Ograničenost uporabe jezika u razgovoru?

[Icaros22]

Pozdrav svim forumašima...
Dakle, ovaj mi problem već neko vrijeme zaokuplja pažnju...
Zanima me zašto Hrvati imaju tako oskudnu paletu riječnika, fraza i jezičnih oblika pri svakodnevnom razgovoru, u odnosu na, primjerice, govornike engleskog jezika? Ne znam, možda je to ipak samo subjektivni dojam, ali kad slušam recimo prosječne Amerikance (kakve god mi predrasude imali prema njima), uvijek imam dojam da imaju daleko veći vokabular nego što mi imamo. Hoću reći, kad zamislim sebe kako ponavljam nešto u istom kontekstu na hrvatskome, zvuči nekako blesavo ili prepotentno - u najmanju ruku smiješno i neobično. Isto tako dok čitam knjigu na engleskom; uopće mi nije problem zamisliti tu scenu kao nekakav svakidašnji događaj ili tijek razgovora; no kada je riječ o hrvatskoj verziji takva situacija izgleda mi nemoguća i blesava, koliko god to lijepo izgledalo u tekstualnom obliku. Kao da većinu vremena ne koristimo niti 10% potencijala našeg jezika. Ne znam hoće li moj post uopće biti shvaćen, ali svejedno zanima me što vi mislite o ovome.

[Lastan]

Iako se hrvatski jezikoslovci vole kurčiti morfološkim bogatstvom hrvatskog jezika, to je bogatstvo primarno oblikotvorno; u engleskom je morfologija primarno rječotvorna. I to se vidi.
No mislim da je to bogatstvo jezika koje percipiraš u svakodnevnom govoru samo iluzija. Svakodnevni leksik, neovisno o jeziku, sadrži podjednak broj riječi.

[Sigmund]

Icaros22 kaže:

Zanima me zašto Hrvati imaju tako oskudnu paletu riječnika, fraza i jezičnih oblika pri svakodnevnom razgovoru, u odnosu na, primjerice, govornike engleskog jezika?

Zato što ne čitaju, nego uglavnom gledaju televiziju, pa nemaju gdje pokupiti bogatiji vokabular.

Icaros22 kaže:

Ne znam, možda je to ipak samo subjektivni dojam, ali kad slušam recimo prosječne Amerikance (kakve god mi predrasude imali prema njima), uvijek imam dojam da imaju daleko veći vokabular nego što mi imamo.

Ne znam gdje si slušao prosječne amerikance, ali meni se čini da je njihov vokabular jednako siromašan kao i u prosječnih Hrvata. Ja bih rekao da nema razlike u izražajnim mogućnostima izmađu engleskog i hrvatskog. U nekim područjima je engleski izražajniji, a u nekima hrvatski.

[Milic]

Ja bi reko da je njihov vokabular siromašniji od našeg,odi samo na engleske forume.

[Icaros22]

Milic kaže:

Ja bi reko da je njihov vokabular siromašniji od našeg,odi samo na engleske forume.

Pa slažem se da imamo sasvim pristojnu razinu vokabulara na forumu, ali upravo i pokušavam istaknuti(očigledno neuspješno ) da postoji veliki jaz, razlika između tekstualnog i razgovornog oblika, za kojeg ne vjerujem da postoji u ostalim jezicima, barem koliko znam iz iskustva. Tko uopće svakodnevno formulira ideje kao na forumu? Ja bih svakako mogao, ali siguran sam da bih zvučao čudno i nesvakidašnje.

Ima toliko jezičnih elemenata koje ne korisitmo, primjerice premda, iako, naime, uostalom, međutim te još mnogo izraza koji su izgleda rezervirani samo za pisanu formu

[Zekoslawa]

Dobro opisano u naslovu, jer govori o upotrebi, u uvodnom postu pak nešto posve drugo. No da, ako negdje možemo govoriti o "ograničenosti", onda je to upotreba. Jer Hrvati ne poznaju svoj jezik u dovoljnoj mjeri, ne koriste sve njegove mogućnosti i onda nam se počinje činiti da nečega u nas nema što drugdje ima. A ima i u nas, samo što je lakše posegnuti za kakvim anglizmom jer em zvuči fensi, em navodno pogađa u srž.

Teško je govoriti o ograničenosti jezika samoga po sebi, možemo tek reći koju o govornicima istoga toga jezika, o tome koliko su skloni koristiti i razvijati izražajne mogućnosti, koliko su otvoreni utjecajima ondje gdje je to potrebno... Jer recimo posuđivanje se u nas oštro osuđuje, a ako ćemo pravo, što uopće ima loše u tome da se od drugoga uzme nešto i prilagodi sebi? Što to govori o jeziku kad jednom posuđena riječ postaje dio njega i dalje se razvija vlastitim putem? I što mi onda činimo? Borimo se na sve moguće načine da imamo "pravu hrvatsku" riječ/konstrukciju, brojimo joj krvna zrnca, osuđujemo je i protjerujemo, a u isto vrijeme posuđenica mic po mic spontano ulazi u jezik i postaje dio njega, najčešće neprilagođena, pa onda na kraju imamo nakaradu - ono naše prestane se upotrebljavati jer se čini suvišno i nepotrebno, ono strano pak koleba se između prilagođene i neprilagođene varijante.

Eno famozni primjer "lajkanja". Ne, mi nećemo "lajkati", mi nećemo "sviđati", božeprosti, to tamo negdje u bijelom svijetu lajkaju i sviđaju, mi znamo bolje. Što na kraju radimo? Lajkamo. Pa i sviđamo po potrebi. Jel hrvatski jezik zna lajkati? Bogami zna. Jel mu pala kruna s glave što je pod stranim utjecajem jedan glagol malko promijenio svoju rekciju? Je kurac, da prostiš. Što hoću reći? Jednom kad su govornici prepoznali "lajkanje" kao novi koncept, ono će ući u jezik na ovaj ili na onaj način i teško će ga se moći svesti pod nešto već postojeće. Znači li to da je hrvatski jezik "siromašan"? Ne, samo od njega ne dolazi utjecaj, već potpada pod utjecaj drugih. Ali da na svoj način može izraziti istu stvar, može, zašto ne bi mogao. To što je "lajkanje" došlo iz engleskoga, ne čini engleski bogatijim od hrvatskoga, tek su njegovi govornici bili ti koji su se prvi dosjetili koncepta lajkanja.

[Icaros22]

zec gadiš mi se kaže:

Dobro opisano u naslovu, jer govori o upotrebi, u uvodnom postu pak nešto posve drugo.

Nadam se da sam se djelomično ispravio u postu iznad

Mislim da si se ti sada previše ograničila na taj jedan izraz, ja sam prije ciljao na općenito stanje.

[Milic]

Možda ima veze sa sportom?
Kad u nogometu kažeš leđa il druga,zna se na šta se misli,il čuvaj prvu,svodi se na to da se što prije kaže nešto da se što brže uradi,na forumima imaš vremena koliko oćeš.

[Zekoslawa]

Icaros22 kaže:

Nadam se da sam se djelomično ispravio u postu iznad

Pa... Djelomično.

Aj sad malo probaj u obrnutom pravcu, odnosno probaj pobrojiti koliko toga iz razgovornoga jezika nećeš i ne možeš upotrijebiti u pisanom tekstu. Nije ti se nikad dogodilo da ti fali rieč/izraz i da ti ono što napišeš zvuči previše kolokvijalno? Sigurna sam da jest. Pisana i govorena komunikacija imaju svaka svoja pravila, nismo mi tu ni po čemu posebni.

Mislim da si se ti sada previše ograničila na taj jedan izraz, ja sam prije ciljao na općenito stanje.

A moram naći kakav primjer, jel. Ovaj je friški i svima poznat.

Općenito je stanje takvo da imaš otprilike dvije vrste ljudi: one koji pišu i govore trči, trči pa anglizam, pa onda kad to čitaš, pitaš se zar je tako teško dosjetiti se naše riječi jer itekako postoje; i one koji se naprosto znaju izražavati i formulirati svoje misli, pa im se niti hrvatski ne čini siromašniji, ni nešto drugo bogatije.

Uostalom, probaj prevesti štogod u oba pravca. Koji god da ti je polazišni jezik, prijevod će ti se uvijek činiti "siromašan".

[Icaros22]

zec gadiš mi se kaže:

Aj sad malo probaj u obrnutom pravcu, odnosno probaj pobrojiti koliko toga iz razgovornoga jezika nećeš i ne možeš upotrijebiti u pisanom tekstu. Nije ti se nikad dogodilo da ti fali rieč/izraz i da ti ono što napišeš zvuči previše kolokvijalno? Sigurna sam da jest. Pisana i govorena komunikacija imaju svaka svoja pravila, nismo mi tu ni po čemu posebni.

Možda i jest; zapravo sigurno jest, ali smatram da je to posljedica nedovoljne upotrebe ove potonje forme; jednostavno postoji prevelika distinkcija između ta dva tipa, i mislim da je problem u onom razgovornom. Recimo, s vremena na vrijeme imam poteškoća kada želim nešto izraziti, a moram to svesti na neku kolokvijalnu/razgovornu verziju. To se najčešće događa ako nekoliko dana dosta intezivno čitam, ne upuštajući se u ozbiljnije razgovore na ulici ili gdjegod se nađem. U takvim situacijama vidim koliko je naš svakodnevni jezik oskudan. Možda je problem u našem mentalitetu; zato i nisam temu smjestio u Jezikoslovlje

[Zekoslawa]

A može li kakav primjer? Jer jedino što meni pada na pamet jest mogućnost da je izražavanje na standardnom jeziku u nekoj kolokvijalnoj varijanti ograničeno i siromašno, što je i razumljivo. Jer standard i jest jezik pisane komunikacije i budući da njime nitko stvarno ne govori, kako bi i mogao imati nekakvu razgovornu varijantu? Kako već rekoh, to se posebno može primijetiti u prijevodu. Kada prijevod nije prilagođen, kada dakle prevodiš na standard kakav tekst pisan kolokvijalnim govorom, onda ti se učini da zvučiš previše službeno i drveno. No, da se ne mogu izraziti na svom uobičajenom, svakodnevnom govoru, mogu.

[Daniel.N]

Mislim da ljudi kod kuće, u nekoj privatnoj konverzaciji nemaju taj problem. No postoji neki strah da se u javnosti nešto krivo kaže. Po mom mišljenju, imamo neki oblik diglosije (jedan jezik za po doma -- drugi za javnost), gdje se ona viša varijanta slabo zna.

Druga stvar je da ljudi vrlo malo čitaju, a čitanjem se širi vokabular preko onih par tisuća riječi koje su potrebne za svakodnevnu komunikaciju.

Osim toga, dobar dio školovanja (nekih) Amerikanaca je učenje "sofisticiranih" riječi.

Gdje si ti slušao "prosječne Amerikance"?

[Gluskab]

Icaros22 kaže:

Pozdrav svim forumašima...
Dakle, ovaj mi problem već neko vrijeme zaokuplja pažnju...
Zanima me zašto Hrvati imaju tako oskudnu paletu riječnika, fraza i jezičnih oblika pri svakodnevnom razgovoru, u odnosu na, primjerice, govornike engleskog jezika? Kao da većinu vremena ne koristimo niti 10% potencijala našeg jezika. Ne znam hoće li moj post uopće biti shvaćen, ali svejedno zanima me što vi mislite o ovome.

Takvo je stanje u apsolutno svakom jeziku.Jednostavno čovjek pri svakodnevnom govoru nema potrebe ni razloga za korištenjem više od 10% potencijala svog jezika.Kad recimo ribar nabraja od čega se sve (kojih vrsta ribe) sastoji njegov ulov u mreži,on koristi bogatiji vokabular od prosječnog ili kad gledaš neku kuharsku emisiju,tu je vokabular također širok(nabrajaju se vrste povrća,začina,gljiva i sl.)zato što tada situacija traži korištenje potencijala jezika.U razgovoru uz kavu ili prosječnom razgovoru dvije babe susjede o radnji sapunice i/ili reumatskim bolovima,to se baš i ne traži.

[Gluskab]

Icaros22 kaže:

Ne znam, možda je to ipak samo subjektivni dojam, ali kad slušam recimo prosječne Amerikance (kakve god mi predrasude imali prema njima), uvijek imam dojam da imaju daleko veći vokabular nego što mi imamo. Hoću reći, kad zamislim sebe kako ponavljam nešto u istom kontekstu na hrvatskome, zvuči nekako blesavo ili prepotentno - u najmanju ruku smiješno i neobično.

Mi nikad ne slušamo prosječne Amerikance (jer se ni ne susrećemo s njima) nego ih gledamo na serijama(gdje izgovaraju ranije naučen tekst)ili čitamo tekstove na engleskom(obično po internetu)koji također(bilo da se radi o nekoj znanstvenoj temi ili običnim uputama za rad na kompjuteru)nikako nisu primjer običnog,kolokvijalnog govora običnih ljudi na ulici.