"Nemaš se kamo sakriti" ili čovjek-pojedinac kao centar nemoći

[Šabović Adis]

Druid kaže:

Zašto bi se skrivao od sebe?
I šta ti to zapravo znači?

Ma, naslov mi nekako apokaliptično zvuči: "Nemaš se kamo sakriti...", a ja se pitam od koga bih to trebalo da se krijem. Jel' možda treba da živim pod krinkom? Mis'im, ni taj neko, od koga se, kao, ne mogu sakriti isto tako ne može da se sakrije od mene. Ne mogu se sakrit' ni od sama sebe pa se neću kriti ni od koga.

Eto toliko...
Potpis: ja, Šabović Adis

[planinar]

Druid kaže:

...
A najjače oružje onih koji nadziru u slučaju gore spomenutih velikih korporacija nije to što nadziru nego što bi ljudi mogli povjerovati da je njihov nadzor toliko opasan po pojedince da onda ti pojedinci interioriziraju nadzor i postaju svoji vlastiti policajci, puno efikasniji od bilo kakvkog materijalno postojećeg represivnog sustava (osim u nekoj SF distopiji što je daleko od stvarnosti u tehnološkom smislu). Kao u "dobra stara vremena" s Benthamovim panopticonom, gdje se išlo na to da se napravi takav sustav nadzora da se reduciraju troškovi nadziratelja. Dovoljan je bio jedan nadziratelj za jedan cijeli pogon, a s vremenom su pacijenti/radnici/zatvorenici/učenici toliko interiorizirali nadzor da se i taj jedan nadziratelj mogao maknuti (zato što ionako nitko nije mogao vidjeti je li on tamo ili nije, ali svi su polazili od pretpostavke da jest jer ako bi ih vidjeli da rade nešto nedozvoljeno, bili bi kažnjeni). Ljudi su se disciplinirali do te mjere da su postali svoji vlastiti nadzornici. To je za sustav bilo odlično. Funkcionalnost i efikasnost je rasla, a troškovi za nadzor su se bitno smanjili. Gdje ćeš bolje za jedan instrumentalni na profit orijentirani um.

Mišljenja su podijeljena: neki to slave kao divno otkriće pripitomljavanja "beštija" koje se zovu ljudima, a neki to smatraju monstruoznim.

Svaki je režim u povijesti nastojao prepoznati rušiteljski faktor sustava u pojedincima, unaprijed. Baš je zato i najisplativije da pojedinac nadzire sam sebe, prije nego opasnost naraste na mjeru protiv koje se teško boriti.

No, pokornost sustavu društvu se tek kratkoročno isplati - dugoročno, društvo bez neposluha, bunta, kritičara, osuđeno je na stagnaciju u razvoju i na propast, jer se u njemu ne potiče kreativnost, tj. novo, drugačije, koje raste na starom (tj. na njegovim razvalinama).

Sustav nema poriv biti drugačijim, nego se nastoji održati istim sa što manjim utroškom snage.

Autocenzura je posebno opasna kad djeluje na samoograničenje kreativnosti (bunta) umjetnika i znanstvenika, koji imaju najizravniji utjecaj na društvo.

Znači, društvo koje se nema potrebu mijenjati, pojedinci koji nemaju potrebu mijenjati se i mijenjati svoju ulogu u društvu, pripitomljeni pojedinci, jednako kao i pripitomljene životinje, mogu živjeti tek u kavezu.