Bezuvjetna Ljubav

[mravac8]

haram kaže:

Pitala si može li se umjetno izazvati (vjerojatno misleći na neke autosugestivne metode), i na to sam odgovarao. Sada mi pričaš o spontanoj reakciji.

Ne na taj način.

To bi bilo nešto poput eliksira ljubavi, ono što su alkemičari tražili tisućljećima. Dakle, popiješ hormon ljubavi i zaljubiš se u Đuru.

Ili?

Možda popiješ hormon ljubavi pa se zaljubiš u Marka? A želiš se zaljubiti u Đuru?

[haram]

mravac8 kaže:

Neosporno je da s osjećajima ( da li samo s nekim ili sa svima ? ) možemo upravljati.

Osjećaje možemo potisnuti, zatomiti, možemo ne misliti na njih, možemo ih analizirati.

Ali da bi sve to radili s odječajima oni moraju već biti tu.

Recimo, bijes. Možeš s njime upravljati, mislim da ne možeš postići da se ne pojavi ali ga možeš, kada se pojavi, suzbiti. Možeš postići i da osjećaji ne utječu na tvoje odluke i na tvoje ponašanje.

Možda primjer, da bi bilo jasnije. U susjedstvu imam obitelj čiji sin je narkoman, mislim da je na heroinu, problematičnog ponašanja, stalno po zatvorima ...... međutim njegova majka ga voli, voli ga čitavim svojim srcem i ne može ga prestati voljeti bez obzira što ona jako dobro zna kakav je on, odnosno zna da je loša osoba. I voli ga godinama, ne znam koliko točno ima godina, ali je prešao tridesetu.

I Teda Bundyja je njegova majka bezuvjetno voljela, nije to ništa rijetko niti devijantno.
http://www.dailymail.co.uk/news/arti...g-illness.html
Ne znam kako bi netko sam sebi mogao utjecati na to, a da mu je sve u redu s funkcijama mozga. Može jedino, kako i kažeš, voljno suzbijati neke porive.

[haram]

mravac8 kaže:

Ne na taj način.

To bi bilo nešto poput eliksira ljubavi, ono što su alkemičari tražili tisućljećima. Dakle, popiješ hormon ljubavi i zaljubiš se u Đuru.

Ili?

Možda popiješ hormon ljubavi pa se zaljubiš u Marka? A želiš se zaljubiti u Đuru?

Nisi pročitala ono što sam pisao i linkao o oksytocinu?

EDIT: vidim da jesi na prethodnoj stranici. Nisam jako pažljivo čitao, ali čini mi se da brkaš uzroke i posljedice.

[yakuzza]

haram kaže:

Nemam ja nikakvu fikciju, fikciju imaju oni koji misle da takav nekakav svemoćni entitet sa kapricioznošću malog djeteta može postojati.
Samo me zanima kako si to tumače oni koji imaju tu fikciju.

Svi imaju fikciju, neki to nazivaju Bogom u životu drugi životom bez Boga, treći racionalnošću, četvrti misticizmom, peti etc - pitanje je ko tu zaista živi slobodno (oslobođeno od bremena težih samoobmana koje uslovljavaju ljudsku slobodu duha, kretanja, mišljenja i takve osobe zaista ostvaruju harmoničnost, pravu mudrost, a takvih svakako ima, među njima je malo onih koji ne uvode pojam Boga, ali ne kao teološki ili strogi teorijski koncept već kao razumevanje iskustva po sebi).

Život je ljudska fikcija, onaj deo koji se slaže sa onim što nazivamo prirodom on je komplementaran, onaj drugi deo koji jede tu prirodnost on je nastao samo na osnovu te ljudske fikcije, najveća je zabluda da se život može razumeti - posebno ne na način kako to nudi naučna paradigma.

Za življenje života postoji drugi uvjeti ali ne i zabluda i neznanje, fikcija o tome da je nekakva posebna razlika između fikcije o Bogu i fikcije čoveka o "stvarnom" životu gde nikakva ideja Boga ne postoji - manje više su svi podređeni uticajima sa čijim rušilačkim snagama ne mogu izlaziti kao posebni pobednici. Te rušilačke snage su dabome u nama, vuku svoje korene duboko i odavno, kroz različite mračne tunele umnim podpražnih draži, psihičkih i psiholoških uvjeta, normi svesti na koje se ne može baciti svetlost tek tako nekom pukom voljom i željom, niti je to stvar teorijskih okupacija svesti o "životu" ili ti o "razmišljanju i zamišljanju onoga što život jeste".

[mravac8]

haram kaže:

Nisi pročitala ono što sam pisao i linkao o oksytocinu?

Jesam. I oksytocin sam nazvala *hormon ljubavi*.

[mravac8]

haram kaže:

I Teda Bundyja je njegova majka bezuvjetno voljela, nije to ništa rijetko niti devijantno.
http://www.dailymail.co.uk/news/arti...g-illness.html
Ne znam kako bi netko sam sebi mogao utjecati na to, a da mu je sve u redu s funkcijama mozga. Može jedino, kako i kažeš, suzbijati neke porive.

Pa o tome se i radi - da to nije ništa rijetko niti devijatno.

U stvari da je rijetko i devijatno ne bi bilo problema.

Zašto ne možemo utjecati na pojavu osjećaja? Zašto volimo osobe koje ne zaslužuju našu ljubav? Volimo ih unatoč tome što ne zaslužuju ljubav, volimo ih iako smo potpuno svjesni da ne zaslužuju našu ljubav?

[Ironrage]

haram kaže:

A što je ljubav, nego isto jedna takva samo još složenija elektrokemijska interakcija raznih regija u mozgu?

Dokazi na koje linkaš na žalost ne uspostavljaju istinitost tvojeg 'pitanja', ako ti je to slučajno bio cilj.

[haram]

mravac8 kaže:

Pa o tome se i radi - da to nije ništa rijetko niti devijatno.

U stvari da je rijetko i devijatno ne bi bilo problema.

Zašto ne možemo utjecati na pojavu osjećaja? Zašto volimo osobe koje ne zaslužuju našu ljubav? Volimo ih unatoč tome što ne zaslužuju ljubav, volimo ih iako smo potpuno svjesni da ne zaslužuju našu ljubav?

Jer su osjećaji (bolje rečeno naša osjećajnost) daleko stariji, dublji i jači mehanizam, nastao davno prije nego što je nastala ljudska etika, još u davnim ljudskim precima, i koji je bio u funkciji opstanka za ta druga vremena. U funkciji očuvanja vrste, razmnažanja, prenosa genetskog materijala.
"Zasluge" su kategorija koja je proizašla iz naših modernih etičkih kriterija.

[haram]

Ironrage kaže:

Dokazi na koje linkaš na žalost ne uspostavljaju istinitost tvojeg 'pitanja', ako ti je to slučajno bio cilj.

Obrazloži zašto tako misliš.

[mravac8]

haram kaže:

Jer su osjećaji (bolje rečeno naša osjećajnost) daleko stariji, dublji i jači mehanizam, nastao davno prije nego što je nastala ljudska etika, još u davnim ljudskim precima, i koji je bio u funkciji opstanka za ta druga vremena. U funkciji očuvanja vrste, razmnažanja, prenosa genetskog materijala.
"Zasluge" su kategorija koja je proizašla iz naših modernih etičkih kriterija.

Pa ne radi se o etici već upravo o očuvanju vrste.

Ukratko - zašto bi netko volio budalu koja ga zlostavlja i ne pruža mu ništa, zašto ne bi volio nekoga tko mu omogućava dobar život, pun obilja i lijepih trenutaka?

[haram]

mravac8 kaže:

Pa ne radi se o etici već upravo o očuvanju vrste.

Ukratko - zašto bi netko volio budalu koja ga zlostavlja i ne pruža mu ništa, zašto ne bi volio nekoga tko mu omogućava dobar život, pun obilja i lijepih trenutaka?

Zato što će ta budala prirodnim slijedom dulje potrajati i ostaviti novo potomstvo (sačuvaj bože). Odnosno za tu svrhu su i ti roditeljski osjećaji.
A kad su spolni partneri u pitanju, tu je onda drugačija varijanta istog mehanizma, pojava u psihologiji znana kao hibristofilija.

[Ironrage]

haram kaže:

Obrazloži zašto tako misliš.

Sve što uspostavljaju je da hormon oxytocin igra kauzalnu ulogu u "stvaranju povjerenja, smanjivanja straha, te emocionalnom povezivanju" (citiram), i naravno, to između ostalog. To je sve. To je samo jedan dio od tog fenomena kojeg zovemo ljubav.

Oni farmakologijski utjecaji koje sam spomenuo su več puno bolji dokaz ako želiš tvrditi da ljubav ima materijalni uzrok. Sa njima možemo kemijski navesti mozak da stvori ljubav.

[yakuzza]

Ironrage kaže:

Sa njima možemo kemijski navesti mozak da stvori ljubav.

Pre će biti zaljubljenost, ne i ljubav.

[mravac8]

haram kaže:

Zato što će ta budala prirodnim slijedom dulje potrajati i ostaviti novo potomstvo (sačuvaj bože). Odnosno za tu svrhu su i ti roditeljski osjećaji.
A kad su spolni partneri u pitanju, tu je onda drugačija varijanta istog mehanizma, pojava u psihologiji znana kao hibristofilija.

Da li korokodil voli? Kako on bira svog seksualnog partnera?

[Ironrage]

yakuzza kaže:

Pre će biti zaljubljenost, ne i ljubav.

Ne, nego baš ljubav. Čitaj malo što govore ljudi koji eksperimentiraju sa raznih psihoaktivnim drogama.

Kada sam baš nedavno čitao knjigu od Harrisa, evo što on kaže;

A few years after my first painful encounter with solitude, in the winter of 1987, I took the drug 3,4-methylenedioxy-N-methylamphetamine (MDMA), commonly known as Ecstasy, and my sense of the human mind’s potential shifted profoundly. Although MDMA would become ubiquitous at dance clubs and “raves” in the 1990s, at that time I didn’t know anyone of my generation who had tried it. One evening, a few months before my twentieth birthday, a close friend and I decided to take the drug.

The setting of our experiment bore little resemblance to the conditions of Dionysian abandon under which MDMA is now often consumed. We were alone in a house, seated across from each other on opposite ends of a couch, and engaged in quiet conversation as the chemical worked its way into our heads. Unlike other drugs with which we were by then familiar (marijuana and alcohol), MDMA produced no feeling of distortion in our senses. Our minds seemed completely clear.

In the midst of this ordinariness, however, I was suddenly struck by the knowledge that I loved my friend. This shouldn’t have surprised me—he was, after all, one of my best friends. However, at that age I was not in the habit of dwelling on how much I loved the men in my life. Now I could feel that I loved him, and this feeling had ethical implications that suddenly seemed as profound as they now sound pedestrian on the page: I wanted him to be happy.

That conviction came crashing down with such force that something seemed to give way inside me. In fact, the insight appeared to restructure my mind. My capacity for envy, for instance—the sense of being diminished by the happiness or success of another person—seemed like a symptom of mental illness that had vanished without a trace. I could no more have felt envy at that moment than I could have wanted to poke out my own eyes. What did I care if my friend was better looking or a better athlete than I was? If I could have bestowed those gifts on him, I would have. Truly wanting him to be happy made his happiness my own.

A certain euphoria was creeping into these reflections, perhaps, but the general feeling remained one of absolute sobriety—and of moral and emotional clarity unlike any I had ever known. It would not be too strong to say that I felt sane for the first time in my life. And yet the change in my consciousness seemed entirely straightforward. I was simply talking to my friend—about what, I don’t recall—and realized that I had ceased to be concerned about myself. I was no longer anxious, self-critical, guarded by irony, in competition, avoiding embarrassment, ruminating about the past and future, or making any other gesture of thought or attention that separated me from him. I was no longer watching myself through another person’s eyes.

And then came the insight that irrevocably transformed my sense of how good human life could be. I was feeling boundless love for one of my best friends, and I suddenly realized that if a stranger had walked through the door at that moment, he or she would have been fully included in this love. Love was at bottom impersonal—and deeper than any personal history could justify. Indeed, a transactional form of love—I love you because…—now made no sense at all.

[haram]

Ironrage kaže:

Sve što uspostavljaju je da hormon oxytocin igra kauzalnu ulogu u "stvaranju povjerenja, smanjivanja straha, te emocionalnom povezivanju" (citiram), i naravno, to između ostalog. To je sve. To je samo jedan dio od tog fenomena kojeg zovemo ljubav.

A što sam ja rekao nego:
"A što je ljubav, nego isto jedna takva samo još složenija elektrokemijska interakcija raznih regija u mozgu?"
- pa citirao drugi dio ovog članka:
http://www.covermagazin.com/ljubav.php?NID=356

Oni farmakologijski utjecaji koje sam spomenuo su več puno bolji dokaz ako želiš tvrditi da ljubav ima materijalni uzrok. Sa njima možemo kemijski navesti mozak da stvori ljubav.

Ako misliš na stvaranje i interakcije oksitocina, dopamina, feniletilamina, norepinefrina i sličnih hormona (ne znam točno koja je juha tu u igri), slažem se.
http://www.stetoskop.info/Biologija-...19-content.htm

[haram]

mravac8 kaže:

Da li korokodil voli? Kako on bira svog seksualnog partnera?

Nisam siguran, ali rekao bih: na brzinu, u sezoni, i nije baš trajan i pouzdan partner, pogotovo kad ogladni. Dok ženka jako pazi na svoje potomstvo, valjda zato što ga i voli. Gmazovi imaju primitivniji mozak od ptica i sisavaca.

[haram]

Ironrage kaže:

Ne, nego baš ljubav. Čitaj malo što govore ljudi koji eksperimentiraju sa raznih psihoaktivnim drogama.

Kada sam baš nedavno čitao knjigu od Harrisa, evo što on kaže;

Jasno ti je da to baš i nije neko kliničko istraživanje, niti peer review izloženi stručni rad?

[Ironrage]

haram kaže:

Jasno ti je da to baš i nije neko kliničko istraživanje, niti peer review izloženi stručni rad?

Da, jasno mi je. I ne trebaju biti. Čovjek bi si mislio da je priroda takvih iskustva common knowledge u ovakvim duhovnim vodama.. ali eto.

Postoje istraživanja gdje dobrovoljcima daju te droge i gdje namjerno prate aktivnost mozga i mentalne posljedice tih stvari. Ako ga to zanima, google se itekako veseli druženju.

[yakuzza]

Ironrage kaže:

Ne, nego baš ljubav. Čitaj malo što govore ljudi koji eksperimentiraju sa raznih psihoaktivnim drogama.

Kada sam baš nedavno čitao knjigu od Harrisa, evo što on kaže;

Sve je to cool, ali to i dalje nema veze ni sa najobičnijom ljudskom ljubavlju gde su po sredi složene višegodišnje impresije i subjekt (objekt ljubavi), kamoli sa onim što je tema ovde a to je božanska Ljubav.

Kravlje mleko i sintetički napravljeni napitak koji mozak prepoznaje kao ukus mleka nije ista pojava - to je ta "mala", ali konkretna razlika, iluzija u svemu tome jeste baš to da neko to prihvati kao istovetnost.