Fenomenologija duha ili put ka apsolutu

[danijeel]

Ovo što slijedi biti će jedan komentar i izlaganje Hegelove Fenomenologije duha koji ne da neću dovršiti već vjerojatno neću više pisati o tome na ovome forumu niti uopće kada je tkz. cyber prostor u pitanju iz razloga potpunoga posvećenja onome što radim, stavljajući na stranu sve distrakcije iz vidokruga. Već sam i sam odlučio da ću potpunoma odsjeći (bez obzira koliko to bude trajalo; 2, 4 ili 8 i više mjeseci) bilo kakove kontakte i u životu (što sam i napravio) kako bih u potpunosti misaono shvatio Fenomenologiju duha, ali i Aristotelov Organon (od čega su 'Kategorije' ono najvažnije tamo) što sam si zadao kao zadatak, što znači da za mene nema druženja (osim putem uzajamne pomoći pošto me je već jedan kolega putem toga "izmamio" van) dok se ne završi ono naumljeno (a ovo pisanje ovdje razumijem samo kao malo dijeljenje toga djelića, isto u pogledu uzajamne pomoći iako nikoga od vas vjerojatno nikada neću niti vidjeti).

Reći pak Ne pukom druženju u mladosti koja je u epohi nihilizma nažalost doslovce propala kako bi se fokusiralo na rad, dobra je odluka koja odvodi duh od svakojakih lutanja i od pukih nebitnosti svakodnevnih druženja u bilo kojemu pogledu, a i forum je također jedna vrsta takovoga druženja ako ga takorekuć uzmete ozbiljni, jer ne mora čovjek biti u društvu vani sa poznanicima da bi bio vani, on može biti vani i kada je unutra. Svako je druženje danasnika koje mi poznajemo obilato budalaštinama ili u "najboljem" slučaju obilato pukim datostima iz bilo koje sfere od politike do svih drugih sfera koje zabavljaju ili obuzimaju našu svijest te ju obasipaju mnoštvom mnoštva raznih informacija Ničega koju jedino borba može i hoće promijeniti. Vidite, čim ugasite, na primjer, televiziju ili internet iz vidokruga, čim ostavite novine i maknete sat sa ruke, to vam je također borba, time se čovjek bori za nešta da bi nešta zaživjelo, a to nešta ne može zaživjeti ako bježite sa jednog na drugo, sa drugog na treće i tako unedogled, onako kako datosti i razne pukosti nalažu. Biti svoj vlastiti eksperiment, svoj vladar, jedno; a ne drugoga eksperiment, drugoga podanik, drugo.
Od svih tih pričanja, ali i pisanja o ničemu duh se gubi, a to je sve što jesmo. Tko se želi izgubiti?

Moj je dan (da budem otvoreniji pošto je ovo forum), jedna knjižnica i soba; Buda, Krist, Mojsije i slični tu su samo prepreke. Također, jedno obavljanje dužnosti već spomenutom uzajamnom pomoći, burna nužna prošlost te tu i tamo malo pričanja sa ljudima koje znam od djetinjstva, a koje uopće ne smatram prijateljima, bez negativnih konotacija uopće, dobar sam sa njima, ali ne i prijatelj, ja nemam prijatelja, jer nema prijatelja "braćo moja" kako bi rekel Nietzsche, a prije njega Aristotel, a prije njega već i Platon koji prijateljstvo postavlja u pitanje te u Lisidu ili o prijateljstvu veli da ne zna. Ima samo dobrih poznanika; i kada je ljubav muškarca i žene u pitanju lijepih ljubavnih izleta, ali ne i ljubavi među njima ma šta praznovjerne ili lakomislene žene mislile, i to ne samo one.
No, vratimo se sa malo osobne temi nebitne digresije na samu stvar.
Nadam se da će ova tema biti i dovoljno poticajna nekima da i sami urone ma koliko to zna biti "neizmjerno" teško u Hegela, jer nema kruha od drugih mislioca ako ste iole bistri. Za filozofiju, pravilnu, duboku i pravu imamo Aristotela, ali i Kanta, Hegela, kao sam Vrh, naravno Platona, Spinozu, Descartesa, Nietzschea itd. Ali, ipak na samom tom vrhu vrhova imamo upravo Hegela. Tko filozofiju započinje od Schopenhauera ne gine mu kriza, ili od Nietzschea da i ne govorim. Paz'te kad mladi čovjek započne od, na primjer, Nietzschea, to tako ne ide, ne gine takvom mladom čovjeku jedna velika kriza, možda je takvom čovjeku jednostavno bolje da pije, jede i radi te nađe ženu tj. da živi kao većina, to će mu biti lakše osim ako se baš želi utopiti jer takav brodolom ne prežive svi, onda neka izvoli. Tko odista traži taj će naći, a onaj tko samo traži taj samo traži, njegovo je traženje samo u ovom 'samo'. To nije pravilno započinjanje filozofije (čitanje Cicerona, Schopenhauera, Camusa, Kierkegaarda, Nietzschea i slično), pobogu, tako se to ne radi. Temelji su upravo kod Aristotela. Graditi pak kuću, a ne imati temelj i nacrt te tu i tamo stavljati sad ciglu sad crijep, sad drvo i umjesto cementa stavljati ljepilo da bi na kraju ispala kao neka slamnata kuća koju malo jači vjetar otpiri kao u tri prašćića, a mnogi imaju upravo takvu kuću, nije baš pametno, dapače, glupasto i budalasto je. Naravno, glupastih i budalastih je cijeli mnoštvo, no tako to mora biti, tko to uzme k srcu kao što je uzeo Nietzsche (uz još štošta toga, naravno) ne gine mu slom. Aristotel jest temelj, za sve ostalo imate umjetnosti i religije kao mogući put.

Tko hoće ili ima afinitet za filozofiju, tko tu volju za moći ima, tada, znajte, nema vam kruha od toga. Ako želite kruh idete za pekare, ako želite istinsku spoznaju idete u filozofiju ili znanost, ne u ovu modernu znanost, pobogu. Nekoć su čak i oni imali jak afinitet za filozofiju (Ruđer kad su ovi prostori u pitanju), da bi se danas kvantitativno srozali u mnoštvo svakojakih (postojećih, Kierkegaardov termin) znanstvenika čiji je intelekt kao u majmuna koji broji i računa voćku i busa se da zna šta je stablo preko te voćke, iako on još jadan ne zna ni za stablo, a kamoli za tlo toga stabla. Znanstvenici samo broje i računaju, to je sve, oni ne misle.
Oni sa afinitetom prema mudrosti samoj, a ne ovom i onom voćkom koju nalaze na stablu spoznaje, ti su Hegelovi, Aristotelovi, Platonovi i ini čitatelji, misaoni čitatelji, ne puki, mehanički i brzi (puki kvantitet) kao zečevi već spori kao puž i kornjača, dapače, sporiji i od njih.

Hegelova misao, to vam je takorekuć kao da sam bog progovara i to bez ikakve primjese šale ili rugalice, potpuno ozbiljno. Naime, Vanja Sutlić je o tome slično i govorio u svojim predavanjima o Hegelu čija knjiga je (ako se ne varam) izdana od strane matice ove godine. Inače, Sutlić u predavanjima o Hegelu kaže da je to takav jedan mislioc čija misao nije više filozofija kao ljubav prema mudrosti već, paz'te, mudrost sama. Tu više nemamo posla sa filozofijom kao ljubavi prema mudrosti već sa samom mudrošću, mudrosti samoj. Hegel je prešao preko filozofije ka mudrosti samoj, on više, kao filozofija, ne teži za njom, on je ima, tj. on ju je spoznao, to je sam apsolut tamo kod njega čiji je on glasnik. Hegelova misao to vam je Sve u svemu jedna Cjelina, supstancija.
Biti identičan tome, to Sutlić izražava sa "supstancija-subjekt". U tome i jest sve. A ipak, iako je u tome sve i iako ka tome na svoj način idu bilo umjetnici na svoj i religiozni na svoj način, većina pukoljudstva ne ide, nažalost, na nikakav način, stapajući se sa epohom nihilizma kao muškarac sa ženom, zastaju oni kao takovi jedni pukoljudi u ničemu ničega kao i većina pukoljudstva koje jednostavno i naprosto jest samo eto, nigdje drugdje doli, tu, ovdje, za šta jedan moj skriveno depresivni poznanik-poduzetnik veli meni još prije godinu do dvije dana "ja sam samo ovdje", tj. samo puko egzistira bez cilja i svrhe, a inače on uopće ne čita već to osjeća, za njega je i dobro da ne čita. Takav puko egzistirajući čovjek živi polaganu smrt, kao da je zapravo već i mrtav, bez ikakvoga višega smisla ili cilja od vlastite prolazne sreće, interesa, želja Epiktetovih "glinenih vaza i staklenih čaša". Naime Epiktet veli da je mudrost u tome da se čovjek ne veže ni za šta što ima narav "glinenih vaza i staklenih čaša", no kada bi se poslušalo taj Epiktetov mudri savjet i kada bi se on dosljedno do u tančinu, što će reći, konzekventno logički slijedilo do njezinih krajnjih granica tada bi se dobilo da ne samo da se čovjek ne bi vezao za drugoga čovjeka, bio taj drugi čovjek njegov prijatelj, žena ili majka, kao ni za bilo šta što je prolazne naravi (Aristotel bi za takovoga rekel "zvijer ili bog") već se on sukladno tome ne bi vezao ni za sebe kao ni za ono njegovo što on proglašava svojim bilo to njegovo kuća, pamet ili nešto treće. Čovjek bi time napustio vlastitu vlastitost i kao neki zen monah, kada bi iz kuće lopov uzeo stvari, rekao "šteta što nije uzeo i ovu odjeću na meni i ovaj mjesec vani što ga gledam". Sve ono što ima jednu za Epikteta takovu prolaznu i konačnu narav "glinenih vaza i staklenih čaša" i sve ono što se za tako šta što ima takvu jednu narav veže, Epiktet bi označio budalastim i čovjeka nedostojnim, gotovo dječačkim, da se u nešta što ima takvu jednu prolaznu narav čovjek vezuje. Stoga čovjeku ne preostaje ništa drugo doli to da hodi ka onom takorekuć neprolaznom, što nema tu narav "glinenih vaza i staklenih čaša", da hodi ka cjelokupnošću i cjelinom i da se u tome penjanju ne vezuje niti za stepenice niti za njihov kraj kao niti za sebe već da slijedeći duh, a ne gledajući sebe, dovršava njegovo kretanje uspinjući se stepenicama, jer čovjek je ništa drugo doli samo čas u službi duha; tko taj čas na ovaj ili onaj način maši hoteći druge časove, duhu strane časove, "izvan" je toga duha, tj. daleko je od njega i kao da u njemu nikada nije niti bio osim samo pukočasljivo u njemu bivstvovao.
Pukoživlje je pukoljudstvu njihova druga narav, sam ih je život na neki način odmaknuo od života jer paz'te, to pukodatlje, pukoljudstvo i sve pukopuklje jest odvajanje ili bolje udaljavanje od Cjeline, jedan izgon, kako u religiji vele, iz raja i stoga je vraćanje naš posao.

Pisac 'Znanosti logike' (ali i drugih kapitalnih djela) to vam je sam apsolut koji progovara kroz Hegela i onaj tko razumije i shvaća njegova najvažnija djela treba uzeti u obzir da ta djela, kao na primjer 'Znanost logike' koja je kako Sutlić veli "napisana tako kao da ju je napisao bog; samo apsolut može napisati ovakvu logiku" da su ta djela doista takva da ih je samo "apsolut mogao napisati."


Nastavak uskoro.

[danijeel]

Kao što ovdje već i napisah u temi o Hegelu, ponukan pogrešnim shvaćanjem Hegela otvaram ovu temu u kojoj će na ispravan način biti prikazano Hegelovo "ključno" djelo. Ovim ću putem izložiti i misaono su-komentirati Hegelovu fenomenologiju od poglavlja svijesti do apsolutnoga znanja sa time da vjerojatno (vjerojatno sigurno) neću sve ovdje izložiti i dovršiti komentar na ovome mjestu. Dapače, svjestan sam teškoća izlaganja i komentiranja jednoga takvoga djela u pogledu prikazivanja koliko toliko shvatljivim taj poseban, apsolutu primjeren Hegelov jezik, pa se unaprijed ispričavam ako budem tu i tamo možda "mehanički" sukomentirao jer - što vjerojatno i sami znate - poprilično je teško pratiti Hegela. Tko pak hoće i ima volje čitati, neka prati temu. Ako ja pak nekim slučajem ne budem više pisao na ovoj temi, uopće na forumu filozofija hr tada kao što sam ovdje dao do znanja posvetih se naravi posla koji zahtijeva fokusiranje samo na posao, a posla ima. Toliko. No prije nego što počnemo za početak će biti stavljen jedan uvodni dio, ali ne samoga uvoda već jedan dio o tkz. unutrašnjosti stvari (onostranosti, nadosjetilnosti, intuiciji, kako god) iz trećega poglavlja gdje Hegel odmah poslije dijalektike snage raspravlja o svijesti koja je takorekuć sva u onostranosti, koja živi od onostranosti i brani onostranost. To će ovdje kao jedan mali uvod biti stavljeno kao prvo, kako bi "eventualno" 'oživilo' diskusiju i prije nego se počne sa svijesti tj. prvom stepenicom svijesti, a to je osjetilna izvjesnost, 'ovo' i mnijenje.

Kod Hegela nema viših, nižih, ovakvih ili onakvih svijesti kojima barataju razni duhovnjaci i neznapričalice svih mogućih provenijencija već samo tri načina i nijedan od tih načina svijesti nije niži, viši i tomu slično. Nema kod Hegela riječi o nekakvoj višoj svijesti, a na mnoštvo onih koji tu pričaju ili pišu o "višoj svijesti" i to ne samo na ovim net prostranstvima gdje svaka budala može iza nicka pisati anonimno bez ikakve odgovornosti mnoštvo budalaština, a da (pošto je anoniman) ne može snositi odgovornost za ono napisano, mogu samo reći "toleriram budalaštine" za koje bitno znam da ipak jesu samo budalaštine, imate ih pravo pisati. Naravno, ja sam ja - iako to budisti ne bi rekli - (Danijel Bukvašević), a ne neko 'bezlično Se' i nemam se šta iza "anonimnog" nicka 'danijeel' skrivati.
Nadalje, jedan je član foruma ovdje već prenio jedan "kritički" osvrt o Hegelu koji neću ovdje dalje prenositi, ali ću se samo ukratko dotaknuti onoga što Popper i slični uzimaju kao opravdanje totalitarne države (kod Hegela) i prema čemu Hegela, ali i Platona nazivaju pogrdnim imenima, a to je da sve što je zbiljsko to je i umno, pa onda dobijemo da ako je totalitarna država zbiljska da je ona time i umna jer je naprosto zbiljska, ne?
Ukratko.

Hegel u uvodu fenomenologije veli da je sve do toga da čovjek shvati ono istinito i to ne više samo kao onu Aristotelovu supstanciju koja je jedno u sebi i identična sebi koliko to da se ta supstancija shvati i kao subjekt. Supstancija i subjekt jesu jedno te isto. Subjektu je samo do toga da bude kao supstancija, tj. da bude identičan i jednak sebi. Pritom je supstancijalnost za Hegela opće ili neposrednost samoga znanja, ali je također i neposrednost koja ima u sebi bitak, za znanje. Šta točno ovdje Hegel veli doli to da je ono supstancijalno subjekta, uzmimo Marka, da je ono supstancijalno Marka ono o sebi i za sebe. O sebi Marko je uman, a za sebe je doista uman; za sebe biti uman znači imati to 'uman' za sebe, a o sebi znači imati to 'uman' samo u mogućnosti, još ne u zbilji. To vam znači da Marko po mogućnosti ima um, da je po mogućnosti čovjek i slično, ali to da to po mogućnosti Marko ima još ne znači da je Marko to odista i stekao za sebe. Vidite, čovjek po mogućnosti može biti Čovjek, po mogućnosti, Čovjek je mogućnost na čovjeku, ali, čovjek je i životinja, te se često događa da čovjek više iskazuje mogućnost životinje negoli čovjeka jer do čovjeka čovjek mora doći, a životinja je takorekuć dana, do nje se ne mora dolaziti, ona je na-rođena, ali se od nje mora otići ili udaljiti, napustiti je kako bi se čovjek rodio. Životinja, to smo svi mi, ali ostati životinja iako po pojmu već čovjeka, porazno je za čovjeka. Čovjek je čovjek i životinja, što znači da bi čovjek bio čovjekom on mora ozbiljiti toga čovjeka za sebe, a ne da ostavi čovjeka o sebi (da bude u mogućnosti) i zadovolji se životinjom sa kojom je jedno kao neka supstancija. Sa čovjekom biti jedno kao supstancija, biti jedna supstancija-subjekt, živa supstancija čiji je bitak čovjek tj. subjekt, a koji je subjekt zbiljski samo onda ukoliko je supstancija:
a) Kretanje putem kojega kretanja postavlja sebe
b) Posredovanje sobom u kojem posredovanju supstancija postaje sebi drugačijom
Pošto je supstancija isto što i subjekt, supstancija je kao subjekt jednostavni negativitet putem čega je ona dvostruko suprotstavljanje koje je opet negacija različitosti i suprotnosti. I tu Hegel veli da je ta ponovno uspostavljajuća jednakost supstancije-subjekta ili refleksija sebe u drugobitku, ono istinito. To je postajanje samoga sebe, i samo je to postajanje ono zbiljsko. Stoga (i sada dolazimo na ono gore spomenuto) nije sve ono što je čovjeku zbiljsko doista Hegelu zbiljsko. Hegelu je zbiljsko samo ono umno; ono neumno nije Hegelu zbiljsko. Iz umnoga Hegelu proizlazi zbiljsko, a ne iz zbiljskoga umno. Za Hegela nije sve ovo oko nas što mi nalazimo ili vidimo, svi ti događaji "u zbilji", zbiljsko, već samo ono umno, i onda imamo da je samo ono što je umno i zbiljsko. Neumno je stoga isto što i nezbiljsko ili vanzbiljsko.

Opaska: Na primjer, u filozofiji, postoji razlika između historije i povijesti. Historija je ono što se dogodilo, a povijest je pak ono bitno u onome što se puko dogodilo.
Kraj opaske.

Umno=zbiljsko i to je zbiljsko za Hegela. A kada imamo nezbiljsko=umno, tada dobijemo da je sve i svašta zbiljsko. Zato Hegel ne veli prvo da sve što je zbiljsko to je i umno već kao prvo veli da sve što je umno to je i zbiljsko iz čega onda slijedi da sve što je zbiljsko to je i umno, ali samo ako je umno. Svatko tko ovo ne shvaća, tko to olako shvaća, tko ima neku ideologiju iza sebe, tko nije detaljno čitao Hegela i ponajprije i sam mislio ono što je Hegel mislio, svi ti tkz. "filozofemi" kao Popper i slični, ostaju, paz'te, to se tako mora otvoreno reći, ostaju potpunoma nedorasli za Hegela i njegovu misao, i koji, praveći se pametnjakovićima i uzimajući iz konteksta neku rečenicu koju oni čini se da jedino od Hegela "razumiju", ostaju puki plebejci i intelektualni provincijalci. Riječju, klaunovi.
Paz'te, uza sve to, to još odaje i krajnju neprofesionalnost i pseudoučenjaštvo što odista obrazovan čovjek sebi ne smije dopustiti, ali, i strogo gledajući, i jedno obično, puko mnijenje dotičnih koji idu "napasti" gigantsku apsolutnu misao putem, paz'te, putem mnijenja, nekritičnosti, par njima shvatljivijih rečenica i tome slično. Kritizirati Hegela možemo jedino putem cjeline njegova sistema, a ne kao puki pametnjakovići uzeti jednu, dvije, tri rečenice iz jednoga djelića djelića i onda popperovati o Hegelu kao ovakovom ili onakovom. Za te vrijedi sljedeće: mislim, dakle, ne mislim. To se tako ne radi. Ali, onaj tko to tako radi, i to još "učenjak" ili "intelektualac" ili "uvaženi profesor" ili nešto tome slično time otkriva jako puno onome tko ima vid, a ne samo oko. Paz'te, izvaditi iz konteksta rečenicu i onda iz nje "kritizirati", to zaista graniči sa onima 'idiotes' iz antike. Ukratko, nema smisla kao bitak za Heideggera.

Daklem, Hegel postavlja ono što su neki bezočno napali, ovako:
1. Umno
2. Zbiljsko
Paz'te, umno je na prvom mjesto. Iz toga onda slijedi sve ostalo, stoga, ono što nije u skladu sa umnim za Hegela nije zbiljsko. E sada, da Hegel to postavlja ovako:
1. Zbiljsko
2. Umno
Onda bi već imalo smisla ono što analitički blebetalci blebeću. No on to tako ne postavlja.

A sada, napokon da započnemo sa onim spomenutim uvodom koji je na redu idući puta (ona unutrašnjost). A nakon toga maloga uvoda napokon i da krenemo sa svijesti.

[Sigmund]

Za svaku je pohvalu ovakvo kvijetističko povlačenje iz svijeta, a poradi spoznaje. Ako ti uspije. Kažu da Kojeve tri godine nije radio ništa drugo nego proučavao Fenomenologiju. A opet, "Kako čitati Hegela" bismo teško nazvali ultimativnim vodičem kroz Fenomenologiju. U svakom slučaju valjalo bi napomenuti koja je funkcija Fenomenologije, te u kojem odnosu stoji prema Znanosti logike. Funkcija joj je da pokaže kako je zdravorazumsko, ordinarno, svakodnevno shvaćanje svijeta i života - proturječno i nezadovoljavajuće. Fenomenologija je neka vrsta "Nagovora na filozofiju". Ona uvjerava da treba kopati dublje ako želimo doći do apsolutnog znanja. Znanost logike, pak, izlaže sadržaj tog znanja. Prema tome oni koji tvrde (a ima ih) da je Fenomenologija najvažnija Hegelova knjiga (ili čak najvažnija filozofska knjiga uopće; ili čak: najvažnija knjiga uopće - neki i to tvrde), ti su zastali na pola puta. Hegel sam kaže da je Fenomenologija poput ljestvi, koje se, kad se dođe do apsolutnog znanja, mogu slobodno odbaciti. Nešto slično je govorio Schopenhauer za svoju filozofiju, a to je valjda pokupio od Hegela. A nešto slično je govorio i Wittgenstein za svoj Tractatus logico-philosophicus, što je gotovo sigurno pokupio od Schopenhauera, a ne od Hegela, jer je Wittgenstein odrastao u atmosferi Beča na prijelazu stoljeća, gdje je Schopenhauer bio dio tadašnje intelektaulne mode.
No, "Istina je cjelina" je ono s čime se mora početi, odnosno ono što se mora postulirati, i to je uvođenje apsoluta. A ta istina mora biti cirkularna (inače ne bi bila apsolutna, jer bi se referirala na nešto izvan nje same). Tu je onda i odnos refleksije i razuma kao osnov spekulativnog uma, i onda ključna stvar u Fenomenologiji - a to je sve povezano s ovim prije - Hegelova tvrdnja da je supstancija subjekt. To znači da objektu moramo prići ne kao (samo) supstanciji, nego kao subjektu, kao nečemu što ima unutrašnjost, a ne samo eksternalnost "za nas" (fenomen), inače nam (kao Kantu) ostaje nerješivi "višak" u obliku onoga "po-sebi".
Edit: ah eto, kolega se već osvrnuo na neke stvari, a ja tek nakon što napisah ovaj post pročitah njegov drugi. Premda je moja interpretacija "što je umno to je zbiljsko..." malko drugačija.

[Nea--]

Jako zanimljivo!
I ritam je odličan; stvarne informacije, ono "teško" od Hegela (na ovom stupnju još eventualno "lako") je savršeno uklopljeno u osobno i svakodnevno, što je uvijek zanimljivije i svakako bliskije - kao kada se djeci kap gorkoga lijeka ubaci u sok od jagode pa ona ni ne primijete da su popila nešto što nije bilo slatko

Hegel odmah poslije dijalektike snage raspravlja o svijesti koja je takorekuć sva u onostranosti, koja živi od onostranosti i brani onostranost.

Jedva čekam objašnjenje ovoga i priču o svijesti....

Kod Hegela nema viših, nižih, ovakvih ili onakvih svijesti kojima barataju razni duhovnjaci i neznapričalice svih mogućih provenijencija već samo tri načina i nijedan od tih načina svijesti nije niži, viši i tomu slično.

Možda će neka "neznapričalica" (lijepog li izraza - ko neki starinski predmet u antikvarijatu kojega smo odavno zaboravili a baš smo ga voljeli... ) pronaći u ta "tri načina svijesti" paralelu sa svojom podjelom na "više, srednje i niže"

Šta točno ovdje Hegel veli doli to da je ono supstancijalno subjekta, uzmimo Marka, da je ono supstancijalno Marka ono o sebi i za sebe. O sebi Marko je uman, a za sebe je doista uman; za sebe biti uman znači imati to 'uman' za sebe, a o sebi znači imati to 'uman' samo u mogućnosti, još ne u zbilji.

Dakle, "za sebe" je stvarni posjed (akcidenta?) dok je "o sebi" tek mogućnost, dakle ono zamišljeno, "zamišljeno o sebi", koje još nije ostvareno, a možda niti ne mora biti?

Za Hegela nije sve ovo oko nas što mi nalazimo ili vidimo, svi ti događaji "u zbilji", zbiljsko, već samo ono umno, i onda imamo da je samo ono što je umno i zbiljsko. Neumno je stoga isto što i nezbiljsko ili vanzbiljsko.

Ovo je savršeno! Potvrđuje na neki način ono što već vjerujem a to je da samo ono što istinski vrijedi od svega što vidimo, čujemo, kažemo, napravimo = na neki način ostaje zauvijek, odnosno uistinu postoji, zbiljsko je, dok je ono što je suvišno, nepotrebno, neduhovno, neumno = poput nekakve greške i neće dugo opstati (u suštini je nezbiljsko, poput fatamorgane)... Može se i te kako napraviti paralela između ove Hegelove istine i onoga što stoji u mnogim istočnjačkim duhovnim spisima ("maya", iluzija tj nestvarnost, nezbiljskost prolaznog svijeta vs "vječno", nepromjenjivo, umno, jedino zbiljsko ... )
Možda će se stvarnim poznavaocima Hegela dizati kosa na glavi od ovih mojih usporedbi i mislit će da "ništa nisam shvatila" ali čak i ako su moje asocijacije totalno nepovezane s filozofijom Hegela i onim što je on zapravo htio reći, mislim da se samo postojanje tih asocijacija može uzeti kao dokaz vrijednosti i istinitosti te filozofije, jer samo istinito može biti vrijedno i samo vrijedno može nadahnuti dušu/ potaknuti maštu na stvaranje asocijacija i/ili novih ideja ....

Ovo Sigmundovo me jedino zbunjuje:

To znači da objektu moramo prići ne kao (samo) supstanciji, nego kao subjektu, kao nečemu što ima unutrašnjost, a ne samo eksternalnost "za nas" (fenomen), inače nam (kao Kantu) ostaje nerješivi "višak" u obliku onoga "po-sebi".

Kako se kani prići objektu kao "nečemu što ima unutrašnjost", odnosno drugim riječima prići samoj toj unutrašnjosti i osjetiti je (u protivnom, bez stvarnog doživljaja, ona za nas neće postojati, osim kao teorija)? Iz moje neznabožačke literature shvatila sam da je za postići ovakvo što potrebno imati posebno tijelo koje još nemamo a zove se "tijelo intuicije", ili možda: izvanredno razvijenu empatiju, sposobnost da se uživimo u tuđu unutrašnjost i ne pobrkamo je s našom vlastitom, odnosno moramo imati sposobnost da shvatimo i unutrašnjost subjekta koji nije "Ja", dakle da nam objekt postane isto što i subjekt, isto što smo sami sebi. Bez ovoga, ne vidim kako se može izostaviti Kantov "nerješivi višak" tj "stvar po sebi" (njezin osobni dio kojega nemamo sposobnost biti svjesni, barem ne kao što smo svjesni tog istog najintimnijeg dijela kod sebe samih)
Drugim riječima, ne vidim kako je filozofiji/raciu moguće dokučiti unutrašnjost objekta koji je ne-ja, i da to bude uistinu to a ne samo racionalno stvorena "predodžba" koja nema puno zajedničkog sa stvarnim stanjem/ bojom/ tonovima/ itd dotične unutrašnjosti.


Molim te danijeel nastavi, neka te ne zbuni i ne skrene s pravoga puta (koji je pisanje nastavka o svijesti ) ova moja upadica

[Sigmund]

Nea-- kaže:

Kako se kani prići objektu kao "nečemu što ima unutrašnjost", odnosno drugim riječima prići samoj toj unutrašnjosti i osjetiti je (u protivnom, bez stvarnog doživljaja, ona za nas neće postojati, osim kao teorija)? Iz moje neznabožačke literature shvatila sam da je za postići ovakvo što potrebno imati posebno tijelo koje još nemamo a zove se "tijelo intuicije", ili možda: izvanredno razvijenu empatiju, sposobnost da se uživimo u tuđu unutrašnjost i ne pobrkamo je s našom vlastitom, odnosno moramo imati sposobnost da shvatimo i unutrašnjost subjekta koji nije "Ja", dakle da nam objekt postane isto što i subjekt, isto što smo sami sebi. Bez ovoga, ne vidim kako se može izostaviti Kantov "nerješivi višak" tj "stvar po sebi" (njezin osobni dio kojega nemamo sposobnost biti svjesni, barem ne kao što smo svjesni tog istog najintimnijeg dijela kod sebe samih)
Drugim riječima, ne vidim kako je filozofiji/raciu moguće dokučiti unutrašnjost objekta koji je ne-ja, i da to bude uistinu to a ne samo racionalno stvorena "predodžba" koja nema puno zajedničkog sa stvarnim stanjem/ bojom/ tonovima/ itd dotične unutrašnjosti.

Iz ovoga se vidi da si svjesna u čemu je problem, što je odlično, samo što to nema veze s intuicijom. U filozofiji (tj. u metafizici) je od vrhunske važnosti upravo pitanje supstancije i odnosa subjekt/objekt. Supstancija je za Aristotela ono što ima svojstva a samo nije svojstvo nečega drugoga. Ali on nije skužio, za razliku od Spinoze, da su supstancije kao što su "čovjek" ili "konj" ipak na neki način osobine apsoluta, dakle jedne supstancije koja nije neovisna od partikularnosti akcidenata. Ni čovjek ni konj ne postoje izolirani od svega ostaloga. Oni su determinirani svim ostalim. Supstanca jest samo kroz svoje akcidente. Supstancija može biti supstancija samo kroz determinacije (ili "modove" kako bi rekao Spinoza) koje uzrokuje. Sad, ako je neka stvar, bilo koja cjelina, ili bilo koji pojam, nešto izvan našeg subjektivnog poimanja te stvari, onda ona mora imati unutrašnjost, mora biti za sebe to što jest, a ne samo za nas. Supstanca je subjekt. Na toj točki dolazi do prijeloma između subjektivnog i apsolutnog idealizma. To je bit značenja propozicije "supstanca je subjekt". Odnosno, supstanca je pojam. Ako zbilja nema pojmovnu strukturu u sebi, nego samo u našem subjektivnom doživljaju stvarnosti, onda zbilja nema unutrašnjost. Onda nema ničega. Ili se onda vraćamo dualizmu ili pluralizmu, i onda otpada sve - i mogućnost bilo kakve spoznaje, i apsolut i pojam istine kao takve, itd. U konačnici, ono što Hegel kaže, jest da je konačna svrha ili značenje ili smisao stvarnosti - duh: "Cilj svake prave znanosti jest samo ovo, da duh prepoznaje sebe u svemu na nebu i na zemlji."
Gle zašto je Kantova nespoznatljiva onostranost (stvar-po-sebi) isprazna. Kad Hegel kaže: "Odsad nadalje naš objekt je silogizam koji za svoje ekstreme ima unutarnji bitak stvari i Razumijevanje, a za svoj srednji član pojavu.", onda on postavlja Razumijevanje nasuprot stvari, ali se tu silogizam raspada jer je stvar po sebi različita od pojave. Ali onda kaže dalje: "Unutrašnji svijet, ili nadosjetilna onostranost, ušao je, međutim, u egzistenciju; on dolazi iz svijeta pojava koje su ga posredovale; drugim riječima, pojava je njegova esencija i, zapravo, njegovo ispunjenje." Znači, ovaj silogizam je Kantova pozicija - Razumijevanje zna pojavu ali ne može znati stvar-po-sebi. Ali, jbg, kad se stvar-po-sebi jednom razlikuje od pojave, onda ona postaje bivstvujuća, kao što Hegel gore kaže. Stvar po sebi je ništavilo pojave, negacija pojave. Kod Hegela je od početka do kraja sve u pojavi. Stvari se, kako god da okreneš, ili pojavljuju, ili ih - nema.
Edit: ili kako otprilike kaže jedan od komentatora: "The understanding cuts us off from the inner being of things and so turns its back on reason, just as Kantian philosophy does."

[Nea--]

Mislim da nejasno razumijem, odmah ću napisati da mi ne bi "pobjeglo"
Znači, problem koji nastaje kada se "stvar-po-sebi", odnosno ono nešto unutrašnje u pojmu/stvari, odvoji od same stvari tj njene pojavnosti (vanjskog izgleda, onoga kako nam se ona predočava?) i kada se kantovski inzistira da je "unutrašnje" objekta nespoznatljivo za subjekt, time se ta "unutrašnjost" odvaja ne samo za subjekt nego postaje odvojena i od samog objekta, koji je ono što mi vidimo da on jest, a ako je odvojena od objektove pojavnosti (ono što se on čini da jest nama kao subjektu) onda egzistira neovisno i od njega samoga tj njegove pojavnosti, dakle je na neki način nedohvatljiva i njemu samome a ne samo subjektu?

Ukratko, po tome bi bilo:
Pojavnost objekta je shvatljiva subjektu.
Unutrašnjost objekta nije shvatljiva subjektu.
Pojavnost i unutrašnjost objekta su dakle dvije različite stvari.
Ako su pojavnost i unutrašnjost objekta dvije različite stvari, jer jednu se može obuhvatiti a drugu ne, kako i u čemu sam objekt obuhvaća te svoje dvije različitosti (neka treća vrijednost..emergencija? )
Ako je u emergenciji sadržana i pojavnost i unutrašnjost objekta, do koje mjere je ona sama dostupna subjektu.... ?

Znači, ono što je skriveno na način da se ne može posredovati/podijeliti, ostaje zauvijek "otkidano" od zajedničkog polja, i čak i ako ima nekakvo svoje potencijalno postojanje, ono je nerelevantno za sve unutar tog polja, pošto s elementima polja nema dodirne točke ni bilo kakvog utjecaja (jer ako se ne može posredovati tj učiniti jasnim, dostupnim, upotrebljivim i funkcionalnim, onda nema smisla, a ako nema smisla zaludu mu sva potencijalna istinitost?


(This is the closest to "philosophying" I ever got ) .....

[danijeel]

Opaska: Započinjemo sa unutrašnjim carstvom iz trećega poglavlja kao uvodom u dva i pol dijela umjesto uvoda nakon čega počinjemo sa svijesti i osjetilnom izvjesnošću. Toliko.

Unutrašnjost ili carstvo unutrašnjosti


1.
Sada imamo da bit stvari nije neposredno za svijest već se sama svijest odnosi neposredno prema stvari, tj. onako kako joj se stvar neposredno pokazuje sada svijest isto tako (kao što se stvar njoj neposredno pokazuje) neposredno uzima u sebe. Svijest onu igru snaga među sobom uzima tako da je sada ona ta koja hodi ka sredini te dvije strane snage kako bi došla do njihove prave pozadine (stvari). Razum je ovdje jedna strana, a unutrašnjost druga dok je sredina ono povezujuće, sam bitak snage. Ali - to sada Hegel izričito veli - taj bitak snage za razum je iščezavajući, to će reći da razum ne vidi taj bitak snage, već on kao bitak za razum nije (takorekuć) uhvatljiv, a nije uhvatljiv zato što iščezava. Tu pojavu nazivamo pojavom i to je isto ono iz prvoga poglavlja kada razum u 'ovo ovdje' vidi neki predmet i za njega kaže da opstoji ili da je stvaran iako taj predmet u 'ovo ovdje' nije stvaran jer iščezava, nema bitka, ali za razum ima bitka. Pojava je za razum bitak stvari koji je zapravo ništa drugo doli nebitak. Kuća ili zgrada koju razum vani neposredno vidi razumu je bitak, kuća razumu jest u 'ovo ovdje', a ipak, prođe neko vrijeme i tamo više nije kuća već šuma. Ta kuća ili zgrada za razum u 'ovo ovdje' nije samo pojava (Hegel veli i privid) već, paz'te, cjelina privida. Cjelina. Pojava je cjelina privida. Gotovo pa nevjerojatno, sveukupno mnoštvo pojava jest ništa drugo doli cjelina privida. To znači da sve ovo vani što sjetilima primamo i gotovo sve čime razum operira (ako operira sa pojavama) da je sve to jedna cjelina privida, a paz'te, tom cjelinom, time se bavi moderna znanost: predmetima pojava koje su za Hegela cjelina privida, i onda kada tu još ubacimo nobelove nagrade iz domene novovjeke znanosti tada nobela u znanosti dobiju oni koji se ni više ni manje bave upravo tom cjelinom; cjelinom privida, u tome pogledu možemo govoriti o nobelima privida.

Kada se psiholog bavi psihologijom on se bavi pojavama i to samo onim pojavama koje se tiču psihologije, a ne, na primjer, geometrije, pa bi onda dobili da se psiholog bavi linijama i površinama šizofrenije. Psiholog se bavi; bitkom histerije, bitkom šizofrenije, bitkom autizma itd., itd. jednom riječju bitkom pojava koje iščezavaju, a za Hegela bitak koji iščezava nije bitak, to je nebitak; stablo koje je iščezlo nije nikakav bitak. I ta je cjelina privida za Hegela upravo ono što sačinjava unutrašnjost, igru snaga, refleksiju cjeline u sebe. U toj cjelini, svijesti su putem predmeta postavljene biti opažanja, kakve su o sebi, a to su takvi momenti bez bitka i mirovanja koji se stalno iznova preokreću u svoju supotnost. Na primjer, uzmimo "bitak" gripe kod čovjeka, gripa zahvaća čovjeka pa potom iščezava, ili, "bitak" afekta kao bijesnog kafanskog ispada kod čovjeka; zahvati čovjeka pa najednom posve nestane. Sve je to, sva ta igra snaga ono negativno, a istina negativnoga je zapravo pozitivno tj. ono opće, o sebi postojeći predmet. Taj bitak predmeta za svijest je posredovan kretanjem pojave, dok bitak opažanja i osjetilno predmeta ima negativno značenje toga kretanja. Opažanjem vidimo "bitak" stabla, no taj "bitak" stabla iščezava, ono osjetilno predmeta u kretanju pojave, daklem, ima svagda negativno značenje iščezavanja, nestajanja i tomu sličnoga. Svijest se iz pojave bilo stabla bilo kuće koja svagda iščezava reflektira u sebe, ali tu reflektiranost u sebe nanovo pretvara u unutrašnjost predmeta da bi potom refleksiju stvari razlikovala od refleksije u sebe iako je samo jedna refleksija. Svijesti je ono unutrašnje jedna strana koja stoji nasuprot nje, nešta njoj strano, nešta od nje različito, a opet u toj osebičnoj unutrašnjosti svijest ima izvjesnost sebe po čemu je unutrašnje za svijest ono istinito i putem čega svijest ima svoje momente bitka za sebe. Ipak, svijest nije toga svjesna, da u unutrašnjosti ima svoje momente ili svoju izvjesnost, a nije svjesna iz razloga što bitak za sebe onoga unutrašnjega jest za svijest negativno kretanje. Svijesti je ono samo pojava koja iščezava kao što je zrelomu muškarcu mladost također pojava koja iščezava i da je onaj tko se za tu pojavu objeručke hvata za zreloga čovjeka samo majmun koji urliče ili luda vrijedna žaljenja. Ona stoga za svijest nema vlastiti bitak za sebe kao što je nema ni iščezavajuća mladost kao prolazna pojava. Unutrašnjost je za svijest pojam koji ona još ne poznaje.

Vidjevši da mladost iščezava, svijest, dapače, radi nešta potpunoma nevjerojatno, a to je da pošto je svjesna prolaznosti pojava, pošto je svjesna da stvari takorekuć iščezavaju i da se za ništa stalnoga ili trajnoga ne može uhvatiti, pošto je svjesna ništavnosti svega, pa i sebe, svijest čini onaj tkz. skok vjere kako bi ono što iščezava nekako prevladala i uskače na teren koji je posvema njoj nepoznat i stran, a u kojemu se osjeća koliko toliko sigurnom ili nepokolebljivom i koju svijest zove onostranost. Ono što se događa je sljedeće: Naime, ta onostranost kao apsolutno opće postavlja se kao suprotnost svemu onome što je svijesti pojavno i ništavno, svemu onome osjetilnome i kao takva uspostavlja sebe tj. nadosjetilni svijet kao istiniti svijet, a ovaj prolazni, ništavni, pojavni i osjetilni kao neistiniti svijet. Svijest sama pada u određenu dualnost ovostranoga i onostranoga svijeta koju dualnost ona ne riješava. Nasuprot iščezavajućoj ovostranosti postavlja se trajna, savršena i za teologe veoma bitna nedokučiva onostranost čija se nedokučivost brani i čija se nedokučivost ne može niti napasti jer je za svijest to odista nešta - dok je čovjek ništavan, pojavan, nesavršen - odista nešta posvema nedokučivo, kao na primjer, božja bit za koju mistici vele da je kao tamni oblak čime se nedokučivost onostranosti još više čini nedokučivom, a jaz između ovoga i onoga nerješivim.

Daklem, imamo onostranost kao ono o sebi, kao prvu, ali i to je za Hegela bitno, nepotpunu pojavu uma. Hegel ovdje izričito veli da je to samo nepotpuna pojava uma, taj onostrani svijet, a ne potpuna, što treba ovdje imati na umu. Istina je pak u toj nepotpunoj pojavi uma našla svoju bit i ta bit nepotpune pojave uma tj. ta istina ako uzmemo čovječanstvo u igru, sve te silne ljude, sav taj puk, jest vrijedna, nije onostranost nešto bezvrijedno ili nešta tomu slično, ali je - i to se mora naglasiti - bitno nebitna, ili bolje, samo stepenica ka duhu, no, sa druge strane, ta stepenica za ljude je ipak bitna i to umnogome onda kada ovostranost postane teška i pogubna, beznadna ili nešto tomu slično, tada onda uskače spasonosna onostranost kao jedna 'lukavost svijesti' koja ublažuje to beznađe i u ljude ulijeva koliko toliko vjeru za ići dalje.

Ako uzmemo depresiju kao bolest 21. stoljeća tada je jasno da gubitak onostranosti jest posljedica razvitku ovostrane depresije jer ma koliko netko htio ili želio da čovjek napokon bude Čovjek kao jedna živuća supstancija, velika većina ljudi ne može živjeti bez onostranosti, njima je onostranost kao stepenica ka duhu jednostavno potrebna, i to trebamo uvažavati gotovo kao jedan zaključak. Imajući ovo gore u vidu Hegel sada veli da je naš predmet zaključak koji na jednoj strani ima unutrašnjost, na drugoj razum, a u sredini između te dvije strane pojavu čije kretanje daje daljnja određenja za razum. Imamo sljedeće:

a) Unutrašnjost ili carstvo unutrašnjosti (onostranost, nadosjetilno, intuicija i tome slično)
b) Razum
c) Sredina tj. pojava (ono čime se bavi novovjeka znanost)

Pojava pod c) daje daljnja određenja za razum pod b) koji u pojavama prvo uočava unutrašnjost pod a) da bi potom došao do iskustva te unutrašnjosti koje proizvodi u takvome odnosu.
To bi sa primjerom izgledalo ovako: Uzmimo Marka, ovoga puta pobožnoga Marka koji je zaista vidio ono što pripisujemo da pripada onostranosti, nadosjetilno viđenje raja koje mu viđenje pokazuje anđeo u sobi. Ono nadosjetilno i onostrano pojavilo se u pojavi koju je Marko vidio u svojoj sobi. Marko je nepokolebljiv u svome viđenju i tvrdi jednome svećeniku da je imao viđenje koje on posluša, ali odbacuje, no ipak priča svome nadređenome o Markovu viđenju i tako se stvar proširi. Prođe više godina i Marko naposljetku biva ispitan još uvijek tvrdeći tokom ispitivanja da je njegovo viđenje sigurno istina što znači da je Markov razum (zakazao) te onu pojavu koja mu se pojavila kao viđenje u svoju svijest primio. Naposljetku Marko umire i njegovo viđenje ozbiljno provjerava razum više osoba kako bi ustvrdili istinu ili neistinu Markova viđenja u ovostranosti onostranoga raja. Oni pak dugogodišnjim zasjedanjima ili radom dolaze do priznanja Markova viđenja kao odista jedne unutrašnjosti tj. onostrana viđenja raja koji se u Markovom viđenju pokazao u pojavi i koju je Markov razum primio u njegovoj unutrašnjosti da bi potom došao do iskustva te unutrašnjosti koje su iskustvo - kao što u primjeru vidimo - priznali. Moramo naglasiti da bez Marka i njegove svijesti nema ni viđenja onostranoga i da bez ljudi, kada ih uopće ne bi bilo onostranosti također ne bi bilo.

(Nastavak idući puta)

[danijeel]

2.

Onostranost je u svijesti i bitno je element ili moment svijesti, ali van svijesti nema onostranosti, samo u svijesti je ima, kao jedan njezin moment. Svijesti je unutrašnjost čista onostranost u kojoj svijest ne nalazi sebe koliko nalazi nešta strano i tuđe od sebe, ono drugo. Onostranost je prazna, ono ništa pojave. Ništa se pojavljuje tom pojavom i Marko ne vidi anđela koji mu pokazuje viđenje raja u sobi već ništa koje pokazuje ništa. Ono što se pojavljuje jest ništa, ono iščezava bilo to Marko ili Markovo viđenje raja; i Marko i viđenje raja iščezavaju, raj koji se pokazuje pa potom iščezava nije više raj, pa makar se samo i pokazao. Ipak, ovdje imamo i ono pozitivno one pojave, a to je jednostavno opće. Sve to onima koji žive od onostranosti ili koji žive onostranost odgovara, oni brane onostranost koja se, paz'te, niti ne može napasti. Uzmimo božju opstojnost kao primjer. Ne možemo dokazati opstojnost, ali - i to je ono što ovi moderni "ateisti" ne razumiju - ne možemo dokazati niti neopstojnost što opet nije nikakav argument za opstojnost, ali je ipak lijepo onostrancima znati tako šta na prigovore ateista, ne ovih modernih dapače, oni su - kako da to kažemo - oni antički 'idiotes' u modernome pogledu, sramota za same ateiste, to su jedni takorekuć postojeći ateisti.
A zašto se onostranost ne može niti napasti? Gdje možemo ovdje gađati? Za strijelu i luk imamo metu i gađamo u sredinu, onostranost nema metu koju bi pogodili. Naprosto zato što je onostrana ovostranost nema sa njom nikakve šanse. Njima odgovara to da se božja bit ne da spoznati, a ona se to zaista i ne da osim kao neki spomenuti tamni oblak. Šta bi naprosto ostalo od onostranosti kada bi se ona posvema spoznala? Ne bi bila onostranost i tada bi izgubila svoj smisao. Oni to izričito i sami govore:
"Božja se bit ne da spoznati".
Ili
"Mani se onoga što prevazilazi mišljenje".

I zato imamo da se vjerom dolazi do onoga do čega mišljenje ne može doći. Kao što je, na primjer, shvaćanje trojstva koje se samo vjerom da shvatiti ma kakova ta vjera kojom se to shvaća bila, a ako vjera izričito implicira tu malu riječcu 'shvaćanje' onda ni sama ne može biti vjera jer kakva je to vjera koja shvaća? Nije unutrašnjost stvari nešto nespoznatljivo kako to vole govoriti branitelji onostranoga, to je unutrašnje u svojoj neposrednosti jedno prazno znanje koje kao i osjetilna izvjesnost za predmete koje viđa samo veli to da bog jest; hoće se reći, uzima boga na isti način kao osjetilna izvjesnost neku datu stvar.

Unutrašnjost stvari koju ljudi brane nije nešto nespoznatljivo za um, pa sukladno tome brane onostranost od uma govoreći kako onostranost um ne može i neće nikada moći spoznati čime impliciraju ograničenost uma ili nešto tome slično, kao da bi sam um bio ograničen. Stvar je jednostavne prirode, unutrašnjost ili onostranost je nešto potpunoma prazno, a u praznom se ništa ne spoznaje. Kada kažu da je božja bit nespoznatljiva ili božja providnost nespoznatljiva tada kažu samo ovo: "Ono je prazno". Što znači, tamo nema ničega. Nešta što je u sebi prazno ne može se spoznati. Unutrašnje je Hegelu onostranost svijesti, nešta što je onkraj svijesti što zapravo znači da to što je onkraj svijesti nije ništa, ili bolje, prazno je, nema se tu šta tražiti isto kao što se u praznoj sobi nema šta tražiti ormar, stol ili krevet jer ako je prazna malo je naivno tražiti u njoj ormar, stol ili krevet. Ipak takva svijest je malo lukava, pa se onda dogodi da ode u šoping centar i kupi ormar, stol i krevet te ispuni sobu te kaže "vidite da soba ipak nije prazna" na šta takvoj svijesti odgovaramo "usprkos tome što si sobu napunio ona ostaje prazna" i eventualno nositelja svijesti 'opandrčimo' štapom po glavi. No, to je samo mala slika, u stvarnosti soba jest prazna. Rezultat je svega toga da je rezultat isti; bilo unutrašnje onostranost svijesti ili bilo unutrašnje ono prazno, rezultat dođe na isto. Stoga ne preostaje drugo doli reći da pojava koja je nužno povezana sa unutrašnjošću, što će reći sa onostranošću, nadosjetilnošću, intuicijom i inim, da ta pojava koja je sredina između razuma i te unutrašnjosti jest za svijest jedini predmet. Ono izvan svijesti od čega živi naivna duhovnost jučerašnjice, današnjice i sutrašnjice (kao i sve religije) nije nikakav predmet za svijest jer ono izvan ili van same svijesti toga niti nema, prazno mišljenje, jednom riječju to su puke besmislice koje ljudi jednostavno vole kao pčele med, a tko te besmislice voli taj baš i nije načisto sa mišljenjem, a kamoli mudrošću, on je nalik onim mudracima iz Nasredinovih priča u kojima Nasredin biva doveden pred kralja i pred mudrace koji ga optužuju za herezu, nakon što je kralj saslušao optužbe mudraca kralj daje riječ Nasredinu koji upita mudrace da mu odgovore na jednostavno pitanje koje glasi "šta je kruh?". Nakon što je čuo različite odgovore mudraca na pitanje "šta je kruh?" Nasredin kaže kralju kako on uopće može vjerovati tim mudracima kada se ni oni sami ne slažu oko tako jednostavnoga pitanja kao "šta je kruh?" čime priča završava.

Jedino što preostaje je stoga pojava. No ta je pojava također i sama ništavna, što znači da ako uzmemo za istinito pojavu za koju sami znamo da je neistinita jer ono što se pojavljuje iščezava, ako tu pojavu uzmemo i napunimo unutrašnjost pojavama što imamo u religijama koja živi od pojava (jer tu i tamo onostranost je pojačana ni više ni manje do pojavama), da samoj unutrašnjosti koja je zapravo ništa drugo doli ono prazno zapravo činimo nepravo puneći je svakojakim maštarijama i pojavama koje svijest samoj sebi proizvodi, a koje su kao maštarije opet bolje nego sama praznina unutrašnjosti koja jest ono prazno, stoga maštarije bivaju itekako bolje i od praznine unutrašnjega. Kada čovjek vidi zmaja, Budhu, duha, Mariju, preminuloga oca i slično, sve to svijest od sebe proizvodi, ali ako kojim slučajem svijest Marka vidi kako gruda snijega leti prema Markovu licu tada sasvim sigurno ta svijest ne griješi za razliku od prvoga slučaja.

Unutrašnje koje je prazno o sebi, prazno od predmetnosti; unutrašnje koje je izvan svijesti ili onkraj svijesti je isto tako unutrašnje svih duhovnih odnosa, paz'te, Hegel veli svih, ne nekih odnosa već svih; ono je isto tako praznina i svih razlika svijesti kao svijesti, pa onda imamo razne tkz. danas zapadu moderne gurue koji iako je unutrašnje ono prazno ipak vole tu i tamo puniti vlastite đepove ili glave bezumnih ljudi koje kao povorka nekoga gurua otkriva i samu bezumnost gurua jer kada za sljedbenike imate same bezumnike i sami ste bezumnik (oni su vaše zrcalo), kako ono kažu u narodu 'slično privlači slično'. Sukladno svemu tome i ono sveto Hegelu je posvema prazno da praznije ne može biti. To prazno unutrašnje i samo je nastalo, ono upravo potječe od pojave.

Ranije, kod snage, imali smo primjer Marka koji vidi Mariju (ukazanje). To ukazanje potječe od pojave, a ta pojava jest posredovanje tj. pojava je sama bit unutrašnjega, ispunjenje unutrašnjega. Kada Marka ne bi bilo, točnije, kada čovjeka uopće ne bi bilo ni te pojave ne bi se više pojavljivale, sa druge strane majmun ili delfin ne vide Mariju, duhove i tome slično, životinja je u tome pogledu zaista savršenija od čovjeka. Unutrašnje ili onostrano ili nadosjetilno od čega žive sve religije i duhovnosti zapravo je samo osjetilno i opaženo postavljeno u istini, i sada Hegel dolazi do toga da kaže da se ta istina (osjetilnoga i opaženoga) sastoji u tome da bude pojava. Pojava. Što znači, što možemo varirati kako god, da svi ti pojavni događaji u religioznoj povijesti, kao pojava čovjeka Isusa ili boga koji se, paz'te, pojavio u liku Isusa jest pojava, kako se pak bog koji je odijeljen od prolaznoga svijeta i ništavnih pojava može pojaviti i to baš putem pojave, to bi trebalo teologe pitati. Bog koji se tako pojavljuje, putem ništavne pojave, i nije baš bog. Usprkos tome znamo da je Hegel upravo Isusovo bogočovještvo uzeo i shvatio na posvema drugi način, na jedini apsolutu primjeren način. Riječ je o supstanciji-subjekt, tj. čovjeku koji na kraju razvoja postaje bogom što je za kršćanstvo, poznato je, vrhunac oholosti, prvoga grijeha protiv boga, i zadnjega.

Ono unutrašnje (nadosjetilno ili onostrano) za Hegela je, daklem, pojava kao pojava. To će reći, prazna i ništavna, prolazna kao cvijet mladosti ili ljepota neke žene.
Ukratko: Unutrašnje kao pojava jest ono prazno. Ovo unutrašnje (nadosjetilno ili onostrano) ne treba brkati - što Hegel izričito veli - sa osjetilnim tj. sa onom neposrednom osjetilnom izvjesnošću prve stepenice svijesti i sa opažanjem zato što bi to značilo da je pojava svijet osjetilnoga znanja i opažanja što ona nije nego je pojava samo ukinuta i postavljena u istinu unutrašnjega. Znači, ono unutrašnje je ukinuta pojava koja se premjestila u unutrašnje gdje caruje. Ovo također znači i to da religiju nije moguće napasti od strane novovjeke znanosti upravo zbog toga što ona ukida pojavu i postavlja je u unutrašnjost kao svoju istinu, a takvu postavljajuću istinu ne možemo niti napasti pošto se premjestila u carstvo unutrašnjosti. Tako šta, tako postavljenu istinu nije moguće napasti; nešta što je prazno jednostavno nema mete kako bi je gađali. Naravno, onostranci će reći ili prigovoriti da unutrašnje (nadosjetilno, onostrano) nije pojava, da je iznad pojave ili nad pojavom, ali, tu je Hegel jasan, ono nad ili iznad pojave jest upravo samo ono prazno. Onostranci - unatoč tome - zaista će inzistirati da se bog nije samo tako pojavio putem pojave u ništavnome svijetu, ali oni - kaže Hegel - kada tako šta govore ne razumiju pojavu kao pojavu koja je osjetilni svijet. Dok je sa 'druge strane' ono unutrašnje koje se proklamira kao iznad osjetilnoga samo ono prazno, baš zato što je sa druge strane o njemu ne možemo imati nikakvoga znanja, ono je sasvim prazno. Stoga oni koji traže, razni duhovnjaci i slično, traže ono prazno otuđivajući se sve više i više od samih sebe.

(Nastavak i kraj idući puta)

[Jednostavko]

Nea-- kaže:

Znači, problem koji nastaje kada se "stvar-po-sebi", odnosno ono nešto unutrašnje u pojmu/stvari, odvoji od same stvari tj njene pojavnosti (vanjskog izgleda, onoga kako nam se ona predočava?) i kada se kantovski inzistira da je "unutrašnje" objekta nespoznatljivo za subjekt, time se ta "unutrašnjost" odvaja ne samo za subjekt nego postaje odvojena i od samog objekta, koji je ono što mi vidimo da on jest, a ako je odvojena od objektove pojavnosti (ono što se on čini da jest nama kao subjektu) onda egzistira neovisno i od njega samoga tj njegove pojavnosti, dakle je na neki način nedohvatljiva i njemu samome a ne samo subjektu?

Ako je subjekt svjestan svoje unutrašnjosti, onda je unutrašnjost objekta isto što i unutrašnjost subjekta, jer smo mi objekt za neki drugi subjekt. Tu se već nazire da je podjela stvarnosti na subjekt i objekt, unutrašnje i vanjsko, nešto relativno a ne apsolutno.

[Nea--]

Jednostavko kaže:

Ako je subjekt svjestan svoje unutrašnjosti, onda je unutrašnjost objekta isto što i unutrašnjost subjekta, jer smo mi objekt za neki drugi subjekt. Tu se već nazire da je podjela stvarnosti na subjekt i objekt, unutrašnje i vanjsko, nešto relativno a ne apsolutno.

Misliš, ako sam ja npr subjekt a ti objekt (za mene nešto vanjsko) i ako sam ja svjesna svoje unutrašnjosti (iz koje izlaze ove rečenice) da se nemam što pitati u vezi tvoje unutrašnjosti jer je ista kao moja; i to što iz nje izlaze druge rečenice, to je sve relativno i varljivo? Jer u suštini su moja i tvoja i svačija unutrašnjost (misli, osjećaji, uspomene, ono što zovemo psiha) isti?

A tako je i sa unutrašnjosti životinja i biljaka, one su iste kao sve ljudske, i svima nam je psiha ista, unutrašnji doživljaji isti, zaključci isti, itd - svaka različitost je samo relativna (a svaka sličnost nimalo slučajna )?
I relativno je to da moj osjet boli nije isti kao tvoj ili pseći ili kokošji, relativno je to da nećemo jednako reagirati na isti poticaj, itd itd itd - jer sve je to u biti isto, pošto se zna da je "sve=Jedno"?


danieel - moram ti reći da sam čitajući o toliko "praznine" i "nebitka" imala osjećaj kao da čitam forumaša DavMla koji je "efilista" (štagod to značilo) a ne tumačenje Hegela
Također sam imala osjećaj kao da čitam nekakav zastarjeli osvrt na religiju i teologiju koja se u međuvremenu, otkako je tvrdila to što se u tekstu navode kao njezini "stavovi", i sama promijenila... da ne spominjem da je danas "javna tajna" da životinje "vide" ono što mi ne vidimo, dakle vide "duhove".... itd itd itd itd... Ukratko, mnogo zastarjelih službenih stavova)

(Mislim da sada bolje razumijem forumaše koji su na par mjesta tvrdili da bi Hegel možda drugačije pisao da je danas pisao svoje teze i zaključke, jer ipak se, kako ovdje vidimo, većina tih zaključaka uvelike podupire, proizlazi i naslanja na službene stavove religije njegovog doba, a vjerojatno i na domete nauke tog doba, na tadašnju društveno-političku situaciju i sve ostalo .... Odnosno Hegelova filozofija je vezana za jedno razdoblje i prožeta je njime, i u onoj mjeri u kojoj to razdoblje utječe na nju ona nije "vječna")

[Jednostavko]

Nea-- kaže:

Misliš, ako sam ja npr subjekt a ti objekt (za mene nešto vanjsko) i ako sam ja svjesna svoje unutrašnjosti (iz koje izlaze ove rečenice) da se nemam što pitati u vezi tvoje unutrašnjosti jer je ista kao moja; i to što iz nje izlaze druge rečenice, to je sve relativno i varljivo? Jer u suštini su moja i tvoja i svačija unutrašnjost (misli, osjećaji, uspomene, ono što zovemo psiha) isti?

A tako je i sa unutrašnjosti životinja i biljaka, one su iste kao sve ljudske, i svima nam je psiha ista, unutrašnji doživljaji isti, zaključci isti, itd - svaka različitost je samo relativna (a svaka sličnost nimalo slučajna )?
I relativno je to da moj osjet boli nije isti kao tvoj ili pseći ili kokošji, relativno je to da nećemo jednako reagirati na isti poticaj, itd itd itd - jer sve je to u biti isto, pošto se zna da je "sve=Jedno"?

Krivo si me razumjela. Ako sam rekao da je "unutrašnjost objekta isto što i unutrašnjost subjekta" time nisam mislio reći da je unutrašnjost svakog objekta ista, nego to da i objekt ima svoju unutrašnjost, da je objekt također i subjekt. Znači, ono što je unutrašnje vanjskom to je vanjsko unutrašnjem. Ako sam ja sebi subjekt a tebi objekt što sam onda ja? Ne što sam sebi ili tebi, dakle ne relativno, nego što sam ja zapravo? Istina mora biti nešto što nadilazi razliku subjekt-objekt, ali ne tako da se subjekt svede na objekt ili objekt na subjekt.
Ovo zadnje što si napisala da je "sve jedno" je nešto sa čime se slažem, ali to ne znači da je sve jednako.

[Nea--]

danijeel kaže:

Tu pojavu nazivamo pojavom i to je isto ono iz prvoga poglavlja kada razum u 'ovo ovdje' vidi neki predmet i za njega kaže da opstoji ili da je stvaran iako taj predmet u 'ovo ovdje' nije stvaran jer iščezava, nema bitka, ali za razum ima bitka. Pojava je za razum bitak stvari koji je zapravo ništa drugo doli nebitak. Kuća ili zgrada koju razum vani neposredno vidi razumu je bitak, kuća razumu jest u 'ovo ovdje', a ipak, prođe neko vrijeme i tamo više nije kuća već šuma. Ta kuća ili zgrada za razum u 'ovo ovdje' nije samo pojava (Hegel veli i privid) već, paz'te, cjelina privida. Cjelina. Pojava je cjelina privida. Gotovo pa nevjerojatno, sveukupno mnoštvo pojava jest ništa drugo doli cjelina privida. To znači da sve ovo vani što sjetilima primamo i gotovo sve čime razum operira (ako operira sa pojavama) da je sve to jedna cjelina privida, a paz'te, tom cjelinom, time se bavi moderna znanost: predmetima pojava koje su za Hegela cjelina privida, i onda kada tu još ubacimo nobelove nagrade iz domene novovjeke znanosti tada nobela u znanosti dobiju oni koji se ni više ni manje bave upravo tom cjelinom; cjelinom privida, u tome pogledu možemo govoriti o nobelima privida.

Nobeli privida
Cijeli pasus u stvari govori o tome da ono što će sutra iščeznuti već danas ne postoji, pošto nije vječno ("bitak koji iščezava nije bitak, to je nebitak"). Odnosno, postoji samo ono što je vječno, a ostalo je "cjelina privida". Sve prolazno ("konačno") je relativno. Po ovome bitak uopće ni ne postoji pošto sve što je stvoreno kad tad mora iščeznuti...
Ovakav pogled na svijet se i inače naziva "filozofskim" a ljudi koji ovako gledaju na stvari "filozofima" (ništa ih ne dira i ne može izbaciti iz ravnoteže, jer "kuže" da je "sve relativno" i tome sl. Premda, "ako prihvatiš da je tvoj fizički svijet samo iluzija, nećeš doživjeti smisao fizičkog svijeta")

I ta je cjelina privida za Hegela upravo ono što sačinjava unutrašnjost, igru snaga, refleksiju cjeline u sebe. U toj cjelini, svijesti su putem predmeta postavljene biti opažanja, kakve su o sebi, a to su takvi momenti bez bitka i mirovanja koji se stalno iznova preokreću u svoju supotnost. Na primjer, uzmimo "bitak" gripe kod čovjeka, gripa zahvaća čovjeka pa potom iščezava, ili, "bitak" afekta kao bijesnog kafanskog ispada kod čovjeka ...
Opažanjem vidimo "bitak" stabla, no taj "bitak" stabla iščezava, ono osjetilno predmeta u kretanju pojave, daklem, ima svagda negativno značenje iščezavanja, nestajanja i tomu sličnoga.

Po kojoj logici "cjelina privida" odnosno vanjske pojave mogu biti svoja vlastita "unutrašnjost" ?
Sve te "iščezavajuće" pojave - stablo, kuća, gripa, čovjek, itd - mogu iščeznuti kao pojedinačne kategorije (određeno stablo, određeni čovjek, itd) ali neće iščeznuti u svijetu ideja, iz kojeg će se ponovo "utjeloviti". Današnji će čovjek iščeznuti, ali sutra će se pojaviti novi; ista stvar sa stablom, gripom, itd.

Svijest se iz pojave bilo stabla bilo kuće koja svagda iščezava reflektira u sebe, ali tu reflektiranost u sebe nanovo pretvara u unutrašnjost predmeta da bi potom refleksiju stvari razlikovala od refleksije u sebe iako je samo jedna refleksija. Svijesti je ono unutrašnje jedna strana koja stoji nasuprot nje, nešta njoj strano, nešta od nje različito, a opet u toj osebičnoj unutrašnjosti svijest ima izvjesnost sebe po čemu je unutrašnje za svijest ono istinito i putem čega svijest ima svoje momente bitka za sebe. Ipak, svijest nije toga svjesna, da u unutrašnjosti ima svoje momente ili svoju izvjesnost, a nije svjesna iz razloga što bitak za sebe onoga unutrašnjega jest za svijest negativno kretanje.

Stablo i kuća svagda iščezavaju - ali se i svagda iznova pojavljuju...
To što se ovdje naziva "reflektiranost u sebe", u psihologiji je "pounutrenje" vanjske slike - vanjska slika se upisuje u naš duh i mi je ubuduće možemo dočarati kad hoćemo bez potrebe da je čula ponovo zapaze. Vanjska stvar /pojam sada postoji u našoj svijesti, bolje rečeno u našem "sjećanju" . Martinus tvrdi da sve što na taj način opažamo čulima i upisujemo u ono što kasnije nazivamo "duhom" nikad nije stvaranje novih slika, nego prepoznavanje istih tih slika tj pojmova upisanih u golemo sjećanje koje nosimo sa sobom ....Nisam sigurna da razumijem tvrdnju da je "svijesti ono unutrašnje nešto od nje različito" - ako je to unutrašnje pretvoreno tj nastalo kao unutrašnje upravo posredstvom svijesti, kako joj ono može biti strano? "Negativno kretanje"?

Vidjevši da mladost iščezava, svijest, dapače, radi nešta potpunoma nevjerojatno, a to je da pošto je svjesna prolaznosti pojava, pošto je svjesna da stvari takorekuć iščezavaju i da se za ništa stalnoga ili trajnoga ne može uhvatiti, pošto je svjesna ništavnosti svega, pa i sebe, svijest čini onaj tkz. skok vjere kako bi ono što iščezava nekako prevladala i uskače na teren koji je posvema njoj nepoznat i stran, a u kojemu se osjeća koliko toliko sigurnom ili nepokolebljivom i koju svijest zove onostranost.

Ovdje je jedna sitna nelogičnost, a to je da kretanje ne može doživljavati drugo kretanje. Ako je sve što je prolazno = stvoreno i u neprekidnom kretanju tj promjeni od rođenja do iščeznuća, onda svijest koja poima i doživljava sve to što se kreće i što je promjenjivo ne može i sama biti stvorena i promjenjiva i konačna, jer doživljaj bilo čega se mora temeljiti na kontrastu/suprotnosti. Je li tako? Dakle, ako želimo doživjeti prolaznost/postojanje nečega to možemo samo pomoću nečega drugog što nije prolazno i promjenjivo. Ako je to drugo = svijest, ili ego, onda je ta svijest, odnosno ego, neprolazna i vječna - suprotnost pojavi koju doživljava. Onaj tko ovo može logički pojmiti, ne treba mu nikakav "skok vjere"

a) Unutrašnjost ili carstvo unutrašnjosti (onostranost, nadosjetilno, intuicija i tome slično)
b) Razum
c) Sredina tj. pojava (ono čime se bavi novovjeka znanost)

Priznajem da slabo razumijem ovu podjelu, gdje je "unutrašnjost" definirana kao "nadosjetilno, intuicija, itd" , a razum onda valjda kao nešto osjetilno? Po čemu je to razum osjetilna kategorija? Razum i inteligencija po mom shvaćanju oboje spadaju u "unutrašnjost" čovjeka, i nisu isto što i slike koje svi jednako dobivamo na "zaslonu svijesti" kada oko prenese impulse koje stvara svjetlost vanjskog "predmeta", ili zvukovi koje svačije uho hopefully jednako prima, boje, oblici, itd.

Onostranost je prazna, ono ništa pojave. Ništa se pojavljuje tom pojavom i Marko ne vidi anđela koji mu pokazuje viđenje raja u sobi već ništa koje pokazuje ništa. Ono što se pojavljuje jest ništa, ono iščezava bilo to Marko ili Markovo viđenje raja; i Marko i viđenje raja iščezavaju, raj koji se pokazuje pa potom iščezava nije više raj, pa makar se samo i pokazao

Drugim riječima, "raj" koji Marko vidi iščezava jednako kao što iščezava stolica u njegovoj sobi, sama soba, pa i sam Marko, što smo vidjeli na početku analize, kada je ustanvljeno da je svaka pojava relativna jer će "sutra iščeznuti". Tako je ovim ustanovljeno da između stabla, kuće, Marka i anđela basically nema bitne razlike (nijedno nema svoj "bitak")

Unutrašnjost stvari koju ljudi brane nije nešto nespoznatljivo za um, pa sukladno tome brane onostranost od uma govoreći kako onostranost um ne može i neće nikada moći spoznati čime impliciraju ograničenost uma ili nešto tome slično, kao da bi sam um bio ograničen. Stvar je jednostavne prirode, unutrašnjost ili onostranost je nešto potpunoma prazno, a u praznom se ništa ne spoznaje. Kada kažu da je božja bit nespoznatljiva ili božja providnost nespoznatljiva tada kažu samo ovo: "Ono je prazno".

Istina je da je ova izjava da "um ne može spoznati onostranost (odnosno nadosjetilno, dosad nespoznato)" pogrešna i s njome se ne slažem. Hegel je pisao svoja djela u doba skladne i sporazumne podjele stvari na "nauku" i "vjeru/religiju" - kada se uzimalo zdravo za gotovo da se samo materijalno može naučno spoznati i dokazati, dočim se ono što se "naslućivalo" vjerom držalo kao zauvijek nespoznatljivo i nedokazivo, vječni predmet "vjere" ... E pa, danas se to prevazilazi, i znanost počinje sve više i više nalaziti dokaze, ili barem logična objašnjenja za mnoge stvari koje su u Hegelovo doba spadale u "vjeru". Dakle, (LOGIČKI) UM NAPREDUJE - spoznaje nove i nove stvari, nije ograničen isključivo na spoznaju trenutno materijalnih tj vanjskih pojava, nego je počeo izvlačiti na svjetlo dana i ono što je do jučer spadalo u vjeru i bilo tumačeno "nedokučivom božjom voljom" te zapečačeno kao "nespoznatljivo za vijeke vjekova"....
Nema nespoznatljivog za ljudski um. I nema kraja ljudskoj spoznaji....
U protivnom bi se sve neprekidno vrtilo u krug i ponavljalo navlas isto, odnosno živjeli bismo u paklu - doduše, mnogi i u to vjeruju, ali sve dotle dok eksperimentima i promatranjem ne dokažu da bi to moglo biti istina, ova teorija im spada u područje čiste vjere

Da ne duljim puno - mnogi veliki ljudi, znanstvenici, rođeni poslije Hegela, suzili su taj jaz između "nauke" i "vjere" (kojega Hegelova filozofija ako je suditi po ovoj njenoj intepretaciji ovdje, na neki način zapečačuje i proglašava konačnom te na njoj gradi svoje premise... ) počevši do Einsteina koji je prvi ustanovio da je "vjera bez nauke slijepa a nauka bez vjere hroma" pa do mnogih istraživača današnjice koji svi jednoglasno ponavljaju kako se mnoge dojučerašnje stvari "vjere" počinju dokazivati kao naučna istina; kvantna fizika i astrofizika su nekim svojim otkrićima potvrdili većinu "vječnih istina" iz istočnjačkih spisa, koji su pogotovo u Hegelovo doba spadali u puku "vjeru" ...

[Nea--]

Jednostavko kaže:

Ako sam ja sebi subjekt a tebi objekt što sam onda ja? Ne što sam sebi ili tebi, dakle ne relativno, nego što sam ja zapravo? Istina mora biti nešto što nadilazi razliku subjekt-objekt, ali ne tako da se subjekt svede na objekt ili objekt na subjekt.

Što si ti zapravo? Na to ti, ja mislim, filozofija ne može dati odgovor, pogotovo ne u obliku neke konačne definicije - no, ako smijem primijetiti, ova činjenica da si ti svima drugima objekt a sebi samome subjekt u skladu je sa istinom da se sve pojavljuje u relaciji tj odnosu na nešto drugo, i da ništa ne stoji "samo po sebi" ili samo-za-sebe, odvojeno od svega ostalog ... Ovdje "subjekt" i "objekt" ja shvaćam kao relacijske pojmove.

[Jednostavko]

Nea-- kaže:

Što si ti zapravo? Na to ti, ja mislim, filozofija ne može dati odgovor, pogotovo ne u obliku neke konačne definicije - no, ako smijem primijetiti, ova činjenica da si ti svima drugima objekt a sebi samome subjekt u skladu je sa istinom da se sve pojavljuje u relaciji tj odnosu na nešto drugo, i da ništa ne stoji "samo po sebi" ili samo-za-sebe, odvojeno od svega ostalog ... Ovdje "subjekt" i "objekt" ja shvaćam kao relacijske pojmove.

Slažem se s tobom makar i nije "neka konačna definicija". Ja sam zapravo relacijski pojam.

[Jednostavko]

Jednostavko kaže:

Znači, ono što je unutrašnje vanjskom to je vanjsko unutrašnjem.

Da pojasnim malo. Ako iza pojavnosti objekta, dakle onog vanjskog, tražimo njegovu unutrašnjost, onda je to ono što je taj objekt sam sebi, a on sam sebi jest subjekt, npr. drugi čovjek. Ali nama koji smo subjekt taj drugi čovjek, odnosno njegova unutrašnjost, njegova subjektivnost, jest ono vanjsko tj. objekt. Znači, ono što netko zbiljski jest kao subjekt je samo ono što je izraženo, što je pojavno. Subjekt je zbiljski samo kao objekt. Istovremeno je i objekt zbiljski samo samo kao subjekt, jer inače mi ne bismo imali svoju unutrašnjost za drugu svijest.

[Sigmund]

Nea-- kaže:

Istina je da je ova izjava da "um ne može spoznati onostranost (odnosno nadosjetilno, dosad nespoznato)" pogrešna i s njome se ne slažem.

Mislim da si pogrešno razumjela. Um ne može spoznati onostranost, zato što i nema nikakve onostranosti. Hegel kaže u jednom pismu: "vic je u tome da nema ničega izvan ni iza stvari. Stvari su upravo takve kakve ih vidimo da jesu". A na jednom mjestu u Fenomenologiji kaže kako duh doživljava stvari kako neku zavjesu pa onda ide iza zavjese da vidi čega tamo ima, i onda vidi da iza zavjese nema ama baš ničega. Zavjesa jest stvar. Supstancija jest skup svojih akcidenata, a esencija nije "eksterna" pojavi.
Što se tiče unutrašnjeg i vanjskog, još prije Hegela se termin "unutrašnje" upotrebljavao za "onostrano" ili za ono što je ispod površine, što je esencijalno ili što je samo-subzistentno. A "vanjsko" je bilo ono što je nebitno. Kod Hegela, ako su dvije stvari "izvanjske" jedna drugoj, onda su jedna prema drugoj indiferentne, neovisne jedna od druge. Kao što je npr. oblik stvari i njena boja. Priroda je izvanjska duhu, pa je onda izvanjska i samoj sebi, tj. ima protežnost u prostoru i vremenu. Ali, bit je u tome da su unutarnje i vanjsko ista stvar, u jedinstvu su, to je isti sadržaj. To je posredovano jedinstvo. Budući je unutarnje isto što i vanjsko, ono se mora izraziti. Zato Hegel kaže da je esenciji esencijalno to da se pojavljuje. Ne može biti esencije nečega što se ne pojavljuje, čega nema. Kao što ne može biti nečega što nema svoj pojam. Što je umno, to je zbiljsko, i obrnuto. Zato je realnost esencijalno samo-manifestirajuća.I upravo tako Hegel definira realnost (Wirklichkeit) - kao jedinstvo esencije i pojave. Ili, "budući da su sadržaj i forma realnosti u potpunosti identični, ...realnost je činjenica vlastite samo-eksternalizacije".
Nadalje, priroda je zbog inherentnih kontradikcija u neprekidnoj samonegaciji, sve se stvari neprekidno samo-ukidaju (što mi zovemo "vrijeme"), ali to ne znači da ništa "nema bitak". Radi se o tome da razumijevanje razlikuje ono nestalno i prolazno (pojavu) od onog stalnog što se odupire promjeni (supstancija, esencija, i konačno - pojam, definiran kao ono što, dok se mijenja, ostaje to što jest).

[Nea--]

Sigmund kaže:

Um ne može spoznati onostranost, zato što i nema nikakve onostranosti. Hegel kaže u jednom pismu: "vic je u tome da nema ničega izvan ni iza stvari. Stvari su upravo takve kakve ih vidimo da jesu". A na jednom mjestu u Fenomenologiji kaže kako duh doživljava stvari kako neku zavjesu pa onda ide iza zavjese da vidi čega tamo ima, i onda vidi da iza zavjese nema ama baš ničega. Zavjesa jest stvar. ...
Ali, bit je u tome da su unutarnje i vanjsko ista stvar, u jedinstvu su, to je isti sadržaj. To je posredovano jedinstvo. Budući je unutarnje isto što i vanjsko, ono se mora izraziti. Zato Hegel kaže da je esenciji esencijalno to da se pojavljuje. Ne može biti esencije nečega što se ne pojavljuje, čega nema

Ovo što Hegel kaže, da su "stvari upravo takve kakve ih vidimo da jesu" u praksi baš i ne stoji. U praksi su stvari upravo obrnuto od toga (Things are not what they seem). Tebi se nikad ne čini da nešto nije baš onakvo kakvo ti se (na prvi pogled ili dugo vremena) čini?
Kao da Hegelu nedostaje dimenzija vremena, dimenzija promjene. Kaže da "ne može biti esencijalno nešto što se ne pojavljuje, čega nema" - a ja ne razumijem gdje se i kome to nešto čega nema ne pojavljuje, i hoće li se zauvijek nastaviti ne pojavljivati? Odnosno, ako se nešto ne pojavljuje danas, sutra, prekosutra, da li je to dovoljan dokaz da se to nikada u vremenu neće pojaviti? I tko je taj koji opaža i ustanovljava što se pojavljuje a što ne, te utvrđuje svoj opažaj konačnim i definitivnim?

Dalje, ako shvatim "zavjesu" o kojoj Hegel priča kao nekakvu granicu između pojavnog i opažajnog, i onoga što se ne pojavljuje i stoga ne opaža (čulima i razumom) - onda mi opet ne štima, jer u praktičnom životu se neprekidno stvaraju i stoga opažaju nove stvari, nove veze među stvarima i pojavama, nove slike, itd ... Naprosto mi ne zvuči istinito niti da nema ničega "onostranog" u smislu trenutno skrivenog ili čak zauvijek skrivenog i čulima i razumu, a pogotovo to da je "vanjsko" isto što i unutrašnje
Mislim da imam previše "praktičan" um da bih razumjela Hegelovo vanjsko i unutrašnje i onostrano (oni očito nisu isto što i moje, a vjerojatno i većine svijeta, vanjsko, unutrašnje i onostrano.... )

[Sigmund]

Nea-- kaže:

Ovo što Hegel kaže, da su "stvari upravo takve kakve ih vidimo da jesu" u praksi baš i ne stoji. U praksi su stvari upravo obrnuto od toga (Things are not what they seem).

Zato u ovim stvarima treba biti precizan. To što mi vidimo stvari takve kakve jesu, znači da mi to načelno možemo, a ne znači da svi ljudi nužno imaju istinitu percepciju stvarnosti. To što neki nemaju istinitu percepciju stvarnosti jest njihov problem, a ne problem stvarnosti. Hegel razlikuje pojavu (Erscheinung) i privid (Schein). Pojava je potpuno otkrivanje esencije bez ikakve onostranosti. Schein je ono: "Things are not what they seem", ili naznaka esencije. Međutim, pojava je kontingentna, a ne nužna, i treba ju razlikovati od zbilje i pojma (Begriff).

[danijeel]

0.5

Odmaknimo se od prazne unutrašnjosti onostranoga i nadosjetilnoga i nastavimo sa razumom i uskoro drugim aspektima unutrašnjega.
Razumu koji se pak nalazi na mjestu osjetilnoga svijeta kao realne zbilje za razliku od unutrašnjega onostranoga svijeta čija je onostranost na mjestu onoga praznoga i čija je zbilja takorekuć prazna, ono unutrašnje je ono opće, ali samo o sebi, i samo neispunjeno, jedna - kako Hegel veli - igra snaga koju smo prikazali u početku ovoga poglavlja. Ta igra snaga ima svoje negativno i pozitivno značenje. Njezino negativno značenje je takvo da ono nije ono o sebi, dok je njezino pozitivno značenje takvo da ono posreduje, no - i to treba naglasiti - izvan razuma. Ovo „izvan razuma“ znači samo to da se posredovanje vrši izvan njega, takorekuć nije u nadležnosti razuma, no tu i tamo se dogodi kao u onom našem primjeru Marka koji vidi ukazanje Marije da taj-već-spomenuti Marko samoga sebe tj. svoj razum, potpunoma uvjeri da je to razumno, da ukazanje dolazi od razuma i to ne samo Marko koji vidi ukazanje i kaže da ono jest već i onaj koji vani vidi ispred sebe stablo i kaže da to stablo koje vidi jest ili onaj koji kaže da je sada vani dan i da taj dan koji vidi sada jest itd., a kada se to dogodi tu je riječ o pukome mnijenju ili o obmani opažanja ako nešto predmetu oduzima ili nadodaje kojoj obmani podliježu nebrojeno nebrojeni, pa također i oni koji Markovo viđenje proglašavaju činjenicom, dakako, vjere, ma kakova ta činjenica bila prazna jer vjera je prazna, a prazna je poradi toga - kao što smo vidjeli - što je ono što je onkraj svijesti (onostranost ili nadosjetilno) prazno, ne da se spoznati i to ne zato što to um ne može (ili zbog ograničenosti ili manjkavosti uma) spoznati, već zato što je doista ono unutrašnje ono prazno i to ne vrijedi samo za jedan aspekt unutrašnjega kao onostranosti i nadosjetilnosti već i za druge aspekte unutrašnjega. Nije samo religija ta koja je takorekuć prividna već je to i novovjeka znanost koja se bavi cjelinom privida, usprkos tome Hegel za religiju ipak veli da ona kazuje neke istine koje samo um potpuno shvaća, a ne religija koja to ne može shvatiti pošto nije umna. Vratimo se na razum.

Hegel sada veli da je posredovanjem označen odnos razuma spram unutrašnjega koje je kretanje razuma, i da će se tim posredovanjem ispuniti ono unutrašnje. To će reći, da se zadržimo kod unutrašnjosti, da ako Marko posreduje između svoje svijesti i onoga što njegova svijest vidi, ma šta to bilo, od predmeta neke pojave kao što je zgrada do nepredmetnoga viđenja pojave ukazanja našega Marka, da će to ispuniti unutrašnje. Ono što je neposredno za razum samo je igra među sobom onih ovdje spomenutih snaga dok mu je istinito jedino ono jednostavno unutrašnje. Kretanje snage bez obzira o kojoj se radilo bilo pokazivalačkoj ili pravoj, ostaje istinito samo ako je jednostavno, čim snaga izađe iz jednostavnoga tj. čim uzme ono drugo što joj se putem pojave pojavljuje ma šta joj se pojavilo već je izašla iz istinitoga i ušla u neistinito. To znači da, pošto smo kod unutrašnjosti, da čim uzmemo neku (uzmimo) duhovnu pojavu u umjetnosti, onu, kako pjesnik Ijon veli 'božansku inspiraciju', ili u religiji viđenje ili prorokovanje ili neku ekstazu ili mistično iskustvo, da čim to uzmemo, da smo već u neistini. Uzmimo da svijest nekoga Ja vidi razne duhove i tome slično, i uzmimo da to Ja iako to sve vidi da se to Ja uopće ne obazire na to, znači, ono se nije dalo obmanuti i briga ga za duhove koje vidi i razna mistična iskustva koja ima. Sa druge strane svijest drugoga Ja koji to isto vidi kao i ovo prvo Ja koje se ne obazire na to što vidi ako to što vidi uzme, gotov je, gotovo na samom početku i već neistina, i to ne samo svijest toga Ja već će on time obmanuti nebrojeno mnoštvo drugih ljudi i imamo začarani krug. Tako to ide, jedan jedini pogrešan korak i imamo neistinu i to tamo gdje se čovjek najmanje nada, u (takorekuć) vlastitom dvorištu. Stoga vidi li tko od „duhovnih“ nešta čudno, ima mistično iskustvo i tome slično, oni to zaista i „vide“ i „imaju“ ali samo zato što su to uzeli da vide i da imaju. Nisu ni trepnuli i već su se našli u neistini, dali su se pokrenuti od drugoga, što je gotovo isto kao da kažemo „on je bezličan čovjek“ ili „on je ne-svoj, drugi, ne-vlastit“ što je zapravo na neki način ono odista - mora se to tako reći - užasno; paz'te, čovjek, a da nije to - čovjek, i to još svoj čovjek već puka kopija drugih ljudi bez sebe, riječju, bezlični Seovac.

Onaj ranije spomenuti primjer kod igre ili dijalektike snage Marka i ukazanja Marije također to pokazuje. Šta točno? Pokrenutost od drugoga ili - da to čisto kažemo - ona snaga koju pokreće druga snaga ista je ona što pokreće upravo tu drugu snagu koja time postaje onom što pokreće, a ne neka njoj tuđa ili strana snaga. Nema dvije različite snage i ne može je biti već opće i supstancijalno jedne, supstancija je kod Hegela svenazočna, on supstanciju promišlja lijepo i dosljedno i ta struktura oduzima misaoni dah. I zato jest užasno (užasno iako zvuči užasno autor rabi bez emocionalne patetike prosječne žene pri raskidu veze ili braka) kada netko biva - bilo to susjed, poznanik, žena, mladić, ovaj ili onaj - pokrenut zapravo jedino samo od sebe bez da je svjestan da je on taj koji je sebe pokrenuo, a ne da ga je pokrenulo ono drugo. Paz'te, tu već imamo posla sa otuđenim čovjekom, onim čovjekom koji nema sebe, a takvi ljudi, paz'te, takvi su posvuda, cijelo mnoštvo je otuđeno od sebe, spava se naveliko i kada se je budno. U tome što Marko vidi ukazanje Marije imamo određenosti od strane svijesti Marka i otuđene svijesti Marka koja vidi Mariju, dapače, nisu te određenosti jedna drugoj različite. Svijest ima takova određenja koja ona sama dijeli na dva, jedno drugom oprečna određenja. Ta određenja, paz'te, ta su određenja jedini sadržaj onoga što nastupa ili onoga što se pokazuje svijesti našega Marka, i onda imamo da to što nastupi postane opći medij, Hegel veli i negativno jedinstvo, što je isto. U tome nastupanju igra snaga prestaje da bude onakvom kakvom se pokazuje (takorekuć) to više nije to; u puku, na raskidu neke veze ili braka, ljudi vele „to nije bilo to“, tako i ovdje ono što se pokazuje nije bilo to (što se pokazalo) i to vrijedi ne samo za jedan aspekt unutrašnjosti kao onostranoga, nadosjetilnoga ili duhovnoga već i za „zbiljske“ oku vidljve predmete i pojave kojima se bavi novovjeka znanost koja uz tehniku određuje kretanje svijeta, a u pozadini toga kretanja, upravo nihilizam što naravno samo poneki odista vide kao na primjer Nietzsche, Heidegger, Sutlić, Severino itd. ovo je samo ukratko da spomenemo one značajnije.

Što se tiče određenja i igre snage imamo da je snaga ta koja sa svojim određenim nastupanjem pokreće onu drugu stranu koja se potom očitava; znači, Markova snaga pokreće ukazanje Marije, i onda to ukazanje Marije pokreće Marka od kojega je prvotno i bila pokrenuta, a to je svagda samo Markova svijest. Te strane, naizgled oprečne koje tu imamo kao što je Marko i ukazanje Marije jest odnos pokretanja (Marko-Marija) i odnos sadržaja koji je oprečan. One (odnos) su svaka za sebe u svome sad ovakvom sad onakvom „položaju“, ili bolje, zamislimo godišnja doba, taj odnos je kao to doba, sad je proljeće, sad zima, jedan krug, a ne dva kruga, isto i svijest, to je jedan krug unutar kojega imamo njezine načine i izvan kojega kruga nema ničega, samo ono prazno. Što će reći da je onaj odnos jedan te isti odnos tj. taj naš Marko koji odista vidi ukazanje Marije, je Marija, Marko je Marija i Marija je Marko, oni su jedno te isto. Dva naizgled oprečna odnosa jesu isti odnos, naravno oni koji kažu „čekaj malo Hegel kaže da je Marko Marija i Marija Marko, pa to je proturječje“. Oni nažalost ne razumiju. Isti je to odnos....




To bi bilo to kao neki mali uvod gdje vidimo da je ono unutrašnje kao unutrašnje carstvo u koje spada ono nadosjetilno, intuitivno, onostrano samo ono što je prazno, izvan svijesti nema ničega osim svijesti. Ono što je iznad svijesti ili van svijesti, što pretendira na nešto nadnaravno, na nešto što je takorekuć iza pojave, drugi svijet ili svjetovi, nešto skriveno i tajnovito, mistično, okultno i tome slično nije ništa, ili bolje, sve to za šta ono(stranci) žive i šta žive jest praznina, ono prazno. Stoga ako vam netko govori o ovome i onome, odmahnite rukom ili mu dajte dobronamjernu pljusku preko lica da se urazumi, ili pak, uzmete neku Hegelovu knjigu i opalite ga po glavi umjesto štapom po glavi kako rade oni zen učitelji (oni ne baš po glavi, no dobro). Izvan svijesti nema drugoga svijeta, prestanimo se otuđivati od samih sebe i budimo jedno, a kako da to budemo to je već druga priča.
Idući puta započinjemo sa svijesti.

[Nea--]

Sigmund kaže:

Zato u ovim stvarima treba biti precizan. To što mi vidimo stvari takve kakve jesu, znači da mi to načelno možemo, a ne znači da svi ljudi nužno imaju istinitu percepciju stvarnosti.

".... A kada čovjek vidi stvari drugačije nego što jesu, onda se on neminovno i pogrešno ponaša. A kada se čovjek pogrešno ponaša, onda i rezultati njegovih postupaka moraju biti pogrešni. I tada život postaje ispunjen razočaranjima, patnjom i tamom" (M.)