Atlas oblaka - komentari

[xibalba]

Otvaram temu za komentiranje.

Nadam se da vam se knjiga svidjela i da ćemo imati o čemu raspravljati, a još više se nadam da će se u komentiranje uključiti i neki novi članovi.

Pričekat ću malo sa svojim komentarom i staviti ga krajem tjedna.

[bktr]

Knjigu sam čitala u nekom čudnom razdoblju u kojem se nisam mogla skroz posvetiti i skoncetrirati tako da je možda nisam doživjela u potpunosti.
Knjiga mi se svidjela (prilično) iako mogu reći da nisam oduševljena poput nekih. To je samo površinski komentar. Ako malo dublje zađem u pročitano vjerujem da ću tu pronaći još mnogo toga što na prvu nisam primjetila. Nisam sigurna ni da sam sve pohvatala i uhvatila bit - osim da sve što smo stvorili smo na kraju i uništili (zbog željom za moći i nezasitnim apetitima) - pa se razvijena civilizacija na kraju opet našla - na početku.

Najbolja priča mi je ona sa Somni (šokirao me Mitchell sa svojom vizijom budućnosti - potrošači i fabrikanti), i sa Zacharyem (iako mi je malo trebalo da se ufuram u onaj jezik), nakon nje sa Forbisherom, a priča sa Cavendishem mi je nekako zalutala u knjigu... nisam baš shvatila njegovu povezanost (i važnost) u cijeloj priči. Čak se ne mogu sjetit što je bilo s njim nakon što je pobjegao iz Aurore (to je kraj ili?) - a pročitala sam je prije 3 dana!!!
Vratila sam knjigu pa možda krivo pišem imena (?!)

Ovo je samo kratki osvrt, a detaljima se nadam od nekog tko bolje barata jezikom (Xibalba ili Haralampije npr.) pa ću se onda još uključiti u raspravu.

[Mr Smoogj]

Ako ne znate otkuda bi počeli, prolistajte malo topic o Davidu Mitchellu. Možda vas inspirira.

[srceko25]

Knjiga mi je stvarno odlična, možda čak i u top 5 favorita.

Na početku sam se malo prepala debljine knjige i sitnoće tiska, ali mogu reći da se čitanje u potpunosti isplatilo. Osjećam se zapravo kao da sam pročitala šest knjiga, a ne jednu.

Kako uopće komentirati tu gomilu dojmova koji mi se motaju po glavi…. Probat ću po nekom redoslijedu priča...

Prva priča o Adamu Ewingu mi je krenula prilično dosadno, ali kasnije me zainteresirala, pogotovo kada su već bili na brodu i kada se upoznao s Autuom. Zanimljivo je da je Autua crnac, zadnji od svoje rase Moriora, koju su istrijebili Maori, i Adam ga spasi od praktično sigurne smrti. Autua njega također fizički spasi u zadnjem poglavlju od trovanja. Međutim, meni je još zanimljivija simbolika kada u vremenski zadnjoj priči sa Zachryjem, Zachryja spasi crna žena Meronym, a kada je Zachry zapravo zadnji od svoje rase, koju istrebljuju neki novi Maori – u ovom slučaju agresivne i pomalo primitivne (nagonske) Kone. Krug se zatvara.

Druga priča o skladatelju Robertu Frobisheru mi je bila dosta zanimljiva, a najviše mi se zapravo svidio stil pisanja – razne glazbene metafore, viđenje svijeta kroz glazbu, samorealizacija kroz glazbu… I naravno, njegovo životno djelo – sekstet Atlas oblaka, što nam je zapravo direktna veza s piscem knjige i njegovim „sekstetom“ priča. Općenito mi se sviđa kada Mitchell sam sa sobom raspravlja – npr. kad kaže da „Adam nije svjestan da ga doktor truje“, kada je „roman o Luisi Rey već toliko puta prepričana priča“ i „malo je nategnuta ta reinkarnacija Roberta Frobishera u Luisi Rey“. Sam Frobisher je onako mutan tip, ali ipak nekako simpatičan o svojoj opčinjenosti glazbom „koja je važnija od žena“.

Treća priča o Luisi Rey, akcijska krimić priča o hrabroj novinarki koja se bori protiv velike korporacije i onečišćenja okoliša je, kao što i Mitchell kaže „već viđena priča“, ali zanimljiva. Nekako baš dobro sjedne promjena stila – sa dugih pisama R.F. na kratka dinamična poglavlja o Luisi Rey. U tom dijelu ima jedna rečenica koja me podsjetila na mnoge situacije u mom životu – da parafraziram: soba je bila puna ljudi koji pričaju, ali nitko zapravo nikog ne sluša. Vratila sam knjigu u knjižnicu, pa ne mogu izvući točan citat, ako netko ima neka stavi!

Četvrta priča o Timothyju Cavendishu, nakladniku koji bježi od kriminalaca, pa ga (greškom?) zatvore u starački dom je nekako i najnepovezanija s ostalim pričama. Radnja se događa u sadašnjosti i ima dosta referenca na ljude i događaje u 21. stoljeću i nekako je i meni bila najmanje zanimljiva. Cavendish ima par dobrih rečenica i misli, pa možda i najizravnije predstavlja autora.

Peta priča o fabrikantici Sonmi, mi je bila najbolja (bktr ) . Rade se o potpuno apokaliptičnoj verziji budućnosti, općoj ljudskoj ispraznosti, gdje se sendviči plaćaju „Dušom“, ljudi nisu ljudi nego su svedeni na „potrošače“ koji nose „nike“, a ne tenisice, imaju „sonyje“ a ne kamere i računala, slikaju „nikonima“ i voze „fordove“. Već samo ta igra riječi kojom se poistovjećuju stvari s brendovima mi je zastrašujuća, čak i kad ne govorimo o fabrikantima i njihovim sudbinama. Ili kada piše da mjesec noću obasjavaju reklame i da bi se prepali kada bi bio samo prazan, bez reklama. Baš mi je odličan taj dio…… Što se stila tiče, ponovno dobrodošla promjena – intervju forma umjesto dugačkih pripovijedanja T.C.

Šesta priča o Zachryju je jezično dosta izazovna, pogotovo na početku. Svijet je očito uništen i ostali su tek manji „džepovi“ ljudi po razbacanim otocima, bez veće komunikacije i znanja. Lokalni ljudi umiru sa 40, pretpostavljam od bolesti uzrokovane toksičnim zrakom, vodom i zemljom i pretpostavljam prejakim Sunčevim zračenjem. Jedini koji žive dulje, tzv. Vidoviti, su ljudi crne boje kože (dali su je namjerno pocrniti), koji imaju lijekove i saznanja o životu prije Pada. Oni, slično kao ekipa iz vremena Adama Ewinga skupljaju saznanja o različitim ljudima, rasama i običajima koje postoje, odnosno koje su preživjele. Preživjeli Dolinaši su na razini plemena i s kakvom-takvom razinom civilizacije. Također smatraju, kao i Moriori, da se ubijanjem druge osobe prlja duša i izopćuju ubojice iz društva. Njihovom načinu života ipak nema spasa, jer ih Kone – necivilizirano pleme, vođeno isključivo nagonima, pokorava. Kone su možda i neka završna simbolika jednog dijela nas samih – „potrošača“ koji nemilice uništavamo sve pred sobom radi zadovoljavanja svojih potreba i nagona.

Imala bih još toliko toga za napisati, ali stranica i pol A4 mislim da su skroz dovoljne….zasad….

[zgdust]

"Atlas oblaka" prilično je crna i (nažalost) prilično točna dijagnoza čovječanstva kojemu je jedina konstanta pohlepa, nasilje i glupost. Trenuci ljepote (npr. Frobisherov sekstet kao bljesak i izgaranje u ionako kratkom i nesretnom životu ili Sonmino gledanje filma) samo su točkice u vječnom destruktivnom krugu. Cavendisheva epizoda dobro dođe kao predah od crnila.

Sad ću ispasti predvidljiv i reći da je i meni Sonmina priča (omotana oko također dobre postapokaliptične budućnosti) bila daleko najdojmljivija. Brutalna je, ali ne može se reći da je Mitchell radikalno pesimističan. Čini se da je svijet stvarno skrenuo u tom smjeru - osim ako se kapitalizam uskoro ne uruši sam u sebe. Nedavno sam gledao film "Otok" (s Ewanom MacGregorom i Scarlett Johansson) u kojem je početna premisa vrlo slična, ali potpuno upropaštena bezumnom jurnjavom u koju ubrzo krene. Želim reći: sama ideja nije dovoljna da se ostavi ovako snažan dojam. Način na koji ju je Mitchell realizirao zaslužuje naklon do poda. Pogotovo u zahtjevnoj dijaloškoj formi koju je odabrao za naraciju. Toliko je dojmljivih scena. Evo ih nekoliko onako napamet: kad onaj debeljko baca svoju "igračku" u provaliju, otkrivanje istine na brodu kojim bi "sretnice" trebale otploviti u bolji život, već spomenuto gledanje filma kao jedini trenutak u kojem je Sonmi bila sretna. Nevjerojatno snažno.

Paradoksalno, to mi je i najveća zamjerka knjizi - što tako snažan klimaks dođe stotine stranica prije samoga kraja. Naravno, s obzirom na kompoziciju (koja je sama po sebi osvježenje) nije ni moglo drukčije. Kod Luise Rey je malo pretjerao s obratima i smrtima na kraju (slično kao Zafon u "Anđelovoj igri"), Ewingove završne rečenice opasno podsjećaju na Coelha, ali ovdje ipak ne zvuče isprazno.

Na kraju, primjećujem da nitko ne hvali Cavendishevu priču pa ću ja. Definitivno najzabavniji narativ. Piščevo bacanje kritičara sa zgrade (koji pisac to nije bar jednom poželio učiniti? ), "pokret otpora" u staračkom domu, Cavendisheve misli i riječi, on sam po sebi - baš genijalno. Kako rekoh, ima tu nesreću da se priča nadovezuje na Sonminu koja je dublja i emocionalnija. Uopće, mislim da bi pauza u čitanju između pojedinih dijelova pomogla da se dojmovi slegnu pa da svaki sljedeći narativ dobije priliku da oduševi vlastitim kvalitetama.

Nakon "Atlasa" pročitao sam Mitchellov prvi roman "Ghostwritten" koji mi je čak i draži (imajući u vidu da je nastao prvi). Neke je motive iskoristio već tada, npr. nekontroliranu moć, viziju apokalipse. Preporučam ga svima. Nažalost, mislim da nije preveden na hrvatski, ali bolji način vježbanja engleskoga ne mogu zamisliti.

[bktr]

Ako sam dobro zapamtila, u priči o Sonmi ona opisuje dan kada je prvi put izašla na svijetlo dana te je negdje vani ugledala kip koji joj se učinio poznat, a onda se sjetila - podsjetio ju je - rekla je - "na našeg spasitelja Timmothya Cavendisha". Znam da sam se kasnije u njegovoj priči čudila da se nigdje ništa o tome ne spominje, mislila sam da će on biti poveznik s nekim kasnijim događajima...??

Ili nije tako bilo? Nemam knjigu pa ne mogu provjeriti.

[bktr]

Zašto se nitko neće razgovarat sa mnom?

[haralampije]

bktr kaže:

Zašto se nitko neće razgovarat sa mnom?

Moram se prvo dokopati knjige i prisjetiti nekih stvari, imam rupe. Mislila sam da će me krenuti kad se vi raspišete, ali baš i nije. Mogu samo po krhkom sjećanju. Imena likova sam pozaboravljala, a i većina sadžaja pojedinih priča mi je maglovita. Najbolje se sjećam one o kompozitoru, a to, čini mi se, imam zahvaliti Livadi crnog labuda.

Knjigu sam dosta dugo izbjegavala jer mi pastelna naslovnica nije bila privlačna.

Sjećam se da mi početak prve priče nije bio previše obećavajući, ali polako me, gotovo neprimjetno, uvukla u sebe. Ostalim pričama sam prilazila s više povjerenja koje se pokazalo opravdanim. Fascinirala me raznolikost stilova i žanrova, način na koje su priče povezane i tvore jednu veliku, fantastičnu, ali vrlo moguću priču.

Za razliku od Zgdusta, meni se svidjelo kako knjiga završava, ono polagano izlaženje iz nje. Sve je jasno, sve je razriješeno, ali još traje. Ponekad, kad mi se knjiga jako sviđa, prema kraju odugovlačinjim s čitanjem da mi duže traje. Ako je sadržaj prenapet, onda to bude jako teško, pa pohlepno gutam dalje i onda na kraju, kad se sve razriješi na zadnje dvije tri stranice i dalje nema, obuzme me žaljenje.

Ovo svoje piskaranje neću brojiti kao komentar.

[srceko25]

bktr kaže:

Ako sam dobro zapamtila, u priči o Sonmi ona opisuje dan kada je prvi put izašla na svijetlo dana te je negdje vani ugledala kip koji joj se učinio poznat, a onda se sjetila - podsjetio ju je - rekla je - "na našeg spasitelja Timmothya Cavendisha". Znam da sam se kasnije u njegovoj priči čudila da se nigdje ništa o tome ne spominje, mislila sam da će on biti poveznik s nekim kasnijim događajima...??

Ili nije tako bilo? Nemam knjigu pa ne mogu provjeriti.

Hm, ne sjećam se toga, a također nemam knjigu. Dosta stvari je ostalo visiti u zraku, npr. kako je Sonmi postala božica Dolinašima, a da ju Zachry nije prepoznao u orisonu?

[xibalba]

Neću puno općenitoga o knjizi, jer svi su već više-manje sve rekli pa ću više o osobnom dojmu.

Da me nije zaintrigirala činjenica da je knjiga bila u najužem izboru za Bookera i da su je gotovo svugdje hvalili na sav glas, moram priznati da bih negdje u prvih dvadesetak stranica čak možda i odustala od čitanja i požalila što sam je kupila (zapravo mi je i dosta dugo stajala na polici nepročitana, gotovo godinu dana). A onda sam iznenada već bila na skoro stotoj stranici i najradije bih bila zavitlala knjigu u zid - ne zato što ne valja (baš naprotiv!) nego zato što sam bila tako impresionirana Mitchellovom vještinom pisanja da bih ga najradije namlatila njegovom vlastitom knjigom.

Kao i Frobisherov “Cloud Atlas”, i Mitchellove naoko nepovezane, a ipak duboko isprepletene priče tvore koherentnu cjelinu. Šest vrlo različitih glasova i jednako toliko različitih likova, a svi zapravo pripovijedaju više-manje istu priču o čovječanstvu, o ponavljanju povijesti, o kolektivnim izborima koji su skup pojedinačnih izbora u ime vlastitih interesa, a koji imaju mnogo šire posljedice. I postavljaju isto pitanje koje postavlja Adam Ewing pri kraju knjige: ako vjerovanjem u negativno (“samo najjači opstaju”, “čovjek je čovjeku vuk”, “mi smo bolji/pametniji/bogu draži/imamo više prava od njih”, “svatko gleda svoje interese” i sl.) - i prihvaćanjem istoga bez propitivanja - stvaramo katastrofalnu kolektivnu budućnost, ne bismo li jednako tako vjerovanjem u pozitivno mogli postići suprotno? Ili su te negativne ideje zaista “entropija zapisana u našoj prirodi”?

Različite su naracije kao babuške koje spominje Sixsmith (kad govori o virtualnim prošlostima i virtualnim budućnostima), posložene jedna u drugu, prerezane u dva dijela - sve osim one ključne, posljednje cijele babuške, Zachryjeve priče, koja mi je - premda se odvija u najdaljoj budućnosti - zapravo bila nekako najstvarnija.
Podsjetila me (najviše zbog jezika kojim je pisana*) na Hobanova “Ridleya Walkera” (za kojega postoji čaki i vodič za čitanje, toliko je neobičan jezik kojim je pisan), a njezin distopijski postapokaliptični primitivni svijet na jednu od mojih omiljenih SF autorica, Le Guinicu, baš kao što “Orison of Sonmi~451” ima štih političkih distopija Atwoodice i Huxleya.

Sonmina mi je priča bila iznimno zanimljiva, nekako mi je budućnost čovječanstva gledana kroz njezine oči - kao “stvorenja” koje u osnovi prolazi ubrzani tečaj o ljudskoj prirodi i shvati da svijet zaista jest “the Bates motel*” iz razgovora koji je Luisa Rey vodila s Hitchcockom, ili svijet kakav Adamu Ewingu opisuje misionar u svojoj teoriji o hijerarhijskoj civilizacijkoj ljestvici (koju i danas, nažalost, često čujemo iz raznih ekstremnih krugova).
Jako me se dojmilo to kako je Mitchell kroz formu intervjua uspio tako savršeno ispričati priču.

No, najbolja mi je i najzanimljivija priča bila “Letters from Zedelghem”. Robert Frobisher najživopisniji mi je lik u svojoj amoralnosti, istodobnoj lukavosti i naivnosti, osobinama koje ometaju signal njegove glazbene genijalnosti. Njegova mi je priča skoro pa sažetak cijele knjige: ljudska rasa s tolikim potencijalom za genijalnost vuče pogrešne poteze, mulja, krade, laže, iskorištava, gleda samo svoje interese, cijelo to vrijeme puštajući da potencijal za genijalnost polako vene, sve dok u pet do dvanaest iz izmučena ostatka sebe ne izbaci remek-djelo, tik prije nego što će si ispucati metak u glavu. Pitanje je samo hoće li ostati ikoga da mu se divi. Ili će završiti kao tračak iskrivljena sjećanja (u stilu “pokvarenog telefona” koji će neki budući Zachry prepričavali nekim budućim Prescients (Vidovitima).

Uglavnom, imam samo nekoliko zamjerki knjizi: pisac se na mjestima malo pogubi, malo odluta pa je bilo dijelova koji su mi bili gotovo zamorni i dosadnjikavi. Srećom, malo ih je. Također, na kraju se dobije dojam da je dekonstrukcija klasične strukture pripovijedanja na prvome mjestu, a sama priča na drugome. Što je šteta, jer priče su izvrsne, samostojne pripovijetke kad ih se pročita u komadu.
Eh, da, još nešto: malo mi je njuejdžerska ona stvar s madežom u obliku kometa. Mislim da je nepotrebna.

Zapravo, knjiga je u meni pobudila neobičan osjećaj: bolja mi je sad nakon što sam je pročitala nego što mi je bila dok sam je čitala, i to ne samo zato što sad vidim cijelu sliku. Nego je zaista kao Frobisherov “Atlas oblaka” - kad slušaš glazbalo po glazbalo, pojedinačno i dionice su razlomljene na pola, ne možeš čuti kako je zapravo dobra i neobična zbirna melodija. A kad je napokon čuješ cijelu, poželiš se vratiti i ponovno poslušati raščlanjene dionice - da dobiješ bolji uvid u to kako je vraški dobar aranžman cijele kompozicije.

_______________
* Knjigu sam čitala u izvorniku, ali u napasti sam da odem u knjižnicu i posudim je na hrvatskom samo zato da vidim kako je prevedena. Jer prevoditelj se morao vraški namučiti u najmanje dvije od 6 priča - Zachryjevoj i Sonminoj - a ako je to napravio dobro, skidam mu kapu.

** “…so long as the Bates Motel is sealed off from our world, we want to peer in, like at a scorpion enclosure. But a film that shows the world is a Bates Motel, well, that's ... the stuff of Buchloe, dystopia, depression.”

[xibalba]

srceko25 kaže:

...kako je Sonmi postala božica Dolinašima, a da ju Zachry nije prepoznao u orisonu?

Usmenom predajom, pretpostavljam, budući da je Zachryjev svijet post-tehnološki primitivan. Nije je imao gdje vidjeti da bi je mogao prepoznati.

[xibalba]

zgdust kaže:

Paradoksalno, to mi je i najveća zamjerka knjizi - što tako snažan klimaks dođe stotine stranica prije samoga kraja.

Meni je to bilo baš dobro. I dojmila me se činjenica da sam i nakon tog klimaksa imala želju nastaviti čitati knjigu - i to ne zato što je razlomio priče u dva dijela pa ne znam kraj, nego zato da se mogu diviti vještini s kojom je sve to izveo.
Ono, kao da ti netko da slagalicu od 1000 dijelova, ali bez slike - pa te jako zanima što zašravo slažeš, a onda ti negdje na pola puta pokaže završnu sliku, a ti svejedno osjećaš želju nastaviti slaganje.

Naravno, s obzirom na kompoziciju (koja je sama po sebi osvježenje) nije ni moglo drukčije. Kod Luise Rey je malo pretjerao s obratima i smrtima na kraju (slično kao Zafon u "Anđelovoj igri"), Ewingove završne rečenice opasno podsjećaju na Coelha, ali ovdje ipak ne zvuče isprazno.

Istina, Louisa Rey Mystery priča je s roto-roman obratima, ali bila mi je osvježenje među ostalima.
I je, zavšne su rečenice malo koeljovske, čak sam stekla dojam da je (možda po urednikovu savjetu?) pokušao sažeti neke od ideja koje se provlače kroz knjigu, možda za čitatelje kojima se ne da zadirati dublje u svaku priču?

Na kraju, primjećujem da nitko ne hvali Cavendishevu priču pa ću ja. Definitivno najzabavniji narativ. Piščevo bacanje kritičara sa zgrade (koji pisac to nije bar jednom poželio učiniti? ), "pokret otpora" u staračkom domu, Cavendisheve misli i riječi, on sam po sebi - baš genijalno.

Meni je Cavendisheva priča bila svojevrsni comedy relief, vrlo zabavna, a ipak ne trivijalna. I ja sam uživala u njoj.

[zgdust]

xibalba kaže:

malo mi je njuejdžerska ona stvar s madežom u obliku kometa. Mislim da je nepotrebna.

Slažem se. Nije li već neki od likova u knjizi (Cavendish?) rekao to isto ili sam to pobrkao s nekim intervjuom / kritikom?

xibalba kaže:

Zapravo, knjiga je u meni pobudila neobičan osjećaj: bolja mi je sad nakon što sam je pročitala nego što mi je bila dok sam je čitala

Na mene taj efekt imaju skoro sve knjige i filmovi koji mi se nisu sasvim zgadili. Tako na kraju ne znam daje li mi distanca objektivnost ili naprosto iskrivljuje stvarni dojam poljepšavajući ga osobnom interpretacijom i selektivnošću (tj. isticanjem samo pozitivnoga).

xibalba kaže:

Knjigu sam čitala u izvorniku, ali u napasti sam da odem u knjižnicu i posudim je na hrvatskom samo zato da vidim kako je prevedena. Jer prevoditelj se morao vraški namučiti u najmanje dvije od 6 priča - Zachryjevoj i Sonminoj

Pazi moj slučaj. Ja sam je čitao na njemačkom (profesionalna deformacija), ali želim je pročitati i u izvorniku. Čini mi se da je njemački prevoditelj odlično riješio 6. priču. Naravno, treba usporediti s izvornikom.

[xibalba]

zgdust kaže:

Slažem se. Nije li već neki od likova u knjizi (Cavendish?) rekao to isto ili sam to pobrkao s nekim intervjuom / kritikom?

Je, i Cavendish je rekao da mu je sve to s kometom malo nategnuto i njuejdžerski. To je dio koji mi se također nije svidio, jer je (s piščeve strane) zgodno ubaciti takvu samokritiku kroz riječi jednoga od likova pa unaprijed srezati moguće primjedbe kritičara na taj račun.

Sad, ne mogu znati zašto je to Mitchell ubacio, je li to bilo iz gore navedenog razloga ili se jednostavno našalio na vlastiti račun. Nadam se da je ovo drugo.

Na mene taj efekt imaju skoro sve knjige i filmovi koji mi se nisu sasvim zgadili. Tako na kraju ne znam daje li mi distanca objektivnost ili naprosto iskrivljuje stvarni dojam poljepšavajući ga osobnom interpretacijom i selektivnošću (tj. isticanjem samo pozitivnoga).

Poznat mi je taj osjećaj. I to, kao što kažeš, ne samo s knjigama. Eto, baš sam jučer pogledala Von Trierovu Melancholiju, a film mi je bolji danas nego što mi je bio sinoć dok sam ga gledala.

Zapravo, kad bolje razmislim, takvo što događa mi se samo sa stvarima koje su mi iznadprosječno dobre. Prosječne knjige i filmove brzo zaboravim i ne razmišljam više o njima. Možda zato.

Pazi moj slučaj. Ja sam je čitao na njemačkom (profesionalna deformacija), ali želim je pročitati i u izvorniku. Čini mi se da je njemački prevoditelj odlično riješio 6. priču. Naravno, treba usporediti s izvornikom.

Ako hoćeš, imam izvornik u e-obliku.

[zgdust]

xibalba kaže:

To je dio koji mi se također nije svidio, jer je (s piščeve strane) zgodno ubaciti takvu samokritiku kroz riječi jednoga od likova pa unaprijed srezati moguće primjedbe kritičara na taj račun.

Sad, ne mogu znati zašto je to Mitchell ubacio, je li to bilo iz gore navedenog razloga ili se jednostavno našalio na vlastiti račun. Nadam se da je ovo drugo.

Meni spisateljska autoironija uvijek dobro sjedne, bez obzira na moguće skrivene namjere.

xibalba kaže:

Ako hoćeš, imam izvornik u e-obliku.

Yes, please.

[srceko25]

xibalba kaže:

Je, i Cavendish je rekao da mu je sve to s kometom malo nategnuto i njuejdžerski. To je dio koji mi se također nije svidio, jer je (s piščeve strane) zgodno ubaciti takvu samokritiku kroz riječi jednoga od likova pa unaprijed srezati moguće primjedbe kritičara na taj račun.

Sad, ne mogu znati zašto je to Mitchell ubacio, je li to bilo iz gore navedenog razloga ili se jednostavno našalio na vlastiti račun. Nadam se da je ovo drugo.

Meni se baš sviđalo to umetanje samokritike i samoreferenciranja, ima ih pomalo u cijeloj knjizi. Npr. kada Cavendish govori o ritmu romana o Luisi Rey - "kratka poglavlja, kao da je predložak za film". Ili to s madežom. Ili kada Frobisher čita Ewingov dnevnik pa kaže kako ovaj nije ni svjestan da ga doktor truje, a mi to saznajemo tek na kraju knjige. U jednom dijelu za nešto kaže i da se čini previše romansiranim da bi bilo istinito, ali ne znam tko to kaže i za koga.....

[xibalba]

srceko25 kaže:

Ili kada Frobisher čita Ewingov dnevnik pa kaže kako ovaj nije ni svjestan da ga doktor truje, a mi to saznajemo tek na kraju knjige.

Da, vidiš, taj sam dio skoro zaboravila (davno sam čitala knjigu). Ali sjećam se da sam zbog toga sasvim drukčije doživljavala drugu polovicu Ewingove priče.

Takvi su mi potezi baš dobri.

[chrissy]

bktr kaže:

Ako sam dobro zapamtila, u priči o Sonmi ona opisuje dan kada je prvi put izašla na svijetlo dana te je negdje vani ugledala kip koji joj se učinio poznat, a onda se sjetila - podsjetio ju je - rekla je - "na našeg spasitelja Timmothya Cavendisha". Znam da sam se kasnije u njegovoj priči čudila da se nigdje ništa o tome ne spominje, mislila sam da će on biti poveznik s nekim kasnijim događajima...??

Ili nije tako bilo? Nemam knjigu pa ne mogu provjeriti.

Znam da se u tom slučaju radilo o kipu Bude... baš sam pazila, pošto sam tvoj post pročitala još kad sam bila na polovici knjige...
Zbog filma o Cavendishu je, po njenim riječima, "na jedan sat svog života osjetila što je sreća". Možda je zbog toga Cavendish njen spasitelj...

[chrissy]

Grrr, mrzim kad napišem kilometarski post, pa crkne internet...
No, da napišem svoj komentar na knjigu...
Prvo, stil pisanja... dakle, nisam nikad čitala nešto slično, imam osjećaj ko da sam paralelno pročitala 6 knjiga... u početku me malo zbunilo (ko i Frobishera, hehe) što prva priča stane usred rečenice. Sreća da sam znala otprije o čemu se radi.
I da, na kraju mi je došlo da ispočetka pročitam knjigu da si malo bolje povežem stvari...
Sviđa mi se kako je autor uspio pospajati 6 potpuno različitih priča.

Ewing: i meni je priča bila malo dosadnjikava, a dobila mi je smisao tek nakon Zachary-ja, gdje se povijest ponavlja, i kao što je rekla srčeko, krug se zatvara.

Frobisher: svidio mi se opis seksteta, koji je ujedno opis i ovog književnog djela. Inače mi je on kao lik tipični gotovan i sebičnjak - sebično živio, sebično umro.

Luisa Rey: kao što Cavendish kaže, tipični krimić o mladoj ženi koja se bori protiv velike korporacije... što nije ništa loše.

Cavendish: često mi je pala na pamet njegova priča - kad te jednom zatvore u ludnicu (ili u ovom slučaju, starački dom), kako dokazati da se radi o greški?
Inače mi je prvi dio, osim bacanja kritičara kroz prozor, bio manje zanimljiv od drugog dijela. Smiješne su mi bile upute zamišljenom redatelju Larsu.

Sonmi: svidjelo mi se Mitchellovo viđenje budućnosti, jer je i ja tako zamišljam (nisam baš optimist)... odmah sam pretpostavila što se zapravo dogodi s fabrikantima kad idu "na Havaje", no svejedno mi je šokantan bio taj dio...

Zachary: uh, u početku teško za čitati, ali svakako bi mi bilo zanimljivo vidjeti ovaj dio u originalu... i meni fali poveznica sa Sonmi - kako je ona postala božanstvo? Kao što sam već rekla, zanimljivo kako se priča na neki način vratila na početak...

Toliko zasad, poslije ću još malo komentirati vaše komentare...

[bktr]

Inače ne volim ekranizacije dobrih knjiga jer se u svakoj razočaram, ali ova me baš zanima kakva će biti i kako će film doživjeti oni koji nisu pročitali knjigu.