Ovo je tema o prvenstveno hrvatskoj etno glazbi: guslama, diplama, tamburici, lijerici, ojkalici, gangi, reri, bećarcima i sl. Na podraspravniku Povijest i povijesne teme otvorio sam temu Čije su gusle? u kojoj je naglasak na povijesti, a ovdje je na glazbi. UNESCO je proglasio ojkalicu (gangu, reru) hrvatskom svjetskom nematerijalnom hrvatskom baštinom. Možete pisati i o drugim narodnim glazbalima i običajima, ali ja ću ponajviše o guslanju i ojkanju što nažalost mnogi smatraju primitivnim i uhoparajućim. Meni je to baš odlično. Slušanje gusala usporedivo je s gledanjem dokumentarnog filma. Prepričavaju ti se povijesni događaji, spjevovi traju po 45 minuta. Zabavnije je učiti o povijesnim događajima i osobima iz pjesama nego iz knjiga. Na temi možete bilježiti i zanimljive narodne stihove.
GUSLARI, nar. svirači koji guslama prate pjevanje junačkih nar. pjesama. Oni su nekad bili kroničari nepisane povijesti svoga naroda i njegovih davnih zgoda. Posebnu vrstu guslara čine guslari-slijepci, koji su često od guslanja i živjeli. Postojale su i posebne "sljepačke akademije" (posljednja je zatvorena potkraj XVIII. st. u Irigu). Prvi podaci o guslarima iz naših krajeva susreću se od poč. XV st. Kasnije su znameniti guslari bili A. Kačić-Miošić ("Starac Milovan"), Petar Preradović, Njegoš i dr. Među poznatim guslarima od kojih je Vuk Karadžić sabirao nar. pjesme ističu se Filip Višnjić, Tešan Podrugović, Stari Raško i Stojan Hajduk. U novije vrijeme istakao se crnogorski guslar Tanasije Vučić. Danas guslara naglo nestaje; ima ih još npr. oko Dinare, Prologa i Svilaje; oni pjevaju ponajviše hajdučke nar. pjesme (o Mijatu Tomiću, Iliji Smiljaniću i sl.).
GUSLE, nar. gudački instrument raširen među narodima Balkana kamo je dopro možda iz zap. Azije preko Bizanta oko VIII-IX st. Grade se ponajviše od jednog komada orahova, hrastova, borova ili javorova (g. javorove) drva. Sastoje se od donjeg izdubljenog dijela u obliku uzduž razrezane kruške, u nas nazvanog varjača (vagan, korito itd.) i vrata koji završava glavom s izrezbarenim likom životinje i sl. Na varjači je razapeta tanka štavljena koža u koju je užeženo 5-10 rupica, glasica. Radi bolje rezonancije urezane su rupice u obliku križa (krsta) i na poleđini varjače. Žica, obično jedna rjeđe dvije, načinjena od strune konjskog repa, napeta je preko konjića i na donjem dijelu varjače pričvršćena o zapinjaču (uvo) a na gornjem kraju vrata o ključ (zavijač). Na gudalu od tanka pruta napeta je tetiva obično konjske strune. Zvuk gusala je mekan i elegičan poput zvuka viole. Na guslama s jednom žicom mogu se proizvesti 4 do 5 tonova. G. sa dvije žice javljaju se vrlo rijetko u sjev. Dalmaciji, Lici i sjeverozap. Bosni. G. služe samo za pratnju pjevanja.
http://www.youtube.com/user/Smrtenjaca?feature=watch (kanal Hrvatske Gusle, 205 videozapisa)
Ojkanje (ili treskanje, orzenje, rozganje) je najstarija vrsta pjevanja u Hrvatskoj. Prema riječima stručnjaka, ojkanje je ostatak predslavenskog balkanskog pjevanja s područja antičke Dalmacije (današnja Dalmacija, BiH i Crna Gora), kojega su Hrvati usvojili i sačuvali. UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta 16. studenog 2010. uvrstio je glazbeni izričaj ojkanje na popis ugrožene nematerijalne svjetske baštine.
Za južnu Dalmaciju je karakteristično jednoglasno pjevanje, a česti su kratki vokalni oblici s ojkanjem, osebujnim načinom pjevanja melodijskih ukrasa na slog "oj", uz izrazito potresanje glasom. Najčešće ga izvode dva pjevača (muška ili ženska), a svaka pjesma traje onoliko koliko vodeći pjevač može da održi dah. Melodije su uglavnom jednoglasne, a pjesme temama variraju od ljubavnih do aktualno društvenih i političkih tema.
Ojkanje je opstalo zahvaljujući organiziranim skupinama lokalnih narodnih pjevača koji su tradiciju ojkanja prenosili pjevajući na seoskim svečanostima u Hrvatskoj, ali i širom svijeta. Danas se ojkanje prenosi i naučava oralno u organiziranim folklornim društvima, ali i modernim audio i video medijima. No, vještina tehnika individualnog tresenja glasom i brojnih dvodijelnih oblika ovisi većinom o talentiranim i vještim pjevačima i njihovoj sposobnosti obrazovanja novih generacija.
Nedavni ratni sukobi i neprestana seoba seoba seoskog stanovništva u grad je reducirala broj izvođača ojkanja, čime su se izgubili mnogi arhaični stilovi i žanrovi solo pjevanja. Stoga UNESCO ističe potrebu prijenosa ovog tradicijskog načina pjevanja na mlađe generacije, za što je potrebno istraživanje, dokumentiranje i međunarodna razmjena s državama koje imaju istu i sličnu tradiciju.
http://www.youtube.com/watch?v=Zr91fnZQPeM
Hibridni mod
