ljudi koji vole biti sami

[malamicika]

u posljednje vrijeme srećem sve više ljudi koje žele biti sami i vole to i općenito ima masa ljudi s onom pričom kako su svi ljudi grozni, kako niko ne valja, kako nema pravih prijatelja i sl.
Sad me zanima da li vi nailazite na takve ljude često ili primječujete porast tog "trenda" u društvu?
Čini mi se sve više da nikome nije stalo do prijateljstva i da se niko ne želi potruditi oko takvog odnosa, što vi mislite?

[Artemida4]

Bolje biti sam nego okružen krivim ljudima.
Takvi se ljudi osjećaju neshvaćenima i neprihvaćenima (pogotovo tinejdžeri) pa se otuđuju od drugih. I to namjerno jer misle da će im biti bolje, pa se onda okreću ka virtualnom svijetu (što je po mojem mišljenju loše). Al ne treba zanemariti činjenicu da ima i ljudi koji su introvertni. To su oni koji ne mogu baš dugo biti u društvu drugih ljudi jer ih guše i trebaju svoj mir, al to naravno ne znači da su mizantropi.
Također sam primjetila taj novi trend ''mrzim ljude i sve što je ljudsko'' pogotovo na društvenim stranicama kao što je Facebook. Al mislim da to rade samo radi pažnje i da bi bili ''drugačiji''. Ne znam nikog iz svoje okoline ko fura taj trend. Znam samo introvertne ljude, pa ih razumijem kad žele bit sami jer sam i sama takva.

[Biznismen75]

Ja se točno tako osjećam
Ne da mi družit s poznatim ljudima
Nove kad upoznam nakon jedne kave mi se više ne druži
Ali mislim da je to kod mene faza oporavljanja od razvoda, da ću postati socijalno funkcionalan kad dođem k sebi

Mada - uvijek sam nekako više volio knjige nego ljude ....

Artemida4 kaže:

Al ne treba zanemariti činjenicu da ima i ljudi koji su introvertni. To su oni koji ne mogu baš dugo biti u društvu drugih ljudi jer ih guše i trebaju svoj mir, al to naravno ne znači da su mizantropi.

Introvert jesam
Mizantrop nadam se da nisam
Kako li to razlikovati ...

[Artemida4]

Biznismen75 kaže:

Introvert jesam
Mizantrop nadam se da nisam
Kako li to razlikovati ...

Paa... mizantropi su oni koji baš mrze ljude i zaziru od istih, mrze biti u društvu s drugima i slično. Nisam jedino sigurna jel to znači da su asocijalni il šta. Valjda jesu... Navodno mizantropi nisu daleko od sociopata po nekim istraživanjima.
Kod introvertnih ljudi to nije slučaj. Jednostavno nekad vole biti sami, a ako su u dobrom društvu, jako se dobro snalaze i vrlo su komunikativni.

[F.A.Q]

meni je od kad znam za sebe pasala samoca mir .. nis posebno nisam ocekivao osim dusevnog mira sto je sada tesko i u najvecoj samoci u rupi u zemlji dozivjet ..

.. zao mi je sto u ovakvim temama koje se bave "drugacijim" od onog cime se pere mladom covjek mozak odgojem i obrazovanjem koje je daleko od apsolutno loseg za covjeka ALI uvveriti covjeka u nesto sto on nije je po meni ravno zlostavljanju a ponekad se moze ijednaciti i sa ubojstvom

.. opusti se .. prihvati sto ti pase .. SIGURNO je sa razlogom i ako ne vjerujes sebi i svom tijelu onda je tvoj zivot i odgovornost za tvoju dobrobit u onome koji najcesce nema osjecaj odgovornosti za druge jer da ima humanom filozofijom bi mu bio cilj osamostaliti te a ne porobiti!

ako treba i boriti se .. bolje grob nego rob!

[malamicika]

Artemida4 kaže:

Kod introvertnih ljudi to nije slučaj. Jednostavno nekad vole biti sami, a ako su u dobrom društvu, jako se dobro snalaze i vrlo su komunikativni.

e ovo je ključno, njima paše određeno društvo, ne radi se ovdje o introvertima jer oni ne vole biti sami, vole provoditi određeno vrijeme sami i vole određeno društvo, za razliku od ekstroverta koji vole gotovo stalno biti s nekim i nije im previše bitno s kim, mogu s masom ljudi.

Ja govorim o ljudima koji baš vole biti sami bez ikoga, u smislu ne sklapaju prijateljstva ni s kim ili čak izbjegavaju ljude i onima koji imaju lošu predstavu o svim ljudima, čini mi se da taj broj ljudi postaje veći ili umišljam, ali evo i ovdje se javili samo oni koji vole biti sami

Pokušavam razumijeti sad to jer sam ja u situaciji da mi ne paše samoća, nikad se ne osjećate usamljeno?

[Biznismen75]

malamicika kaže:

Pokušavam razumijeti sad to jer sam ja u situaciji da mi ne paše samoća, nikad se ne osjećate usamljeno?

Usamljenost teško pada
No za druženje se nema energije ni volje
Do daljnjega ...

[Empyreus]

malamicika kaže:

Pokušavam razumijeti sad to jer sam ja u situaciji da mi ne paše samoća, nikad se ne osjećate usamljeno?

Več su recimo 2. godine prošle od mojeg zadnjeg prijateljstva, i več me usamljenost ne muči više od godinu dana. Nebi imao ništa protiv da stvari i ostanu ovako.. čisto sam oke, čak i bolje zapravo.

[Srce123]

Ako netko to voli onda u redu, ali eto bar ja mislim da je to odvratno stanje...

[SAS]

malamicika kaže:

e ovo je ključno, njima paše određeno društvo, ne radi se ovdje o introvertima jer oni ne vole biti sami, vole provoditi određeno vrijeme sami i vole određeno društvo, za razliku od ekstroverta koji vole gotovo stalno biti s nekim i nije im previše bitno s kim, mogu s masom ljudi.

Ja govorim o ljudima koji baš vole biti sami bez ikoga, u smislu ne sklapaju prijateljstva ni s kim ili čak izbjegavaju ljude i onima koji imaju lošu predstavu o svim ljudima, čini mi se da taj broj ljudi postaje veći ili umišljam, ali evo i ovdje se javili samo oni koji vole biti sami

Pokušavam razumijeti sad to jer sam ja u situaciji da mi ne paše samoća, nikad se ne osjećate usamljeno?

I ja volim biti sam, malo nas je al nas ima !

Nema ljudi nema ni problema, a kamoli narusavanje dusevnog/unutrasnjeg mira. Naravno da koji puta padne potreba za drustvom, ali vise prevladava potreba za mirom.


Sent from my GT-S5670 using Tapatalk 2

[radical change]

malamicika kaže:

u posljednje vrijeme srećem sve više ljudi koje žele biti sami i vole to i općenito ima masa ljudi s onom pričom kako su svi ljudi grozni, kako niko ne valja, kako nema pravih prijatelja i sl.
Sad me zanima da li vi nailazite na takve ljude često ili primječujete porast tog "trenda" u društvu?
Čini mi se sve više da nikome nije stalo do prijateljstva i da se niko ne želi potruditi oko takvog odnosa, što vi mislite?

Ma cijelog života od kad se rodimo smo u biti sami i oslonjeni na sebe, roditelji su u početku oni koji nam omogućavaju da učimo i živimo, kasnije se oslanjamo na partnera i prijatelje.
Ja obožavam biti sam i tako punim baterije za svakodnevne bitke. Zašto.. Pa jedino sam sebe razumjem, partnerica pokušava i koji put utješi a ni ja ne želim druge zamarati svojim pizdarijama. Samoća i meditacija mi je izvor energije, ljudi me troše svojim pričama, željama, problemima i pizdarijama. Ponekad mi je lakše odraditi dan na poslu nego dva sata sjediti sa prijateljima na kavi. Na poslu podjelim radne zadatke i tražim rezultat, u prijateljskim odnosima stvari nisu tako egzaktne.. To me zamara, nisam takav tip..<
Danas su prijatejstva rjetkost, poznanstava možda imamo više nego ikad.. Bitno se povezati sa drugima jer se danas tako dobije posao i rješavaju problemi.. na to se svelo "prijateljstvo" čisto korsitoljublje..

[Empyreus]

radical change kaže:

Ma cijelog života od kad se rodimo smo u biti sami i oslonjeni na sebe,

E to. Ja kada sam to shvatio, odnosno kada mi je iz guzice došlo u glavu sam se puno lakše počeo nositi sa samoćom, nekako shvatiš da drugačije nikada niti ne može biti i prihvatiš to.

[malamicika]

Empyreus kaže:

Več su recimo 2. godine prošle od mojeg zadnjeg prijateljstva, i več me usamljenost ne muči više od godinu dana. Nebi imao ništa protiv da stvari i ostanu ovako.. čisto sam oke, čak i bolje zapravo.

blago tebi, meni je recimo nemoguće da budem sretna bez tog nekog osjećaja bliskosti

Srce123 kaže:

Ako netko to voli onda u redu, ali eto bar ja mislim da je to odvratno stanje...

i meni

SAS kaže:

I ja volim biti sam, malo nas je al nas ima !

Nema ljudi nema ni problema, a kamoli narusavanje dusevnog/unutrasnjeg mira. Naravno da koji puta padne potreba za drustvom, ali vise prevladava potreba za mirom.

ima vas sve više i ja sam jedno vrijeme izbjegavala druženje baš zbog tog, ljudi bi me uznemiravali, osjećala bi se gore s njima, a onda sam shvatila da se to odnosi samo na određene ljude i nekad sretnem neku osobu ispričam se sa njom i osjećam se lijepo, a mnogi ljudi me uznimiruju, mada sasvim je nebitno je li to uživo ili preko interneta, kad bi htjela izbječi uznemiravanje onda bi se trebala potpuno izolirati od bilo kakvog kontakta s ljudima

razmišljam da je to zbog depresije sve veća želja ljudi da budu sami

[Darkyn]

Da, depresija pridonosi potrebi da se bude sam.
Jer nemaš ni snage i volje za sebe, a kamoli za druge.

No, s druge strane, zdrava potreba za samoćom, kod ljudi koji su jednostavno takvi, je bitna kao jelo i piće...Ne znam to bolje objasniti.
Postoje dani kad me kontakt s drugim osobama, pa makar i onaj najbanalniji ("Dobar dan susjeda, kako ste?") iscrpljuje.
Nije tema, ali , nakon jednog događaja, proučavam ljude kojima sam okružena i, između ostalih ih dijelim na "energijski zahtjevne" i one druge. To ne znači da su ovi prvi loši. To samo znači da u komunikaciju s njima treba uložiti više...Pa energije, samokontrole...Ukratko, "živaca".

[malamicika]

Darkyn kaže:

Postoje dani kad me kontakt s drugim osobama, pa makar i onaj najbanalniji ("Dobar dan susjeda, kako ste?") iscrpljuje.
Nije tema, ali , nakon jednog događaja, proučavam ljude kojima sam okružena i, između ostalih ih dijelim na "energijski zahtjevne" i one druge. To ne znači da su ovi prvi loši. To samo znači da u komunikaciju s njima treba uložiti više...Pa energije, samokontrole...Ukratko, "živaca".

i meni zna nekad, zapravo vrlo često biti teško pričati, pa tako i pozdraviti nekoga, ali to mi je povezano s depresijom. Tako ih nekako i ja dijelim, s nekim ljudima kad pričam to me toliko iscrpi da bi najradije pobjegla na pusti otok dok me razgovor s nekim zna onako "napuniti energijom"

[Darkyn]

malamicika kaže:

i meni zna nekad, zapravo vrlo često biti teško pričati, pa tako i pozdraviti nekoga, ali to mi je povezano s depresijom. Tako ih nekako i ja dijelim, s nekim ljudima kad pričam to me toliko iscrpi da bi najradije pobjegla na pusti otok dok me razgovor s nekim zna onako "napuniti energijom"

Evo, vidim da imaš slične situacije, pa me zanima...Da li te razgovor s nekom osobom toliko umorio da si se nakon njega osjećala toliko potrošeno da si doslovno morala zaleći?
Ne vjerujem u "emotivni vampirizam" šeme. Ali vjerujem u naporne( ne moraju biti ni zli, čak ni izbor tema za razgovor ne mora biti dosadan) ljude i one koji zrače nekakvom pozitivom.

[malamicika]

jesam, nekad sam se znala vračati kući s nekog druženja i jedva se popeti uz stepenice koliko god ludo zvuči, također tijekom nekog razgovora bi znala zamišljati krevet i kako bi legla na njega.

Ali to se meni dešava kad sam u društvu kritički nastrojenih ljudi kojih je sve više.
Ne znam na što misliš kad kažeš pozitivni ljudi, tj. zrače pozitivom oni koji su sretni ili pozitivni u nekom drugom smislu? Ja baš ne volim takve mislim ne smeta mi što je neko pozitivan nego što smatram da će takvi i od mene očekivati da blistam od sreće i da ću im kvariti raspoloženje
Možda griješim sad ovdje, ali baš ti navodno pozitivni ljudi su oni koji su najviše vole da kritiziraju
mene iscrpi druženje s ljudima s kojima se osjećam da ne mogu biti to što jesam

[Darkyn]

Pozitivan u smislu da u drugoj osobi izaziva opuštenost, radost.
Evo primjera...Imam frendicu koja, na nešto nas, djeluje maltene kao melem.
Tipa...izneseš joj neki svoj plan, ona tome pristupi afirmativno...U svemu nađe nešto pozitivno, nešto dobro što se može izvući iz situacije.
Drugi tip primjera je također frendica, bivša, koja je, što uvijeno, što neuvijeno, kritizirala neki događaj, plan, životnu odluku. A što je najgore, žena je mislila i željela dobro.
Nakon kava s njom sam se znala dovući kući i vegetirati. I trebalo mi je nešto vremena da skontam da me taj kontakt iscrpljuje...Da me njeno vječno kritiziranje svijeta, taj crni oblak bog te pita čega , iznad njene glave, ubija.
Inače , ni ja ne volim one "fairy folk" kojima je sve super, dandy i najkul ikad:-) Onako...ne može ti SVE UVIJEK biti super. Ljudski je ne voljeti nešto ili se osjećati loše u nekoj situaciji.

[malamicika]

Darkyn kaže:

Pozitivan u smislu da u drugoj osobi izaziva opuštenost, radost.
Evo primjera...Imam frendicu koja, na nešto nas, djeluje maltene kao melem.
Tipa...izneseš joj neki svoj plan, ona tome pristupi afirmativno...U svemu nađe nešto pozitivno, nešto dobro što se može izvući iz situacije.
Da me njeno vječno kritiziranje svijeta, taj crni oblak bog te pita čega , iznad njene glave, ubija.
Inače , ni ja ne volim one "fairy folk" kojima je sve super, dandy i najkul ikad:-) Onako...ne može ti SVE UVIJEK biti super. Ljudski je ne voljeti nešto ili se osjećati loše u nekoj situaciji.

pretpostavljam da svako voli takve ljude, tu prvu osobu. takvi ljudi nekako jačaju samopouzdanje. Meni smeta kad neko mene kritizira, ono ne želim se družiti s nekim da bi slušala nečije popovanje, a to što je neko onako "mračan" mi ne smeta previše, ne zamara me

Zaboravi reći ovo gore što neko napisa da se cijeli život oslanjamo samo na sebe mi je nepojmljivo, sve što je čovjek postigao postigao je u zajedništvu, a ne sam, za većinu stvari koje želiš napraviti treba ti neko, valjda zato i postoji milijun nekih udruženja, grupa za podršku jer zajedno smo jači

[Artemida4]

malamicika kaže:

pretpostavljam da svako voli takve ljude, tu prvu osobu. takvi ljudi nekako jačaju samopouzdanje. Meni smeta kad neko mene kritizira, ono ne želim se družiti s nekim da bi slušala nečije popovanje, a to što je neko onako "mračan" mi ne smeta previše, ne zamara me

Zaboravi reći ovo gore što neko napisa da se cijeli život oslanjamo samo na sebe mi je nepojmljivo, sve što je čovjek postigao postigao je u zajedništvu, a ne sam, za većinu stvari koje želiš napraviti treba ti neko, valjda zato i postoji milijun nekih udruženja, grupa za podršku jer zajedno smo jači

Jačaju samopouzdanje, ali su ujedno i užasno nerealni i neprizemljeni. A upravo zbog toga i jačaju samopouzdanje jer je to ono što nam treba u životu. Znam da će možda sada zvučati priglupo i stereotipno, al ne volim takve ljude koji su vječno optimistični i pozitivni jer mi se čine površnima i neinteligentnima. Onaj tko imalo misli svojom glavom o sebi, drugima i životu općenito, mislim da se ne bi uvijek bio optimist.

Ne znam što ti je točno nepojmljivo oko toga da se moramo oslanjati na sebe. To je činjenica. U čovjeka ne možeš imati 100%-tno povjerenje. Homo homini lupus.

Rijetko koji čovjek je do cilja, u zajedništvu s drugima, došao na pravedan način. Da bi došao do cilja (uspjeha) moraš savladati konkurenciju. A svi znamo što se podrazumijeva pod time.