Niste me shvatili

[borky]

Prazna obećanja

Obećanjima nas pretrpavaju.
Strpite se … čekajte!
Sve bit će bolje, neg' prije.
Malodušja se prodjite,
Na slijepo nam vjerujte,
Da sve će biti drugačije.

Da bit će drugačije … pa da!
Neminovnost je života, što
nas prati, od mladih dana.
Da bit' će bolje, vjerovat je teško,
a, ni strpljivost nam nije jača strana.

I sva ta obećanja, isprazne priče.
Primamo ih, tek tako, na znanje.
I dok vi pričate, mi svoje znamo.
Obećanje, da ludom je radovanje.

A, meni sve to, i je i nije.
Ponašam se, kao u onom vicu.
Što veću najavljujete čorbu.
Ja ponesem, to manju žlicu.
borky

[borky]

Životni cilj
Put je cilj!
Krenuti treba.
Ideje, planovi,
sve je to ništa.
Ruke u džepove,
i smjelo naprijed.
Ako ste krenuli,
s pravog polazišta.

Rucksack na ledja,
i nešto stvari.
Odabrati važno je,
pravu maršrutu.
Lakše je gaziti,
što manje imate.
A, cilj je i tako,
uživati u putu.

Brige životne,
sve ostale tegobe.
Zaturite duboko,
negdje u kutu.
U kiši, izlasku,
zalasku sunca.
Neizmjerno uživajte,
dok ste na putu.

Odmorite, odahnute,
kad vam se hoće.
Ni pošto nemojte,
juriti sludjeno.
Ništa vam zaista,
pobjeći neće.
Stići ćete na vrijeme,
gdje vam je sudjeno.
borky

[borky]

Cinizam na djelu
Prosječno sam,
i lud, i pametan.
Prosječan, do kraja
ću i ostati.
Nesposoban shvatiti
kako se može.
Ostariti, a, ciničan
ne postati.

U što tolike
prohujaju godine?
Dok bori se,
radi, juri, pretjeruje.
Kad sve to mine,
starost savlada,
Kako se u bolje
sutra vjeruje.

Kad pogled zamagli,
ledja se pogrbe,
Osjetimo da vrijeme,
nemoći je uslijedilo.
Zašto ni tada
priznati ne znamo.
Da ipak sve to,
malo je vrijedilo.

Čari života kad
od nas odmaknu.
Albume prošlosti
krenemo listati.
Cinizma ... bar zrno,
uputnije je unijeti.
Nego od isčezle
sreće blistati.
borky

[borky]

Fatalan kraj mog drugara

Fatalan kraj, tvog
fatalnog života.
Zadao mi je muke,
bezbroj besanih noći.
Na sve, kod tebe, ,
spreman sam bio,
Predosjećao jesam,
kako ćeš proći.
Svejedno si me iznenadio.

Od malih nogu te pratim.
Nerazumu tvome, nesazrijevanju,
vjeruj, da pramca nema.
Onako, spontano,
na um mi dodje,
ona cinička izreka Staljinova.
Gdje čovjeka nema,
nema ni problema.

S time se složiti moram.
I ako mi Staljin nije uzor.
O glavu ti se obilo,
tvoje shvaćanje života.
Na vrata kad su te izbacivali,
ti nazad, ulazio si kroz prozor.

Na savjete se obzirao nisi.
A, sad više povratka nema.
Gledam te, ovako, mirnog i žutog.
Priznati moram, smrt da je ...
rješenje svih životnih problema.
borky

[borky]

Emocije
Kad krene, klizne, ode,
na zadnju uzbunu zvoni.
Sve ono, u što si vjerovao.
Lagao sebe, u redu da sve je,
i dalje mirno, bezbrižno spavao.

Tlo, kad pod nogama zaklizi.
Osjetiš da sve bježi ... izmiče.
Shvatiš da mjenjati bi trebao,
navike ustaljene, i samoga sebe.
Netko u koga si vjerovao.
Idi! - Odlazi, bez traga! viče.

Kad pogledati unazad moraš?
Oprostit se od života do tada.
Vjera u skladne, kad nestane bajke.
Zatamni ljubav, umukne nada.

Razumijevanje, "Zbogom" ti kaže.
Nerazumu teškom ustupi mjesto.
Nesporazumi mali, u velike prerastu.
Javljaju se, postojano, i suviše često.

Prijatelji od tebe, glavu okrenu,
shvatiš da nisu ni bili pravi.
Okreneš se unazad i sagledaš.
Koje ti se misli, vrte u glavi?

Život ti račun, na pladnju podnese.
Na izgubljenim položajima se biješ.
Usamnjeno koračanje ti ostaje.
A, pijeska nigdje, glavu da skriješ.

Prošao sam dosta toga ... i tako.
Zbivanja prihvaćao, kao neba dar.
Na emocije svoje se oslanjao.
One, da za mene, srede tu stvar.

Bez njih bi biljka na vjetru bio.
Svodio život, na materijalne stvari.
Meni kuća, stan, vikendica i auto.
A tebi onaj, rasklimani, bicikl stari.

Ja ništa nemam, niti mi treba.
Imam ovo malo, što od mene osta.
Emocije svoje tetošim i volim.
Nekom to bi premalo bilo,
al' meni nije ... meni je dosta.
borky

[ShadowOfSoul]

borky kaže:

Umjesto predstavljanja, evo gdje se može naći knjiga mojih pjesama, ako nekoga zanima. Tamo sve stoji, a koga ne zanima, njemu se ne moram ni predstavljati.

http://www.digitalne-knjige.com/dolic.php

Niste me shvatili

Krenulo sve je, pa neka ide.
I ja ću nekuda, na svome putu.
Za početak u kut mračni sjedam.
Rakiju poručujem, duplu, ljutu.

Lagano čašu na ivicu guram.
Uspaničila rakija, i kako god.
I dalje mirno, po svome tjeram.
Čaša se treskom, razbija o pod.

Ne saginjem se, niti je kupim.
Otupjelih misli, ustajem od stola.
Krhotine gazim, rakiju razlivenu.
Nije mi do njih, i do njihova bola.

Preko glave stari kaput navlačim.
Odlazim u ovaj ponoćni čas.
Niste me shvatili, prijatelji dragi.
Ne marite zato! Nisam ni ja vas.
borky

bravo, čestitam na izdavanju knjige, ja sam ih digitalno izdala 6:


''SJENA DUŠE'':

http://www.digitalne-knjige.com/varga.php


''PREDVORJE BIJELE TIŠINE'':

http://www.digitalne-knjige.com/varga2.php


"GOLA ŽENA"

http://www.digitalne-knjige.com/varga3.php


"PLESAČ NA ŽICI"

http://www.digitalne-knjige.com/varga4.php


''NA TRGU PTICA''

http://www.digitalne-knjige.com/varga5.php

''DUŠA ANĐELA"

http://www.digitalne-knjige.com/varga6.php

[borky]

Ustajanje

Opet sam pao,
o ledinu tresnuo.
Podigao se -
Nisam ležati ostao.
I nije važno,
to da sam pao,
Važno je da sam
ponovno ustao.
borky

[borky]

Bankari

Zavladale kamate, nametnule namete.
Preraspodjela ide, odozgor, na dolje.
Za lešinare vrhnje je obezbijedjeno.
A, narodu nada, da bit će bolje.

Uzmite samo, zagrabite duboko.
Nemojte da vas kamata plaši.
Prevare nema! ta, svoji smo!
Mi smo vaši! - .A vi ste naši!

Kupujte, bez brige, svega i svašta.
Uuzmite ono, što vam trebati neće.
U korist našu, kredite slažite.
Ta‘ vi ste kovači naše sreće.

Kupite barbiku, i još jednu.
Kupite deset, bit će jeftinije.
Na police za knjige ih stavite.
Knjige izbacite, bez njih je finije.

Ne zazirite od nas, razloga nemate.
Ovakva se prilika, nikad nije nudila
Ne treba vam za to, ni trunke pameti.
Treba vam samo – malo više ludila.
borky

[borky]

Odgovori

Dohvaćaju me, odgovori tvoji.
Usukani, nejasni, nimalo pravi.
Ponoć je, bdijem ... ti već spavaš.
Ponovno rasplićem film u glavi.

Kako ono bude, šta ono si rekla?
Gdje si zastala, šta mislila si reći?
Mislim se i ja, al' ništa ne bistrim.
Košmar u glavi, sve veći je, i veći.

Jesi li u istinu mislila tako?
Razmišljanjem, stižem do kraja znanja.
Borim se izgubljeno, s tim što ne znam.
Ne shvaćam, al' neću postavljati pitanja.

Umoran od pitanja, bez odgovora.
Od padanja poslije penjanja, i muke.
Film skidam, ustajem, odbacujem misli.
U noć srljam, u džepove duboko nabijam ruke.
borky

[maher18]

sretan Uskrs, sve ti dobro bilo
nešto su tvoej pjesme sve teže i tjeskobnije, nemoj tako, veseli se i budi sretan. od srca ti želim, viteže!

[borky]

Veselje

Evo se veselim.
i okolo skačem.
S kamena na kamen,
s drveta na drvo.
Rascerio osmijeh,
od uha do uha.
U ludilu zanosnom.
Ne znam gdje bi prvo.

Razdragano udaram,
narod oko sebe.
Hej, zašto se ne smijete –
turobnjaci jadni.
Jeste li životni
izgubili smisao?
Ili ste iz navike,
tugovanja gladni?

Upitno me gledaju,
i sve glavom vrte.
Pogleda smrknutih,
na ozbiljno sude.
Lako je tebi,
veseljaka stvarati,
Kad potegneš koju,
i napadaš ljude.
borky

[borky]

Uf! umalo ne zaboravi! Sretan i Veseo Uskrs, ti želim.

[maher18]

borky kaže:

Uf! umalo ne zaboravi! Sretan i Veseo Uskrs, ti želim.

glej, nakon patnje dolazi Svjetlost! veselje ne znači samo bezglavo tulumarenje, nego i radost, ponekad i ganuće, polet i optimizam. biti veselo ne znači biti razularen, nasilan, galamitelj i pijandura.

[borky]

Jutarnji odlazak

Neugodnost, šutnja u nama.
Nestala priča,dojadila.
Hladnoća, sve više prisutna.
Na stolu kava, ohladila.

Na usnama trag karmina,
I on neumiven ostaje.
Jedno kroz drugo gledamo.
Sve ovo farsa postaje.

U čast šutnje, radio palim.
Pojačavam ton, neraspoloženje.
Glazba još veću tišinu stvara.
Pogled mi pada na usne njene.

Violina cvili, badava sve to.
Ona je spremna, samo joj se ide.
Hej! čekaj malo, obriši bar te,
tragove noći - na usnama ti se vide.
borky

[borky]

Borky

Bije me glas – ne marim – neka!
Pričaju da tip sam sumorni.
U stranu s time - ma, k vragu idite!
Sveg mi je dosta! - heroji su umorni.

Previše sam, na terenima ovim.
Od malena metež - opasan ton.
Predugo ja se s životom borim,
Da bi vam sada, pazio na bon-ton.

Odrastanje - lutanja, fantazije.
Klošarenje ulicama Zagreba,
Šesnaesta, bijeg od samog sebe.
Nikad mi se nije dalo, kako treba.

Adolescencija, nemiri, rasturanja.
Uvijek van stroja, tako, na samu.
Mariborski zatvor, koraci sputani.
Weltschmerz - i rat u Vie-tnamu.

Godine šašave, ne marim za se..
Tjeram po svome, na Deana se furam.
„Umri mlad, da budeš lijep leš“.
Deviza luda, kojom se rasturam.

Rastanci, sastanci, ženidbe, rastave.
Nemira na pretek, trenutci gorki.
Šta vam pričati - ta, valjda znate.
To bi vam od prilike bio, borky.
borky

[borky]

Sove

Ponoć prošla, vrijeme mračno.
Misli o tebi donose sove.
Njima se ne spava, kao ni meni.
Valjda ni sove ne vjeruju u snove.

Jel' bi me uzele, da sa njima.
Prebijam noći, bez misli, bez snova.
Ako im se hoće mogao bi i to.
I ja bi mogao postati sova.

Nešto bi ih ipak zamoliti htio.
Rado bi ja s njima, noćima sovio.
Snove razbijao, budno ih pratio
Ali ne bi malene miševe lovio.

Kružio bi bespućima mračnim.
Krikove puštao, kao da lovim.
I ovako nekakve krikove puštam.
Ponoć je prošla, a, ja u mraku sovim.
borky

[borky]

Opet
Želja se poznata budi.
Tjera me da pokušam opet.
U strmoglave visine se popeti.
A, znam da ne mogu se popet.

Al' nije važno, i tko zna.
Šta su od mene htjeli.
Jel' neutaživa želja ova.
Uopće znala šta želi?

Ili se rodila, tek tako?
Iz objesti, da se dogadja.
Još uvijek me zavodi želja.
Iz objesti što se radja.
borky

[borky]

Eh, dobar je bio, naš voljeni,Marshall, Josip Broz – skraćeno – Tito.
Pomno pratim ova današnja prepucavanja u medijima, oko lika i (ne)djela voljenog nam Tite.
Što pomnije pratim, to više se čudim, načuditi se ne mogu, sve više sam konsterniran, sve manje pametan, i sposoban shvatiti, sva ova dogadjanja, oko „ljubičice bijele, koju je voljela omladina cijela, pa i ja.
Valjda je cijela ta bivša omladina (današnje krezube starkelje) imala, za svoju volidbu, dragog nam druga Tite i neke svoje razloge, a ja ću ovdje iznijeti svoj razlog, objasniti svekolikom pučanstvu, zašto sam ja volio, Druga Marshalla - Titu, i time želim, ništa drugo, nego podastrti neke činjenice, koje bi mogle pridonijeti boljem razumijevanju Titove dobrote, nesebičnosti, i veličine, te one, koji ga danas blate, ruže i tuže, navesti na razmišljanje, i uvidjanje činjenice, da omladina cijela nije griješila, i da ga nije tek tako volila, i zvala, „ljubičica bijela.
Bilo je to davno, tamo negdje sredinom pedestih, ja sam bio dječačić od 6-7 godina, a, to je vrijeme, kada nam sve brzo prolazi, brzo se i zaboravlja, gubi se pred naletom svega novog što nam se dešava, pošto smo mali i mladi, sve nam je novo, nemamo vremena, ni mjesta, za pamtiti svaku dogodovštinu, ali kada nam se desi nešto izvanradno … evo recimo, krava oteli dvoje telaci, vuk udavi ovcu, kobac pokupi pola kokošiju, susjedu umre baba od 99 godina, mačka poloče mliko, jer se zagubio poklopac od lonca, i uz sve te tako važne dogadjaje, meni je se desio još jedan, koji se jednostavno nikad ne zaboravlja.
Sjećam se, tako živo, svakog detaljčića, što se ono kaže, kao da je jučer bilo, a, kako već reče, davno je to minulo, desilo se još u vrijeme, kada je Drug Tito hodao po zemlji.
Čuvam ja ovce pored seoskog puta, dan, kao i svaki drugi dan, ništa ne sluti na dogadjaj što će uslijediti, sve ono obično, svakodnevno … berem bijele ljubičice, uberem i po koju plavu, i kako reče, sve najobičnije, ja obučen neobično, što je za mene tada bilo i te kako obično … trofrtaljne hlače, za dva broja manje, naslijedjene od starijeg brata, koljena mi se još ne vide kroz njih, ali uskoro će, na ledjima naprtnjača, u njoj malo kruva i sira, i par nezrelih jabuka ranih, koje sam, i ako su bile rane, prerano ubrao, sa tudjg stabla.
Ovce pasu, ja pazim da ne bi sa našeg seoskog puta, skrenule na državnu cestu, jer to bi moglo biti jako opasno, kao prvo za ovce, a, i ja sam bio tako odgajan da zazirem od svega što je bilo državno.
Stojim ja tako pored ceste, taman se bio nešto malo podublje zamislio, kad, tik pored mojih nogu zaustavi se jedna velika, blještava, crna lemuzina. Ja blenuo, onako, skroz iznenadjeno, gledam šta je to … kad, vidim, otvaraju se vrata, i iz nje izlazi drug Tito. Odmah sam ga prepoznao, naime, vidjao sam mu slike kod mog kršćenog kuma Ivice, koji je bio jedini komunista u selu i svejedno je mene držao na kršćenju.
Drug Tito prelazi preko ceste, gleda me, vidim jako pažljivo.
- Jesi li ti mali Franin! pita me - osjećam mu po glasu da mu je drago što me vidi, svejedno se ja zbunio, uztrtao, ne znam više ni tko sam, ni čiji sam, vrtim onaj štab u ruci, ruke mi se uznojile, noge skoro oduzele. Vidi Tito da sam se ja skroz izgubio, pridje mi, te me onako, očinski pomilova po glavi … ne boj se – majku ti božiju – pa ja sam tvoj dragi drug Tito – a, evo vidim dea i ti voliš bijele ljubičice … nego, sve mi se čini da si ti onaj Franin srednji, je li tako, nastavlja drug Tito, ja klimam glavom … kako ono bude tebi ime? - nešto sam smetnuo … Ante, promucam ja, (nisam nadodao da mi ga je ćaća dao u ime Ante Pavelića, čiju vojsku je služio) onako, još uvijek ne dolazeći sebi, kad Tito se maši u džep, izvadi onu crvenu stodinarku (tada sam je prvi put vidio) turnu mi je u ruku … evo ti mali Ante, kupi sebi sladoled, slušaj ćaću i mater, i dobro pazi na ovce – majku ti božiju! Tito je opet sjeo u lemuzinu i odvezao se, mašući mi rukom, i ja sam mahao, sve dok nije zamakao ispod Zastinja, u pravcu Livna. Ja sam dobro sakrio tu stodinarku u postavu kaputa, dok ne odem u grad na misu, i cijelo vrijeme maštao o sladoledu, razmišljao o Titinoj dobroti, brizi za malog čovjeka, to jest dječaka … a, vidi! - oni meni danas, Tito nije bio dobrota, od čovjeka. Pa, nemojte ljudi tako … ta, nije on svatkome mogao dati po stodinarku za sladoled.

[borky]

Otto Weinninger *

Ne bi psovao,
po drugima pljuvao.
Besmisao dojadio,
do zla boga.
Kao Otto Weininger,
ubit bi se trebao,
da ne bi ubio koga.
Fali mi soba Beethovenova,
Netko da za menom,
fali mi, žali.
Zamršena pamet,
neupitna hrabrost.
I napokon,
šaka mi potrebnog
ludila fali.
Fali mi neodgovornost ...
bezosjećajnost za druge.
Besmislom vlastitim
tudji smisao da mutim.
Prostrijeliti srce,
nemam pravo na to.
Povlačim se u se,
razmišljam, i šutim.
borky
Otto Weininger, prostrijelio je srce u kući u kojoj je umro Beethoven.

[borky]

Kriva kletva

Ja razmišljam samo, razumje se!
Pitanja nekakva i sama se nude.
A šta da nestane dana i jorgovana?
Da mi se dokopaju ovo glave lude.

Milosti za mene više da ne bude.
Svi moji dragi i nedragi me ostave.
Trideset i tri koraka da mi odbroje.
Pred stroj streljački svezanog postave.

Je li bi i tada za mene molila?
Il' sam te svojom tamom otužio?
Je li bi tjeskobne sekunde brojila.
Dok me ne pogodi, ono što sam zaslužio.

Pitam ja, a znam, da te za menom.
Razdiru tuge ... more brige i jad.
Znam da bi za mene ukrivo se klela,
da bitanga nisam, hulja, niti tat.

I još bi apele slala, tamo neke.
Htjela bi da me je i drugima žao,
molila bi za glavu poete ludog,
koji ju i tako nosit nije znao.

Na grobu bi mi, u to vjerujem.
Posadila jorgovane, uklesala stih.
Živio je život, ludo, na svoj način.
A, sad ovdje leži, umiren, i tih
borky