Bauhaus

[MisterNo]

novi album od bauhausa u prodaji od 10.03.2008.
na internetu i prije...

mišljenja, kritike, razmišljanja od sad pa nadalje ovdje...

[mjolnir]

baš ga slušam, odličan na prvo slušanje iako sam često skeptičan prema novim izdanjima starih bendova. treba još koji put zavrtit

[Matijac]

E baš da čujem pa bum napisal.
Inače su super

[dzdzihad]

[Dorian Moriarty]

necu ocekivat nista da se ne bi razocarala ipak sam odrasla na ovom bendu

[Matijac]

Solidan je meni. Prošli su mi bolje.
Undone mi je čudna nekak
International Bullet Proof Talent mi je najbolja

[mjolnir]

Matijac kaže:

International Bullet Proof Talent mi je najbolja

je, dobra je International Bullet Proof Talent. gitara i bas mi odlično zvuče (ruže) na cijeloj ploči. prva polovica albuma je ok, poslije malo udav

[MisterNo]

evo i ja nabavio album...međutim na prvo slusanje na slušalice (od mobitela) me se nije previše dojmio.... dat ću mu ipak još par dana prilike da sjedne u uho pa ću onda komentirati....
u svakom slučaju, bauhaus nekad a bauhaus danas - vidjet cemo

[Kent]

ajd idem skinut iako sam skeptična

[MisterNo]

konačno sam pažljivo preslusao i evo moje ocjene i mišljenja:
ocjena - 3
mišljenje - prepoznatljiv bauhaus zvuk/glas i dobar album za 1982, ali za 2008 zvuči kao da ga je malčice pregazilo vrijeme...
valjda se zato i prva pjesma zove Too much 21st century
Adrenalin je možda i najbolja pjesma na albumu, također nisu loše ni Black Stone Heart kao ni International Bullet Proof Talent. Endless summer of the damned mi zvuči kao muzika za filmove Guy Ritchija - što znači da je dobra... tekst je pak druga priča - ti kvazidarkgoth stihovi o prokletima zvuče smiješno kad ih pjevaju 4 tipa koji zajedno imaju skoro 200 godina...
Totalno nezanimljive pjesme su Undone, Saved, Zikir...
Ona wah-wah škripa Danielove gitare malo para uši pa se čovjek zapita zašto nema melodičnih pjesama kao što je nekad bio Spirit, The Passion of Lovers, Terror couple kill colonel.... a opet fali im i žestine koju su nekad imali u pjesmama In the flat field, Dark entries, Dive, Telegram Sam, Ziggy Stardust, The sanity assassin, Lagartija nick (Bite my hip)... Također mislim da fali malo i saxofona kojeg su vrlo dobro svirali u She's in parties, Watch that grandad go, Dancing...
Uglavnom nakon prva dva odlična albuma, ovaj mi je prosječno dobar, ništa bolji, ali ni lošiji od primjerice Sky's gone out. Previše gitarske škripe koja ipak vjerojatno nikad neće nadmašiti Bela Lugosi's dead ali ipak dobar (za čvrstu trojku) i prepoznatljiv Bauhaus album.

uh, koliko sam se raspisao, toliko valjda svi sljedeci postovi nece imati slova

[Gravity_Rainbow]

Očekujem da mi se slegnu dojmovi, ali na prvi pogled nije takvo smeće kakvo sam očekivao od tipičnog reuniona.

Dosta se toga promjenilo od Burning from Inside, ali ako zanemarimo Murphyjevu samostalnu karijeru, kao i Tones on Tail i Love & Rockets, mogao bi proći kao očekivani nastavak nakon duže pauze.

Ali izgubio se onaj fluid ranog Bauhausa...

[mjolnir]

MisterNo kaže:

(...) dobar album za 1982, ali za 2008 zvuči kao da ga je malčice pregazilo vrijeme

meni je gorespomenuto ok.
da su snimili ploču u 'duhu 2008' i da to zvuči kao današnji alter mainstream izbljuvak onda bismo mogli sa pravom izvrijeđati reunion. ovako je to (recimo) nešto što bismo onda očekivali kao nastavak opusa - i meni je to više ok nego da se 2007-me ekipa očekivano izgubila u bezidejnosti i onda to skrivala iza danas već uopćenih budalaština 'bend je evoluirao'.
jest da tu ima materijala za kritiku ali u svakom slučaju meni je ploča pozitivnija nego što sam očekivao od reuniona. što se mene tiče, neka ga je 'pregazilo vrijeme' - to se i traži od te scene.

[chandra]

Prije par dana sam pročitala dobar tekst o Bauhausu:

"Nakon 24 godine novi album Bauhausa
Autor Sergej Županić

Možda najupečatljivija scena kultnog filma “Hunger” (u nas prevedenog kao “Glad za krvlju”) redatelja Tonyja Scotta jest ona u kojoj u kavezu jednog opskurnog kluba rock grupa Bauhaus izvodi pjesmu “Bela Lugosi’s dead”, izvitopereni hommage najslavnijem glumcu koji je ikada tumačio lik Drakule.

Prije točno 30 godina, na dočeku nove 1978, kvartet mladih debitanata premijerno je nastupio u Cromwellovu pubu u Wellingboroughu, predgrađu Northamptona. U to doba grupa se još zvala “Bauhaus 1919”, po njemačkom umjetničkom pokretu, ali već sljedeće godine iz naziva izbacuje “1919”.

Iste godine pjevač Peter Murphy, gitarist Daniel Ash, bubnjar Kevin Haskins te njegov brat basist Daniel J. snimaju svoj debitantski singl “Bela Lugosi’s dead”, kojim u doba procvata postpunka započinje razdoblje goth-rocka i koji darkeri diljem svijeta smatraju svojom himnom. Ono što je malo poznato jest da je pjesma zamišljena kao obična šala, koja je krivo protumačena dovela do eksplozije najmračnije varijante underground rocka.

Ironija krivo shvaćena
– Pjesma je trebala biti ironična. Onaj dio s “Bela Lugosi je mrtav, nemrtav”, to je za krepat od smijeha! – objasnio je frontman Peter Murphy 1994. u razgovoru za jedan alternativni glazbeni časopis. – Pogriješili smo jer smo pjesmu izvodili s naivnom ozbiljnošću, pa nas je publika tako (ozbiljno) i doživjela – kazao je tom prilikom Murphy i priznao da kasnije nije bilo povratka, jer su dobili etiketu “gotičara”, kojoj su podilazili i koja je u trenutku iskrenosti dovela i do raspada grupe.

U samo nekoliko godina službene karijere, od 1979. do 1983, Bauhaus je u četiri studijska albuma ugurao kompletno naslijeđe punka, rocka, glam rocka, njemačkih psihodeličnih ekspresionista, eksperimentalnog električnog rocka, heavy metala, reggaea te funka i duba. Isprobali su svaku glazbenu ideju koja im je pala na pamet, a svojim su verzijama nekih bezvremenih hitova, primjerice T-Rexa ili Davida Bowieja, nadmašivali vlastite uzore.

Iako melankolična i uvrnuta, njihova je glazba istovremeno bila zloslutna, prijeteća, nemilosrdna tužaljka, povremeno u onolikoj mjeri žestoka koliko je to bio punk, na kojemu su odrasla sva četvorica. Stihovi su im obilovali šišmišima, smrću, glumcima filmova strave i tragičnim sudbinama umjetničkih genija. Iako su svi navedeni motivi kasnije postali jeftini klišeji “gotha”, beznađe kojim odišu njihove pjesme itekako je imalo uporišta u svakodnevici.

Stasali su krajem 70-ih, u uvjetima razorenog društva, što je i dovelo do pojave punka. Nezaposlenost, rasni sukobi te, kako su sami otrovno tvrdili, najgore od svega – pojava disco glazbe. Da stvar bude gora, Northampton, njihov zavičaj, bio je učmali industrijski grad s nešto manje od 200.000 stanovnika, smješten oko 90 km sjeverozapadno od Londona.

– Bio je neopisivo depresivan. Loša hrana, loše vrijeme i nepodnošljivo konzervativan – opisao je svojedobno gitarist Daniel Ash. – Nismo imali nikakvu budućnost, nikakve izglede za uspjeh u životu. Totalno s...nje! Upravo zbog toga zvučali smo onako kako je na kraju ispalo – dodao je objašnjavajući turoban, sirov zvuk te mračnu atmosferu njihovih nastupa, koji su (scenski i koreografski dotjerani do savršenstva) redovito bili više nalik teatru nego koncertu.

Na pozornici je dominanta figura bio Peter Murphy, koji je talent za scenski nastup do 1978. iskoristio u kratkotrajnoj manekenskoj karijeri. Ipak, dvojeći između modne piste i neizvjesne budućnosti u otkvačenoj alternativnoj rock grupi, Murphy se odlučio za Bauhaus.

Pozornicom se kretao poput noćnog grabežljivca, a njegovim perfekcionističkim i hipnotičkim nastupom “gotičari” su bili tako impresionirani da još i danas svijetom koračaju tisuće njegovih fizičkih kopija. Iako snažnoga glasa te s divljim i neobuzdanim nastupom na pozornici, pri čemu se činilo da bi svakoga trenutka mogao iskočiti iz vlastite kože, a kao bonus više nego dovoljno inteligentan, obrazovan i duhovit da sve skupa ne djeluje jeftino, u privatnom životu bio je i ostao izrazito blag i miran čovjek, potpuno posvećen obitelji.

Trag na gotičkoj sceni
Članovi Bauhausa nisu se ustezali posegnuti ni za čim što im se učinilo zgodnim. Bilo je tu svega, od protogotičkih Joy Division, bezvremenog kameleona Davida Bowieja, Briana Ferryja, Kraftwerka, The Damned, Suicide, Can, pa čak i Nico koja je 1981. u Manchesteru naletjela na Bauhaus te s njima, dok ju je Peter Murphy pridržavao da se ne bi srušila, snimila Waiting for the man od Velvet Underground.

Ono što je Bauhaus vratio natrag bio je zvuk dovoljno strastven da fanove odvuče od new wavea te ostavi traga na cijelu gotičku scenu 1980-ih. Upravo preko nje Bauhaus je utjecao i na industrijsku glazbu s početka 1990-ih te na neke progresivne i black metal grupe. Bez njihova opusa danas bi bilo nemoguće zamisliti primjerice Marilyn Manson (koji unatoč uvriježenom mišljenju nisu gotičari), Nine Inch Nails, Franz Ferdinand, Smashing Pumpkins pa čak ni Radiohead.

Album nakon 24 godine
Etiketa “gotičara” s vremenom je Bauhausu došla glave te su se tek uoči uskrsnuća grupe 1998. obračunali s “lošom savjesti”. – “Goth” zapravo uopće ne postoji. U Engleskoj je “goth” uvijek bio vic – kaže Daniel Ash i dodaje: – Označavao je golemu frizuru, previše šminke i manjak talenta. Običava se reći da su gotičari bili Cure, Siouxsie & the Banshees, New Order i Joy Division, ali gotičari su bili Alien Sex Fiend, Specimen, takve gluposti. Možda Sisters od Mercy. Vrijeme je pokazalo da smo mi imali više talenta– rekao je.

I doista, iako već sva četvorica s pola stoljeća životnog iskustva, njihova glazba na koncerte i dalje bez problema privlači po 50.000 fanova te, što je još važnije, niz mlađih bandova koji se njima danas nadahnjuju.

Na sceni je Murphy onaj isti divljak odranije, unatoč kojem kilogramu više i kojoj vlasi kose manje. A koliko im je ostalo skladateljske energije, doznat ćemo 10. ožujka za kad je najavljen njihov prvi album nakon 24 godine, nazvan “Go away white”. "

http://www.vecernji.hr/newsroom/cult...29402/index.do

[MisterNo]

zanimljiv članak ^^
živa istina da su obrade (t-rexa, d.bowiea i marc bolana) nadmašile i same originale.
također, dobra informacija je da je Bauhaus koketirao sa apsolutno svim stilovima (pa i regge u pjesmi Harry)
živa istina da je bela lugosi is dead prvotno bila zamišljena kao šala, koju su gothičari prihvatili kao himnu darkerskog pokreta!
no to nije ništa čudno. Gothic pokret koji se pojavio na prijelazu 70-ih u 80-e i miješao se sa new waveom do sredine 80-ih je uglavnom bio kratkotrajna faza i experimentiranje većine bandova iz tog doba a velika većina bandova se danas sasvim pogrešno smatra gothic bandom.
Najbolji primjer su Sisters of Mercy koji su čisti heavy rock band (ne heavy metal!) ali je 90% fanova "zakačeno" na Eldritchovu "vikend" fazu iz 1987. i dan danas je na tisuće hodajućih kopija koje se redovito razočaravaju na upgradeanim sisters koncertima...
no unatoč svemu dragi su mi i jedni i drugi i bilo bi zanimljivo vidjeti Bauhause na koncertu u našoj regiji...

[sleng]

pa ni ja nisam poklonik returnova nakon 48756298 godina, ali Bauhaus su napravili sasvim solidan album..da, složio bi se s ocjenom 3.....a taj mi je bend uvijek bio drag

[littlehorn]

Pretpostavljam da ste za zloglasni Bauhaus gotovo svi čuli..

Komentari, dojmovi, kritike?

[MisterNo]

naravno da smo čuli

zašto zloglasni??
I oni su zbog Bela Lugosi's dead vječno etiketirani kao goth
Unatoč tome, super band, u svoje doba izuzetno zanimljivi i intrigantni, a čak i vrlo avantgardni
Odlični su mi albumi In the Flat Field i Mask, a najjače pjesme (po meni) su im obrade Ziggy Stardusta i Telegram Sam... no i ostale su pjesme fantastične. Peter ima super karizmu pjevača zanimljiva glasa.
Izdali su novi album prošle godine (Go Away White), nisu daleko odmakli od svog sounda, ali to je dobro.
Peter već godinama izdaje solo albume, sa jako zanimljivim pjesm(uljci)(a)ma , udao se u Tursku i prešao na Islam.
Povremno su Bauhasi na turneji po Americi, gdje su ruku pod ruku sa NIN prešli u mainstream...
Spavaju na starim lovorikama

[michael_jackass]

PIĆĆĆ, daj malo tražilicu upotrijebi prije otvaranja nove teme.

[kvart99]

Zaista nevjerojatno iznenadjenje nakon tolikih godina pročitati ovako zanimljiv esej o grupi:

https://pulse.rs/bauhaus-cuvari-dveri-spoznaje/

[IamBlackShip]

Meni je nevjerojatno da se čovjek prihvati pisanja toliko detaljnog članka i da krivo napiše možda najpoznatiji refren iz cijele diskografije Bauhausa.

(Passion of lovers is for death)