ljudi koji vole biti sami

[ubu]

95% vremena volim bit sam, ako i pozelim ponekad druzit se, to mi je trenutno nedostupno zbog socijalne fobije, a i da zelim nekog pozvat na cugu, nije da bas imam nekoga, stari frendovi, poznanici su otisli svojim putevima, a i mene je ta fobija udaljila od ljudi, rodbine takodjer.

[malamicika]

Artemida4 kaže:

Jačaju samopouzdanje, ali su ujedno i užasno nerealni i neprizemljeni. A upravo zbog toga i jačaju samopouzdanje jer je to ono što nam treba u životu. Znam da će možda sada zvučati priglupo i stereotipno, al ne volim takve ljude koji su vječno optimistični i pozitivni jer mi se čine površnima i neinteligentnima. Onaj tko imalo misli svojom glavom o sebi, drugima i životu općenito, mislim da se ne bi uvijek bio optimist.

Ne znam što ti je točno nepojmljivo oko toga da se moramo oslanjati na sebe. To je činjenica. U čovjeka ne možeš imati 100%-tno povjerenje. Homo homini lupus.

Rijetko koji čovjek je do cilja, u zajedništvu s drugima, došao na pravedan način. Da bi došao do cilja (uspjeha) moraš savladati konkurenciju. A svi znamo što se podrazumijeva pod time.

ne volim ni ja te pozitiviste čak strašno me nerviraju, ali osoba koja je u stanj uizvuči nešto dobro iz situacije po meni ne spada u neke te što gledaju svijet nerealno i kojima je sve super

nepojmljivo mi je to zbog toga što ti trebaju drugi za sve, počevši od toga da jedeš, da piješ vodu, da se oblačiš i niz drugih stvari i koliko god bi bilo lijepo da možeš sve sama ne možeš, ako te neko, bubam, ubode nožem jel se i onda oslanjaš na sebe ili doktore i cijeli medicinski sustav? nepojmljivo je zato što čovjek ne može funkcionirati sam, uvijek se moraš osloniti na nekoga.
Ako govorite o psihičkom oslanjanju onda je to drugo, neki ljudi mogu da se ne oslanjaju na druge u tom pogledu. Gledajući najveće napretke čovječanstva svi su ostvareni u zajedništvu, možda ti gledaš kroz oči pojedinca uspjeh, a ja govorim općenito o uspjehu, napretku cijelog čovječanstva, sve što je postignuto postignuto je u nekom zajedništvu, ne udružuju se ljudi bez razloga. ne možeš ni u što imati 100% povjerenje to nemam ni u sebe, sve je nesigurno

ubu kaže:

95% vremena volim bit sam, ako i pozelim ponekad druzit se, to mi je trenutno nedostupno zbog socijalne fobije, a i da zelim nekog pozvat na cugu, nije da bas imam nekoga, stari frendovi, poznanici su otisli svojim putevima, a i mene je ta fobija udaljila od ljudi, rodbine takodjer.

i kod mene je isti slučaj osim što volim manje vremena provoditi sama, voljela bih da je nekih 50%

[Artemida4]

malamicika kaže:

ne volim ni ja te pozitiviste čak strašno me nerviraju, ali osoba koja je u stanj uizvuči nešto dobro iz situacije po meni ne spada u neke te što gledaju svijet nerealno i kojima je sve super

nepojmljivo mi je to zbog toga što ti trebaju drugi za sve, počevši od toga da jedeš, da piješ vodu, da se oblačiš i niz drugih stvari i koliko god bi bilo lijepo da možeš sve sama ne možeš, ako te neko, bubam, ubode nožem jel se i onda oslanjaš na sebe ili doktore i cijeli medicinski sustav? nepojmljivo je zato što čovjek ne može funkcionirati sam, uvijek se moraš osloniti na nekoga.
Ako govorite o psihičkom oslanjanju onda je to drugo, neki ljudi mogu da se ne oslanjaju na druge u tom pogledu. Gledajući najveće napretke čovječanstva svi su ostvareni u zajedništvu, možda ti gledaš kroz oči pojedinca uspjeh, a ja govorim općenito o uspjehu, napretku cijelog čovječanstva, sve što je postignuto postignuto je u nekom zajedništvu, ne udružuju se ljudi bez razloga. ne možeš ni u što imati 100% povjerenje to nemam ni u sebe, sve je nesigurno

Što se ovog prvog tiče, tu se slažem. To je drugi tip ljudi i oni me ne nerviraju
A što se tiče ovog drugog, mislila sam da se trebaju oslanjati na sebe na psihološkoj razini.

[Artemida4]

ubu kaže:

95% vremena volim bit sam, ako i pozelim ponekad druzit se, to mi je trenutno nedostupno zbog socijalne fobije, a i da zelim nekog pozvat na cugu, nije da bas imam nekoga, stari frendovi, poznanici su otisli svojim putevima, a i mene je ta fobija udaljila od ljudi, rodbine takodjer.

95% vremena mi se čini previše... Al ako ti tako voliš, onda u redu.
Pa poduzmi nešto oko te fobije. Sve se može riješiti. Možda nađeš neke nove ljude nalik sebi.

[ubu]

Artemida4 kaže:

95% vremena mi se čini previše... Al ako ti tako voliš, onda u redu.
Pa poduzmi nešto oko te fobije. Sve se može riješiti. Možda nađeš neke nove ljude nalik sebi.

radim na tome, dobro, mozda sam pretjerao u vezi postotka, cinjenica je da sam veliku vecinu vremena sam, imam djevojku, no osim nje, nikoga, ako se i nalazim u grupi ljudi, na nekoj zabavi, osjecam se usamljeno, ne mogu se socijalizirat, krenuo sam na kognitivnu bihevioralnu terapiju, pa se nadam nekom poboljsanju na tom polju.

[Darkyn]

Super da si krenuo na terapiju.
Ja sam se prije teško uklapala u društva...Velike grupe ljudi su me užasavale. Tj. veće grupe ljudi s kojima bih morala uljuđeno komunicirati.
Pod zadnje me užasavalo odlaziti i u društvo koje sam poznavala, jer su mi tipična dosadna ćeretanja oduzimala energiju.
Znalo se dogoditi da se jednostavno razbolim na dan tog okupljanja. Bio je to osjećaj opće slabosti, popraćen glavoboljom i mučninom.
Trebalo mi je dosta vremena da shvatim da ti ljudi, koliko god možda bili i dobre osobe, nisu za mene(ili ja nisam za njih).
Sad se ne natjeravam ni na što. Imam svoj krug dragih ljudi i nešto poznanika. Popijem kavu, ugodno se podružimo...

[SAS]

malamicika kaže:

ima vas sve više i ja sam jedno vrijeme izbjegavala druženje baš zbog tog, ljudi bi me uznemiravali, osjećala bi se gore s njima, a onda sam shvatila da se to odnosi samo na određene ljude i nekad sretnem neku osobu ispričam se sa njom i osjećam se lijepo, a mnogi ljudi me uznimiruju, mada sasvim je nebitno je li to uživo ili preko interneta, kad bi htjela izbječi uznemiravanje onda bi se trebala potpuno izolirati od bilo kakvog kontakta s ljudima

razmišljam da je to zbog depresije sve veća želja ljudi da budu sami

Ima nas i vise nek sto si mozes zamisliti jer se ne zele svi javiti pod svojim starim nickovima, zbog toga sto se neki forumasi medusobno poznaju pa ne zele kvariti sliku o sebi.

E sad ovo zasto ovako zasto onako. Meni je recimo ponekad problem se ukljuciti u drustvenu raspravu kad nas ima puno jer nemos sve pratiti ko sta prica pa jos uz to ne znas sto bi rekao, a da pritom nebubnes bezveze neku glupost pa da kolutaju ocima umjesto da se nasmiju. No kad jedni krenu prepricavat svoje onda tek nemos nista reci vec samo slusati. Naravno tada mi uzbrzo postane dosadno, pa me to jednostavno iscrpi.
A nekad jednostavno nemam uopce zelju izaci van iz svoje kuce i dvorista u medu nepoznatim ljudima. Dok ovo uznemiravanje ja to jednostavno presjecem u korijenu jer ne zelim imat snjima posla pa ajde realno gledajuci malo ko me uopce uznemirava. Cak me za sada vise vrane na grani uznemiravaju nek ljudi, eto u tom smislu, al opet imas ljude koje nemozes izbijeci npr. profesori na faksu, bar dok sam studirao, poslije to moze biti sef/poslodavac/kolege itd.

Najgore mi je od svega izlazak u klubove/disco tam se uopce ne znam provesti. Tam imas s mog gledista samo buku i "ludake" koji plesu uz to. Nije to za mene jer sam ja previse pasivan za tako nesto !

Po meni uz vezi ovog problema cak i nemora biti problem depresija vec nemogucnost da se opustis kako bi se uklopio u drustvo. Znas da imas barem dvije skupine ljudi, jedni su hiper aktivni koji bi zeljeli ici koje kuda, druziti se sa svima. Dok su drugi pasivni htijeli bi da bude sve lezerno i opustajuce. Izoliranost dovodi do depresije jer nemas nikoga uz sebe skim bi malo popricao kad imas nesto za reci itd.


Sent from my GT-S5670 using Tapatalk 2

[juro dens]

ja preferiram biti sam. kao klinac sam se cesce druzio, radio pizdarije po kvartu, itd....ali danas mi je jednostavno naporno se razgovarati sa ljudima. small talk, fejkanje interesa za tudja zivota, smijanje kad mi nista nije smijesno, takve stvari osobno dozivljavam kao posao i u prevelikim dozama me iscrpljuju. naravno da postoje ljudi s kojima sam u dobrim odnosima, kojima zelim dobro i s kojima volim biti u kontaktu. ali necu im se javljati svaki drugi dan na vacapu i vjerojatno im necu doci na rostilj. neki ljudi to postuju i cijene me kao tipa s kojim se ponekad mozes dobro provesti, za druge sam jednostavno cudan. takav je zivot

[ur-faust]

malamicika kaže:

u posljednje vrijeme srećem sve više ljudi koje žele biti sami i vole to i općenito ima masa ljudi s onom pričom kako su svi ljudi grozni, kako niko ne valja, kako nema pravih prijatelja i sl.
Sad me zanima da li vi nailazite na takve ljude često ili primječujete porast tog "trenda" u društvu?
Čini mi se sve više da nikome nije stalo do prijateljstva i da se niko ne želi potruditi oko takvog odnosa, što vi mislite?

Ne primjećujem nešto takvo. Prvo, čini mi se da ne postoji jednostavna veza između nekakve "mizantropije" o kojoj pričaš (generalno negativan stav prema ljudima, "nitko ne valja" itd.) i takvog samovanja. Ako ništa drugo, par ljudi koje znam i za koje bih rekao da su takvi "mizantropi" ne bježe u utvrdu svoje samoće, već sasvim suprotno, itekako aktivno traže kontakt i društvo (što implicira da je moguće da su negativni stavovi puki produkti loših iskustava).

Par ljudi koje znam a koji su osobe koje mnogo manje traže i trebaju kontakt i društvo uopće nisu takvi "mizantropi".

To stoji s jedne strane, a s druge strane problema je ovo što kažeš za nevoljkost da se čovjek potrudi. I ponovno, nemam pojma je li ta značajka u porastu, ali čini se moguće, do jedne mjere i izgledno da a) negativna dosadašnja iskustva, s tim povezano b) mogući kompleksi i određeni "psihički problemi" (u najširem smislu riječi) i c) zaokupljenost poslom i/ili aktivnostima u slobodno vrijeme te obitelji dovode do nečeg takvog. U bilo kojem omjeru raspoređenom između te tri stavke.

Ili da se radi o jednostavnijoj situaciju, o takvom tipu ličnosti koji je relativno zatvoren za druge ljude i dovodi do toga da osoba nema preveliku potrebu za druženjem i komunikacijom.

Eh sad, kako dalje od mojeg naravno ograničenog iskustva na društvene trendove? Nisam se susreo sa studijama koje se bave ovim problemom.

[Abaddon0100]

Ja volim samovat.

[malamicika]

SAS kaže:

A nekad jednostavno nemam uopce zelju izaci van iz svoje kuce i dvorista u medu nepoznatim ljudima. Dok ovo uznemiravanje ja to jednostavno presjecem u korijenu jer ne zelim imat snjima posla pa ajde realno gledajuci malo ko me uopce uznemirava. Cak me za sada vise vrane na grani uznemiravaju nek ljudi, eto u tom smislu, al opet imas ljude koje nemozes izbijeci npr. profesori na faksu, bar dok sam studirao, poslije to moze biti sef/poslodavac/kolege itd.

Najgore mi je od svega izlazak u klubove/disco tam se uopce ne znam provesti. Tam imas s mog gledista samo buku i "ludake" koji plesu uz to. Nije to za mene jer sam ja previse pasivan za tako nesto !

ja sam jedna od tih luđaka baš mi je neki gušt isplesati se uz glasnu muziku
a ovo gore što napisano mi zvuči kao izbjegavanje određenih ljudi i želja za mirnijim druženjima a ne općenito želja za samoćom

juro dens kaže:

ja preferiram biti sam. kao klinac sam se cesce druzio, radio pizdarije po kvartu, itd....ali danas mi je jednostavno naporno se razgovarati sa ljudima. small talk, fejkanje interesa za tudja zivota, smijanje kad mi nista nije smijesno, takve stvari osobno dozivljavam kao posao i u prevelikim dozama me iscrpljuju. naravno da postoje ljudi s kojima sam u dobrim odnosima, kojima zelim dobro i s kojima volim biti u kontaktu. ali necu im se javljati svaki drugi dan na vacapu i vjerojatno im necu doci na rostilj. neki ljudi to postuju i cijene me kao tipa s kojim se ponekad mozes dobro provesti, za druge sam jednostavno cudan. takav je zivot

opet i ovo mi djeluje kao želja za određenim tipom ljudi, a ne samoćom. više sam mislila na one ljude koji radije vole recimo šetati sami nego s bilo kim pa makar im to bila i draga osoba

ur-faust kaže:

Ne primjećujem nešto takvo. Prvo, čini mi se da ne postoji jednostavna veza između nekakve "mizantropije" o kojoj pričaš (generalno negativan stav prema ljudima, "nitko ne valja" itd.) i takvog samovanja. Ako ništa drugo, par ljudi koje znam i za koje bih rekao da su takvi "mizantropi" ne bježe u utvrdu svoje samoće, već sasvim suprotno, itekako aktivno traže kontakt i društvo (što implicira da je moguće da su negativni stavovi puki produkti loših iskustava).

Par ljudi koje znam a koji su osobe koje mnogo manje traže i trebaju kontakt i društvo uopće nisu takvi "mizantropi".

To stoji s jedne strane, a s druge strane problema je ovo što kažeš za nevoljkost da se čovjek potrudi. I ponovno, nemam pojma je li ta značajka u porastu, ali čini se moguće, do jedne mjere i izgledno da a) negativna dosadašnja iskustva, s tim povezano b) mogući kompleksi i određeni "psihički problemi" (u najširem smislu riječi) i c) zaokupljenost poslom i/ili aktivnostima u slobodno vrijeme te obitelji dovode do nečeg takvog. U bilo kojem omjeru raspoređenom između te tri stavke.

Ili da se radi o jednostavnijoj situaciju, o takvom tipu ličnosti koji je relativno zatvoren za druge ljude i dovodi do toga da osoba nema preveliku potrebu za druženjem i komunikacijom.

Eh sad, kako dalje od mojeg naravno ograničenog iskustva na društvene trendove? Nisam se susreo sa studijama koje se bave ovim problemom.

bilo je studija kako ljudi provode manje vremena družeći se uživo, mislim nisam sigurna. meni se učinilo da jest u porastu ovo da se ljudi ne žele truditi oko prijateljstva jer sto puta čujem ono kako je neko nekome nešto uradio i sad je to smrt kao da su ljudi savršeni i kao da niko nikad neće napraviti grešku ili uraditi nešto loše. A čini mi se da je u porastu i ta želja za samoćom jer često pročitam to na forumima kako neko voli biti sam, mislim ne ona doza samoće da želi imati vrijeme za sebe nego da baš ne voli uopće s ljudima bilo kakvima

[F.A.Q]

malamicika kaže:

opet i ovo mi djeluje kao želja za određenim tipom ljudi, a ne samoćom. više sam mislila na one ljude koji radije vole recimo šetati sami nego s bilo kim pa makar im to bila i draga osoba

da .. u bucui primitivizma i klonizma valjda .. cega sve nema i kako god "to" zvali udaljavanje od spomenutog se cesto registrira od te "vecine2 kao "cudnim" odnosno tocnije samostalnim u negativnom kontekstu

pa mislim si normalno kad u tome kontekstu ne postoije pojednicni nego masa .. i zanimljivi su pogledi i reakcije te mase na pojedinca .. .. presmjesno bi bilo da nije ponekad i opasno za pojedinca .. masovna shizofrenija sa paranojama a bez konkretnog karaktera i stava ipak se radi o masi pa je i nemoguc ikakav racionalan pogled da ne velim razmisljanje ... jer je tako nesto naravno kontra cijele "ideje" .. "kontra naroda" .. "protiv drzave" .. majke ti koji proljevi .. ali hebena surova stvarnost u kojoj i najizrazenija samoca postaje pozeljna po meni je (naj)bolje rjesenje

[Fantasist]

neshvaćen sam..samoća mi godi i koristim je u svrhu razvoja.

[Artemida4]

Fantasist kaže:

neshvaćen sam..samoća mi godi i koristim je u svrhu razvoja.

Svi smo mi neshvaćeni.

[Fantasist]

Artemida4 kaže:

Svi smo mi neshvaćeni.

mislim ja sam nekad tražio razumjevanje, sad uopće ne (mogu me razumjeti meni jednaki - zvuči vrlo pretenciozno zar ne?! ali to je tako za sve tipove ličnosti), zapravo kad sam raskinuo s društvenim programima..tu sam učino prvi korak ka sebi.

[Artemida4]

Fantasist kaže:

mislim ja sam nekad tražio razumjevanje, sad uopće ne (mogu me razumjeti meni jednaki - zvuči vrlo pretenciozno zar ne?! ali to je tako za sve tipove ličnosti), zapravo kad sam raskinuo s društvenim programima..tu sam učino prvi korak ka sebi.

Slažem se.
Meni je jedino žao što sam se povjerila nekim ljudima za koje sam mislila da će imati razumijevanja jer su drugačiji, ali se ispostavilo da su isti ko i drugi. Pošto ne razumijem ni sama sebe, ne očekujem ni da me drugi razumiju.

Smatram da je u životu najvažnije spoznati samog sebe. A samoća je preduvjet za to.

[Fantasist]

Artemida4 kaže:

Slažem se.
Meni je jedino žao što sam se povjerila nekim ljudima za koje sam mislila da će imati razumijevanja jer su drugačiji, ali se ispostavilo da su isti ko i drugi. Pošto ne razumijem ni sama sebe, ne očekujem ni da me drugi razumiju.

Smatram da je u životu najvažnije spoznati samog sebe. A samoća je preduvjet za to.

da pa shvaćam te, ali to je i školovanje na neki način, stjecanje mudrosti...sad sigurno znaš kakve ljude pustiti sebi i mogućnost grešaka je manja.

a ja sebe razumijem, ono što jesam i što hoću u životu, manjeviše, to je meni vizija kao dan...e sad ne shvaćam samo svoj potencijal i ono što mogu postići od sebe i u smislu kreativnog stvaralaštva.

spoznati sebe je najvažnije, realizirati se

[FiorellaTerenzi]

sad kad vratim film, skontam da sam u neka doba postala svjesna koliko okolina utječe na mene i kako mi se to nije nimalo svidjelo.. makar ja bila vječiti buntovnik i to ne svojim izborom, skontam da mi nije fazon ni uvijek kontru udarat. u suštini me zapravo bilo strah biti ono što jesam pred drugima, a ni sama nisam znala gdje počinje a gdje završava to moje glumatanje, pa sam eto odabrala samoću da se skontam. očistila sam si dobar dio društva, za neke mi i sad žao, al jbg. no par osoba je ostalo tu, nekako su oduvijek bili tu, zapravo to su bili oni što nisu ni tražili previše od mene, pa je bilo poprilično lagano održavati odnos sa njima. i sad mi to paše, da mi se ostavi prostora. period resocijalizacije je bio malo čudan.. al preživila sam sad kad se bolje poznam lakše mi je puno sa ljudima. i nekako mislim da bi svi trebali naučiti prvo biti sami sa sobom, no eto. a i generalno sam vjerovatno introvert jer se moram povuć da napunim baterije, razložim i posložim šta se sve izdešavalo. no, ne bježim više toliko od kontakta.. al me opet iznervira kad skontam da sam se previše prilagodila društvu, samo što mi sad treba puno manje vremena u osami da se dozovem

[malamicika]

ja sam se baš najbolje upoznala boraveći sa drugim ljudima, kako ćeš se upoznati u samoći onda ne možeš upoznati svoje reakcije na nešto, ne možeš znati kako ćeš se ponašati u određenim situacijama, ne možeš znati što voliš, od čega odstupaš u što se uklapaš, što ne voliš, zapravo izlaganje ljudima me najviše dovelo do spoznaje o samoj sebi, da nisam promatrala ljude oko sebe i provodila vrijeme s njima nikad ne bi razmišljala o nekim stvarima, ljudi su me često poticali na razna razmišljanja

što se mene tiće sama volim ponekad, raditi neke stvari koje volim, ali ne volim da budem većinu vremena sama, naravno sve ovisi ko je društvo. mnogi od vas pričaju kako vole biti sami, a ono ispod imam dva, tri prijatelja to nije voljeti biti sam

[NicolasBourbaki]

malamicika kaže:

ja sam se baš najbolje upoznala boraveći sa drugim ljudima, kako ćeš se upoznati u samoći onda ne možeš upoznati svoje reakcije na nešto, ne možeš znati kako ćeš se ponašati u određenim situacijama, ne možeš znati što voliš, od čega odstupaš u što se uklapaš, što ne voliš, zapravo izlaganje ljudima me najviše dovelo do spoznaje o samoj sebi, da nisam promatrala ljude oko sebe i provodila vrijeme s njima nikad ne bi razmišljala o nekim stvarima, ljudi su me često poticali na razna razmišljanja

što se mene tiće sama volim ponekad, raditi neke stvari koje volim, ali ne volim da budem većinu vremena sama, naravno sve ovisi ko je društvo. mnogi od vas pričaju kako vole biti sami, a ono ispod imam dva, tri prijatelja to nije voljeti biti sam

Nikako ne možeš spoznati sebe u društvu drugih, u društvu drugih možeš spoznati upravo - druge. Oprosti, ali tvoj upis je hrpa nedoraslih gluposti i ne samo to, ono najbitnije - nisi spoznala samu sebe.

Netko tko voli biti većinu vremena sam, ne znači da nema niti jednog prijatelja. Meni je, recimo s određenim ljudima i previše vidjeti se jednom u dva tjeda, s nekim mi je dosta jednom tjedno, s nekim 7 puta. Samoća, sve dok je izbor, ne predstavlja nikakav problem i prepreku u svakodnevnom funkcioniranju, usamljenost je sasvim neka deseta priča.

Evo nekoliko Schopenhauerovih citata, za one koji vole biti sami:

"Mladima bi glavni predmet učenja morao biti taj da nauče podnositi samoću: ona je naime izvor sreće i duševnog mira."

"Samoća je sudbina svih značajnijih duhova."

"U samoći bijednik osjeća svu svoju bijedu; veliki duh svu svoju veličinu."

Kada sam u društvu drugih ne mogu biti sam sa svojim mislima. Zato volim i biram više samoću - u samoći osjetim sebe u potpunosti.