Sfumato

[todaytonight]

Kakva je ovo divna razigranost slobodom SAZRELOG IZRICAJA, ha Gotovo do iskljucive zanatnosti, a nije. Vec je samo naoko tako jednostavno i pitko, a nije. Nego je duboko iskušeno. Zato i jeste maesralno. Iako se skriva do bezobrazluka lazirane paraphernalije, do harlekinske drskosti, i do neminovne teatralne bagaže.





a moment


Uzmi, ovo je za tebe, ili baci, sve je tvoje. Ali me se ne dotici svojim unajmljenim kostimima, jer prepoznat cu te moci samo nagu i rasterecenu, kad sa sebe svuces sve sto nisu tvoji bardos, i kad ostanes odjevena jedino u svoje la noche oscura del alma .. u dubokoj noci, u osami dalekog čardaka.

[naftali]

Znala sam da si tu.
Vrtjela sam sve časove naših pitanja u noći....

I začudo, našao si me za vratima neisplakanih čežnji za pobjedom.

Nisi me razumio.Ali volio si me.

Kada bih otvorila kutiju prošlosti, našla bih te u prikrajku bezazlenih igara koje govoraše o smislu.

Danas sam žena.

U plamenu tuge nad sudbinom..u kojoj se zaiskriše putevi riječi.

Suglasje tišine.

S odgovorom.

[naftali]

Danas sam konačno, obukla svoju ljubičastu haljinu i nakon dugo vremena postala krasna mlada žena.

Cvijeće se probudilo jer je čulo da ga zovem...dok sam tumarala gradskim ulicama.

I nitko nije vidio moje paralelno nastojanje da stojim na mjestu.

Bila sam jedina odrasla u autobusu.
On je zaglavio među živčano parkiranim automobilima.
Nije me to smelo koliko sam očekivala.

U međuvremenu, nitko me na svijetu nije mrzio, a ja sam stavila šešir na glavu.

Napokon.

[naftali]

todaytonight kaže:

Uzmi, ovo je za tebe, ili baci, sve je tvoje. Ali me se ne dotici svojim unajmljenim kostimima, jer prepoznat cu te moci samo nagu i rasterecenu, kad sa sebe svuces sve sto nisu tvoji bardos, i kad ostanes odjevena jedino u svoje la noche oscura del alma .. u dubokoj noci, u osami dalekog čardaka.

Negdje mjesta ima
gdje riječi puno znače...
gdje oči gledaju blago i bistro.....baš kao more tišine u zoru.

Znam da sam ponekad jecajima tražila put, ali ljepota se ugnijezdila u misao moju i nema joj kraja.........

I nije važno ni jučer, ni sutra, samo čas bivanja u plaštu napravljenom od cvijeća koje mirisom uznosi moje biće......

Sviralu sam ostavila za vratima i sad neumjesno šutim.

O kada bi znala koliko se zidova izgradilo na ovoj livadi, a svi puni grafita nepoznatih ljudi....

Ne rekoh li da negdje ima mjesta u kojem riječi puno znače?
Pa se prepliću i domeću, a život teče.

Ljubav se boji riječi kao arterija oštrice noža, ali tek onda kad je ima....

[naftali]

Hesed je bila tako neobična djevojka.Imala je istetoviranu svastiku na ruci i sjajni kamenčić zalijepljen na lijevom sjekutiću.
Voljela je putovati.

Jednog dana, ušla je u podzemni hodnik gradske garaže i naslonila se na crni, vlažni i smrdljivi zid.Voda je kapala jednolično i ustrajno, a njoj je bilo hladno.Kao i obično, obukla se vrlo oskudno, ali ne i izazovno.
Ma zapravo, jaknica joj je bila tanka i iznošena.Na nogama vojničke čizme, a među ispucalim prstima visila je tek upaljena cigareta.

Na prvi pogled bi se reklo kao da je izronila iz nekog blesavog subkulturnog kruga.

Dok se utapala u svojoj zamišljenoj viziji svijeta, približio joj se jedan čovjek.Srednjih godina, ležerno obučen, ali na izgled, sasvim različit od nje.
Visok, mirnog pogleda i staložen, ali sa rukama u džepovima.
Nije mu mogla vidjeti ruke.Šteta.Voljela je to.

"Imaš duvan?"-upitao ju je.
Nekoliko trenutaka je oklijevala odgovoriti mu, ali ipak procijedi: "Nemam".
"Zapravo, htio bih te nešto pitati....."- nastavi on.

"Zadnji put kad si me nazvao bestidnicom, obećala sam da ću šutjeti do kraja života..Zašto si opet došao?"-drhtala je dok mu je govorila.

Nastao je muk.Surov i opipljiv sa svih strana.Izgledalo je kao da traje danima.......

"Hesed......odlazim.Došao sam se oprostiti"-morao je to izreći.

Bez dodira i pogleda, zauvijek je nestao iz njenog života.

U tom času, ona se vrtoglavo počela urušavati u svoje biće, bez imalo stida naspram zidova ispunjenim gljivicama i mahovinom.

Mogla bih trčati ....Ne...Kako sam voljela pričati s njim..crtati, pjevati, filozofirati, urlati, voziti se brodićem...prihvaćati zlokobnu sudbinu...
Nije me htio odvesti na "svoju" planinu...Možda je otišao tamo?!
Nikad mi nije otkrio svoj dom, ni svoj pečat.Možda je znao već tada, da će me zamotati u komad papira, zaviti i zapaliti kao najmirisniju travu...
Ma ne..........

.............................

Žurilo joj se.Uzela je samo tri majice koje je stalno nosila, hlače, komad dragog papira i olovku.

Vodu će popit putem, a misli će ostavljati za sobom.

Polazim.Opasanih bokova prućem, da me nitko ne probode.
Čeka me dugo putovanje.....................

[dajmidaj]

Ne mogu više izdržat da ne komentiram na Sfumato jer svaki put kad to vidim kroz glavu mi prođe uvijek isto - izgoretina. LOL Oprosti, al stvarno više ne mogu izdržat.

[naftali]

Strepim od Tvojeg odlaska bez riječi u svijet šutnje nad mojim postojanjem i sjete od Tvojih leđa.

Jutrom se budim čekajući znak nade da ću te opet čuti u svijetu znakova i slutnje da smo prevalili jedan mali dio zajedničkog puta.

Ne tražim tvoju Ruku koja će se objaviti onima koji oko nas gledaju otvorenim očima, nego samo jedan blagonakloni pogled da svratiš na me............

Oduvijek Te poznajem u nevidljivosti života i ponekad mi pokazuješ bojazan prijateljstva, ali sjeti se da sam samo biće koje čezne za neprimjetnom ljubavlju.........

Tvoj osmijeh, plijeni moje lice, a daljina vuče moje srce.

Ne odlazi od mene, molim te...................Danas je neka okorjela tišina, zapela u grlu.

Sve znaš.

Vatra koja se ne da izgasiti......................

[todaytonight]

dajmidaj kaže:

Ne mogu više izdržat da ne komentiram na Sfumato jer svaki put kad to vidim kroz glavu mi prođe uvijek isto - izgoretina. LOL Oprosti, al stvarno više ne mogu izdržat.

to nije izgoretina, vec vjecna vatra
a sad pssssssssssssssst, crkvenom svecanom tisinom plama i dubokoga hlada

[dajmidaj]

todaytonight kaže:

to nije izgoretina, vec vjecna vatra
a sad pssssssssssssssst, crkvenom svecanom tisinom plama i dubokoga hlada

Prijatelj mi je rekao da je za mene najprikladnije slovo š(ššššššššššššššš). Volim se sunčat, to stablo je nastavilo svoj put, boje su naporne, jer zeleno ide dolje a drži se da je gore, gore sunce i do njega more i to zajedno prskoči crvenu jer i ta crvena zapravo je zbir boja......... tako da iz mog kuta gledajući nema ladovine biće zato jer gori borovina, ne mogu ja dugo ozbiljno što možda zapravo govori o opuštenosti......... A s čim sve to ima veze ja ti stvarno pojma nemam.
Što fali izgoretinama, meni ne fali ništa.

[naftali]

Stigla je sa svojom pratnjom...puna nekih drugih života.Prebirem po kutcima neosvojenih prostora iz kojih još odzvanja zvuk prašnjave violine........Mendelssohn mi je drag.
Vidiš li me u mraku?Trepćem kao odlazeća sijalica u nastojanju preživljavanja.Odreži me na pola jer vatra plamti u središtu bića.Odmakni se zbog žara, lice strada.
Nije to ništa, svatko baca dijelić nesklada.
Mislim da znam sve o tebi.Skoro.Ne sablažnjavaj se nad sobom, ima toga još..

[naftali]

Jednom davno, živio je jedan dječak.
Volio je nositi masku jer je imao ožiljak na bradi.
Gledao me je dok sam plesala u žitu, a ja tek osjetih pogled na obrazu.

Nikad mu oči ne vidjeh jer sam bila slijepa.Živjela sam u mraku svome, plakala svaki tren odsutnosti stvorenja, a vidokrug bolan.

Znala sam da je tu.Ogolio je lice, pored slijepih očiju mojih.
Nije znao za moj mrak.
Nije znao ni za moju tugu...............

Dotakla sam mu obraz kako bih progledala.

Probudih se u najdubljoj verziji noći......I ostadoh sama.

Uvijek ću ga se sjećati...........

[dajmidaj]

Ne mogu ćutati rođena da brabonjam.
Možda zbog - čovjek na način žene, možda zbog igre svjetlosti tame, možda zbog slike koja nije susrela svoje obašnjenje....
Pa da upakiram:


Iz mraka, sa dna njegovih dubina, dobro poznatih, vjerno obilježenih, zanimljive nevidljivosti hrabrosti bez izbora sa zanemarivom snagom nečijeg oka koja odvlači da bi mogla vratiti jer je vraćanje obilježenom osobnim dnom istih dubina, zatvorenih očiju koje idu za shvaćanjem otvorenosti zapinjala sam i još mi se događa na tom putu prema svjetlosti koja nema povratka.
Jedno staklo mučeno osjetilima topline u pojmovima čovječnosti ruka u drhtavom preživljavanju čisti umjesto da ubacuje drva.
Smiluješ li se mojoj upornosti ili iskrenoj potrebi za čistoćom topline što se ne naslađuje pogreškama, onda kad otvoriš prozor i u čijem prisutstvu pipkam sve ono što ne osjećam a pipkam da jest.
Moje su ruke nespretne i uvijek mi ispada što samo rijetki znaju uhvatiti dok pokušavam shvatiti da ne želim shvatiti jer je već jasno.

I onda kad se u bezdanu pojave dva oka kao dva puta u jedno sam sigurna, bez drugog mogu jer koji god put da odabrala u meni je posađeno ono isto koje se iz svakog kuta spaja s istim tim što je izvan mene. Ni kratki spoj umnoženih očiju ne mogu ugasiti vječni plamen kojeg podržava moja animalna potreba za hranom koju jedem ustima drugih.

Moja je priroda nedodirljiva za sve koji žele dirati samo poneki bez namjere za dodirom vjeruju u anđele.

Ja ne vjerujem u ništa, ja ne mislim ništa, niti govorim, niti osjećam a postojim kao sumnja koju zbog naivnosti iznova propitujem s istim odgovorom u šutnji.

[naftali]

se ušulja, neprimjetno kao voda koja prođe niz svaku klet, pa se zazrcali duša u duši drugoga.
Promjena preplavi srce kad promjenu ni ne želiš, pa se začudiš sebi.....u svim vremenima.

Tiho.....o tiho govori jutro....kako smo životni kad nema zraka i kad sva lutanja zauzmu položaj borbenosti.

Dođe čovjeku da sjedne u sebe od toliko ljepote.


Nekad su čučali svi strahovi, sada je sunce.Onima koji misle da su u mraku.
I nema studeni kojoj se zub smekšati ne može, nema oka u kojem plače narav bezutješno, da mu vječne utjehe nema.

Moćna je Riječ istine kojoj priliku damo......da sjedne i ona s nama, u nama.

Pa da okus kave u susretu, nikad ne zaboravimo......

[naftali]

Prostranstvo dubokih čežnji da ti kažem nešto o sebi, progutala je noć.
Zapela sam na čvoru što se udomaćio još onda kad su moje bore bile tek u očekivanju.
Mladost me je prevarila gradom, a ja još vidim tebe, u njemu.

Neka čudna slutnja ponovljivosti.
Strah.
Možda ću zauvijek, otići.Još, noćas.

Besramna je gužva u prostoru predbilježbe, a ja imam tebe.
U riječima koje prozirno šute.

Neka bude ocean.

[naftali]

...u tvojoj vjeđi, a ni ne vidjeh te kao što žena sluti dok gleda..
Zapela sam u tvome Zalasku, a praviš se bezimenom ulogom moje drame o kavi na obalama vlastite fantazije.

Nekoć sam buljila u šutljive minute, sada minute slažem u riječi da nestanu sa prvom vatrom.

Zapela sam, a ti me još uvijek čekaš.......u nekom novom, budućem slučaju kazne.

Misliš li da sam to doista ja, a ne neki drski lik iz bajke?

[naftali]

"Gdje god otisao,uvijek se na kraju vratis na mjesto gdje si zadnji put bio sretan..."

Nikad ga nije vidjela, čula, ni ušla u njegove smeđe oči...da im ostavi tek jedan blagi miris ljepote koji se sakriva samo radi neuobičajenosti..i ničeg više.

Ni ona nije otišla vidjeti ga "ispred Filozofskog'", a samo se pravila da je umrla.
pogodi zašto?

....čekala ga je na zalazu sunca i na klupi gdje drugi ostavljaju kofere.

I tako........mora da je popila puno kava kako bi ostala budna i svjesna svoje nespretnosti koju ni danas ne sakriva...

Sunce je zašlo za deset minuta.Čovjek umre brže.
Ljubav? hmm

[dajmidaj]

Ljubav nikad ne prestaje.

[naftali]

Ona je Kleopatra, a on je u sanduku smještenome u majčinoj sobi.Nepomičan i suzdržan.
Zapravo, kastriran.

Roditelji ugošćuju bogove i vojskovođe, a oni predodrediše baš njega, okovanoga u bijelu košulju, mirnoga i nepomičnoga, za nju......

Znatiželjna je, hoće mu vidjeti lice...Zna da ne može promijeniti odluku bogova i majke, ipak.....šulja se pokrajinskim hodnikom, samo da proviri.

Ne.Čisti matrijarhat.
Falusna majka, željezna lejdi, likovi posve arhetipski.

Nije joj lako.

------------------------------------
Ovdje i sada:

Zamisli da si kovčeg.......Što vidiš?
Vidim tvrdog muškarca, bez energije, predan sudbini, neodlučan, tup......
Težak mi je....ne volim tako statične ljude.Hoću da izađe......

Od čega si napravljen?
Od drveta....prebojan crnom bojom.Malo sam rasušen.

Je li mu ona vidjela lice?
Ne, majka ju je uhvatila za kosu prije nego je ušla u sobu.Znam da ima na sebi zlatnu masku kao Tutankamon.....

----------------------------------

Jednog dana, lice joj se ogolilo...ne njemu, nego svijetu.
Počele su joj rasti šiške.
Seksipil i konačno, sloboda...ali ne, unutar okvira zadanog matrijarhata.
Bez dominacije.
Ljupko.

[naftali]

plavetnilo kamena, osuda, ispečeno meso i čaša vina, pljuska teža od noćnog rada i ispucalih ruku....

otok zvan čežnja, let, susret, muzika iz '80-ih, yoga za povijest, snovi puni ostarjelih lica, zemlje i sela, prvomučenik i vatra, ice coffe.........

Soba za pamćenje.

[naftali]

Ratniče
Sretoh te kraj Hasora
Početak da mi zaoštriš kroz pogled
U osami, pored majke sluškinje
Plemenitoga roda, nadodanog’.

Četvoricu sinova
Izgubih, podno brda bezimenog
Ostadoše Riječi visjeti nad sudbinom
U šutnji nedorečene čežnje
Biti košutom Sjevera.

Jahseelu, oči
Kad probodeš mudrošću,
Kaži mu da jednom bar, udahne
I mirisom čovještva pogleda
Moj usud.

Guni
Sapleti vijenac od nade satkan
Smislom zaodjeni srce njegovo
Pa ga ostavi u sumnji
O igrama života.

Šutljivi Jeser
Neka je gizdav kao otac svoj
Al’ podaj mu misao o strpljivosti
Da se ne bi grobom svojim okitio
Na dan Strašni.

Šilemu
Operi opačinu mladosti
Srce da mu dotakne nebo
Tek će onda, zavoljeti siroticu
Poviješću, zametenog pogleda.

Ratniče
Ti, što svijet dlanom dragaš
Sjeti me se o povratku.
Prepoznat ćeš me po oceanima
U skutima pozlaćene Duše.

Naftali sin Jakovljev (25.12.2013.)