ovo nije istinita priča

[contra rationem]

Nudim vam na čitanje jednu svoju pričicu , s kojom nisam u potpunosti zadovoljna. Imala sam s njom veće planove: pretvorit je u dužu formu, izbacit nezgrapnosti..., al mi stoji već dugo vremena i nisam u stanju ništa na njoj izmjeniti.

Morat ću je podijeliti u dva posta jer u jedan ne stane.
Pa, ko voli, nek izvoli!

[contra rationem]

OVO NIJE ISTINITA PRIČA

kao potpuno nepromišljena osoba koja se povodi za svojim trenutnim impulsima, bez usredotočenosti na cilj, bez samokontrole, samodestruktivna i opsesivno-kompulzivna, bez osjećaja za mjeru... bez shvaćanja i prihvaćanja da smo Bog i mi sami i dok ne vidimo Boga u sebi, nećemo biti u mogućnosti sagledati svijet i tako bla... bez zdravog samopouzdanja i prihvaćanja drugih kakvi jesu, a očuvanja sebe... bez doživljaja tijela kako bi se doživio svijet... samo s trenutnim blicevima spoznaje...
...tada se zapitam nisam li svoja sjenka. daleko od izvora. koliko toga se previdjelo putem. znakovi koji nisu bili uočeni. ili uočeni, no bez hrabrosti da se prouči karta i krene zacrtanim putem. da li ići markiranim putem ili prokrčiti svoj. stojim i čekam. i čekam... putevi se račvaju, potrebno je donijeti odluku ili postaješ žrtvom same sebe. svojih nedoumica. gubitnik. šteta, šteta, nepovratna šteta... Tako se ponovo ulazi u san.

u kući ludih jedan pas
stega nam se tad pomalja
u blizini vidim spas
bijeg u hrabrost niš ne valja

«I want to meet you, at the station» Licem u lice. Stoji sama na kolodvoru. U podvožnjaku čudni likovi. Masni rezanci raščupanog pedesetgodišnjaka.U dronjcima vadi slatkiše iz automata. Jedan spava skvrčen u obliku fetusa. Razbacani otpaci. Praznina. Mala svjetla i mali ljudi izgubljenih života. Preljepi gubitnici. Tišina. Nekoliko pijanaca. Peron poluprazan. Vlak za Pariz kreće nešto prije ponoći. Digitalni sat pokazuje: 23 i 30, 23 i 40, 23 i 45, 23 i 50, 23 i 55. Vlak pršti životom. Posvuda vjera mladosti. Vjera u mladost. Uski prolaz kroz koji se provlači. Smijeh. Ekipa s ruksacima. Angela sjeda u jedan od kupea gdje je još moguće pronaći mjesto. Talijan preko puta. Sitan, crne kose. Sporazumijevaju se osmjesima. «Lasciate mi cantare.» Njemačka granična kontrola. Ne, za putovnicu ju ne pita. Putovnicu koju Angela ne posjeduje. Ne posjeduje ni kartu. Belgijska granična kontrola. WC. Angela se proučava u ogledalu. Ne vidi u njemu sebe. Praznina. Talijan lupa zabrinuto o vrata. Nalukuje se. Ne, ne radi se o samoubojstvu, ona se samo promatra, ona samo ne vidi ništa. Nema je u ogledalu. Pariz oko pola 6 ujutro. Na kolodvoru kao i svakom kolodvoru metropole. Dečki u vojnim odorama pokazuju sjajne bijele zube. Govore španjolski. Radi li se o građanskom ratu? Grad se još nije probudio. Magla. Zeleno. Da li to predstavlja neki buduću pogubnu i mučnu bolest. Crnac maše prema popločanoj uličici koja se polako penje uzbrdo i krivuda. «Pođi samnom, pomoći ću ti.» Arapi podižu štandove s voćem i povrćem. Uzima avokado i jede ga. «Zašto ste to učinili?», u istinskom čuđenju će arap. «Gladna sam», glupo pitanje.

Potraga za smislom počinje s njenim prvim pogledom u svijet. Ja je nerazumljiva riječ. Hitler koji joj se ukazuje u ogledalu, isti je onaj kojeg je vidjela i onda. Plače nad kumicom na Dolcu, udara drugu djecu. To je sloboda izbora? Kad je počela ta duga potraga. U snu gleda budnim očima. Vidi duplo.

Na kolodvoru malog gradića grupica klošara različite dobi. Angela ih je već prije vidjela. Pokraj Emmendinske crkve. Iza nje na jednoj hrpi ostavljena kazališna garderoba. Tamo je i pronašla malu satensku crnu haljinu. Stvorenu za nastup kao i za večernji izlazak. Jednu svjetlucavu zlatnu košulju ostavila je na klupi u perivoju. Pedesetogodišnjak je tvrdio da mu je onaj od dvadeset sin. Zar zajedno odrastaju u đungli kraja dvadesetog stoljeća?
Angela puši tanke bijele dugačke cigarete u vrlo elegantnom pakiranju, «Eve». «Ti si Eva!», dobaci joj. Kolodvorski sat stoji na pet do četiri poslijepodne. Nekoliko žena čeka. Povratak s posla. Pet do četiri. Pet do četiri i opet pet do četiri. Pet do četiri. «Ovo više dalje neće ići», odluči mlađi. Trči nekoliko krugova oko male željezničke postaje. Vrijeme se okreće.

Zamalo ju pojeo mrak. Dva policajca dolaze po nju. Sjedaju u auto. «Kamo ćemo?» «Vozite me do Michaela», odgovara. Tamne ulice. Auto ubrzo staje. «Stigli ste». Angela ulazi. Hodnik s recepcijom. Oveća prostorija s barom, bina na desno. Desetak okruglih stolova. Polumrak. Dvoje troje ljudi, ako izuzmemo osoblje. Zahod ravno u malom hodniku. Zatvorena vrata potrebno je izbjegavati. Angela je u crnom. Vunena minica, crna majica i kožna jakna iz sedamdesetih, nasljeđe pokojnog muža jedne susjede, poderane štrample. Jedva da to primjećuje. Kosa posve kratka, bez frizure. Obilazi bar, razmjeni par rečenica s barmenom. Ponovo prošeta prostorijom. «Vi ovdje pjevate večeras.» Ne, ona nema petlje. Na turbo modernoj recepciji mlađi tip. Šef recepcije, možda šef lokala. Debeljuškasta recepcionerka srednjih godina. «Iziđite», reče Angela bez razmišljanja. Recepcionerka, zbunjena i nesigurna, izlazi van u mrak. «Niste joj to smjeli učiniti», reče šef, «ona to neće moći podnijeti». Recite da se vrati. U lokalu par ljudi više, ali još uvijek pusto. Angela se približava bini. Opet se približava i penje na nju. Ne, ona to ne može, svezana u svojoj paučini. Vrijeme prolazi.Vrijeme vrlo polako prolazi. Nema tu nikakvih pitanja. Ima par odgovora. Na suprotnoj strani plato kojeg do tada nije ni primjetila. «Pokazat ću vam što je iza zavjese»...

Izbačen iz igre. Out. Faux pas. Krivi korak, naziva li se to tako. Izdajica svoje braće na kolodvoru života. Na postajama gdje se prelazi s perona na peron i u mijenjanju vlakova, različito usmjerenih, malih svjetala koja bljeskaju, likova s druge strane metalne ploče. Reći ću vam sve što znam. Ponekad je i to previše. Peron 1, peron 2. Putnici se prepoznaju. Jedan želi iskočiti iz igre. Čovječe ne ljuti se, vraćaju ga natrag. Ne on ne želi vratiti se. Čudovišta smjeraju, pakao, vrtlog koji će te progutati, osama, deva u koju će te pretvoriti. Da li je to tvoj odabir. Radi li se o krivnji. Krivom putu koji smo odabrali. Dubina zemlje guta te. Ne, radi se o nečem puno gorem. Na meni je kamenje, cijeli blokovi, treba samo pritisnuti dugme i ja odlazim. Privezan na tračnice, vlak koji dolazi, vatra guta te. Ponovo metalni krevet za koji si privezana, ponovo metalni krevet, ponovo metalni krevet za koji si privezana. Spavaš, ne sanjaš, spavaš, kao robot ponavljaš svakodnevno iste radnje, ne misliš, bježiš u san bez snova. Udarac. Šamar. Netko te budi. Hej! Gdje sam? Vrtnja uokolo željezničke postaje. Vrijeme je ipak proteklo, zar je to moguće. Bljesak nekog prethodnog buđenja. Kamen, deva, beskrajni odlazak, odlazak bez novog buđenja... Metalni krevet za koji je privezana. «Dobro je, ovdje ste», donose joj neku hranu. U gornjem kutu prostorije neka rupa. Smetlište. Dojava. Komadom plastike reže žile. Kamerom ju promatraju.»Možete li nešto reći o svom životu, s'il vous plait?» Centar, u krugu prostorije s još jadnika zatvorenih u čelije. Pod nadzorom. Pod nadzorom. Uvijek pod nadzorom. Godina je 1994. Godina je neka druga. Ne, ovdje se ne smije jesti. Kroz prozor joj dodaju hranu.

Kod istog takvog odabira, odabira vlaka na peronu. Da li od postaje do postaje u trajanju od deset minuta ili noćna vožnja. «Lille», stigli ste. «Madame, izvolite. Oni su roboti, roboti idu teretnim vlakom na posao. Da li je to pruga u slijepo. Radnička četvrt, zadnja stanica. Staro željezo. Radionica. Ne, o ne. Brzo u suprotnom smjeru. Putniku nije lako.

Mala prostorijica. Prozor s rešetkama. Mimoza svezana za metalni krevet. Na tanjuru joj poslužuju smotanu zmiju. Zmiju? To je neka delikatesa. Pogled kroz prozor s rešetkama. Tratina. Na sve strane samo tratina. I ti ćeš postati tratina.. «Dajte da popušim jednu, s'il vous plait» Na kratko izlazi iz čelije. Ha! Još tri čelije. U svakoj po jedno stvorenje. Smiješe se. Zar se doista smiješe. Par ljubaznih bolničara. Da – vrijeme provedeno na slobodi jednako je trajanju jedne cigarete. «Može li jedna cigareta, s'il vous plait?» Sad ih ima više. Kao da dišemo. Fora se dobro prodaje. «Možel' jedna cigareta?». Opstanak postaje podnošljivijim.

Izlazi na ulicu. Posve je prazna, sam asfalt u nedogled. Sivilo i magla. Potpuna samoća. Strah. Strah od straha. Koja je razlika između straha i užasa. Posve sam u ovom svijetu materije. Neizdrživo. Još jedan čovjek.. Hvala Bogu, to nije bila istina. To je bila privremena istina. Bila je to prijetnja. Kamo ideš tako izgubljena. Pomoć se pojavljuje u trenucima bezumlja.

[contra rationem]

«Ciao sole, sole ciao». Pogled u sunce zasljepluje. Dok Michael ostavlja svog psa Smokyja pred njenom barakom i kaže «Mach Mickey Mouse», «Budi Mickey Mous». Smoky se sklupča i ostane poslušno čekati dok se Michael udaljuje. Pas je tu kao dokaz njegova prisustva. Njegova pristajanja i prijanjanja. Dok prolaze pored njiva kaže: «Tako bih ju i ja mogao orati na traktoru s tvojim mužem». Michael je od onih nesretnika bez doma, vječitih tragatelja koji poznaju sve znakove, kojima jezici nisu potrebni da bi se sporazumijeli. Dovoljna mu je otrcana vreća za spavanje s cvjetićima, bijeli zubi kao u zvjeri, šeretski osmijeh, pogled bez dna, duga crna kosa i karte kao u svakog Cigana koji drži do sebe. Zar i to nije puno.

Tri događaja koji se preklapaju. Bijeli kovčeg za malo djetešce. Jedna narikača s «La tenebre n'est poin tenebre devant toi; our darkness is never darkness in your sight...» Čisti stoicizam Pomirenje. Dijete je otišlo. Bijeli lijes s djetešcem. Udarac sudbine.

I kao Munchov «Krik» njen se očaj prolama. Razbija ga punkom. Michael ga razbija hašišem. Danonoćno spava. Na aukciji antikviteta pokazuje joj prsten: «Želiš li ga?» Retoričko pitanje. Cigan lutalica, Cigan s idealima, Cigan sa siromaštvom, on ne kupuje prstenje, čak kad bi to i mogao. Prostire joj stari perzijski tepih pred kamp kućicu s klavirom, njegovim samopoštovanjem.
Volio bih voljeti. Zaljubljena u ljubav. Samo bez prisile. Prianjanje. Snovi. Destrukcija. Gubitak. Zašto to želi uništiti. Strah od života. Strah od ljubavi. Strah od sebe same. Bijeg. Vojela bih voljeti.

Nosi crne kožne hlače naopačke. «To je moja druga koža». U metro ulazi čovjek bez noge, sa štakom. Michael i ona se pogledaju. Karta za metro nije potrebna. Čemu.
Razbacane klompe ispred kamp-prikolice, jedna još uvijek leži u blatu. Kućica je sada prazna. Michael je na nju digao ruku. Nije ju udario. Bilo je to dovoljno. Pokupi na brzinu stvari i odjuri bez cilja. Samo na vlak, samo na vlak. Jürgen je već prije rekao: «Nekom treba nogom u guzicu, pa da se pokrene». Kovrčava plava kosa kao u anđela. Jutrom bi odlazio na posao, vraćao bi se uvijek tako nježan, s kroasanima, konzervom nekog gulaša, štogod. U kutu hangara kupaonica, za tuš treba prije toga kod jednog lika kupiti žeton. Tipa nije uvijek za naći. Susreće se s Michaelom, oboje zamotani u ručnike.
Smoky ih svugdje prati. «Vas dvoje ste zajedno?», pitaju dvije mlade djevojke. Oni ne znaju da li su zajedno. Nikad to neće ni saznati.

U svjetlima velegrada, noću, ona je kraljica, kraljica ceste kojoj automobili staju, koju dečki mraka na uglovima prepoznaju. Oni su lijepi. Oni su pomoćnici. Oni su promatrači. Oni su straža. Gdje se ljudi iz polusvjeta pojavljuju, iz međusvjetova, oni koji postoje samo u nečijim snovima. Kolodvor. Cvijeće ili cigarete. Radi se o mimozama. «Cigarete.» Cvijeće ili cigarete. «Cigarete». Za noćas ih je skupila dovoljno. Vlak iz Kölna polazi u 23 sata.

Madame je gazdarica u starinskoj kući noću, s puno vrata. «Ovdje su sve same djevojke.» Sva su vrata zatvorena. Muk. «Morate potpuno mirno spavati!» Debeloj Madame se trbuh nadima i spušta. Za doručak joj poslužuje toast s marmeladom. Sva su vrata još uvijek zatvorena. «Do viđenja, ali nemojte se više vraćati.»
Iz asfalta trga raste tulipan.

Ljubičasto. Napokan ljubičasto svjetlo jednog cafea. Napokon jedino svjetlo. Ljubičasto što volim ljubičasto. Možda pet kvadratnih metara. Bar. Mali hodnik ravno. WC. Zatvorena vrata treba izbjegavati. «Dajte mi pola sendviča» Biljarski stol. Okrugli stolić u kutu. Kraljica istoka. Kraljica sjevera. Kraljica juga. Tri anđela. Okreće se. Više je nema. Out. Profesor s gitarom bio je njen krvnik onih dana. «Želiš li ga pretvoriti u psa?» Gospodine smiluj se. Metalni krevet.

Zatvorena u samici. Ko ovdje ide na WC sam to i plaća. Potpuno prazna prostorija, samo madrac na betonskom podu. Razgovara s pticama. Kroz prozor šalje poruke ženama svijeta. Ne jedi da ne bi morao ni srat.

Tektonski udari. Tektonski pomaci.

«Kavu molim, vruću, sa šećerom.»

[annerri]

Istinita. Kako može biti izmišljena, a ja se mjestimično nalazim u njoj?

Kavu bez šećera, 2 žlice hladnog mlijeka molim.

[contra rationem]

samo za tebe, jednu tursku s ljubavlju spravljenu, srknut ćemo iz filidžana

[contra rationem]

Bingbong mit ‪#‎Hauschka‬

Flunderwrunder Beckett I Alyciya Crowley Potapsali Su Brzojave Po Cilom Splitu, Ne Bi Li Tako Turističku Legijunakiju Ušijali U Boje Vjesnike, alI... Moćna Moćna Mora, mog yebenoG frienda CiciBaNa prošmuglala je fraški otruđenu "Teutu"

ScheiSE

(Opaska Je Bila Na Straži.)=

Lampe su u kvaru. Mi.

Svjetlimo.
Na.
ŽarU
nekog čika bašenog usput

[contra rationem]

vicevi zbunjeni

[Neomeđena točka]

<iframe width="420" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/MMqC7Wx2-nE" frameborder="0" allowfullscreen></iframe>

[ptica dronta]