jedna stara ofucana šupendarska priča

[maher18]

moja prijateljica povodom pjesme o tipu s čipom u glavi"...hm...ti pesoljubica...tko bi drugi čipiranim nazvao svoju...želju? hm...možda ni ti nisi dobro obilježila teritorij? a možda je teritorij...ex teritorijalan...pustopoljina čista koju u stvari nitko neće osim otužnih....zemljoposjednika!"
odgovaram:

a možda sam i ja ubilježena,
možda mi je umetnut neki potajni virus,
ko u davna doba arheja i prvih protista,
možda neka meni slična genska sekvenca koju je moj imunosni sistem prepoznao kao kompatibilnu,
pa se usadio u moje stanice i replicira se,
replicira do beskonačnog,
a onda u obliku neke besprizorne pjesme izleti,
pa se opet vrati unutra...

miris.
samo ono
što se može osjetiti kao feromon mojeg osobnog prostora,
i tu se usude zalaziti samo oni koji
prepoznaju okruženje.
za sve druge sam nezanimljiva pustopoljina
i samo se zbiljam jako pohlepni
zemljoposjednik
zaleti da ogradi moj teritorij. da ga otme.
neki zamole za najam. pa se pogodimo, cijenu i rok.
neki se nasele ne pitajući, koriste se mojim bazenima i teniskim terenima,
hladovinom mojeg vlastitog drveća i mahovine,
a onda odu,
ma taman sam im narezala malo sira, natočila čašu...

ne ulazim u tuđa dvorišta,
ne.
samo primam one koji su iz njih otišli.
neki pokupe moje dijeliće i odnesu ih,
neki svoje nesebično dijele,
a nekima ih darujem s radošću.
makar znam da im više nisu na vidiku svjesnog korteksa,
nego im prijeđu malo dublje,

tamo gdje pohranjuju sjećanja gladne životinje.

[maher18]

ovu ću sredit kasnije, samo da ju zabilježim.

o pjesmi koju je disci napisao, ali je još nije stavio ovdje na čitanje.


ne možeš naprosto puhnuti
i istjerati je volumenom funkcionalnog kapaciteta zraka iz svojih pluća
ne možeš je niti pričepiti o zemlju,
rašljama ili petom
(koliko se samo puta spominje nečija bolesna peta, ccc, kojeg li neopreza)
nije zgodno ni sažeći je plamenom,
jer, drvo je tako podložno oksidativnoj destrukciji
ili truljenju bez kisika,
pa bi od frulice ostalo samo malo neiskoristivog pepela.
a i žestoko bi smrdilo, fuj

a jesi li probala šutnuti je u vodu?
u neku plitku lokvu,
ne mora biti ocean.
samo je opali, dok ona guja iznutra ne viri.
da vidiš kako će hitro odvijugati
kad osjeti da voda prodire u njeno drago skrovište.

a frulica će plutati na površini.
dohvati je, otresi, i stavi u zavjetrinu da se osuši.
na njoj će još uvijek svjetlucati ostaci zmijske krljušti,
taman dovoljno makabristički
da ona pijana gomila odozgora
neće primijetiti ništa.

[maher18]

ovo je napisala moja prijateljica mai, nakon što sam ja njoj opisala djelić svog dana. nakon toga se na jednom sajtu vodila pomalo glupava diskusija koja je pokazala koliko ljudi zapravo, ne samo da ne shvaćaju što je pisac htio time reći, nego nemajuo snovnu empatiju prema drugima. ne samo da, naravno, ne mogu osjetiti kako se drugi osjeća, ta to je isključivo stvar vlastite svjesnosti, nego nemaju čak ni toliko imaginacije da se uvuku u kožu glavnog aktera. no, ti isti tako zdušno i uživljeno prate one suljoman-sapunice i tresu se od straha dok glavni junak filma odlazi u nepoznatu opasnost.


MAI :
..I KAKTUS JE CVIJET!
Kako moj prvi zapis ove godine nije ugledao svjetlo dana ne stoga što je bio loš a ja dobar autocenzor već naprosto iz nesmotrenosti jer ne stisnuh pravu tipku oliti dirku! A dirkao me jako, no otišao u vjetar kao i toliko toga. Stoga, ovo objavljujem i ovdje, gdje možda i pripada?
Ma nije tako strašno, ne brini, proći će! Reče ona. Bila je u stoput goroj situaciji. Njoj osjećaji čine dobro. Kad ih nema, onda je aparat... savjestan, brižan, osjećajan, ali defektan. Često sam znala reć da je roba s greškom, jer nema ono jedino što je samo njeno! Moje! Za mene, za moju dušu. Čovjeka ti ne može nitko zamijeniti, nitko. Prijateljstvo je drugo, djeca su drugo, veselja oko knjiga, izleta, prirode, znanja, posla, veselice su drugo. I ne dolazim na Štros zbog njega. I znam da nema nade. Jer da ima, on bi bio samnom! Da me hoće on bi bio sa mnom. Žal za onim što smo kao dvoje mogli biti, boli me još uvijek ta nezavršenost, ta priča o tramvajcu koji mi se slučajno obrati? No, oni, muškarci, jesu upravo takvi. To znam već dugo godina. Naučila se, iako je to mojem habitusu nepojmljivo. Biti obični sirovi prostak, a većina su baš takvi. I on. Ne, nikad ga više neću kontaktirati. Naprosto ga ne zanimam. Uopće. Samo, umorna sam od praznine, ne od tolikog bola, na njega sam naučena ko magare na batine. Na činjenicu da nisam napunjena ljubavlju. Nisam napunjena ničim, ne obnavljam svoju energiju, nemam od čega. Sve ono čime se inače s radošću i dalje bavim, više mi nije dovoljno. Što sam starija treba mi više snage za živjeti. To ne mogu nadoknaditi prijateljice, veselica, knjige, ni drugi ljudi. Treba mi dodir, svaki dan, da se naprosto osjetim živom. On ili neki drugi, ili ni jedan, nema veze. Obično nije ni jedan. Ja sahnem, ko kaktus. Sušim se. U trenutku čitanja poruke osjetih dašak smrti. One od koje kaktus sahne. A bio je trenutak taman za poći. Danima su se misli vukle u kutcima vijuga spremne izaći, a ovih nekoliko tvojih pogodilo je ko užarena kugla koja juri svom nastanku. Ili nestanku? To je misao zbog koje se razlikujemo od ovih svakodnevnih bloških ljudi...moja Barbara, moja Koka i ja! Tri nonice koje venu i sahnu nenapunjene ljubavlju! Ismijavati se esenciji života (to upravo često i ovdje činite a da toga možda niste nit svjesni?) nije drugo do li ostajati..bez nje! Ostali ste bez ljubavi davno već al toga niste nit svjesni. Lakše se ismijavati iz tuđih života nego li imati svoj. Pogrešan? Nikakav'? ali znaš da je tvoj i ne odričeh ga se. Vratih se doma iz Armanija (on bje na neki način okidač) jer morala sam ovo večeras napisati. Nisam ju čak niti pitala jel smijem? Iako nit ona ne zna tko je Barbara? Ta ima nas toliko Barbara.



Z:
Tko god je ovo napisao ne sviđa mi se .Svaka žena lijepa je na svoj način.Čemu pesimizam praznina i tuga.I kad se zatvore jedna vrata otvore se druga.Samo je pitanje da li smo sami sebi spremni dati šansu.Ne zaista mi se ne sviđa ovaj tekst.I kaktus procvate neki samo jednom u pet godina,i onda je tako divan.NE,NE SVIĐA MI SE OVAJ TEKST SORRY

D: Žena realno nažalost kaže, istinu samo.

MAI:
hm...zlatkice vjeruj mi ni meni se ne sviđa da se nekom ono što ja pišem mora sviđati! istina, na fejsu postoji glupi lajk, but...slobodno ga ne moraš stiskat! da sam ja netko (poput one indexove, al ne sajta već vokalne grupe) sigurno bih uvela na fejsu rubriku...ne sviđa mi se! a opet, da sam ne daj bože bog, ukinula bih fejs!

btw zlatkice zar je pesimizam zabranjen? proskribiran? nepoželjan? ta jasno je da napredak čovječanstva zahvaljujemo upravo ljudima koji su promišljali i bili nezadovoljni! da smo bili samo(-)zadovoljni i nadalje bi ko svinje bauljali po blatu ili skakutali s grane na grani! živjela različitost. zašto misliš da lijepe žene ne mogu tugovati? pače, ima jako puno lijepih i pametnih žena, začudo!

i kaj ti znači tko god? hm..moja malenkost, if i my say?

Z:
Vesna mislim da sam jasno napisala komentar, sad sam skužila tvog osobnog teksta.Nitko nikom ništa ne brani osobni odair je kojim će putem netko krenuti..Ali ako taj svoj odabir javno obznani mora biti spreman na drugačije mišljenje .Molim te pročitaj ponovo ja tvrdim ;DA JE SVAKA ŽENA LIJEPA NA SVOJ NAČIN,za mene ne postoje lijepe i ružne.Kao što ne postoji ni razlika između ruže i procvjetalog kaktusa.Za mene ti jesi NETKO da nisi nikad ne bih čitala tvoje komentare a kamoli se upuštala u bilo kakvu prepisku.

MAI:
pa da bi uopće mogli komunicirat, valja nam se uvažavat! pa tako uvažavam i ja tebe...za mene je ovo bio jedan trenutak jedne žene koja ima trenutni ljubavni problem...koji rješava tako kako zna i umije. nije mi strano budući da sam i sama u takvim situacijama u teškim situacijama...a i općenito...sve što je ljudski nije mi strano (reče jedan pametan čovo) nismo svi isti..dapače, nekima je ljubav kao zrak! nažalost, onda tu ljubav dignemo na pijedestal (kao i osobu koju obožavamo) pa srozamo sebe! no, to su već priče koje sežu u djetinjstvo, odgoj, ljubav roditelja (ili uskrata) i tak...no sigurna sam da svatko nađe svoj put iz labirinta čak i tako da ga ne...nađe! btw ljepto je u oku promatrača ali priznati ćeš kad primiš ružu da ne naletiš i na bodlje! recimo da postoji mala razlika med njima? a što se javne pričaonice tiče, ponekad samo podijelim neku misao više radi sebe iako se slažem s markuzeovom..ono što doživi jedan čovjek, dožive i svi ljudi!

maher:
ovo sam iskopala iz svojih bilješki, čini mi se da bar unekims egmentima odgovara temi:treba pisati, vjerojatno je to jedan od ventila. naravno, shvaćaš da to ne riješava problem, ali izbacuje suvišak napetosti. život ide dalje, ne može se utjecati na druge ljude, no samoubojito pobjeći u tugu, odnosno prepustiti se tomu, ne treba uopće tragati za krivcima, i ni spomena nema da smo zbog toga neuspjeli. to je zapravo jasno, iako se svi mi pitamo i svodimo račune i u tomu nalazimo neke svoje minuse. možda se radi samo o akutnoj krhkosti i manjku obrambenih mehanizama. akutnoj. a naprosto nismo u situaciji da sad mislimo samo o svojoj patnji, ne da špotam, nego naprosto nije uvijek prikladno niti konstruktivno. kako možemo uopće drugačije biti nego upravo onako kako mi je jučer rekao moj dragi čovjek s kojim mogu razgovarati o svemu: prema čovjeku biti totalno iskren, bez prenemaganja, laži, konstrukcija i mehanizama tipa "kako najbenignije raščistiti stvar". razgovarati kao s osobom, ne kao objektom ljubavi,, žudnje, savjetništva, ispovjedništva... onako kako bismo samo željeli da razgovaraju s nama. nemamo, očito, na žalost, pravo biti bezvoljni. imamo s jedne strane to pravo, da doživljavamo taj osjećaj, ali isto tako i mogućnost da taj osjećaj odmaknemo. ne kažem obavezu!, nego mogućnost. jer, život će ionako pokraj tebe prolaziti, bio ti u bedari ili ne. a svjestan si da postoji samo jedan jedini koji pripada tebi. i ako ga dopustiš provesti u bedu, o tome si odlučio sam. bolje reći, prepustio si svoju odluku o sebi samome vjetru u nepovrat. gruba sam, znam, i nemam pravo soliti pamet, ali pokušavam sa strane, što objektivnije, prikazati situaciju i mogućnosti. znaš, čovjek je u biti cijeli život sam, i nema osobe koja bi ga 24 sata držala za ruku. nekima to treba, čeznemo da nam se to dogodi makar na mjesec dana. tjedan. ma jedan jedini dan. no, toga nema. naprosto nema. barem sam ja tako naučila da jest. cijeli život. i shvatila da jedina ja mogu utjecati na sebe samu. otkud mi snage? nemam pojma, zapravo nemam puno snage, nemam. ali ono malo štoimam upotrebim korisno. m,a puno bih još o otmu.
pa pitamo: no, i što misliš da bi bilo dobro za tebe? prvo za tebe, a onda ćeš moći misliti na druge! jer, treba znati biti sam. tek kad si sposoban potpuno biti sam, a da se ne osjećaš loše, onda možeš biti dobro i s drugima.

i čini mi se da tekst nema veze s patetičnom tugom, samosažaljenjem, pesimizmom i prazninom. a najmanje s ljepotom i pričama tipa ružno pače koje odraste u krasnu labudicu i skromna biljka koja procvjeta prekrasnim cvjetovima kad-tad. pa da kad-tad netko vidi tu plemenitu ljepotu (eh, sad se više ne metaforizira, nego prstom ukazuje na "ljepotu duše"). i nema nikakve veze s pseudopsihologijskim floskulama koje se vuku po netu, a naklade dosižu u nebesa.vesnić, piknula si, što bi se ono reklo, u sridu!

[maher18]

D:
problem je, x, što će se pijana gomila otrijezniti da mogu ponovo piti uz zvuke frulice i opet će biti: ili sviraj, ili smrt!
ili sviraj do smrti! što je izvjesnije kad su u pitanju raskalašeni bozi bez empatije!

mah:
pa kažem, ta će frulica još uvijek zadržati na svojoj površini dovoljno prijetnje i straha, mirisa grobljanske zemlje, ustajalog zraka i smrću opaljenog drveta, i služit će svojoj svrsi: uveseljavanju nerazumnih nebesnika, ovisno o vještvu sviračice. glavno je da se ova snašla: izbjegla vlastitu mučnu smrt uslijed neuroparalize zmijskim otrovom. ne gledaj tako fatalistički!
eno ti tamo, gdje pišu razni učenici i maheri, prouči

D: dobro, dobro! (pomirljivo ću ja)

[maher18]

a kaj se tiče onog kokota iz prethodne pjesme
zanemarimo sad anatomske peripetije
i centimetre i cole i kalibre

takvo davanje posljednje počasti
skriva se u tišini
isključivo pojedinačnom tugom
svaki put iznova
uz paklenu sumnju u vlastiti seksipil
raspituju se zapanjene koke
jedna po jedna, svaka za sebe,
a onda uz zajedničko kokodakanje
preko svih sredstava informiranja
o emisiji zadnjih klimakteričnih feromona
onda o upadu izdajničke svjetlosti u crvene oči
ne, možda mi je zapelo zrno ječma u kljunu
kao kobni špinat u pričama o neuspjelom randevuu
onda se počnu sumnjičavo pogledavati:

opet ima miljenicu pa me zato neće!

no, dotična izabranica, sirota
i sama se pita žučljivo što joj fali
ne dobije ni svoju redovnu rundu
koja joj po pravu kokošinjca
neopozivo pripada
pronalazi razne razloge, opravdanja
naoružana beskrajnom strpljivošću
(ta ona je kraljica dvorišta i gnojišta!)
sve do trenutka blistave spoznaje
da mrak nezainteresiranosti ne leži
u nedostatku atraktivnosti njezinih bataka
nego u notornoj činjenici da mu se naprosto ne diže

naravno, pametne koke brzo shvate
uzročno-posljedičnu vezu njezinih podočnjaka
i nagli oporavak glavne sultanije
koje li koincidencije
iza susjednog plota čuje se lepet
mladih pjetlića
tek pripuštenih na livadu iz svoje skučene gajbe

i tako to ide
kokot i dalje gazduje u svom dvorištu
koke i dalje marljivo zobaju svoja zrnca
tek tu i tamo
diskretno svrnu pogled
na svoju supatnicu

gle, koketnim je krilcem zastrla krijestu svoga metuzalema
da sakrije svima poznatu činjenicu
kako joj oko čeznutljivo viri u tuđe dvorište

[maher18]

meni u pet mjeseci tri "negativna" boda.
taman skužim da smo uglavnom kompatibilni, kad ono dečki dadu petama vjetra. zakaj? na stranu to kaj sam im zgodna, duhovita, zabavna, pametna, imaju o čemu razgovarat, diže im se pri pogledu na moje ženske atribute, ma sve pet (bar su mi tak neki od njih rekli, dapače i demonstrirali uživo, ha, ha), samo kad dođe do ogoljavanja, kad shvate da nisam žena koju mogu muljat s debelom zadrškom (ne, smatram da svatko mora imati pravo na svoj osobni prostor), da pod ozbiljnu vezu smatram pripadanje, odgovornost, brigu, povjerenje, iskrenost i poštovanje, onda im se učini da sam "prejaki" karakter i zbrišu od straha od obaveza u vezi (ne, to mi ni jedan nije priznao). obično se više radi o inertnosti, nemanju potrebe za angažmanom u novoj vezi, nepotreban rizik i ulaganje moždane energije. ljepše im je tak, bez naročitih obaveza, samo uz sigurnost da me imaju. na žalost, shvate na vrijeme da me ne mogu "imati", jer to podrazumijeva i osjećaj obaveze za drugo ljudsko biće. a to je preteško, kaj da si kompliciraju život! kad imaju oko sebe isto tako zgodne, mžda malo manje pametne, no u svakom slučaju puno manje zahtjevne žene uz koje će im biti udobno, toplo i tako bezbrižno.
wtf, ispada da sam rospija i goropadnica koja bi svakog odmah strpala pod svoju čizmu. doduše, još bi možda i pristao koji fetišist na crnu kožu, bičeve i štikllu, ha, ha. no, ja ne tražim poniznog crva. meni treba netko s kim bih se nadopunjavala, da zajedno gradimo nešto novo i lijepo.

evo, nedavno upoznala tipa s kojim bih mogla i na himalaju. pun životne radosti, energije, ideja, vrckav, zna se igrati (da, kad se zaborviš igrati i smijati se, onda si zaista mrtav), ima onu snagu i polet koji nedostaje istim takvim sredovječnim vršnjacima, zakukuljenim u svojuo sobnu sigurnost, komoditet, mediokritetstvo trosjeda u dnevnom boravku i uvjerenja da žena preko pet banki nema kaj tražit na plesnjaku. kojem ne pada na pamet odzujati nekud u nepoznato i snalaziti se u zanimljivim okolnostima (nije li inteigencija zapravo snalaženje u nepoznatim situacijama??), niti slušati prek jubitua neku glazbu koju dosad nisi čuo. eh.
čovjek koji je, u mojih puno godinica, jedanod rijetkih koji se ponašao potpuno spontano, ik ad bi bio zbunjen, pokazao je to bez straha, pitao me, a onda bismo se zajedno smijali i zezai u parku kao dječurliija. tip koji je shvatio da sam usprkos auri kojom su me ovjenčali drugi, intelektualizmu, znanju, autoritetu, sigurnosti u govorenju i ponašanju, jedna obična žena koja voli živjeti i biti sretna.

i bilo nam je lijepo dok je trajalo. ne sam da me uspio izvući iz faze uspavane trnoružice, jer definitivno nisam ženska kojoj nužno treba muškarac da bi se osjećala živom, pa pristaje na bilo što samo da ne bude sama, nego je naprosto iskazao svoju divnu sposobnost da bude opušten, otvoren, prirodan. razotkrio je moje ženstvo, potrebu, iskonsku potrebu da budem njegova družica, potrebu koja se javila tek onda kad je otkrio sebe. doduše, više sam otkrivala ja nego što je on to namjeravao u tim trenucima.

jer, nosio je u sebi kroniični osjećaj luzerstva, tako grubo i nasilno zatočen u podsvijesti, kojeg već od djetinjstva neprestano baca u najtamnije zakutke svoga bića. dječak koji je odrastao s puno sestara i braće, majka kojoj se nije bio u stanju pojaviti na sprovodu, sin s kojim se posvadio oko neke bezvezne love (kaže da je tu puno kumovala njegova bivša žena) i nije ga vidio dvije godine, poslovi koje je otvarao pa napuštao, brakovi u kojima je bio sretan neko vrijeme i odlazio, mnogobrojne žene kojima se iskreno oduševljavao, a onda ih ostavljao bez posljednjeg zbogom, samo ležerno ih ostavivši kao dosadnu igračku. dečko koji može sve, a ne napravi ništa do kraja. kaže, nema strpšljenja. stalno su mu potrebni novi izazovi, nova iznenađenja da bi se osjećao živim.

mogu zamisliti dječaka s govornom manom, ismijanog od ostalih, zbunjenog pred djevojčicama, koji se nastoji izboriti da ima mjesto pod suncem, jer zna da mnogo zna, da mnogo može, i da ima ideje i talente za koje su mnogi potpuno gluhi i nesposobni. naučio je svirati gitaru, pjevati,razviti potrebu za čitanjem i obrazovanjem, pisao pjesme, fantastično slikao i imao izuzetan smisao za vizualno, usprkos suhoparnoj struci u kojoj je samo dobio diplomu, komad papira. i na taj se način probio da bude zapažen, eda bude priznat, da pokaže koliko vrijedi. mogu si zamisliti užasan, svakodnevni napor da se istakne, u svemu, u sve većim izazovima, da pokaže samom sebi i drugima da itekako može, da zna, da je sposoban. i u tomu kovitlacu zaboravio je samog sebe. život mu se pretvorio u larpurlartističko nadmetanje, neprestane juriše u osvajanju novoga, preuzela ga je ta brzina, postala samoj sebi svrhom, neprestana izmjena lica, riječi, događaja, senzacija, neprestalna potreba i dalje da bude prvi izrodila se u hiperaktivnog površnog i emocionalno ovisnog roba vlastitog kompleksaštva. pretvorio se u histriona koji mora biti kolovođa, alfa, u centru pažnje, ponekad čak ni ne mareći je li uspio, već hita dalje za novim podražajima, nepoznatim terenima, neiskorištenim, čistim dušama. to se inače u psihijatriji naziva ADD, ili adhd, poremećaji pažnje, koncentracije i nedostatak sposobnosti zadržavanja na problemu od početka do kraja, što rezultira gomilom nedovršenih poslova, mijenjanjem običaja, društva, osoba, zaposlenja, neodgovornost prema zadacima i popuštanje trenutnim emocionalnim impulsima.

taština koju je razvio pretvorila ga je u bezdušno čudovište kojeg više ne može zaustaviti nikakva sila. ni ljubav, ni žena. no, najgore je to što je ipak, u najtamnijem kutku svoje svijesti, toga ipak bolno svjestan. potreba da ima svoj dom, nekoga da ga tamo čeka, sigurnost povratka i toplina bezuvjetne dobrodošlice primorava ga da pristane na bilo što što imalo sliči na njegovu davnu neutaženu čežnju za potpunim zagrljajem. i pri tom, vidjevši da mu vrijeme neumitno teče i da neće još dugo izdržati takav tempo, priklanja se kompromisu: nalazi ženu koja je dovoljno slobodna i bez obaveza da bi ga pratila u njegovim lutanjima. no, ja sam znala da njemu već odavno nije samo do lutanja. on je vuk, sivi vuk. a vukovi su vrlo obiteljske životinje. onda je shvatio da sam ga shvatila. i uvređeno rekao: nadam se da se šališ!
ne, nisam se šalila, i on to dobro zna.

no, već je, prema svom starom običaju, otišao dalje, ne zamarajući se tim problemom. prenaporno mu je. zar nije zabavnije odlaziti s curom koja je ionako dovoljno površna, da ne razumije ni glazbu, ni umjetnost, ni psihologiju, kojoj je bitno da bude veselo, puno poznatih faca, izlazaka, onda bezbrižni odlasci u zajedničku ložnicu uz preslatke slikice kasnije na fejsu kako joj je spremio veličanstven doručak i rdovna izviješća kako im je bilo udobno pod dekicom grickajući kokice uz tv i neku ljubavnu limunadu. ah, baš ste sladak par.

prodao je dušu za zaborav o samom sebi. pristao je na udobnost takve veze, kompromisno riješenje za njegovu starost. uvjeren da mu je ona potpuno odana, da ga obožava i da će tako vječno i biti. ne tješim se, tu svakako ima i neki oblik ljubavi, partnerstva, zajedništva i razumijevanja. oodaaa. funkcioniraju zajedno. trebaju jedno drugog.

i ja tu ne namjeravam ništa. držim se one psihijatrijske metode: nije važno što pacijent i dalje ima halucinacije, ako se osjeća dobro i sretno. jer, ionako je opet pobjegao od vlastite istine.

[Discipulus]

maher18 kaže:

prodao je dušu za zaborav o samom sebi. pristao je na udobnost takve veze, kompromisno riješenje za njegovu starost. uvjeren da mu je ona potpuno odana, da ga obožava i da će tako vječno i biti. ne tješim se, tu svakako ima i neki oblik ljubavi, partnerstva, zajedništva i razumijevanja. oodaaa. funkcioniraju zajedno. trebaju jedno drugog.

i ja tu ne namjeravam ništa. držim se one psihijatrijske metode: nije važno što pacijent i dalje ima halucinacije, ako se osjeća dobro i sretno. jer, ionako je opet pobjegao od vlastite istine.

jednom rječju: nije to taj, mah!

[maher18]

Discipulus kaže:

jednom rječju: nije to taj, mah!

takav, jasno da nije.
samo mi žal deteta. znaš, za takve je i bolje da doživotno žive u svom udobnom brlogiću. i da mu nikad na površinu svijesti ne ispliva ono što ga je zapravo gonilo cijelo vrijeme i dovelo da bude takav. i na što sam se zakačila, počevši vaditi slučajnom udicom iz tog mulja ono što je uspješno zakovao u svom podrumu. samo, nije ga dovoljno zatukao da umre do kraja.

[todaytonight]

pa dobro, kalibarska zeno, opet neki arta-farta samo kaj ovog nisi poslala da lovi girice, vec da jede kokice za dorucak na dekici pokraj kreveta za vrijeme svoje sacred rutine

ajmeee, kaj tek ceka slijedeceg, prava si, iz moga kluba

samo, nisu ti oni tašti zato kaj su patoloski narcisi, vec su to zato jer su toddler-ski iskljucivo svjesni samo samih sebe, a mi im sluzimo samo za intenzivnu stimulaciju protiv dosade koja ih inace toliko distraktira u zivotu da sve koriste kao exuses, excuses umjesto da sami preuzmu odgovornost za svoj kaos.

draga moja, jedno je wrongdoing, a drugo ADD .. koji moze biti cak i blessing .. a ne kao sto ova njegova njega shrafi jadnoga zbog toga .. nadam se da zasluzuju jedno drugo .. i svoje kokice.
ne sekiraj se, jedna vrata zatvorena, druga otvaraju
nadji i ti sebi nekog za fb dekicu koji isto tako nakon kokica ubrzo goofs off

vidis da je odjezdil cim je vidil da nisi jestiva zar te je valjda trebal smazat kao kokicu, i onda tobom nahranit svoj copor vucina i vucica da ti se nasladjuju tvojim ranama


edit

The wonderful thing about Tiggers, is Tiggers are wonderful things!
Their tops are made out of rubber, their bottoms are made out of springs!
They're bouncy, trouncy, flouncy, pouncy Fun, fun, fun, fun, fun!
But the most wonderful thing about Tiggers is I'm the only one!

The wonderful thing about Tiggers, Is Tiggers are marvelous chaps!
They're loaded with vim and vigor, they love to leap in your laps!
They're jumpy, bumpy, clumpy, thumpy Fun, fun, fun, fun, fun!
But the most wonderful thing about Tiggers is I'm the only one!

Tiggers are cuddly fellas, Tiggers are awfully sweet
Ev'ryone el-us is jealous That's why I repeat...and repeat
The wonderful thing about Tiggers, is Tiggers are wonderful things!
Their tops are made out of rubber, their bottoms are made out of springs!
They're bouncy, trouncy, flouncy, pouncy Fun, fun, fun, fun, fun!
But the most wonderful thing about Tiggers is I'm the only one!

I-I-I'm...the only one! Rrrrow!

auch!

[maher18]

http://www.youtube.com/watch?v=dJFyz73MRcg





no, ja bum i dalje metala srcedrapateljne postove. dok me ne projde.

[todaytonight]

maher18 kaže:

no, ja bum i dalje metala srcedrapateljne postove. dok me ne projde.

The longer I live the more I see that I am never wrong about anything, and that all the pains that I have so humbly taken to verify my notions have only wasted my time.

George Bernard Shaw

srcedrapeljdica jezica jezic, Rapunzelkonjica jedna





tebi trebaju rescue rangers za intermezzo

[maher18]

todaytonight kaže:

The longer I live the more I see that I am never wrong about anything, and that all the pains that I have so humbly taken to verify my notions have only wasted my time.

George Bernard Shaw

srcedrapeljdica jezica jezic, Rapunzelkonjica jedna





tebi trebaju rescue rangers za intermezzo

pa je, je, ok. trenutno samo ne mogu u potpunosti uskladiti razum, potrebe, emocionalnu napetost i sve ostalo no, barem pišem pjesmuljice

[maher18]

Discipulus :
......
da ne bi ostala, ne daj bože, cijeli život iskrivljena vrata,
kao nesretna natalija mironovna u tihom donu,
poslije neuspjelog pokušaja
prerezivanja grkljana
samoj sebi
zahrđalom
oštricom
kose.
......

ooh, ta predzadnja strofa
čisti dada
oštro sječivo
dostojno tzare i man raya
savršeno se slaže s mojim leopardom
do poda, naravno, ne pristajem na jeftinjolu sivog zeke
makar me špricali sprejom u bojama
nasred jelačić-placa
prevareni ekolozi i dječica koja nemaju pojma
da i struja teče od prljave nafte

eh, sad samo biraj
hoćeš li da se infarkt prišulja
polako
sa sedam velova mojeg unterveša
(korzetić, čipka, podvezice...)
i vreli srsi puzaju uz stegna i dlanove
stiščući ono malo prohodnih arterija
kao kobna partija šaha iz sedmog pečata bergmanovih mora
ili se čini praktičnijim
da strgnem teško krzno sa sebe
kao furija, žestoko i strasno
pa da u trenutku sve bude gotovo
bezbolno i čisto?

[maher18]

Ugodna Osoba :
a gle, glede diskova - mene ti svako malo pa CVAK!, malo dole, malo u sredini.
ali zasad uspješno odolijevam. pretpostavljam da je neka pizdarija sa živcem (da prosti gospodin disciplinski na ovom biološkom opisu situacije), što na dvanaestom torakalnom, što na trećem (ili već kojem) lumbalnom, ali sam se toliko naživcirala po ambulantama, bazenima (topla voda za mene, molim, ne prevruća jer padam u nesvijest, al brate, da ne bude ni pišalina ), vježbam koliko mogu, to me održava uspravnom, a godine će već donijeti svoje.
mirim se, polagano, s procesom truljenja i duboko vjerujem da on započinje u trenutku rođenja, tako da - godina vamo ili tamo, tak nebitno.
ionako se sve svelo na poso kuća (otkako sam dobila nogu, što je prouzročilo duboku emotivnu traumu koja je prouzročila duplikate na forumu, ah, ah),
i
odoh ja u digresiju, majstor sam digresije,
živila digresija!

elem fetiša i princovanja, nemoj se nikad potcijeniti; princ koji ne poznaje draži lopate, nema pravo ni sisati nam nožne palce, tj. ...
ma to već s cipelama

živile mi, kuc-kuc (skuhah si kavu, jacobs cronat gold, visoko dižem čašalicu, čuje se verdi, zbor pjeva, srsi podilaze, LA TRAVIATA )

ah, draga,
nije to pitanje lopate
prije bih rekla, hm, morževe peraje
i vjeruj staroj iskusnjači,
ni jedan nije toliki fetišist da cucla halux valgus
doduše,
ako se obave sve potrebne predradnje,
onda mu na koncu konca nije ni bitan opseg tabanice
jedina je u tomu začkoljica
da ih većina zbriše,
što pješke,
što na konjima, bicikljinima
(bil je i jedan kaj mi je hofiral v japankama)
ili vlastitim nogicama
čim se načnu ozbiljnije teme
(mislim, ponekad je to pitanje
jel živiš sama, ah,
aha, imaš djecu, dvoje?,
hm, nemaš auto, kak to, pa danas svaka poštena žena ima auto,
samo 50 kvadrata,
još i pes?
mačak?
etc,
tako da do konkrevetnih pitanja ni ne stignemo),
elem, čim se načnu ozbiljnije teme,
u bilo kojoj fazi oficijelnog rasporeda upucavanja
ili daljnje razrade teme,
obično netragom nestanu.
nema slike. nema tona.
sms? eh, bila bih sretna da imaju muda barem to,
reći: čuj, stara, nebu išlo.
ne moraju ni objašnjavat.
uostalom, sve ti je dobro poznato.
ni jedan dosad nije pokazao ni trunku originalnosti.
gibavela
i gotovo.
nemamo si više kaj razmišljat dalje.
case closed!

i nemoj da ti sad pripovedam o mladosti, curičak.

digresija?
ha, ha, mene moja teta roza
svako malo odvuče na neke čudne daleke strane,
pa si mislim:
koliko sam se ja to dugo tuširala,
kad mi se već sapun
rastopio u kadi?

pitaj discija, ak ne vjeruješ!

[maher18]

Discipulus:

mah,
čini se praktičnije
da strgneš teško krzno sa sebe
kao furija, žestoko i strasno
pa da u trenutku sve bude gotovo
bezbolno i čisto,
kao u mojoj pjesmi:
INFARKT

te posljednje noći
smrt i ja završili smo u krevetu.
goli.

bila je fenomenalna ljubavnica.

poslije mog posljednjeg grča,
točnije: nožnog trzaja,
uzdahnula je,
zapalila cigaretu,
povukla dva-tri duboka dima,
ugasila svjetlo i šapnula mi na uho:
'noć, dragi,
bio si
dobar!
zatim mi je okrenula leđa i zaspala.

budala!

ujutro,
kad se probudi,
imat će što i vidjeti
pored sebe.

ne brini za nju,
prefriganu drocu
prijatelju,
nagledala se ta kuja i ružnijih lica
za takve su čudna trupla
tek recke
na pištolju okovanom srebrom
bonus
kod onog s nebesa

pristao si da umreš
onda to učini
samilosno
i hitro
ta znaš da sam samo prinudni krvnik
pneumonija je nezgodna stvar za gospođe u godinama
i ne da mi se čekati tako gola
da ti konačno
opipam karotidu
i pozovem
dežurnog mrtvozornika

[maher18]

zar je važno kako se zovem
zar je to uopće važno
u gomili nepreglednih imena
kojih se sjećaš samo po boji kose
ukradenim mislima i pogledima
izjeo si njihove svilene oči, osamljene i snene
nudio samo višak svoje radosti
preostao nakon ludog pijančevanja
usadio ga kao udicu, nepovratno, u utrobu
i vučeš to jato iznemoglih riba
oguoljenih krljušti i škrga krvavih do kosti
sve dok ih ne rastoče sol i sivi zaborav

i nije važno kako se zovem
nisi popio konjak kojeg sam grijala na svojem nepcu
ni kušao južne krajeve mojih bedara
kako si obećao u noći kad je padalo lišće
i prijetio da sam sranje jedno malo
i da ćeš me se dočepati
makar pozvala vojsku specijalaca
oblizao si pohlepno prste, ljepljive od čokolade
crvene od vina i krvi s mojih usana
a onda ostavio na stubama
da trunem kao mrtva bremenita mačka

nije važno uopće kako se zovem

[maher18]

bilo bi vrlo zanimljivo
da mi klozetfrau prigovori s gnušanjem:
diže mi se želudac na tebe
i tvoje pjesme

tada bih se smiješkom pogledala
onako, slatko, ženski
i umilno je utješila
- draga, tebi se diže želudac
na moju poeziju
muškarcima se diže ona stvar, svima, do kocena
provjereno višekratnim random pokusima.
ni tvoj nije statistička iznimka.

[Ugodna Osoba]

maher18 kaže:

jedna stara ofucana priča o šupendari

...ne može odoljeti da mi se ponekad ne približi, onak lovački po defaultu, ščipne me za bokić, protepa mi nešto tipa kak si mi mačak.

jao, koju sam mu ovdje šamarčinu zveknula!
okrenula mu se glava za 360 stupnjeva.

[maher18]

Ugodna Osoba kaže:

jao, koju sam mu ovdje šamarčinu zveknula!
okrenula mu se glava za 360 stupnjeva.

ne, ne mogu se ponašati neiskreno. nemam ni najmanju želju da mu naudim. iako bih to strasno željela. satrt u zemljicu crnu. zatući preventivno i duboko zakopati da ne smrdi. iz ekoloških razloga.

[maher18]

Discipulus:

zaboga, mah, ako je tako, kako nam se onda dogodilo ovo?

SUSRET NA VRATIMA SUPERMARKETA

meni potpuno nepoznata,
išla si u. ja sam išao iz.

uzajamni pogled nije se mogao izbjeći:
kratak, tempiran,
intenzivan.

u tom pogledu
dogodilo se sve što se moglo dogoditi
između muškarca i žene.

prvo su pale hinjene konvencije, zatim sve ostalo.
bilo je jasno: valne dužine naših pogleda
bile su besramno nisko
sinhronizirane.

toga smo oboje bili svjesni.

naša glad jedva da je mogla
podnijeti toliku količinu
uzajamnog
proždiranja.

bila je to čista trampa mesa za meso:
prvobitna, potpuna i konačna
u svojoj sirovoj
voluminoznosti.

a tako jednostavna u svom primordijalnom obliku.

to si bio ti?!

već sam pomislila
da sam luda
da pričinja mi se
onako gladnoj, drhturavoj
kao djevojčici sa šibicama iz neke davne bajke
pustoj izvana, praznoj iznutra
prošupljenoj kanti
kraj koje i cigani prolaze ravnodušno

znači, istina je,
deja vu je znanstveno potvrđen?
korak preko livade
stopalo na kvadratima prekrivača
na osušenoj travi
i rasute plastične čaše
ruka u zraku koja je čekala
da je prihvatim
i tako oficijelno potrošene riječi upoznavanja
jer- za ostale formalnosti više nije bilo vremena

ti si uragan
ma ke, tsumnami
već dugo me nije nitko
tako nonšalantno pomeo

i sad tek vidim
pjesme su iste
potpuno iste
kad ih razrušiš do temelja