koje mi nisu jasne. Kasnije će, kad pospreme nered koji smo napravili za večeru, sići u dvorište i sjesti sa ostalim susjedima raspravljati o tim ozbiljnim stvarima i nemirima.

„Jasna, ajde se voziti sa nama!“
„Neću!“
„Zašto? Ajdeee!“
„Neću!“
„Krešo, ona se ne želi se voziti sa nama!“

Lupila me po ramenu. Opalio sam ju po bedru. Njena noga me promašila, nasmijao sam se i zezao ju kako je smotana. Skočila je sa zida, misija uspjela. Hvatali smo se po ulici. I ona se meni sviđala, samo tada nisam imao pojma što sam htio, što sam mislio. Najbitnije je bilo biti brz u nogama, ostalo će samo doći. Godinu dana kasnije ćemo se veoma smotano poljubiti, imitirajući starije parove, skriveni u sobi njene starije sestre; jedini svjedoci tom činu biti će dugokosi rock bandovi na Bravo posterima.

Dani su prolazili jedan za drugim, tako isti ali nikad dosadni. Ivan je pao sa skejta i razbio bradu. Nas troje je sjedilo na stepenicama ispred ulaza i slušalo ga kako plače u stanu. Kad je njegova mama počela vikati nasmijali smo se, jer smo znali da mu nije ništa pa može vikati na njega.

Krešo je imao puno igračaka. Najviše smo se igrali sa Mastersima. Ponekad je on bio Hi men a ja Skeletor, a onda bi se zamijenili, jer Skeletor nikad ne bi pobijedio. Jasni je ta igra bila dosadna ali je gledala sa nama crtiće na televiziji. Tom i Đeri, Vitezovi Orijenta, Gustav, Duško Dugouško, Štrumpfovi.

Tata je došao sa broda. Donio mi je model rakete iz Ratova zvijezda, ali rekao je da se sa njim ne smije igrati. Skupa smo ga lijepili i sastavljali, a razbio sam ga sam bez ičije pomoći, i tek onda postao svjestan koliko još malo znam cijeniti stvari.

A onda je jednog dana nestala ponica iz podruma. Svi su rekli da ju je ukrao Zdenko iz susjedne zgrade, ali je nikad nismo našli. Podrum je bio prazniji bez nje. Neko vrijeme kasnije, u istom tom podrumu ću, pri svjetlosti svijeća, crtati avione i tenkove u bilježnici i mijenjati se sa prijateljima za Cro Army sličice. Čut će se detonacije granata a stariji će opet pričati o stvarima koje mi nisu jasne.

Kad bi bio sam doma, zvao bi Krešu, Jasnu i ostale pa bi slušali na kazetofonu tatinu kazetu Brusa Springstina. Plesali bi i skakali iako još nismo znali što je to rock glazba. Onda bi se popeo na stolicu i iz gornjih vrata kredenci izvadio paketiće eurokrema koje je mama sakrila vjerujući da brat i ja ne znamo gdje. I ona je morala još puno toga učiti.

Gledali bi po stoti put video kazetu Gunisa. Obožavali smo taj film, dao nam je inspiraciju da napravimo par zamki po dvorištu. Stariji nisu razumjeli i ljutili su se. Zar su stariji tako dosadni?

Sjedili smo na zidiću i gledali kako djeca trče na sve strane. Bicikle su jurile, zvonca su zvonila, skejtovi su se prevrtali, cure su vriskale, dečki su se smijali. Blagi povjetarac mi je mrsio kosu. Okrenuo sam se prema ulazu. Mama, tata i ostali stanari su sjedili i pričali, vidio sam po žaru cigareta u mraku. Vratio sam pogled osvijetljenoj cesti. Tog ljeta sam mogao sve i nije bilo ničeg što nam je moglo pokvariti dan. Izvadio sam čunga lungu iz džepa i dao ju Jasni. Krešo je imao sladoled pa njemu nisam dao drugu već sam ju sam žvakao.
Sjedili smo na zidiću, klackajući noge, lagano ih sudarajući, uživajući u prizoru igrališta.

„Hoće li uvijek biti ovako?“, pitao sam.
„Ne znam.“, Krešo je dodao i nastavio jesti sladoled iz plastične loptice.
„Mama i tata kažu da se stvari mijenjaju, ne mogu ostati iste.“, Jasna je zvučala ozbiljno. Sve jače me udarala nogama. Zrak je postajao svježiji. Zvukovi zrikavaca su se pridružili dječjem žamoru.

Shvatio sam da se stvari mijenjaju ali istovremeno ostaju iste. Nostalgija nije samo posljedica prolaznosti djetinjstva i lijepih uspomena. Jer onaj trenutak nije nestao u zaborav. Još uvijek postoji, zamrznut u vremenu, i sva ona djeca se još uvijek igraju, trče i viču. Zato ne žalim, već se razveselim, jer još su uvijek tu, iako ih je život odveo na druge, od mene daleke ceste, oni su tu, u mom srcu.

A sad me ispričajte, idem si izvaditi sladoled iz frižidera i pogledati Gooniese nakon tko zna koliko vremena.

Zadnje uređivanje ljudoliki : 30.06.2011. at 00:45.
ljudoliki is offline  
Old 30.06.2011., 03:40   #272
Ispovijesti iz povijesti iliti oda o grani

Kažu - ne znaš što si imao dok to ne izgubiš. Istina.
Kvaka 22 je što smo nekad kao žaba koju živu skuhaš, a jadna ni ne zna da je kuhana. Tako i mi - ne skužimo kad nas vrijeme glođe i kad ne osjećamo promjene. Nismo u stanju vidjeti male razlike. A onda, onda se okrenemo, pogledamo u 'nekoć' i vidimo se, kakvi smo bili, što smo sanjali, što smo živjeli. I fali nam.

Brzo osjetimo gubitak drugoga. Gubitak sebe - to je ono što ne osjećamo.

Prošlo ljeto bilo mi je krvoločno. Emotivni kolaps, raspad sistema. 101 razlog je baš tad naišao. Valjda ono, osjete da te boli, pa deru još jače. Moraju te zakucati kad si već na podu. Nije fora dok glava nije smrskana. Što me ne ubije, ojača me. Super, sad sam Shehulkica valjda? Figu.

Uslijed tog ljeta, navrla su sjećanja. Rekli bi - sjećanja za boljim danima. No i nisu to bili ne znam kako bolji dani. Bilo je to moje najdulje ljeto, ono, 5 mjeseci - između srednje i faxa. To ljeto - sam živjela. To sad vidim. Sad osjećam. Sad mogu osjetiti što sam tad osjećala i kako je bilo dobro. A rekli bi - ništa posebno.
Sjećam se nekih scena, vividne su. Nekih odluka - skraćenu verziju sad kradem - Je ne regrette rien. Da, bizarna odluka za nekog 18godišnjaka - dođeš do toga da shvatiš da je smisao života - život sam, i da ga ne želiš trošiti na 'pogrešne odluke' zbog kojih ćeš se gristi.

I ne grizem se. Vjerojatno sam zbog te rečenice napravila stvari koje 'pri zdravom razumu' ne bih. No, ne želim se gristi, i pitati se - što bi bilo, pa onda - skok na glavu, pa što bude. I ima i dobroga, zbilja ima.



Tek unazad par godina sam postala svjesna koliko su mi stvari od tada - sada važne. Koliko su bile dobre. Iako su bile sitnice. Koliko je važno znati ih cijeniti.
Živjela sam. Smijala sam se. Imala sam pregršt stvari koje su me radovale. Mnogo ljudi koji su tad bili dio mog života.

Kao, život nije veselje, pa valjda, opere te to, kao, normalno je s vremenom da te obaveze tuku. No, falilo mi je. Znala sam što sam bila, kakva sam bila. Što se dogodilo, što me ubilo kroz ove godine... pitanja na koja ne znaš odgovor, ne znaš krivce. I nema ih. Vrijeme ne možeš kriviti. Sebe kriviti, pa i nema smisla. Nema krivca u pravom smislu riječi., a opet, sad nije dobro. Držim se one - ako nije dobro - mijenjaj. Ali što mijenjati? Kako se opet početi smijati? Opusti se? Heh, koliko sam to puta čula... Opuštanje dolazi iznutra, a ne možeš se opustiti ako nisi ok. Začarani krug.

Gadno je kad, ma koliko bio ponosan na neke promjene, shvatiš koliko ti fali i neki 'stari ja'. Neki koji tjera muhe krpom. Neki koji zna ispričati vic. Ok, to nisam znala nikad, al nema veze. Neki koji se smije. Neki koji visi naglavačke i da ti pusu. Neki koji prehoda pola grada i donese ti mp3ojku. Neki koji se može opustiti.

Kroz te godine, padne ti na pamet, ova ili ona osoba, iz ovog ili onog razloga. Rekli bismo - osoba iz prošlosti. Pa se sjetiš lijepih trenutaka. I dobro ti je. Onda ti bude onako, kmekavo, jer, otišlo je. Nema toga više. I onda događaje i ljude, nekako, potrpaš na tavan. Ono, gledaš to s nostalgijom, i sjetom, i željom za 'ja bi nešto takvo opet', ali nastojiš da te to ne pojede. Nastojiš zadržati pozitivnu emociju...
Pitaš se, heh, jesam li živio po Carpe diem načelu? Jesam li tad uzeo sve što se nudilo, i dao sve što mogu? Uživao punim plućima?
Jer, neke stvari se dogode samo jednom. Nekad skužiš, da i nisi. Al ok, probao si. Sad vidiš da si neke karte mogao drugačije odigrati.
Nije to žaljenje, samo činjenično stanje. Tad si igrao kako si znao. Da ih sad igraš, znaš da bi bio pametniji, bio bi bolji, sigurno bi sad napravio ovo ili ono. Bi li? Uistinu? Dobijemo li kad takvu 'drugu priliku'?

Prošlo ljeto rekoh - shvatila sam da nisam sretna, shvatila sam da želim biti. Želim ponoviti svoje The ljeto. Želim živjeti.
Heh, lako za reći...

No, valjda ima nešto u onome - kad dovoljno jako želiš.... i kad si daš šansu... kad ne zatvoriš vrata, kad otvorenim očima gledaš u svijet...

On, krajem prošlog ljeta - 'bok, ja sam' - i noge su mi se odsjekle. Vratio je tisuće misli nazad, gdje mi se mozak osjećao kao na ringišpilu kojem su se sajle zapetljale. Uzdrmao je moje temelje i posložio pregršt stvari na mjesto - jednom rečenicom - "sjećam te se kao vesele". Pukla sam k'o grančica.

Par mjeseci kasnije, uz Nju, na tom mjestu je izrasla nova grana. Zelena je, jaka. Shehulkica? Možda. Ipak.

Sretna sam. Veselim se. To nisam mogla reći dugo. Sad mogu. Sve do sada su bili pokušaji, ne loši, ali falio je neki začin.

Nekad, eto, želje nam se ispune. Smijemo željeti. Ja sam željela sebe nazad, ma koliko god to bizarno zvučalo.

Dobila sam se nazad. Ima i bonusa.
On. Osoba iz The ljeta. Slika je zaokružena, želje se ispunjavaju. Slijedi 'naplata' za sve što mi tad nije palo na pamet... valjda sam neki klinac i naučila..
Ona. Uz nju sam ispolirala želje. Podsjetila me tko sam ja. Pokazala mi je što mi je važno. Dala mi je osjećaj 'želim', dala sam joj ga. Želim da ne mrda iz mog života...

Nisam mislila da će baš tako biti. Nisam se usudila nadati. Bilo je to samo preslagivanje misli po tavanu.
No svijet se okrenuo naglavačke. Okrenuli su mi svijet. Ili bolje rečeno - vratili ga gdje je bio. Ili još bolje - vraćen je osjećaj. On jedan, ona drugi.

Ljeto nije pravo ni počelo, a već ga mogu zvati The ljetom. Ovo je ljeto koje ću pamtiti. Ovo je ljeto čiji osjećaj želim zadržati godinama. Ne želim da stane. Sad znam što mogu izgubiti. Dobila sam drugu šansu. Živjet ću ju punim plućima.



Misao koja mi je postala strašno važna za vrijeme izrastanja nove grane... "Ne znam što me sve čeka i prepustit ću se filingu bez predrasuda, radit ono što mi paše i ne radit ono što mi ne paše, ali odlučit ću tek onda kad ću doći do tog mosta...."

Dobra mantra za opuštanje... strašno snažna stvar koje te digne. Samo joj treba dati.


Nostalgija može biti i eliksir. Želje se mogu i ostvariti. Treba paziti što želimo... I ponajviše - ne treba se kočiti.
Carpe diem
__________________
A rose by any other name would smell as sweet.
Ashtaroth is offline  
Old 02.07.2011., 13:30   #273
Nostalgija u 12 slika

Svaki moj rođendan do dvadeset i neke
Svi prijatelji
i torta od jagoda.
Trešnje i sreća.

Kod dide i bake
Kakao šnite.
Miris soka od bazge.
Prezrele višnje.

Ljetovanje na Voglu
Ispod kreveta
crvene adidaske.
Zaboravljene.

Veliki odmor u školi
Zvono za odmor.
Kruh s paštetom i čaj.
Vesela graja.

Proljeća s ekipom u kvartu
Ostaci snješka.
Ljubičice kod dvorca.
Klupa pod lipom.

Ljeta na Pagu
Prepuna kuća.
Plaža čije stijene
predobro znadem.

Jeseni nekada
Ostavljam more.
Skupljam suho lišće na
putu do škole.

Zime dok sam bila klinka
Bratove grude.
Klizanje na jezeru.
Ozeble ruke.

Prvi poljubac
Zelene oči.
Zavjese u vrtiću.
Prvi poljubac.

Prijatelj koji me prerano napustio
Naš tajni pozdrav,
nestašni čuperak
i glazba Stonesa.

Grunge faza
Singles, grunge, Alice in Chains.
Predugački rukavi
smetaju mami.

Studiranje
Sa predavanja
na kavicu u Palić.
Poznata lica.
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)

Zadnje uređivanje Velia : 02.07.2011. at 22:12.
Velia is offline  
Old 05.07.2011., 20:32   #274
Zadaćnice - dvadeset i treći tjedan - Iznenađenje

Dakle, u trenucima dokolice kojih danas baš i nisam imala , razmišljah kojom temom vas iznenaditi večeras. I svašta mi je padalo na pamet. Neću sada to nabrajati ovdje. No, onda mi je odjednom sinulo - pa zašto ne bi tema bila iznenađenje?

Dakle, molit ću da ispričate priču o iznenađenju. Bilo onome koje je vama priređeno ili onome koje ste vi priredili nekome drugome.

No, posebno bih rado voljela da napišete priče koje će sve nas koji ih budemo čitali iznenaditi. Dakle, neka kraj ili dio vaše priče bude potpuno (neočekivano) iznenađenje za sve nas.

Uglavnom, pišite što god želite, ali da u svemu tome bude nekog iznenađenja, u bilo kom obliku.

Eto, počnite tipkati i iznenadite nas!
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 06.07.2011., 13:27   #275
SX8

Imala si zbilja iskren osmijeh. Volio sam se s tobom smijati. Smijala si se i tog dana. Znam, jer sam bio tamo. Volio sam način na koji si grabila život kao velikom žlicom iz pocinčanog 15 litarskog lonca. Volio sam to i tog dana. Posebno mi se sviđalo kako nisi dozvoljavala da te dežurni moralisti koji su ti zapravo zavidjeli na hrabrosti i odlučnosti, pokolebaju u tvom namjeru da si život učiniš što sretnijim. Pokušavala si to i tog dana. Znam, jer sam bio tamo. I iako nismo uvijek imali jednake poglede na svijet, ljubav, svemir i sve ostalo, nikad neću zaboraviti kako si bila tu za mene, kad mi je zbilja trebalo i kad nitko drugi nije imao razumijevanja nego su me svi sa podsmjehom gledali. Znam, jer sam bio tamo. Ne znam, pamtiš li još uvijek kad smo se probudili u 8 ujutro, rame uz rame. Ispod onog šatora na onom sunčanom otoku. Kao vojnici, samo vojnici dobre volje. Oboje smo prezirali vojsku. Znam, jer sam bio tamo. Nikad neću zaboraviti kako si me tog trenutka pitala; "hoćemo li ovuda ili onuda?". Znam, jer sam bio tamo. I dođe mi ponovo da zaplačem, kad se sjetim kako je auto u kojem si se vozila neoprezno skrenuo i završio život dvoje mladih ljudi koji nisu izdržali u frontalnom sudaru s autobusom iz drugog smjera. Sjećam se kako sam krajičkom oka vidio osmijeh u tvom oku u onih zadnjih pola sekunde kad smo oboje bili svjesni da je sve gotovo. Znam, jer sam ja vozio.
__________________
il vento soffia ancora, ma il tempo è gentiluomo

Zadnje uređivanje Velia : 06.07.2011. at 17:04.
Delvecchio is offline  
Old 06.07.2011., 16:26   #276
Zazvonio sam na njena vrata čekajući da mi otvori.
Ništa, nikakvog zvuka… ni koraka.
Ponovo sam stisnuo zvonce, ovaj put malo duže.
Muk… Tišina.

Opet zazvonih, par kratkih, pa dugo,nadajući se da joj neću uznemiriti susjedu, staro gunđalo i zabadalo. Uh, nisam ju mogao smisliti, onakvu staru, ižmikanu i ubi bože napadnu u znatiželji.
Tišina… ma ne , tišinčina.

Nemoguće, pa čuli smo se prije pet minuta, još mi je značajno naglasila da se požurim, a od njenog glasa me slatki trnci još drže.
Stisnem bravu i vrata se otvore. Neobično za nju da vrata nije zaključala, pomislim sa strepnjom.

Zastao sam u u hodniku ugledavši putokaz od bijelog copy papira na podu čiji je vrh bio usmjeren prema vratima kupatila. Toplina mi udarila u prepone, leptirići se uskomešali i shvatih da ćemo opet odigrati jednu od njenih maštovitih, jebozovnih igrica u njenoj režiji, razuzdanih igrica koje su nas pucale daleko u beskraj svemira, potvrđujući našu povezanost, želju i strast za zajedništvom i toplinom tijela, dodira i bliskosti.

Otvorim vrata kupatila, a na ogledalu, novi list, zalijepljen na staklo, na kojem piše: "skini sve osim boxerica, i kreni u dnevni boravak".

Šašavica, nasmijah se u sebi kako je pogodila da imam boxerice danas.
Skinem sve sa sebe, osim boxerica, naravno, i krenem u dnevni.
Na naslonu trosjeda ugledam opet papir, priđem i pročitam: "skini i boxerice i okreni se oko sebe".

Skinem se i okrenem oko sebe tražeći ju pogledom, dok je moj izdajnik već njušio zrak, napet i spreman na poznati mu miris njenog tijela.
Nije bila u dnevnom, ali na vratima od spavaće sobe stoji probušen papir, zakačen o bravu.
Priđem i pročitam :"ulaz na osobnu odgovornost !!!"

Skinem papir i lagano stisnem bravu otvarajući vrata od sobe.

Ležala je na krevetu, lagano pokrivena plavim prekrivačem boje njenih očiju, no više je otkrivala nego pokrivala. Pružila je ruke prema meni, šireći ih čekajući zagrljaj.

Gledali smo se u oči, netremice… dugo…duboko… prodirali jedno drugom u zadnji kutak duše osjećajući kako raste silna, životinjska strast u u polumraku sobe osvjetljene malom lampicom kraj njenog uzglavlja.

Svaka riječ je bila bespotrebna i suvišna, sve je odavno rečeno, sada razgovaramo samo tijelom, pokretom i dodirom.

Osjećam u sobi sve naše nade i snove posložene u sraz naših ruku, usana i tijela, njen miris, miris žene koja je spremna, željna i voljna pokazati i dokazati ženu u njoj, miris žene koja voli i koja je voljena, miris žene koja zna što želi i koja zna što dobiva, miris žene, žene sa velikim Ž, žene koja me čini muškarcem, sa velikim M.

Krenem prema njenim rukama koje su me toliko puta grlile, usnama koje su me činile bespomoćnim i tijelu zbog kojega sam se rado gubio u beskraju njegove ljepote.
Čekala me , spremna, nudila se kao i uvijek uz onaj poznati tihi šapat :"Karlo…"

No, ovaj put čuh :"gospon…gospodine…"
Pogledam ju u čudu, a ona i dalje ponavlja "gospodine…gospon…" pri tome me povlačeći za ruku, neprirodno, neuobičajeno, hladno.

Trgnuh se od tog glasa, okrenem se i ugledam ispred sebe konduktera koji me uhvatio za ruku, ponavljajući :"gospon…vašu kartu molim".

Gledao sam u nepoznato, zbunjeno lice konduktera, polako dolazeći k sebi i shvaćajući da sam u vlaku za ….

-Oprostite- rekoh smušeno pružajući mu kartu - malo sam nestao.
-Niste jedini, gospon, vožnja vlakom zna uspavati - reče ljubazno vraćajući mi probušenu kartu i zatvori vrata kupea.

Ostadoh sam. Nemoj mi opet dolaziti u snove, molim te, rekoh joj naglas u praznom kupeu.

Lav.Karlo (voljenoj)
K@rlo is offline  
Old 06.07.2011., 17:49   #277
Vazdatrepereće crvenkasto svjetlo replike marijaterezijanske lampe ukazivalo je na stari mehanički sat; kazaljke bijahu sklopljene u iščekivanju zadnjeg treptaja sumraka. Hladno je vani; vunene čarape što ih je baka onomad isplela mojemu ocu griju mi stopala dok je ostatku dostatan starohrvatski pleter sa višeljetnom šljivovicom. Jedan je to od otrova koje je dida pripremao za posebne prilike. Bijaše to visok čovjek, gustih brkova i mrka pogleda, vazda u istrošenim šokačkim čizmama i bijeloj, ručno šivenoj lanenoj košulji. Nije mnogo govorio, ali sve što bi kazao uvijek je bilo promišljeno i prikladno. Kano dječak, satima sam radio sa njim na salašu, kopao njivu, čuvao marvu, pušio lulu; napravio mi je manju, drvenu, baš poput njegove. Dok bi ležeći u drvenom škripavom stolcu otpuhivao gustu magluštinu sa vremenom izranjavanog lica, uvijek rezbareći komad drva za moju novu igračku; ja bih sa strane pokušavao biti nalik njemu, tapkao bih i slinavio po onoj drvenoj luli s nestrpljenjem iščekivajući u kakvu će magiju pretvoriti običan komad lipe. Kada smo se rastajali, nisam shvaćao mnogo toga, samo sam znao da iz nekoga razloga moram otići. Nisam plakao, bio sam dijete, mnoge stvari nisu mi bile jasne. Na odlasku, ocu je stavio nešto zgužvanog papira u ruku, štono ga čuvaše u limenoj posudi od šećernih kocaka za lošije dane: kao da su ti lošiji dani već stigli, a ja nisam uspijevao zamijetiti razliku. Meni je poklonio figuricu konja; bila mu je najdraža upravo zato što je od težačkog drva, obične šumske hrastovine, načinio nešto tako nadnaravno. Izgledala je kao da će oživjeti svakog časa. „Ponesi sine malo Slavonije. Da ne zaboraviš.“ Utopljen u koloni ljudi koja se kretala prema željezničkoj stanici pogledavao sam unatrag, naš dom postajao je sve manji, dok se u potpunosti nije izgubio negdje na obzoru. Godinu dana nisam čuo glasa o njemu. Mrtvo tijelo našli su kraj bunara. Navodno je poginuo od metka prijatelja iz djetinjstva, susjeda druge nacionalnosti, dok je marvi davao da pije. Volio bih znati da on nije posljednji takav čovjek na svijetu.

Zadnje uređivanje Velia : 06.07.2011. at 21:04. Reason: iznenađenje! :)
lycantrophy is offline  
Old 09.07.2011., 07:19   #278
Surpriseee!

Prosinac, hladna večer. U zraku sam vidjela svoj dah...to me je nekako uvijek zabavljalo. Na sekundu me vratilo u djetinjstvo kad sam kao dijete znala uzeti grančicu u dva prsta, primaknuti je usnama, uvući zrak, odmaknuti i puhnuti kao da pušim cigaretu. Bila sam cool.

Izlazila sam iz ureda, zadnja po navici, zaključala stražnja vrata i uputila se prema doma. Uff, već sam mislima napola bila u krevetu...aaa..."Da se barem mogu teleportirati!"

Čula sam lagani korak iza sebe kako me prati. "Čudno." Barem mislim da su to bili koraci. Zastala sam i oprezno se okrenula, ali iza mene nije bilo nikoga. Pomislim kako haluciniram i kako mi je dosta raditi noćnu smjenu, pa se vraćati doma po mrkloj mračini, gdje se nikakav zvuk, osim psećeg laveža koji je odjekivao, nije mogao razabrati. Nastavila sam koračati pretvarajući se da me nije strah i počela se unutar samog preplašenog uma, uvjeravati kako samo umišljam i da sam glupa ako mislim da netko tako kasno ima volje me pratiti ili plašiti...ili što li je već namjera same te osobe. "
Nebitan je, ne postoji. Nitko nije iza mene. Nitko mene ne bi pratio. Nema razloga."

Odahnem na trenutak. Samim time skupim malo hrabrosti. I hodam, još uvijek hodam.
Razmišljam kako, da je netko sa mnom, bilo tko...nema te šanse da bih razmišljala da me netko prati, i slične gluposti, već bih bila zaokupljena samom tom osobom kraj sebe. Ili bismo oboje šutjeli...ako ništa. Kako vrijeme sporo prolazi kad si umoran k'o pas i moraš još hodati dva kilometra do kuće, jer ti se eto baš taj dan pokvario motor. Mislim si kako je dobro da je petak, jer je vikend i sve...ali onda pomislim da je lijepo što nije petak 13. jer bih počela vjerovati u jedno takvo praznovjerje. A inače volim 13, u tom slučaju bi bilo šteta.

U trenutku kad sam se opustila, opet sam čula isto klapkanje iza sebe. "Opet! Sad mi je već dosta! Ne volim horore, ne volim strah....i sad još ovo. Ma nije...." Okrenem se munjevitom brzinom, s ciljem da vidim kakav je to zvuk. "Odakle dolazi? Da nije pas? Da nije konj? Ma dinosaur..."
Okrenem se još par puta, bijesno, kao da sam na nekim tabletama.....

"Oh Bože..." uzdahnem..."slijedeći put, zovem nekog da me vozi ta dva jebena kilometra. Iako je 5 ujutro, iako svi spavaju....iako..."

I onda sam opet čula korake. I ovaj put su bili glasniji, i brži....
"Oh, ne...jebemu...ne umišljam..." Ubrzala sam korak, jer se ovaj put nisam smjela okrenuti, nisam mogla. "Tko zna tko je to. Ne želim znati!!" Trčala sam...kao da se borim za opstanak, kao da ću umrijeti, sama, a nitko neće ni znati. Ajme, zaštooo....." Počela sam plakati od muke. Suze su kapale na sve strane, nos mi je curio, a mrzim kad se to događa. Iz svih otvora na glavi sam plakala...osim ušiju. Uši su mi zujale od hladnoće i vrućine istovremeno. Hladni znoj me prekrio. Mogu mislit kako sam bila blijeda, kao nekakvo trčeće truplo...

Još malo pa sam doma, pomislila sam, pa sam usporila....jer više ni mrvice snage nisam imala. Disanje mi je bilo glasno, pa više ništa osim toga i onog zujanja u ušima, nisam čula.
Već sam bila jako blizu doma, i počela sam razmišljati u kojem džepu mi je ključ...kad me nešto dotaklo po ramenu. Ukipila sam se. Svaka stanica u tijelu mi je zaustavila dah. Bila sam gotova.
Misli. Nije ih više bilo. Samo strah....


Neki poznati ton, intonacija, glas...poznati glas...dopirao je do moje svijesti...
"Hej, pa to sam samo ja...zašto si trčala k'o luđakinja onako?!"

" oh...." moj um se počeo umirivati, a time sam se počela oslobađati zaleđenog stanja u koje sam došla...

"Išao sam iz kluba i vidio te kako odlaziš s posla...sjetio sam se da sam ti zaboravio dati nešto..."

"A budalo glupa....nisi mi mogao to sutra dati, ili neki tamo dan!??...nego me pratiš u pet uri i zajebavaš se sa mojom glavom...koji ti je ku....??!!"

Nisam više mogla....sve je izašlo iz mene. Mislim da sam ga popljuvala ko Paško Patak barem u pet navrata dok sam vikala.

"Oprosti mala, ali nije moglo čekati! Danas ti je rođendan...i ovo već duže vrijeme planiram, ali nisam mogao isplanirati to da ćeš ti trčati maraton do doma...hahahah..."

"Nije smiješno!" Malo sam se naljutila tu, uvijek me podjebaje

"Uglavnom...da se vratim na temu sad. Imam nešto za tebe, i mislim da si to odavno već trebala imati. Nije pegla, nije pegla auto..."

"Ako nije pegla za kosu, ne prihvaćam...hahaha " već sam se malo počela relaksirati...u tom trenutku se spustio na koljena, a ja sam ga blijedo pogledala

"A šta ti je sad?..hahahaha" Već sam bila preumorna, pa sam se smijala onako retardirano

"Imam ti nešto dati, kao što sam i rekao!" Gledala sam ga totalno blijedo...jer nemam pojma koji kurac kleči na podu ko manijak.

"Draga, vjerujem da si sad umorna, začuđena, da razmišljaš samo o tome kako želiš ići spavati..."

" U pravu si...hahaha"

"Pusti me da kažem...zašto me uvijek prekidaš??"

"Okey, okey...sorry....hahaha"

"I želim ti reći....da si osoba koju želim kraj sebe...znaš....uvijek. Da se ne želim buditi bez tebe, igrati pikado bez tebe, i tako...znaš..."

Zbunjeno sam ga gledala i razmišljala kako je zaboravio reći da ne želi ić pišat bez mene, igrati nogomet i playstation bez mene....
Kadli on nakon što je sve rekao, počne tražiti po džepovima nešto....

"Valjda ga nisam izgubio...." promrmlja

"Zar opet neka pjesma....hahaha" umorna saaaam....

"Aha! Evo ga! Hoćeš se udati za mene?" razvukao je smiješak, onaj preslatki smiješak...


"Mmm..molim.." Ostala sam paf...

" Udaj se za mene!" ponovi jasno

"Hahahah...a to si mi htio dati, budalo jedna!! Ajme...zapravo si TI htio dobiti! Mene! A koji si ti...! Manijak!! Nemoj me više pratiti, inače ću ti sve kosti polomiti. Jesi razumio?! "

Šuti, a smiješak mu još uvijek visi na licu...onaj iščekujući...

"Da! A što si ti mislio...hahah..." Sad je onaj smiješak postao opušten i totalno sladak.

"Ma ja nikad ne znam što ti misliš..."

"Prestani lagati! Prestani me pratiti! I sad idem spavati, a ti ideš sa mnom! "








"Opet me pratiš!! "

"S tvojim dopuštenjem, madame!"



The end
__________________
Hot Iced Steamed Chocolate Vanilla Caramel Dark Latte Mocha Frappuccino Cappuccino Macchiato Coffee, Double or Triple (not sure) and extra Whipped Cream Syrup, make it all Decaf, ...yeah...thanks...

Zadnje uređivanje silly_lovefool : 09.07.2011. at 07:30.
silly_lovefool is offline  
Old 09.07.2011., 17:28   #279
Čemu služe oblaci? Dječak je pisao o jeseni, o svojim razlozima zašto u nju nije zaljubljen.

Minula je večer prije njegova rođendana. Želio je čekati jutro prije primitka poklona, i stoga je majka već prolaskom ponoći nagradila njegovo strpljenje. Ležao je u krevetu, komešao se i stalno prevrtao s jednog boka na drugi, jer je i budnost ležala s njim pa u postelji nije bilo dovoljno mjesta za oboje.

Tihi koraci, poravnate plahte, svjetlucanje kose u tami. Mrak jest maska na licu, ali nema takve tmine koja bi prigušila poznati glas, utješne riječi… Nježne su majčine usne kada govore, još nježnije kada ljube uzavrelo čelo. Osjećao je da će mu reći, odati tajnu koja sutra to više neće biti. I zaista, sve mu je rekla; o planovima za proslavu, o gostima koji će nazočiti, članovima obitelji što dolaze izdaleka... Zatim bliski školski drugovi, među njima i djevojčica čije ime isprva nije mogao upamtiti, a sada ga više nikada neće zaboraviti... I zabavljači, zamazani klaunovi, mađioničari beskrajno dubokih dlanova, s malim rupcima kojima ponekad umiju prekriti čitav svijet. Samo što svijet nikada ne nestane kada je rubac podignut.

Otac će nasjeći tortu, kuća je udahnula njezine mirise kada se ranije ove večeri pekla. Baloni i vesela djeca privezana tankim prozirnim nitima, i jedni i drugi zato da ne bi odletjeli ususret tim beskorisnim oblacima. Čemu oni služe? Oblikuju se na sliku tvojih misli, reći će mu majka dok je Mjesec priziva pogledati kroz prozor. Krošnje drveća iskrojile su blag vjetar, u zavjesi živi nekakav duh koji je stalno nadima, žalostan što ga svi primjećuju ali mu se nitko ne pridružuje. Baš nitko ne želi zaći iza zavjese.

Torta sada miriše onako kako će sutra biti ukusna, kada smijeh i sreća budu poput mačića kojeg djeca među sobom dijele obasipajući ga pažnjom, i svatko ga smije pomilovati, u sebi mu potajno nadjenuti ime... Sad nema više majke, oteo ju je sat što odveć se kasnim čini, pa je upozorila svojega sina kako se mora naspavati ukoliko uskoro želi imati najljepši dan svoga života; i išuljala se van na hodnik, kao da je i sama htjela neka jedan skroviti kutak dječakove duše vjeruje kako nikada nije ni otišla.

U postelji neželjena budnost, a pod krevetom, umjesto čudovišta imaginacije, na svoj trenutak slave čeka – san. Kuća zadržava dah, zidovi se napuhuju kao obrazi. Sve nalikuje bajci, stvarnost polako poprima to primamljivo svoje naličje, što znači da su njegove oči zatvorene, i već se jate umom ljupke ptice plavetnoga svijeta. U postelji je sada sam. Kuća više ne miriše na tortu. Kuća jest torta. Kuća je samo kuća, a tamo gdje je dječak sada, tamo su neki sasvim drugi zidovi.

I jedan izlog, prozirno zrcalo njegovoj mašti...

Bila je to trgovina igračkama. Do nje je vodio put popločen majčinim obećanjem da će zajedno njime poći. Prije vezivanja balona, prije dolaska gostiju i tužnih klauna; prije gašenja svjećica i rezanja torte, prvo će poći, samo njih dvoje, do trgovine igračkama, gdje će dječak moći izabrati što god mu njegovo malo srce u krletci mladenačke duše može poželjeti.

Ah, osjećanja! Ime vam je uzbuđenje, opisuje vas radost, i svako će buduće veliko životno iščekivanje sjećati na vas... Jer ondje, u maloj trgovini djetinjstva, stupaju pultom hrabri limeni vojnici. Ondje se minijatura vlaka probija kroz snježne nanose od vate. U pravoj krletci zadovoljno pjevuši lažna papigica; trkači auti i starinske kočije voze istim stazama; heroji vječito – i nikada neuspješno – spašavaju svoje svjetove od raznih zala... Ondje, u maloj trgovini djetinjstva, marionete živahno plešu, drveni se konjići veličanstveno propinju, glazbene kutije beskrajno sviraju note nalik purpurnim leptirima...

Unutra, radni stol, nad njime pogrbljena leđa, a na njemu jedna pogrbljena svjetiljka. Žarulja baca zlaćani snop na svakojake alatke, limenke s bojom, kistove, dlijeta... I obezglavljena tijela, i glave bez tjelesa. Prazne ruke i one koje nešto drže, ali se ničega ne dotiču. Čudna lica, na prvi pogled sasvim umjetna, poslije čega postaju stvarnija i iskrenija od bilo kojeg grča što ga je ljudsko lice sposobno sebi nadjenuti. I utješno je kako se ti osjećaji – bilo sreće ili ozbiljnosti, ali nikada tuge – ne mijenjaju, već svakoj igrački lice ostaje vječno uramljeno onom istom emocijom što ju je njezin tvorac zamislio i pretočio u nešto više od zamisli.

Jutrom, dječak će odabrati. Bit će to majčin poklon.

No zar nije dosad već, u jednom od svojih čestih posjeta čovjeku odjevenom u novine, već i načinio taj izbor? Možda samo u pozadini svojeg uma – tamo, iza zastora – gdje se čuvaju odgovori koji žarko žele još uvijek biti samo pitanjima... Što je njegovu srcu drago? Ono kuca za sve, a taj doboš nadjačati može samo srce tvorca, i to samo onda kada u svojim rukama, godinama izrezbarenim kao drvo iz kojeg izrađuje svoje štićenike, drži nju, svoju najdražu, neznanu...

Smijte se klaunovi, ili plačite, ali ne dozvolite da vam suze razvodne šminku. Upoznajte čovjeka odjevenog u novine. Njegove hlače, cipele i remen; njegovi sako i kravata, šešir... sve je oslikano uzorkom novinskih članaka, a riječi su pisane na francuskome. Tinta se doima razmazanom, slike su sve nejasne... U svome vlastitome svijetu, utopljenom u boje iscijeđenih latica cvijeća ubranog s duge, živi crno-bijela persona, blijed i sumornih očiju, čovjek odjeven u novine.

Njegov dodir bijaše drugačiji. Nikada nije dječaku mrsio kosu, niti su mu prsti bili kliješta što štipaju obraze zbog neke navodne rumenosti. Njegova bi se ruka, poput ptice preumorne za let, spuštala dječaku na rame, prijateljski, s povjerenjem. Običavao je sjediti na niskoj stolici za čajanke djevojčica koje vole fantazirati da su dame u raskošnome engleskome vrtu, dok bi svojeg posjetitelja podizao na svoj visoki radni stolac, kako bi im oči bile u ravnini. Pričali bi, dugo, tako dugo, sve do dolaska sata koji se čini kasnim. Razgovarali bi o svemu, ali samo o igračkama. No igračke bijahu sve, sva bića što će ikada postojati, vrijedni artefakti magije koja će jednom iščeznuti. Osobito ona, koje više nema, jer je nikada nije ni bilo...

Učinio ju je klizačicom. U plavoj haljini boje neba što kao da reflektira more pod sobom, zlatne kose i besprijekorno glatka lica, ružičastih usana... Klizaljke oštre poput žileta, možda su od njih i bile načinjene. Njegovi su dlanovi hladni jer nikada ne dodirnu djevojku o kojoj je snio. I kada pusti bistroj rijeci svojega plača da se slije niz obraze, tada, uhvativši svaku kap, dlan postane smrznuto jezerce gdje će voljena raširiti svoja anđeoska krila i zanesenom piruetom uzdrhtati dušu, usamljenu dušu...

Priznao je dječaku svoju jedinu želju. Budan sanjam samo ono za čim žudim... Ova ledena djeva, anđeo mraza, ova je djevojka jedina koju ću ikada voljeti... Sve što imam moja je ljubav prema njoj, i da joj tu ljubav mogu dati, nikada ne bih zažalio zbog nje izgubiti sve, da, sve što imam... Sve, samo da je stvarna!

Ostaje sam, tvorac dječjega raja, uvijek kada ga dječak napusti vraćajući se domu svom. No on i njegova neprežaljena lutka nerijetko pronađu svoje mjesto u snovima, zbog čega se dogodi da je jastuk jutrom vlažan. To ostavlja svoj trag neka tajna, noćna tuga, o kojoj dječak, probuđen, više ništa ne zna. Ne sjeća je se, i laže majci da je vlažnost nastala jer je spavao razdvojenih usana.

I sve je to tako nevažno, svanućem novoga dana. Ne običnog dana... Ruka u ruci, i koraci što jedni druge prate. Odjek majčinih potpetica na vrućem pločniku, uzburkane misli, nemarno pozdravljanje neznatno poznatih prolaznika. Odbljesci sunca s narukvice njezina sata, dijamantna tvrdoća prstena, tamni sjaj lakiranih noktiju... Kao da je samo njezina ruka prisutna, ta ruka koja ga bezbrižno vodi, nikada tamo gdje može biti opasno. Sa majkom će dječak zasad još uvijek odlaziti samo na sigurna mjesta.

Stigli su. Izlog trgovine i dalje je štit koji ne odbija nego privlači. Zazvoni zvono nad pragom, zacakle se dva oka ponad ružičastih usana. Na visokome radnome stolcu, držeći klizaljkama ukrašene noge na maloj stoličici za dječje čajanke, sjedila je mlada djevojka odjevena u plavu haljinu boje neba po kojem se razlilo more. Zatalasali se zlatni pramenovi dok je strah postajao svjestan dječaka i njegove majke, ljudi koji nisu bili igračke. U rukama je držala neobičnog lutka, svog kao zamotanog u novinske članke pisane francuskom riječju...
J'etaisÉCRIVAIN is offline  
Old 11.07.2011., 23:57   #280
Zadaćnice - 24. tjedan - Suze kojih se stidim

Temu za ovaj tjedan izabrao je J'etaisÉCRIVAIN, a o temi kaže sljedeće:


Quote:
J'etaisÉCRIVAIN kaže: Pogledaj post
Sjećam se, još u osnovnoj školi imali smo dvije teme na izbor. Jedna je govorila o prvoj ljubavi, a kako je tada moja ljubav prema djevojčici iz razreda bila, usudio bih se reći, znana cijeloj školi, moji su se razredni kolege, a međiu njima i ta koju sam dječački volio, iznenadili što me je više privukla druga tema.

Suze kojih se stidim

glasio je njezin naslov, i činio mi se iskrenijim čak i od osjećaja ljubavi.

Pišite o tim suzama koje su u vama izazvale stid, o tim suzama za koje biste voljeli da ih možete izbrisati s lica prošlosti, kao što ste ih u prošlosti sa sramom brisali s lica...
__________________
If you are not too long, I will wait here for you all my life. (O.W.)
dainty is offline  
Zatvorena tema


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 18:15.