moj kutić u kutiću

[ezra12]

Ušuškaj me kao dijete
Poljubi mi čelo
Prođi prstima kroz moju kosu
Zagrli me
Reci da me voliš
Ispričaj mi jednu od svojih priča
Otpjevaj mi neku pjesmu
(Neka bude vesela)
Obriši mi suze
Ohrabri me
Otjeraj čudovišta ispod moga kreveta
I nasmiješi se
Pomazi mi dlanove
Ugasi svjetlo
Ostavi otvorena vrata
Svijet je velik
Ja još sam slaba

[ezra12]

Kako si majčice draga?
Kako si,ti ljupko stvorenje,tako ponizno i savršeno u svemu da je i sam Bog svome sinu darovao jednu. Sjetiš li me se ovako često kao što se ja sjetim tebe?Nedostaje li moj lik tvome tako jako da te probode u prsima kada pomisliš kolika daljina nas dijeli, kao što probada mene?Pa ipak, nadam se da je tvoja bol manja. Ne želim ovo osjećanje nemoći i praznine nikome,pa kako bih onda mogla tebi? Tebi, oh Tebi…
Dan je još i milostiv prema meni. Nekako se izmigolji,a da gotovo i ne osjetim tu nepodnošljivu i razornu snagu nedostajanja drugoga bića. Ali noć… Noć prizove sve utvare kojih se bojim. Sve utvare koje nema tko da odagna. Nemilosrdna je prema mome krhkome tijelu. Prikuje me uz jastuk kao uz samrtnu postelju i ranjava. A san… Čak se i on urotio protiv mene. Skrije se u tamnome kutku sobe i promatra. Vreba me kao lešinar koji čeka svoj plijen da skonča. Promatra,ali ne prilazi dok nisam u potpunosti izmučena. Ponekad dočekam svitanje širom otvorenih vjeđa. Ustanem kada me napusti svaka nada za počinkom, nastavim gdje sam stala iako ne znam koliko ću još moći. Tuđina je teška, tuđin ne razumije. Biti sam,bez ikoga svoga teže je nego biti bez vode u pustinji. Ostaj mi zdravo, mila.

[ezra12]

Zaplači, u redu je. Otkotrljaj se na dno kreveta. Sklupčaj se kao pseto, jer pseto i jesi. To sam i ja. Sada se pokrij po glavi i šuti. Ako poželiš pustiti jauk, molim te ipak nemoj. Ti tada zagrizi jorgan, onaj tvoj cvjetni, najjače što možeš i ozljeđuj ga. Neka krvari dok se ne zgruša krv na tvojim ranama što su skrite. Nemoj ni jaukati, molim te. Biti ti lakšeneće, a prizvat ćeš zle uši i otrovne jezike. A tko će te obraniti od njih? Bit će nježni, pitat će te što ti je, pitat će te jesi li dobro. Ali mila moja, ne nasjedaj. Oni ne mare. A i morala bi slagati ili reći im istinu. Trećega nema. Ako bi slagala, obljutavio bi ti tvoj vlastiti okus u ustima. Ako bi rekla istinu ogadila bi im se još i više. Stoga, draga, umotaj se u jorgan, onaj tvoj cvjetni jorgan i čekaj. Čekaj jer… Znaš proći će... Proći će već jednom sve. Eto, možda već sutrašnja zora nosi sjaj vedrijega sunca od ovoga.
Proći će.. Proći će već jednom i ovo sumorno danas. Doći će nježnije sutra, ljepše sutra. Sutra je je uvijek bolje nego danas. Ono sutra koje nam uvijek ostaje nedostižno. I tješiš se tako zatočena u tamnici vlastitoga uma čiji si i gospodar i sluga, a nit njime gospodariš niti mu služiš. Zašto je baš tebi, takav, suviše plah i nježan uručen nećeš saznati nikada. Znaš samo da ga takvoga, nikakvoga, ne bi izabrala niti među tisuću drugih. Drugoga nemaš, svjesna si tog. Pa ustaješ. Navlačiš haljinu, cvjetnu. Izlaziš napolje. Proljeće je, lijepa si. Tebe kao da ništa ne dira, oči su ti dignute visoko, svjesna si da te mrze zbog toga. Ali ne možeš spustiti pogled, izlila bi se rijeka ukroćena ispod njega. Nastavljaš dalje, pogleda i dalje uprtog u visoko sunce. Govoriš mu glasno- znaš proći će. Govoriš, a ni sama ne vjeruješ

[ezra12]

ima li ovo ikakvoga smisla?

[ezra12]

Kao stijena,
tako si čvrsta i snažna
Kao stijena,
gordo stojiš na promaji

Kao stijena si,
šibana burom
okivana ledom
kaljena žegom

Kao stijena si,
ne može ti ništa nijedan od ovih

Kao stijena si
Oni isceznu kroz stih

kao stijena
kao stijena
kao stijena
još uvijek vjeruješ da laž izrečena dovoljno puta postaje istinom
kao stijena
kao stijena
još se nadaš

KAO STIJENA!
najzad vrisneš
i zaplačeš
kao stjena
kao stjena
ne prestaješ

dok te guše vlastite suze
ponavljaš i dalje jos jace
ponavljaš a znaš
da stijena ne place

Kao stijena
Kao stijena
Glas jedva čujan postaje

Kao stijena
Još ne prestaje

[Bulgakovljević]

ezra12 kaže:

ima li ovo ikakvoga smisla?

Naravno da ima..
Sve u svemu ja tu vidim tjeskobu koja se otima.U svemu se osjeća i prizor ove pjesme koja nadilazi nas kao osobe utjerane u kuteve nekih života koje hočemo živjeti,ali nikako da ih dosegenmo.

Vječito valjanje u blatu,bacanje u stogove sijena,preskakanje hladnih brzaca,hodanje po stijenama koje šiba vjetar,na suncu oprženo tlu..Mi hodamo da bi stigli kamo nas noge nose.Uopće se ne usudimo zaviriti u sebe,jer strahujemo od onoga što bi pronašli.
Što je ja?
Uvijek je to pitanje,a svakim danom odgovor nam dođe u nekoliko složenih sekundi da se zapitamo,kako postići jednostavnost života..